Što se dešava sa domaćim javnim mnjenjem koje, liše izuzetaka, dočekuje zlurado najnoviju Njegoševu nagradu i njenog laureata?
Piše: Rajko CEROVIĆ
Negativne reakcije na vijest o dodjeli Njegoševe nagrade autoru romana ,,Čovjek bez lica“ Miloradu Popoviću, prelazi u bruku koja se, zaista, ničim ne može pravdati. Najstrašnije je da dio nezadovoljnika unaprijed naglašava da nagrađeni roman nijesu čitali, ali im to ne smeta da obore drvlje i kamenje na ovogodišnjeg laureata Njegoševe nagrade. Argumenti po kojima se u slučaju Milorada Popovića radi o režimskom intelektualcu – do bola su smiješni.
Koji to režim, može biti toliko moćan da korumpira ugledni međunarodni Žiri, prvo u Tuzli, gdje je Milorad Popović dobio više nego značajnu međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, za roman ,,Karnera“, pa zatim još korumpira i Žiri za Njegoševu nagradu, sastavljen od pisaca koji u čitavom regionu odavno svojim djelom nesumnjivo imponuju? Nema ova vlast previše sluha ni za književnost, ni druge suptilnije duhovne manifestacije, jer nema vremena od Amfilohija i drugih potkopavajućih saradnika koje hrani u svome okrilju.
Ako je sve tako, zapitajmo se koji to režim može pomoći piscu koji ostaje sam pred bjelinom hartije, ili svjetlom kompjuterskog ekrana, danima i noćima, godinama i decenijama, bdijući nad svojim djelom? Uostalom, da li je režim mogao ispisati nekoliko studija o crnogorskom nacionalnom pitanju koje, posebno posljednjih desetljeća, izaziva živu pažnju u regionu, prije svega zbog fašisoidnih negiranja iz Srbije. Niko Popovićeve studije ove tematike nije doveo u pitanje. Što se ne nađe neko od „nerežimskih“ umova da taj zadatak ne samo obavi, nego i gorući problem te vrste javno otvori?
Moram priznati da sam i lično bio prilično skeptičan na ranije glasove o mogućem romansijerskom pokušaju Milorada Popovića, na osnovu poznavanja samo njegove lirike, ali je svakoj sumnji bio kraj kad sam pročitao njegov prvi roman Karnera. Nimalo me, poslije čitanja romana „Karnera“, nije iznenadila visoko cijenjena nagrada „Meša Selimović“. Novi Popovićev roman sam s nestrpljenjem očekivao i hitro ga pročitao, odmah poslije njegovog izlaska iz štampe. Pisao sam u Pobjedi i o jednom i drugom romanu i nijednog komplimenta kojeg sam u svojim tekstovima povodom oba djela, isticao ne stidim se ni danas.
U posebnom eseju, takođe objavljenom u Pobjedi, konstatovao sam meteorski uspon crnogorske književnosti, posebno u upravo protekloj deceniji. Tekst je nastao na vijest o nedavnoj dodjeli nagrade „Meša Selimović“ crnogorskom autoru Andreju Nikolaidisu za njegov roman „Mađarska rečenica“. Tom prilikom sam takođe konstatovao frapantni podatak da su trojica crnogorskih romanopisaca, samo u posljednjih deset godina, upisani kao laureati cijenjene nagrade „Meša Selimović“. Crnogorska književnost je u najnovije vrijeme napravila zaista enormni korak naprijed. Nijesam tom prilikom zaobišao crnogorske autore koji su ne jednom ulazili u uži izbor za nagradu „Meša Selimović“, pa sam pored Ognjena Spahića, Milorada Popovića i Andreja Nikolaidisa, kao dosadašnjih laureata pomenute nagrade, naveo i takođe relevantna romansijerska imena kao Dragana Radulovića, zatim Balše Brkovića, Miraša Martinovića, Zuvdije Hodžića, ili odavno klasika Jevrema Brkovića. Kao književni kritičar i donekle hroničar današnjeg uspona crnogorske književnosti nalazio sam za potrebno da se istinski radujem.
Što se dešava sa domaćim javnim mnjenjem koje, liše izuzetaka, dočekuje zlurado najnoviju Njegoševu nagradu i njenog laureata? Gdje je uobičajeno grabljenje novinara za intervjue sa dobitnikom, gdje su izrazi zadovoljstva što je prvi put, od osnivanja pomenute nagrade, ova došla u ruke autoru koji živi u Crnoj Gori? Da li iko osluškuje javne komplimente o, bar romanu „Karnera“, koje je izrekao Miljenko Jergović, jedan od najplodnijih i najdarovitijih današnjih pisaca u regionu? „Karnera“ je – kaže Jergović – knjiga-posveta Crnoj Gori. Na polici uz Milovana Đilasa, Ismaila Kadarea, Roberta Bolana, Mirka Kovača, Borisa Marunu…“
Odnosom prema najnovijem laureatu temeljno je pokušano potcjenjivanje Njegoševe nagrade!? Može Milorad Popović biti čak i inkarnacija đavola, ali je njegov roman ,,Čovjek bez lica“ izuzetno književno djelo, nesumnjivo dostojno velikog priznanja. U njemu se, kako kaže i Žiri u svome obrazloženju, kroz mnoštvo likova i prizora, u vremenskom protoku od čitavog jednog vijeka, sažima i književno artikuliše sudbina Crne Gore i Crnogoraca.
Nije slučajno da se kao suizdavač Popovićevog nagrađenog romana pojavljuje danas najznačajnija izdavačka kuća u Hrvatskoj ,,Fraktura“, kojoj je, između ostalog, Mirko Kovač ostavio pismenu oporuku da jedina može objavljivati njegova cjelokupna djela.
