Književna avantura Mladena Lompara počinje 1970.godine objavljivanjem njegove prve zbirke pjesama Pustinožitelj. Njoj su, naravno, prethodile godine objavljivanja po listovima i časopisima i pažljivo pjesnikovo iskušavanje za ozbiljan start koji će njome uslijediti. Naporedo sa likovnom kritikom i esejistikom, kao i istorijskim studijma iz crnogorske likovne umjetnosti, Lompar se neprestano vraća svojoj osnovnoj ljubavi i pozvanju, dakle, poeziji, doživljavajući je kao misteriju postojanja i trajanja, imperativni samorazgovor od koga se ne može pobjeći. Ne žuri sa objavljivanjem iako se do sada sedam njegovih knjiga nalaze pred radoznalim čitaocem, ali je očigledno da je vremenski međuprostor između objavljenih knjiga ispunjen neprestanim traganjem za bićem pjesme, smislom pjevanja, naporom da se u poeziji prekorači vlastita svedenost na čvrste obrise date realnosti koja obeshrabrije i unižava.
Malo je pjesnika na crnogorskom tlu, a vjerovatno i šire, koji su kao Mladen Lompar već prvim zbirkama tako sigurno zakoračili u svijet poezije, ispisali njima zrele pjesničke stranice, precizno naznačili okvire svojih traganja, tematski i izražajni prostor kome će dugo ostati vjerni. Kao da je prva zbirka Pustinožitelj samo prolegomena za beskrajnu igru i stalno nadgrađivanje smislova koji se istovremeno radosno i melanholično otvaraju pred pjesnikom, odgonetajući mu vječitu tajnu zapletenih odnosa sa svijetom, strahotnim i destruktivnim samozaboravom kao svojevrsnim vidom nesavladane banalnosti.
Lompar je pjesnik bogatog literarnog iskustva i erudicije, senzibilne svijesti o opasnostima pjesničke naracije i opštih mjesta, strogih mjerila prema sebi, pjesničkom izrazu i pozvanju, beskrajno zaljubljen u surovu igru paradoksalnosti pred kojom njegova autorska uznemirenost uvijek ostaje nepatetično budna, otvorena za nova traganja i samoispitivanja, hipersenzibilna na svaki unutrašnji glas koji danas zahtijeva noviju i drukčiju eksplikaciju nego što je to moglo zadovoljiti pjesnika juče. Zbog toga se njegov ukupni pjesnički opus, pri prvom ovlašnom čitanju, doživljava kao širenje koncentričnih krugova oko sličnih, ili istih užarenih središta, uvijek sklonih novom čitanju i tumačenju, ali i novom pjesničko-izražajnom izazovu.
Lompar je na jedinstven način zadubljen u unutrašnja preslaganja i preispitivanja vlastitog pjesničkog iskustva, pa ni malo ne čudi postupak primijenjen u njegovoj, šestoj po redu knjizi pjesama Dnevnik iz boce u kojoj je dozvolio sebi da pored novonastalih pjesama u kontekst pomenute pjesničke zbirke uvrsti i neke od ranije objavljenih stihova. Tu sam, kaže pjesnik, i držim da bez nekih ranije objavljenih stihova to više nijesam Ja, a čitalac će suditi koja i kakva nova osvjetljenja, u drukčijoj kompozicionoj cjelini, mogu otrpjeti ranije objelodanjeni stihovi. Ponovo se, kao da kaže pjesnik, suočavam sa sobom dojučerašnjim, ponovo otvaram iste spletove jednom (da li?) savladanih emocija i refleksija. Na svakom novom stepenu vlastitog pjesničkog razvoja Lompar se vraća na početak pokušavajući da iznova definiše svijet autorskih patnji, nezadovoljstva i nedovoljnosti, da novom energijom otvori jednom varljivo zaliječenu ranu i strasno se preda pokušaju njenog novog raspoznavanja. Ima u tome pjesnikovom naporu neke asketske samodiscipline i strogosti, rigorozne samoredukcije i otmene probirljivosti, visokog poštovanja za vlastiti stvaralački čin koji se nikada ne može skrasiti u jednom definitivno ostvarenom obliku.
Posebno je gore rečeno vidljivo u Lomparovom shvatanju smisla i svrhovitosti pjevanja, pitanja koje ga nikad ne ostavlja, kao i mjesta poezije i pjesničkog napora u racionalnom i racionalizovanom svijetu prihvatljivih ili naoko prihvaćenih vrijednosti. Kuda idu oni koji pjevaju, hoće li njihove vruće poruke ikoga jednom uzbuditi kad nas ne bude na ovom svijetu, kome se pjesnici obraćaju u hipertofiranom razodijevanju vlastitih patnji, ushićenja i poraza? Bez eksklamativne podvučenosti i patetike Lompar često projektuje pjesmu u jednu nesigurnu i ni malo poznatu budućnost pokušavajući da ispita trajnost vlastitih pjesničkih iskušenja i traganja. Odgovor nije ništa drugo nego nova pjesma o nepoznatom, nova zebnja koja se premošćava ponovnom pjesničkom avanturom i svježe otvorenim pitanjem. U tom kruženju bića pjesme, koje se realizuje u raznovrsnim individualnostima i naraštajima, postoji nešto od vječne ljepote i misterije svijeta, pulsira stvaralačko bratstvo koje podjednako grije i tvorca egipatskih skulptura, kritsko-mikenskih građevina, ili hrišćansko-vizantijskih fresaka. Sve je isti neodoljivi napor i ista tragika, ista otkrivalačka strast i isto nezadovoljstvo nedosegnutim.
Svijet Lomparovih, uslovno rečeno, tematskih središta i preokupacija nesumnjivo je smješten u ukupnu stvaralačku avanturu mediteranskog duhovnog pejzaža i misterije, podjednako strasno okrenut slobodnoj i nesputanoj paganskoj tradiciji, ali i kasnijim nanosima hrišćanske mistike i askeze. Tu plodnu sintezu ukupnog mediteranskog napora spoznaje svijeta Lompar je kao pjesnik i senzibilni istoričar umjetnosti našao na Kipru, ali i ostao poražen veličinom i izuzetnošću starog Egipta, faraonskim shvatanjem, kako Lompar precizno kaže, zasmrti kojoj se služi i u životu i poslije njega. Mediteran je, u prvom redu, misterija, moguća metafora svega što je svijet do sada, a što će i od sada preživljavati, mitsko i neobjašnjivo spajanje odsječene ruke princeze, ćerke nesrećnog kralja Ihnatona, poslije trideset dva vijeka od njene smrti i očeve okrutne zapovijesti da joj bude spriječeno putovanje u raj, o čemu nam Lompar sugestivno govori u zbirci Prostor izgubljene svjetlosti, objavljenoj 1991. godine.
Mediteranski mitovi, shvaćeni i pročitani plemenitom pjesničkom ozbiljnošću, ne predstavljaju samo najdragocjeniju riznicu čovjekovog stvaralačkog iskustva, nego i otvorenu metaforu za viđene, nedoživljene i od jasnog pogleda skrivene stvarnosti koja vreba i tek postavlja nova i neiskušana pitanja. Tajanstvena deprimirajuća tkanja ubitačno dugih cetinjskih kiša, blagost budvanskih večeri, ili sintetičkih kiparskih svjetlosti, sve do ubilačkih strasti u građanskim ratom zahvaćenom Libanu, ili čudesno bogatstvo i jednostavnost pronađenog blaga u egipatskim piramidama, za Lompara su djelovi jedne neprekinute i sveprisutne stvarnosti, onog mediteranskog sna koji je utisnuo svijetu ljepotu i misteriju trajanja, visoku stvaralačku mjeru koja opsesivno uključuje, budi i podstiče na domišljanje i novu identifikaciju. Bez ove vrste recepcije mediteranske misterioznosti i bogatih slojeva kolijevke evropske kulture čitalac rizikuje da, pri susretu sa Lomparovom poezijom, izgubi jedan od najbitnijih slojeva njegovog pjesničkog iskustva, što nikako ne znači da ovaj autor ne korespondira sa potencijalnim čitaocem i na drugim poetsko-komunikacijskim ravnima i slojevima.
Pažljivim prelistavanjem sedam knjiga stihova Mladena Lompara: Pustinožitelj (1970), Karabojno žitije (1972), Tajni osvit (1975), Noć poslije (1981), Uzalud riječ (1986), Dnevnik iz boce (1991) i Prostor izgubljene svjetlosti (1991) – čitalac se ne može oteti utisku da je ovaj pjesnik apsolutno bezrazložno nedovoljno ocjenjivan u tekućoj književnoj kritici, a znatno više na odgovarajući način neprocijenjen, iako je riječ o jednoj od najozbiljnijih i najautentičnijih stvaralačkih pojava na ovom kulturnom prostoru. Možda je nedovoljnom uočavanju ukupnog dometa i značaja Lomparovog pjesničkog opusa doprinijela stvorena predstava u javnosti da je riječ, prije svega, o autoritativnom likovnom kritičaru i svestranom znalcu crnogorske likovne tradicije. Uz svo dužno uočavanje i poštovanje Lomparove plodne djelatnosti na polju vrednovanja mediteranski bogatog svijeta crnogorske likovne kulture, na osnovu samo jednog čitanja ma koje od Lomparovih objavljenih knjiga stihova, uvjeravamo se da je poezija osnovna Lomparova stvaralačka vokacija, plod njegovih najstrasnijih samoispitivanja i iskušenja, čak, ako se tako može reći, stanje svijesti, da ne kažemo, način života i mjera svega čega se ovaj izuzetni autor dotakne.
Ima u ukupnom Lomparovom opusu, odnosno pokušaju njegovog analitičnijeg vrednovanja i klasificiranja, jedna, i za sastavljača ovog izbora, neočekivana i istovremeno inspirativna teškoća: Ovaj pjesnik nije prošao kroz vlastitu početničku fazu, ili tačnije, ona nije vidljiva iz njegovih objavljenih knjiga. Odbacujući često srijetanu crnogorsku pjesničku neobaveznost, jeftin estradni sjaj, folklor i anegdotičnu dosjetku, pa i nekritičku naraciju suprotno prirodi lirskog doživljaja, Lompar se prvom zbirkom stihova pojavio u javnosti u trenutku kad je njegovo pjesničko iskustvo već doživjelo veliku mjeru unutrašnje kristalizacije i doseglo stepen pjesničke zrelosti koji nesumnjivo imponuje. Ništa se bitnije ne bi promijenilo ako bi skrupulozni čitalac njegovog pjesničkog djela zamijenio hronološki redosljed izlaska Lomparovih knjiga iz štampe, ili ga počeo čitati od najnovije knjige prema početku. Takva konstatacija najmanje, u Lomparovom slučaju, može sugerirati mogući utisak monotonije ili uprosječenosti.
Ne šireći bitno, uslovno uzeto, tematiku vlastitog pjesničkog doživljaja Lompar demonstrira izuzetno bogatstvo varijacija, prelamanja ukrštanja vidova pjesničkog nadahnuća, čudesno prostiranog u dubinu i širinu, u obliku koncentričnih krugova koji se ne iscrpljuju ili pokazuju znake zamora. Sve je kod ovog pjesnika strogo selektirano, suviše ozbiljno i sudbinsko da bi dozvoljavalo utisak improvizacije ili žurbe pri objavljivanju.
Koncentrišući vlastiti izraz na užarena stanja vječne pjesnikove zapitanosti pred svijetom Lomparovo pjesničko tkivo se otima svakom pokušaju, makar i prividne tematske klasifikacije, ili jasno unutra odvojenih slojeva. Sve je to jedna, ali beskrajno bogata i slojevita pjesma u kojoj su ljubav i erotika smještene odmah poslije doživljaja smrti i dijaloga sa njome, jer su bez međusobnog dijalektičkog odnosa nezamislive, Eros i Tanatos su u paklenom zagrljaju i međuodnosu, poezija razgovor sa vječnošću, ali i istovremeno priznanje konačnosti svake ljudske egzistencije, pa prema tome i varljive trajnosti pjesničkog napora i spoznaje. Definisanje pojedinačnog pjesničkog identiteta za Lompara je slijeđenje vlastitog traga u čijim najdubljim korijenima možda leži ne samo moguće prenatalno iskustvo, nego ko zna gdje i kakva, jednom proživljena tuđa, ali time ne manje vlastita egzistencija. Pjesnikov bol je, po Lomparu, negdje već bolovan i razriješivan u poeziji, slici ili muzici, ali mu takva slutnja ne pomaže ili filizofski zaokruži u indiferentan objekat, prosti aksiom, odnosno formulu sa jednom datim bespogovornim značenjem. Sve se iznova mora prokušati, prosumnjati, odbolovati i savladati ukoliko je egzistencijalna zebnja koja opsesivno obuhvata pjesnika ikada savladiva ili umirujuća. U takvoj vrsti paganski ili panteistički shvaćene sudbine pjesničkog stvaranja sadržana je neponovljiva i inspirativna ljepota pjesnikovog tragičkog, a u Lomparovom slučaju, reklo bi se, prevashodno melanholično obojenog iskustva i stvaralačkog uporišta.
Zadržavajući sebe u sferi najuže shvaćenog lirskog doživljaja Lompar povremeno razvija komplikovanije kompozicione strukture, kao što je sonetni vijenac “Karabojno žitije” u istoimenoj zbirci objavljenoj 1972. godine, ili, prosto, pod isti naslov podvodi niz pjesama koje bi, možda, mogle stajati odvojeno i ako u tako postavljenom međuodnosu ostvaruju nove ritmičko-značenjske nijanse i slojeve. Ne držeći da je čitaocu potrebna naknadna eksplikacija, možda dozirano upućivanje na prirodu knjige ili ciklusa pjesama, Lompar uvijek naziva knjigu ili kompoziciono-ciklusnu cjelinu po jednoj od ključnih pjesama u njoj, ne pomišljajući, pri tom, da je tretira kao tajnu šifru za odgonetanje vlastitog pjesničkog ekspertimenta. Sve što predstavlja pjesmu po njemu mora opstojati kao zaseban, u sebi dovršen i samostalan entitet.
Shvatajući na moderan način poeziju kao univerzalni dijalog sa svijetom Lompar uspješno i u slučajevima kada mu samo polazište ili početnu inspiraciju predstavlja pojam, slika ili toponim užeg i lokalnog značenja, zaigrava, metaforu dovoljno prepoznatljivu u relacijama znatno šireg civilizacijskog i duhovnog prostora. Bez direktnog prepoznavanja, ili inferiornog odnosa prema uticajima, u njegovoj poeziji izdaleka se mogu naslutiti i domaći Risto Ratković, ali i Seferis ili Bukovski, zajedno sa obimnom pjesničkom lektirom najrazličitijeg nacionalno književnog iskustva i porijekla. I ako je riječ o isključivo ličnom doživljaju i izrazu Lompar često u pjesmi odbacuje kazivanje u prvom licu ispovijedajući vlastitu pjesničku dramu kroz prividno smireno i snishodljivo svjedočenje srednjovjekovnih monaha i spisatelja. Obraćajući se prvim licem množine pjesnik kao da sugerira utisak o uzajamnoj zajedničkoj igri pisca i čitaoca, dubljem međusobnom saodnosu i saučesništvu. Lomparova samosvijest o pjesmi i njenom pozvanju rezultira, dakle, visokim stepenom otmenosti rijetko srijetanom na našem prostoru, kontemplativnim usredsređenjem koje traži novo čitanje i iznova probuđenu naklonost.
Kada se, kao u ovom slučaju, nađe u koricama jedne knjige izbor iz Lomparove ukupne pjesničke radionice, čitalac će se, po dubokom uvjerenju potpisnika ovih redova, naći pred do sada nesagledanim bogatstvom Lomparovog svijeta, u predjelima finom melanholijom obojene mediteranske stvarnosti i tradicije, u okvirima pjesničke samosvijesti koja se, često, mimo naših tekućih književnih informacija i opažanja, formirala jednim netransparentnim unutrašnjim zrenjem, dovoljno distanciranim od estradne uprošćenosti, ili efemerne književne halabuke.
Ovaj, naravno, jedan od mogućih izbora iz pjesnikovog stvaranja otkriće nam autora izuzetnog dara i visoke pjesničke samodiscipline, pjesničku individualnost koja se s lakoćom kreće prostorima bogatog duhovnog horizonta i oplođavajućeg dodira sa skrivenim čitaočevim potencijalima. Na osnovu ovako bogato struktuiranog dosadašnjeg pređenog puta i savladanog pjesničkog iskustva opravdano je pretpostaviti da će nam Lompar svojim novim zbirkama priređivati prijatna i otkrivalačka iznenađenja.
Sastavljač ovog izbora nije bio u prilici da mnogo odbacuje i reducira, jer za to, s obzirom na u svih sedam zbirki ostvareni poetski nivo, nije bilo ni potrebe, već više da novim kompozicionim cjelinama pokuša istaći osnovne vrijednosti Lomparovog pjesništva, puštajući njegove stihove da slobodno, po jednoj vrsti međusobnog unutrašnjeg afiniteta, ostvaruju nove moguće odnose, odnosno provjeravaju sugestivnost i čvrstoću vlastite građe. Gotovo da je podjednak broj pjesama izabran iz svake od pojedinačnih zbirki, a hronološki red njihovog izlaženja, koji bi podrazumijevao više reduciranja u ranijim zbirkama, u Lomparovom slučaju, što svakako predstavlja svojevrsnu rijetkost, nije se mogao uzeti kao pouzdaniji vrijednosni kriterijum. Ovaj pokušaj antologijske procjene u okviru Lomparovog dvadesetpetogodišnjeg pjesničkog eksperimenta suočiće nas, bez sumnje, sa jednom izuzetnom pojavom u domaćoj književnoj stvarnosti.
