Rajko Cerović: Planetarni usud Bošnjaštva

Pjesnik, romanopisac, pripovijedač, angažovani publicista  i više nego vrijedni sakupljač folklornog književnog blaga, prije svega u Crnoj Gori i Srbiji, HUSEIN BAŠIĆ (1938–2007) sigurno je jedan od daleko najplodnijih i najostvarenijih pisaca u crnogorskoj književnosti druge polovine 20. vijeka i prvih godina novog milenijuma. Kad kažemo u crnogorskoj književnosti nikako ne smijemo zaboraviti činjenicu da Husen Bašić, ukupnim svojim djelom, prevashodno pripada bošnjačkom kulturnom i književnom korpusu, bez imalo sumnje, čineći u njemu do danas najkomletnijeg i najostvarenijeg autora. Ne misimo pri tom potcijeniti brojne poznate autore bošnjačke književne scene, ali se ni jedan drugi osim Huseina Bašiča, nije toliko dosljedno i do kraja posvetio isključivo gotovo planetarnoj sudbini  bošnjačkog balkanskog življa u razmjeri od skoro jednog i po vijeka. Nije, u slučaju opsesivne tematike ovog pisca riječ samo o neveseloj sudbini Bošnjaka muslimana na balkanskom prostoru, poslije povlačenja Osmanskog carstva, već i o jeziku i ukupnom pogledu na svijet bošnjačke mase koja više od jednog vijeka doživljava na Balkanu progone i satiranja. Nije mnogo veselija sudbina ni onih koji su stizali u Tursku, kao duboko tuđu i ne samo neizvjesnu nego dobrim dijelom i neprijateljsku zemlju. Ni jedan drugi pisac, računajući na Bosnu, Crnu Goru, a da ne govorimo o Srbiji, nije tako temeljno uronio u ukupni udes slovenske vjekovima islamizirane mase koja je, ne jednom u toku više od jednog vijeka bivala prinuđena da napušta vlastita ognjišta i svijet kome je jedino znala da pripada.

Nosio se, iznad svega daroviti Husein Bašić, s nabijeđenim, prečesto izmišljenim krivicama sopstvenog naroda na Balkanu, pokušavao da osvijetli prirodu njegovog „grijeha“ i žrtve koje je najčešće bezrazložno doživljavao, izjednačavajući, naravno, i vlastitu sudbinu s etnićkim kolektivom, kojem je, i, možda bez svoje volje, morao da pripada. Tako je objavio dvotomni roman Krivice  I i II 1986. godine, a treći dio Krivica, pod naslovom, Pusta vrata  1988. godine. Punih dvanaest godina dijele pisca od romana Krivice I i II, do njegovog trećeg nastavka Pusta vrata. To je samo jedan primjer iz Bašićevog književnog obilja koje se prevashodno koncentrisalo oko sudbine muslimansko bošnjačkih istorijskih udesa i muhadžirstava, i ne mnogo veselijeg  položaja onih koji su na balkanskim ognjištima  istrajavali. Bašić otvara punu zagonetku za književne istoričare i teoriju književnosti u cjelini, koja na njegovom primjeru može dokazivati da vječita  opsesivna tematika u djelu jednog autora, koja ga drži tokom čitavog stvaralačkog vijeka, nikako ne znači ponavljanje, ili vrćenje u krug, nego suštinsko književno bogaćenje, proširivanje i slojevitu višeznačnost teksta u njegovoj sinhroniji i dijahroniji. Nije pojava Krivica I i II predstavljala te 1986. godine tek jedan od tekućih književnih događaja. Djelo je nagrađeno prvom nagradom na jugoslovenskom konkursu povodom 40-godišnjice oslobođenja od fašizma, i to u konkurenciji 130 prispjelih rukopisa.

Još je, na prvi pogled, nerazumljivije vraćanje  autora Huseina Bašića na nastavak četvorotomnog  romana Tuđe gnijezdo, objavljenog daleke 1980. godine. U vrijeme  posljednjih godina prošlog 20. vijeka i prvih godina novog milenijuma Bašić je grčevito, boreći se sa bolešću, ispisivao nova četiri romana u kojima se nastavlja povijest istog protagoniste Tuđeg gnijezda Ibrahima Žioca, učinivši ga neposrednim svjedokom  novih stradanja nevoljnih balkanskih muhadžira po Anadoliji i drugim  nepopularnim i neplodnim turskim krajevima, uz ni malo vedriji  rizični obilazak bivših turskih teritorija na Balkanu. Tako se epopeja o opštoj kolektivnoj nesreći čitavog jednog naciona pretvara u jedinstveno remek djelo, podjednako blisko i klasičnoj naraciji i hipermodernim stvaralačkim strategijama.

Roman Tuđe gnijezdo, objavljen u zajedničkoj nakladi sarajevske Svjetlosti i titogradske Pobjede 1980. godine, predstavljao je nesumnjivu literarnu senzaciju, jarko skrećući pažnju čitalačke publike i cjelokupne jugoslovenske kulturne javnosi, na dotle malo poznatog darovitog pjesnika Huseina Bašića i njegovu plodnu potragu za biserima narodnog usmenog stvaralaštva u Sandžaku, alijas Crnoj Gori i Srbiji. To da je roman Tuđe gnijezdo sljedeće godine bio ovjenčan najvećom crnogorskom Trinaestojulskom nagradom, i iste godine progašen knjigom godine u sarajevskoj Svjetlosti, bilo je očekivano i logično, ali je malo ko tada mogao pretpostaviti da će talenat Huseina Bašića u sljedećim godinama prosto eksplodirati u 10 novih romana, brojnim zbirkama poezije, sjajnim antologijama novootkrivenog narodnog usmenog literarnog blaga, knjigama hrabre i angažovane publistike, brojnim prikazima i esejima u tekućoj časopisnoj produkciji.

Pokušajmo, što je osnovna namjera potpisnika ovih redova, da odgovorimo na goruće pitanje zbog čega je i kako, dvadesetak godina poslije objavljenog romana Tuđe gnijezdo, Husein Bašić mogao da ponovo oživi svoga književnog junaka Ibrahima Žioca i nastavi tako da čitava njegova pentalogija Zamjene (Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko i Bijeli azijati) djeluje, bez ikakvih ograda, kao napisana u jednom dahu?  Samo književni razlozi za objašnjenje ove pojave daleko od toga da mogu biti dovoljni.

Osjećao je Husein Bašić, svojom hipersenzibilnom prirodom i misaonom sklonošću ka sintezi ukupne muslimansko bošnjačke sudbine na Balkanu, da se neposredno prije devedesetih godina prošlog vijeka, a o devedesetim da ne govorimo, opet priprema  novi genocid, treći put u samo jednom vijeku nad njegovim odavno gubitničkim sunarodnicima.  Da se to događalo i poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, pa balkanskih ratova 1912. i 1913. da je nastavljeno u Bosni, kao i dijelom u Crnoj Gori, u Drugom svjetskom ratu i, konačno, dobilo svoj krvavi epilog u jugoslovenskim ratovima od 1991. do 1995. godine –  bilo mu je više nego očigledno.  Krici očajnika iz Bosne gotovo su se devedesetih godina mogli čuti u Podgorici gdje je živio, kao i Plavu odakle je u Podgoricu došao. Tim prije što se paljenjem mislimanskih radnji u Bijelom Polju ili Pljevljima, zveckanjem oružja i drugim prijetnjama ostrašćenih srpskih nacionalista, mogao očekivati pogrom i u sjevernim perifernim opštinama Crne Gore, s većinskim muslimanskim stanovništvom, što se srećom nije dogodilo.

Svi nabrojani događaji mogli su samo dodatno učvrstiti Bašićevo uvjerenje da su muslimansko bošnjački stanovnici Balkana prečesto, i bez svoje krivice, na gubitku, da im uvijek novo iseljavanje sa svojih vjekovnih ognjišta prijeti, i da nikada nijesu dovoljno uvjereni u sopstveni ostanak u zavičaju. Zavičaj im sigurno nije predstavljao manju emocionalnu identifikaciju od njihovih komšija pravoslavnih ili katolika. Dirljivo i beznadežno je muhadžirsko davanje zavičajnih imena mjesta po močvarama Anadolije kuda ih je turska vlast upućivala poslije njihovih prvih iseljavanja, poslije Berlinskog kongresa 1878, pa po balkanskim ili Prvom svjetskom ratu. Izvori su nazivani Vidrovan, po čuvenoj izvorskoj  vodi kod Nikšića, ili rijeke Bistrica, ili ljuboviđa. Sve to u Bašićevoj pentalogiji romana Zamjene glavni junak Ibrahim Žioc, upućen od turskih vlasti da pregleda nevesele muhadžirske naseobine, i sam doživljava kao definitivni slom jednog svijeta, tim prije što dobro zna da nikoga njegov izvještaj bukvalno neće interesovati.

Balkanski muhadžiri su došli u Tirsku, a nijesu Turci, neznaju jezik, ni adete, ni logiku velike carevine na umoru, ni odavno znaju kud će i što će sa sobom. Za trenutak se razvedre kad rijetko imaju prilike da čuju zvuk svoga zavičajnog slovenskog jezika, i ako taj jezik za njihovu okolinu djeluje dovoljno nepovjerljivo i subverzivno. Zaista je, izvan primjera darovitog Huseina Bašića, teško pronaći pisca koji je za sopstvenu  književnu građu, kao i ličnu privilegiju, osvojio čitav jedan svijet. Teško je povjerovati da nas Husein Bašić, da je poživio, ne bi obradovao novim svježnjevima romana o našim zavičajnim islamiziranim Slovenima, danas rasutim po najmanje tri kontinenta. Preminuo je, nažalost, u najbujnijim stvaralačkim godinama.

Kad bi se u nekada cvjetajućem Osmanskom carstvu, neki među  davno dovedenim janičarima iz balkanskih zemalja ne malo afirmisali, prije svega ličnom hrabrošću i prolivanjem vlastite krvi u brojnim turskim ratovima, nijesu mogli sa sopstvenog čela skloniti sjenku sumnje i podozrenja, jer su tuđe neturske krvi. Pod gotovo dugom sumnjom bio je i proslavljeni vojskovođa Omer paša Bošnjak, kao jedan od protagonista Bašićeve pentalogije, ili čak nekad i veliki vezir Osman paša Sokolović kojemu je dovoljno podozrivo zvučalo slovensko prezime. Posebno, u Bašićevoj pentalogiji Zamjene (Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko i Bijeli azijati) imponuje ne samo autorovo  geografsko poznavanje Istanbula, nego i predsmrtne atmosfere imperije u kojoj se iznenadno od heroja dospijeva u dželatovu vreću noću tajno izručivanu u Bosfor. Ako je u crnogorskoj književnoj tradiciji Husein Bašić imao uzora za svoju pentalogiju Zamjene, onda je to svakako mogao biti Lalić svojom tetralogijom Ratna sreća, Zatočnici, Dikle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove. U oba slučaja riječ je o jednom istom junaku i naratoru, ali se tu, i svaka druga moguća sličnost završava.

Pored kultnih trotomnih Krivica i pentalogije Zamjene, pored brojnih zbirki pjesama, knjiga pripovijedaka, eseja, hiper angažovanih publicističkih tekstova, posebno u vrijeme jugoslovenskog rasapa devedesetih godina, posebnih knjiga i antologija muslimanskog lirskog i epskog usmenog stvaralaštva, skupljanih u Srbiji i Crnoj Gori, Husein Bašić je stigao da ispiše i još dva značajna romana: Kolovrat 1993. i Crnoturci – san i jazija 1996. godine. Posebno valja istaći, po modernosti kompozicije, drugi roman o mudžahirima koji se upućuju u nedođiju poslije oslobođenja Nikšića 1877. godine. Dva rođena brata, prezimenom Kuč, kao protagonisti Bašićevog romana, pritisnuti opštim beznađem i neizvjesnošću, odlučuju da kockom riješe ko će od njih dvojice sa familijom ići u tu neizvjesnu i daleku Anadoliju, a ko da se vrati u rodni zavičajni Nikšić, nebili bar jedan od njih preživjeli i pretrajali u optem rasulu čitavog jednog naciona pred mogućim nestajanjem. Ne treba zaboraviti da je kralj Nikola I, po oslobođenju Nikšića, iskreno molio nikšićke muslimane da ostanu na svojim ognjištima,  dozvoljavajući braniteljima grada da u vojnom svečanom poretku, sa zastavama i znamenjima, dakle dostojanstveno, izađu iz njegovih zidina.

Što tek reči o lirskom i epskom usmenom bogatstvu muslimanskog genija koje je Husein Bašič skupio, sačuvao i naučno obradio u više posebnih knjiga i antologija? Pred ljepotom i sugestivnošću toga izraza čitalac jednostavno zanijemi. Ništa u oblasti ljubavnoerotskog, računajući čak i pisano stvaranje na bivšem jugoslovenskom prostoru, nije ravno muslimanskom lirskom opusu u Bašićevoj zaostavštini. Kakva suptilnost u izražavanju ljubavne emocije, kakva otmenost izraza, kakva fina diskrecija u nagovještaju željenog ljubavnog čina.

U ovo današnje vrijeme, prepuno uticaja anglosaksonskog književnog stvaralaštva i slične tradicije, valja se ponekad, makar samo zbog ljepote jezika, zamisliti i prepustiti biserima muslimanskog dara koje je beskrajno omogućavalo dalju raskoš našeg ukupnog četvoroimenog  jezika. Poznato je da orijentalnom jezičkom iverju, pridošlom prisustvom vjekovne osmanske civilizacije na našim prostorima, nije mogao odoljeti ni Njegoš, svakako najpravoslavniji pjesnik ne samo na Balkanu. Iščitavajući Bašićeve antologije narodnog stvaralaštva kroz vjekove, književno obrazovani čitalac prosto poželi da od brojnih lirskih minijatura i poema, iz Bašićevog sakupljačkog obilja, poneku objavi u mogućoj zbirci savremenog ljubavnog pjesništva u nas, tvrdo ubijeđen da se ni u sličnom kontekstu izabrana ljubavna pjesma iz Bašićeve antologije nebi zastidjela. Samo to, dakle u oblasti sakupljačkog napora u odabiru i pjesničkim senzibilitetom procjenjivanom folklornom bogatstvu, u prvom redu našeg muslimanskog svijeta,  da je napravio, u toku svog plodnog stvaralačkog vijeka, Husein Bašić bi ostao nazaobilazno ime u domaćoj ne samo crnogorskoj i bošnjačkoj književnosti i kulturi.

Dok pišem ovaj tekst saznajem da je Skupština opštine Bašičevog rodnog Plava odlučila da Bašićevim imenom okiti opštinski Centar za kulturu. Da li to predstavlja prvu ozbiljniju spoznaju Bašićevog književnog dara i obilja, u vremenu još uvijek pažljivo nepročitanog ukupnog Bašićevog stvaralaštva? Nema sumnje da će značaj Bašićevog djela, posebno u svijesti crnogorskih i bosanskohercegovačkih čitalaca, sve više rasti. Čak i onda kad spoznaja o veličini pomenutog djela ne bude rezultirala čitanjem čitavog Bašićevog opusa, koji će tek biti predmetom samo pedantnih budućih književnih istoričara.

Podijeli

Komentari su suspendovani.