Uz dvojezično izdanje poeme „Došljaci – pjesme Ali Binaka“ / Ardhësit – kengët e Ali Binaku, izdanje ZUNS-a, Podgorica
Dok je pisao nezaboravnu i uvijek iznova potresnu poemu Došljaci – Pjesme Ali Binaka, Radovan Zogović se na različite načine suočavao sa sopstvenim mučeništvom. Ovi stihovi su morali biti stvoreni kao lozinka, a postali su ključ za razumijevanje jedne golgote.
Dopisivao je Zogović u više navrata Došljake – od objavljivanja u Našoj stvarnosti, odnosno zabranjenoj knjizi Plameni golubovi 1937. godine, pa do konačnog uobličenja 1958. godine, što svjedoči o temeljitom interesovanju pjesnika za bolnu temu stradanja plemena Ali Binakovog.
Zogović je danas ne samo estetski, nego i etički stub crnogorske književnosti. Jedan od najrječitijih simbola te postojanosti jesu strofe posvećene proživljavanju drame albanskog naroda na Kosovu, čije su se muke otisnule u uvjerljive i teške pjesnikove riječi koje još odzvanjaju čvrstinom pjesničkog i ljudskog saosjećanja.
Nigdje kao u ovim pjesmama Zogović se ne iskazuje kao pjesnik nepristajanja i pobune. Pjesme Ali Binaka sadrže sve ključne pojmove i značenja poetike autora Prkosnih strofa: solidarnost i snagu izraza, energiju (iz) inata i rijetku istrajnost, osjećaj za univerzalnost patnje i duboko saučestvovanje sa tragikom koja se događa oko nas. Poezija je ta koja, uprkos svemu, zbližava ljude, koja podsjeća i spašava.
Zogović je i u ovoj knjizi odbranio pravo na riječ i pravo na san. Pri tome je ukazao na cikličnu pojavu istorije i u središte pjevanja i mišljenja postavio čovjeka – ugnjetavanog albanskog čovjeka s čijom se mukom saživio i ostavio trajan pečat ne samo na vanrednu poetsku empatiju, već i na usude i odnose dva naroda. Pravo na čovjekov izraz nerazdvojno je od prava na slobodu. – nije uzalud govorio. Da, sloboda – da bude! – liri.
Ovim izdanjem podsjećamo i crnogorskog i albanskog čitaoca na istinsku snagu pjesničke riječi koja traje i sve nadilazi. Eto zašto je onda, po Bodleru, pjesnik kolektivna duša što postavlja pitanja, što plače, cvili, nada se i pogađa kadikad.
Svevremena je ovo poema, čiji junaci pate i osluškuju misli Ali Binaka, namučenog mudraca jednog doba. Poema bez koje ne možemo zamisliti crnogorsko književno iskustvo i njegove težnje ka univerzalnom izrazu.
Radovan Zogović pažljivo tretira Drugost i piše: U meni teče puls drugi u biću. Pjesnik se jednostavno nije mogao pomiriti s nepravdama koje su drugi proživljavali. Srodio se sa bolom izmučenog svijeta i to osjećanje je u temelju njegove poezije. Nije li to u osnovi ključne filozofske misli: briga za Drugog i saučesništvo. To su oznake Zogovićevog pjevanja koji se u ovim poetskim cjelinama brižno i s velikim pjesničkim umijećem umješno stavljao u poziciju Drugih, koji su uvijek – bližnji.
Radovan Zogović se zbližava sa bolom, umije da prigrli nevolju drugih i na taj način definiše svoje postojanje. Tako objašnjava odnos prema autobiografskom: Autobiografsko, bar po mome mišljenju i iskustvu, postaje sve što se, ljudski značajno, dešava u svijetu oko pisca i snažno obuzme njegovo srce, savjest i misao, zauvijek se ili za vrlo dugo, smjesti u njegovu sjećanju. Preciznost koja definiše objedinjen odnos prema Ja i Drugom. Zato je u njegov krvotok ušla dramatična sudbina koju progovara ukorijenjeno korijenje koje hoda.
Dirljivi su ti dramski monolozi – ispovijesti drugih (i u ime drugih, u naše ime) bilo da se nalaze u nasjporijem svitanju Augusta Cesareca, u Knjažeskoj kancelariji, u mračnom oknu rudarskom ili tvrdoj i beskonačnoj noći plemena Ali Binakovog. Interesantno, pri gradnji lika Ali Binaka koji je i rod i individua, Zogović se poziva na Meringa. U njemu je bilo onoga što je mojoj zamisli – kontekstu najneophodnije: i nečega patrijarhalno svečanog, i prizvuka lične izuzetnosti, i gorčine i tihe nadmoćnosti iskusnih ljudi, umnih i jednostavno hrabrih. Onda se i cjelokupno pjesništvo Zogovićevo ispisuje u ime tog zlosrećnog roda i individue.
A kud bi Zogović nego na stranu potlačenih, pobunjenih, manjina, jer je i pjesništvo u krajnjem – manjinsko djelovanje. Ovo je poema koju Crna Gora ne smije zaboraviti, pjesma koja je opravdava. Ovom pjesmom je našao zbirno ime bola, kao trajnu opomenu i (po)etički testament. Zogović, naš rod i individua.
