Slike i crteži Ratka Odalovića
– Svjetlost prostora, prostor svjetlosti i zbrka u donjem svijetu –
U labirintima velikoga grada
čak i užas neke čarolije krije.
Bodler
***
Ratko Odalović, slikar zlatnih boja i proročanskog dara. Tvorac nesvakidašnje umjetničke antiutopije. Stvara je vještinama drevnih, strpljivih majstora. Doživljaji iz njegove lucidno ispisane ikonografije ukazuju nam se na samom “dnu hrama apsurda” -kako bi to kazao Zbignjev Herbert, čiji je “Izvještaj iz opsjednutog grada” bio motivacija ovom stvaralaštvu.
Ratko Odalović, pjesnik grada u slikarstvu Mediterana. Sa snažnim osjećajem za sudbinski prostor. Svjestan da se fantastično najlakše nalazi u predjelima viđenog.
Njegova je umjetnost svjedočanstvo da je istinska virtuoznost neodvojiva od jednostavnosti. Nekad ga vidim po gradu, zamišljenog i smirenog, neopterećenog i srdačnog…Valjda više nema slikara takvog senzibiliteta. Kod njega sve djeluje prirodno. Od onih je koji se nenametljivo, a hrabro suočavaju sa sobom i svijetom. Poželjno bi bilo, znam da je tako, da se taj susret odvija u njegovom skromnom ateljeu, u neko poslijepodne. Zašto baš tada? Možda zbog toga što se u tom trenutku najčudesnije kristališu različite svjetlosti.
Ratko zastupa skrajnutu poziciju, prepušta govor slikama i crtežima. Iako na prvi pogled nehajan – a to je stav, rijetki viteški stav – on je temeljit, odgovoran, zapravo metafizički upućen. Zna da nema slike bez promišljanja, bez viđenja, bez dubokog proživljavanja. Kao i bez crteža, osnove iz kojeg će i ova umjetnost proisteći.
Njegova odbrana slike nešto je najčistije u crnogorskoj umjetnosti. Bez želje za definicijama, vara granice među stvarnostima. Zna kamo svijet može odvesti umjetnika. Sve posmatra majstorskim nervom, uvijek se preispituje; to je neophodno za nekog ko je svim bićem u umjetnosti. Vodi ga sumnja koja traje i iz koje se sve stvara. Slika odnekud mora proisteći – iz duha, nekakvog unutrašnjeg glasa. Iz čitanja – zašto da ne?!
Kao u “Izvještaju iz opsjednutog grada”. Hronika jednog moćnog antizanesenjačkog ambijenta.
Više on vjeruje sjećanjima, nego snovima.
***
Samo na jednoj slici Ratka Odalovića, među tim odista bogatim sadržajima – pripovijestima, kako značenjski, tako i motivski, ima dovoljno materijala za čitav nečiji opus. Ono što je kod drugih autora blizu patetičnog iskaza, kod njega je uzvišena igra simbolima i smjelo suočavanje sa svijetom koje otpočinje neuobičajenim osjećajem za raspored boja.
Jednostavno, više je slika na jednoj Odalovićevoj kompoziciji. A značenja se, takođe, odvijaju u više slojeva, koji nam se u prvi mah čine uhvatljivim, a kako dublje prodiremo u ove radove oni nas snažnije upućuju na tjeskobna razmišljanja.
Odlazak u dubinu slike podstiče na egzistencijalna i druga pitanja, na sva pitanja, uostalom. To je odlazak u širinu Odalovićevog umjetničkog svijeta, u praslike svijeta u kome obitavamo, u kulture i civilizacije koje na bilo koji način baštinimo.
Što je to u Ratkovim crtežima i slikama što budi jednaku strast i poštovanje znalaca i ljubitelja, kritičara i umjetnika?
Na sceni je neobična zbrka u donjem svijetu. Pomislimo, na tren, kao da se tu igra neki podzemni šah. Tu su prikazanja iz bilo koje civilizacije, bilo kojeg grada. A svi su gradovi na neki način ili zatočeni, ili imaginarni, ili izgubljeni, ili nevidljivi, ili zaboravljeni, ili pouzdano nestaju…
Što je to ispod crnih fasada izgrađenih načinom De Kirika (a on je bio i pisac, roman: “Hebdomeros”); što vidimo kroz ruševine, poluotvorena ili slomljena/odškrinuta vrata i prozore, kroz ta srastanja gradskih znamenja? Tamo gdje su istovjetna značenja života i smrti. Što to vidimo u elastičnim tornjevima i vijugavim stepenicama, kroz zidine, koje su ovdje predočene tako da su jednako drevne i moderne, i koje su možda znak prolaznosti i popustljivosti membrane ljudskosti. Što nam kazuju ti tuneli, dimnjaci, ta višedimenzionalnost civilizacijskih amblema? I te na mah zelene (?) zvijezde (zvijezda je krug, dakle svijet) – da li je to nebesko polje, da li se to stapaju horizonti ovog svevremenog kafkijanskog podneblja?
Na prvi pogled iščekuju nas i naivne figure sa paradoksalnim ispoljavanjima. Zavodljivim tonovima autor privlači gledaoca svojoj promišljenoj priči o svijetu, koja nije skladna tim bojama. Metamorfoze, uvjerljive i diskretno provokativne, nastaju su našom zapitanošću, u onom momentu kada slikar mijenja naša predosjećanja. Tako se i Odalovićeve slike pred našim očima mijenjaju: komunikacija s njegovim djelima uvijek je drugačija.
***
Što li nam sa magičnih platana i papira žele kazati ti okruglasti i drugi, nekad providni likovi, zatomljene osjećajnosti, sa izraslinama i predmetima, prirodnim i vještačkim? Kakva li je to harmonija nereda što očekuje veliko spremanje koje se nikada neće dogoditi? I svi ti ljudi koji ne znaju kamo bi, a kao da su zapravo oduvijek na jednom te istom mjestu, kao da su njihova tijela ugrađena u iste te zidine, zapravo iste te ruševine. Njihova prividna nepomičnost ukazuje i na mogući beskraj pronađenog trenutka.
Kao i u Herbertovoj poeziji, britkoj i snažnoj, utemeljenoj u poznavanju mitologije i neponovljivoj misaonosti, u osjećanju za čovjeka našeg doba, svakog doba, i ovdje se javljaju raznorazne utvare, prizori iz grada, odbačeni ili beskorisni predmeti, svakakva uzaludna zanimanja.
Uglavnom, Ratko Odalović ne dozvoljava niti malo prostora praznini.
Kakva je to pobuna bez krika, igra bez pokreta i poezija bez glasa?A to vidljivo odsustvo sjenki kakvo je, i na što nas ono upućuje?
Sve to nećemo znati ako ne ugledamo onu koprenu svjetlosti kojom je Ratko prekrio svoje radove. Pa nam se učini da umjetnik nudi nekakvu, recimo baš tako, radosnu rezignaciju.
Osjećam kako biljke rastu, osjećam kako zemlja / kruži. Sve mi izgleda jako i svijetlo, sve/ tek treba da se dogodi. – piše italijanski pjesnik Umberto Fiori u pjesmi “Na ulici”. I kod Odalovića, sve počinje sa svjetlošću, tom zavodljivom svjetlošću, iza koje su razni slojevi, redosljedi zagonetki. Slijede rebusi i tajanstva, ako neko hoće tamo, u one slojeve iza svjetlosti. Tamo je čovjek, stanuje u svojoj otuđenosti, u gradu koji je svijet, ili svijetu koji je (jedan, onaj opsjednuti) grad. Iza svjetlosti, sva vremena slikar u jedno doba uliva. A svjetlost je beskonačna, baš kao i ona tajanstva.
Veoma interesantno, Zbignjev Herbert, slavan kao pjesnik i esejista, okušao se, kažu, i kao crtač. A njegova prva knjiga zove se “Struna svjetlosti”. Opet ta svjetlost, opet veličanstveni poraz slučajnosti! Kad bi ovo slikarstvo, a to jeste moguće, bar u fragmentima, bilo bliže esejima, nego poeziji, opet bi bilo nazvano po Herbertu: “Lavirint nad morem”, taj se lavirint jasno ukazuje iz umjetnikovog zavičaja.
Sam Ratko Odalović često insistira na dominaciji svijetla na slici – ono je zbilja mnogovrsno. Moć svijetla na ovim slikama njegova je prvoklasna prepoznatljivost. I manir kojim on prepoznaje smisao. Zato su i promjene na slici lagane i postepene.
***
Kakav je to slikar, Ratko Odalović! Njega ne zanima koliko ima boja. Nego, na primjer, koliko u univerzumu ima žutih boja, koliko stotina, koliko hiljada, žutih boja. Kakva je ta svjetlost koja svjedoči o smirenom pokretu umjetnika, o njegovoj uvjerljivoj poetici. I kakva je ta klasična žuta/ zlatno-žuta/ magijsko-žuta/ mediteranskozlatna… Možda je to ona boja koju je u svom sljepilu Borhes, kako pripovijeda, donekle jedinu razaznavao.
Predjeli svjetlosti, svjetlost kao predio – takve ambijente nam nudi Ratko Odalović. Njegovo kultivisanje svjetlosti predstavlja trajnu mogućnost obrta ka sjećanju, ka ljudskosti. To je saosjećanje sa sviješću o tome od kakvih je sve materijala sazdan čovjek. U centru je njegovog istraživanja, uvijek aktuelno, bavljenje malim životima, usamljeničkim usudima u mnoštvu. Njegovo je djelo, u krajnjem, čežnja za čovječnošću, za dobrotom.
Kakvu samo umjetnost stvara Ratko Odalović. Kao da se iz tog tihotajnog, unutrašnjeg glasa jedinstvenog umjetničkog opusa, sjedinjuju trgovi i gradovi, svjetlosti i svjetovi, sve te neobične navade čovjeka.
Ratko Odalović, slikar zlatnih boja i proročanskog dara, pjesnik grada u slikarstvu Mediterana, onaj koji maestralno slika zajednička sjećanja svih ljudi.
