Pavle Goranović: O ciklusu romana „Zamjene“ Huseina Bašića

Husein Bašić je uspio napraviti iskorak u prošlost, i pri tom održati aktuelnost literarnog izraza. Odabrana tema, koja se može različito tumačiti, predstavlja iscrpnu hroniku jednog vremena, hroniku sagledanu kroz sudbinu pojedinca, njegovog života, života svih sudionika ovog, ne samo za ovdašnje prilike, nesvakidašnjeg projekta. Svaki roman ponaosob predstavlja izdvojenu hroniku, pa opet, svi oni su u izuzetnom srodstvu, kako po načinu kreiranja teksta, tako i po motivima, skrivenim i razotkrivenim oznakama. U središtu je čovjek, pojedinac koga je književnost izuzela iz svakodnevnog bitisanja, i pretvorila ga u junaka, ili, kome je prihvatljivije, u – kontra-heroja. To je čovjek svakog vremena, ne samo ovog kojim se bave “Zamjene”. Bašićev čovjek je onaj kome je ista sudbina – na svakoj tački zemljine kugle, u bilo kojem prostoru, u bilo kom dobu, napokon.

Čovjek, čija je «sreća ili nesreća beznačajna». I njega nalazimo među koricama ovih romana, označenog možda i drugačijim imenima, viđenog svakovrsnim pogledima, smještenog u mnoštvu predjela, ali sa istim teretom, istom sudbinom. Njegov put, svi njihovi putevi, bolje reći preživljavanja, ovim djelom predati su pripovijedanju. A Bašićevo pripovijedanje sprovodi se jednostavnim jezikom, manirima umješnog pričaoca, koji brojne radnje dočarava kao da je bio njihov neposredni sudionik.

Ciklus romana “Zamjene”, u nekom slobodnijem iščitavanju, može se okarakterisati kao izvjesno obrađeno predanje. Naime, Bašić je imao namjeru sačuvati od zaborava određene događaje, istorijske periode, i podrazumijeva se – ličnosti. U tome, naravno, nema prikladnijeg rješenja od samog pisanja. (Čin pisanja se, kažu ponekad, poistovjećuje sa sjećanjem.)

Ulazeći u sasvim druge svjetove, autor je sopstveni kredo u potpunosti prepuštio atmosferi tih predanja. Tako je on sebi namijenio ulogu prenosioca, posrednika između ljudi i vremena, kazivača koji uvjerljivo oživljava i podsjeća svoje bližnje (a to su, svakako, i njegovi čitaoci) na prošla vremena. Svakom vremenu on prilazi oprezno, svakom liku skrupulozno.

Svaki prizor Huseinu Bašiću je književni motiv. Vremena se na taj način objedinjavaju, akteri bitnih i manje bitnih radnji nalaze novo boravište.

Pisanje i sjećanje ponovo su na istom tragu! “Zamjene” onda služe ukidanju vremenskih prepreka, upisivanju književnog predanja, i to u mnogim kazivačkim oblicima. S tim u vezi (sa tom neosvojivom kategorijom, dakle) prisjećamo se T. S. Eliota: “Samo vremenom pobjeđuje se vrijeme”.

I zaista, ne smatramo slučajnim, niti beznačajnim što se Bašićevo romaneskno predanje pojavilo upravo u ovom trenutku. Svjestan da je malo šta “zaludnije” od “pretvaranja života u priču”, pisac ipak pronalazi opravdanje za svoju priču i počinje graditi zanimljiv prozni rukopis. Bašić ispoljava svoje saučestvovanje u pripovijesti glavnog junaka, ostajući posvećen prvobitnom motivu i neprestano svoje pripovijedanje vraćajući u doba odvijanja radnje. Autor ovih romana naprosto sudjeluje u ispričanim avanturama. (A nije li pisanje uvijek neka vrsta avanutre?)

Na razmeđi života i priče nastao je ciklus Bašićevih romana. Oni nijesu samo život, i nijesu samo priča. Po srijedi je jedan snažan prodor u prošlost, literarna priređivanja sjećanja; urezivanje po onome što je već bilo sadržano u pamćenju. Život sam, podređen mašti. Ili obrnuto, svejedno.

Toposi ove proze su sve strane svijeta, pri čemu je svaka tačka neki “daleki svjetionik”, a svaki čovjek jedan neotkriveni kosmos. Stoga nije čudno što Bašić nudi više pitanja, nego odgovora, više simbola, nego definicija: on oprezno uzima u obzir granice života, u krajnjem – granice književnosti.

No, pisac vješto zalazi u portretisanje ljudske psihe, promišlja o načinima njenog emitovanja, konačno i o vječnim pitanjima. Poznavanje ovdašnjih krajeva (i raznih korijena) tako mu koristi u nenametljivom označavanju okoline, u imenovanju stvari koje se, po pravilu, odupiru zaokruženim određenjima. “Zamjene” su pažljivo stvarane prozne scene što govore o običnom čovjeku, u ne baš tako običnim situacijama.

Predstavljeni krug romana opasan je čitavim krugovima likova. Pisac se vraća na već obrađene junake, budući da se radi o cikličnom putu, putu kome ne vidimo početka niti kraja, a znamo tek to da ih negdje ima. Tako je volšebni susret sa pjesnikom Zulfikarom smješten između različitih korica. Isto tako, za čitaoca je nepredvidljiva pojava Pjera Lotija, ili bilo kog drugog aktera, mračne figure ili dragog lika “Tuđeg gnijezda”, “Kapije bez ključa”, “Bijelih Azijata”…

Čitalac je neminovno dio tog tajanstvenog kruga, kruga začaranih veličina, koji se gdjekad prikazuje kao lavirint. A to već znači da najviše života u njemu ima!

Posebnu pažnju, posredstvom stvaranja psiholoških i drugih portreta svojih junaka, Husein Bašić posvećuje tretmanu identiteta. Ovaj prostor je makar tada zahvalan za istraživanje. U knjizi indikativnog naslova – “Tuđe gnijezdo”, na primjer, razmatra se položaj pojedinca – u svom kraju i izvan njega. I tuđina i zavičaj, poslije svega, upućuju na čovjekovu “bezzavičajnost”, na onu svagdašnju neprilagođenost svijetu. Život onda nije ništa drugo do neprestano iskušavanje stranstvovanja. I tako, nigdje odomaćen, Bašićev junak (čovjek uostalom) nije pred velikim mogućnostima izbora.

Njemu, kao u ovom pripovijedanju, preostaje samo potraga za “posljednjim utočištem”. I dalje, dešifrujući uzroke, recimo, zla u svijetu, i u čovjeku samom, pisac se predaje riječima, čiju težinu, pozivajući se i na djetinjstvo, očigledno dobro poznaje. Sjećanja se ispisuju, a ranija iskustva (ispričana kroz sudbine likova, vjerovatno i kroz predanje o njihovoj stvarnosti) dobijaju nova značenja. Sva vremena su opet sadržana u jednom. Onom u kome je dobro nepromjenljivo, u kome se zlo iskazuje na iste načine, bez obzira na doba i okruženje, na konkretnu muku pojedinca. dok pažnju čitaoca održava dinamičnim dijalozima, bogatstvom leksičkog materijala, specifičnim odnosom prema predanju, pa i raznim književnim postupcima, Bašić iznosi svoje poglede na svijet. Neke izjave, djelimično aforistične, sažimaju svakovrsna iskustva. Recimo: “… Nikome ko je srcem vezan za nešto ne treba mnogo vjerovati, spreman je da precijeni i vidi ono čega nema.”

Sjećanje na likove i događaje, pripovjedački put kroz ljudske sudbine, drevne zemlje i gradove, iskazan u pet romana Huseina Bašića, poduhvat je koji zaslužuje višestrane analize. Ne samo zbog istorijske podloge i autorovog stvaralačkog tumačenja, već, jednostavno, i zbog ispoljene forme i naknadnog tekstualnog uvezivanja u čitav krug, ciklus “Zamjene”. U ispripovijedanom odisejstvu, autor se uglavnom osvrće na određene varijante baštine, prenesena iskustva i lična saznanja o prošlosti, na mnogim njenim ravnima. Ispisujući ove romane, Bašić je uspio ostvariti težnju njegovog junaka, to da ne bude “izgnan iz života koji (je) sam izmislio”. Pri tom, baština je njegova nezamjenjiva, istinska “kutubhana” (biblioteka).

I ponovimo, nijesu slučajni samo mjesto i vrijeme pojavljivanja ove proze, koja, između ostalog, govori o nekim bivšim čudima. Zato ćemo završiti prenoseći naslov jednog odjeljka Bašićevog romana “Kosti i vrane”: “Nijesu se sva čuda desila u prošlosti”.

Tekst izgovoren na promociji u Podgorici, jula 2001. godine (Almanah, br. 17-18, Podgorica, 2001)

Podijeli

Komentari su suspendovani.