Pavle Goranović: Jezik i zemlja, pjesnik i grad: jedinstveni Kismet

Najljepše pjesme Abdulaha Sidrana

Neka ovo i ne bude pjesma, ali barem
govorim ono što osjećam

Česlav Miloš (Sarajevo)
Poezija je uvijek višestruko nasljedstvo. S tim se prtljagom nosimo kao neuporedivim uzdarjem i istinskom obilježenošću, ili – ukletošću, nikad ne znajući koja će strana tog složenog nasljeđa prevagnuti. Poezija je tako u isti mah i tabut i kismet. Žigosan je tom teškom ostavštinom, ali i izrazitom pjesničkom samosviješću naš Abdulah Sidran, pa zato u Bašeskiji i pjeva:

Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas.

Tim je krajnostima obilježen poetski prostor autora Sarajevske zbirke. Taj naslov, kao da upućuje na određene eksponate – izumrle a ipak sačuvane vrijednosti jednog grada i zemlje, koje valja obići i vraćati im se. I zbilja, u vrijeme kada poeziju sa svih strana umrtvljuju, ne može joj se osporiti raritetni inventar u autentičnom muzeju uspomena. Svakako da i sarajevska zbirka mora imati svoje kataloge i skladno čuvani prostor kome će se u različitim vremenima poklanjati i čuditi slučajni i namjerni posjetioci, odnosno čitaoci.
Sidranova pjesnička soba, muzej zemaljski i onovremeni. Živa voda sjećanja.
A duši koja pjeva ostaje samo sjećanje: malo gdje kao kod Sidrana tako je ustanovljena stvarnost. Što je onda čovjek do pjesma koja se sjeća sebe, više nego života samog.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao
što traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao
da ga se sjećam…

Izvojevati gubitak, kakve li poetske sreće!? Našem su Sidranu uzalud nasrtali na jezik i zemlju, na biće i grad, na šahovske figure čak, kad je od tog veličanstvenog gubitništva stvorio istinsku poeziju. Zbirku sjećanja čiji su junaci brojni prijatelji, uzgredni antijunaci, poznati i neznani, Otac na službenom putu i rijetki arhiv koji sadrži kreativni prijevod Helderlinovog Pisma majci na bosanski jezik (pjesma Mora). Poezija je tako i svijest koja gleda i u drugima živi.

Možeš li – kaži – sestrice mila,
zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni?

Između takvih spoznaja, osjećanja i nagovještaja bivstvuje Pjesnik. A njegovo srce je po sred sjećanja kao najpouzdanijeg izvoda iz matične knjige rođenih i umrlih. Živjeti i pisati znači – sjećati se, a sjećanje se, poput poezije, ukazuje kao vrhovno prokletstvo i prvoklasan dar. Ne piše slučajno Sidran:

Ja sam… sjećanjem nagrađen i kažnjen,
ono je moje jedino imanje, i ničega drugog nemam…

Da, Imanje. Nije lako pisati o ovoj poeziji (jer ona istodobno sadrži unutrašnje definicije i vanjske doživljaje kao dio istog tkiva) ali je sasvim prirodno s njom se sroditi. Sidrana treba misliti; s njegovom se poezijom prisjećati, čak i događaja kojima nijesmo svjedoci a doživljavamo ih tako našim, zajedničkim. A uspomene su to višeznačnog postojanja koje se pretvara i u dvostruki ateizam.

Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga
tijela su i granice moga duha! Je li to kazna
za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja
za sobom ostavljam kost, ja ključnu za
sobom ostavljam kost, i po njoj biće
rekonstruisano biće ove nesreće!

Čitači budući, naši, tako će pronać zvučnu onu

tačku, kad most se ruši, kad sve se ruši, u
utrobu svoju, u suštinu. I onaj koji ovo piše,
u golo će da se pretvori stablo, u zimsko stablo
golo, koje raste iz betona, s lišćem od jauka,
s granama od krika!

Ili je to stravično poistovjećenje usuda duha i materije ili moćno književno zavještanje, tek Sidranova ključna, koštana riječ iskazuje misao koja pjeva o bolnom i dostojanstvenom, pa opet nekad i radosnom nestajanju. O smrti koja se davno nastanila u biću, koja narasta, kao i tužna svijest što se razvija; o biću kao Drugome u kome živimo i koji sa nama preživljava. Iz te atmosfere Sidran gradi ideju o sebi u vremenu budućih saznanja, tuđih čitanja. Pjesnik uvijek ima na umu čitaoca i samog sebe u nekom vremenu u kome će živjeti tu poeziju: ista je to soba, isti krug. I kada se stavlja u ulogu nekog drugog subjekta ne može pobjeći od sebe. On je to isto biće koje pati kroz prethodnike i sljedbenike. Kao što kroz vlastitu krv prolaze te riječi i emocije.

I tako, ujedinjavajući vremena, Sidran zamišlja i sebe i čitaoca koji ga posmatra zaleđenog u nekom razdoblju koje smo moguće odistinski i živjeli. To je već sasvim svejedno:

Tako smo sami – živi i mrtvi -uvijek isto.

Opet onaj isti Izvod iz knjige…
Sidranova se poezija dešava oči u oči sa životom, nama pred očima. I kada sve potone, tu je pjesma koja nekako sve utišava, sve čini mogućim. Utjeha ponovljenog. Utjeha da se ne dešava premijerno i da se dešava drugome. Poezija je izgleda ipak ta koja donosi preblage slutnje i spokojni plač. Prtljag s početka teksta je podrazumijevajući.
Nema kod Sidrana mistifikovanja književnih tema, niti poezije same: on piše ono što je odživio a što svako može doživjeti. A ovdje te riječi zvuče kao vrhunske maksime, riječi koje su neizgovorene stanovale u nama, ali ih nikada naše misli nijesu na taj način mogle oblikovati. Tako se stvara zajednička tradicija i uspomena. Pjesnik zna da je jedini otpor stvarnosti moguć kao njegovo opasavanje riječima. Otud je najveći mislilac onaj koji osjeća, koji srcem zna pronaći stih i opravdanje.
Abdulah Sidran ispisuje trajnu sarajevsku lirsku bilježnicu – od stvarnosti i slutnji sazdanu. Ovo su stihovi kroz koje teče Miljacka, ali ta je lirska voda sačinjena i od one koja teče kanalom Grande, krvi i ostataka vlage u Protopopincima. Povijesno je uvijek lično, a lično može, što bi se reklo, biti svačije i ničije. Jazuk je protraćiti to neobično jezičko, životno i umjetničko bogatstvo.
Moramo još i ovo reći. Sidran je pjesnik suštastvenog, Tinovog pobratimstva: i kad se jeca i priziva, čak i kad se igra šah. Bratimljenje i s građanima i prolaznicima, čitaocima koje nikada neće upoznati, ali čiji bol jednoimeni izgovara. Poezija je mogućnost i potreba združene samoće. Upravo kao kod Tina:

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Abdulah Sidran je istinski pjesnik grada. To je mjesto gdje se dešava poezija, a pjesnik voli sve te promjene i nepredvidljiva zbivanja. U gradu dakle stanuje poezija a u srcu je poezije naravno – sjećanje. Iz te pjesničke emocije slijedi Prufrokovska šetnja, lagani koraci kroz biće (Partizansko groblje, Šetnja sa Stevanom). Ima ova poezija nevidljivi i nečujni, ali sveprisutni ritam koračanja po gradu, pod rukom sa pjesničkim sabratom. Šetnja kao svođenje računa, skraćivanje koraka do Crne rupe, do neba koje nema upomena – poezija kao pobratimsko koračanje. (Abdo, čekamo se na Bistriku, kod Sameka.)
Uzvišenost poezije i jeste u tim koracima neminovnog približavanja.
Ova antologija (a svaka je Sidranova kniga antologija, ali i panorama Sarajeva) svakako je dijalog pjesnika sa sobom iz drugih dimenzija: onog Sidrana nekadašnjeg i onog koji se nastanio u dušama sapatnika, možda i sebi nepoznatog.
Pjesme naknadnih i konačnih (samo)spoznaja, svima neophodnih:

Što god nisam
prije trideset godina
umio razumjeti
danas mi se događa

No, čitajući ovu poeziju možemo lako osjetiti da nijesmo toliko usamljeni ili bar da naša duša ima bližnju, ali i da nam neko nedostaje. Zajednička je to, neimenovana bolest od duše. Pjesme razumnog straha i budnog snoviđenja. Sidranove su rime pjesme slutnje i susreta. Samo što se čovjek treba kao u Maka Dizdara odkameniti (recimo, u pjesmi Dažd : Trebalo bi se konačno sastati / sa već davno odbjeglim vlastitim srcem). No, čitaoci Sidranovi su se davno odkamenili: u uličnim epitafima, za znane i nepoznate, u pjesmama koje nestaju kao što nade venu i kao što tone Venecija, kada po nama, čitaocima, pada noć teška i kada skupa s pjesnikom bliskim izgovaramo: Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Abudulah Sidran, pjesnik je to svikao na čuda.
A nakon ovakvog pjesništva, što li je svijet do planeta Sarajevo, što smo mi do budući sarajevski sefardi. Proživljavajući ovu poeziju, čitalac će znati da bdije uz istinskog prijatelja i da u gradu u kome to čita nije sam. Čitaćemo pjesme koje smo znali odživjeti a ne i napisati. Živjećemo mnoge događaje kao svoje.
Ovo, uostalom, nijesu pjesme koje će se samo čitati: ovo su pjesme koje će se događati. I što više tražiti u ovo doba kada se možda još samo s poezijom može među ljude doći. A što god tražili naići ćemo na Pobratimstvo lica u svemiru:

Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

Jesmo li to mi sami? Dok se ogledamo u ovim stihovima, pitamo se jesi li ovo, Sidrane, ti…

Podijeli

Komentari su suspendovani.