Milorad Popović: NJEGOŠ I CRNOGORSKA NACIJA
Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2012.

Nakon upečatljivog i veoma uspješnog povratka na poetsku scenu i zbilja izuzetnog ulaska u svijet proze, činilo se da je Milorad Popović, kako je i sam najavljivao, okončao bavljenje socio-politikološkim temama. No, nepredvidljivost događaja i krajnje odgovoran pristup ovog autora, kao, naravno, i njegov nesvakidašnji dar i postojanost raznovrsnih interesovanja, uslovili su neminovnost nastavka tretiranja crnogorskog pitanja.
Moglo bi se reći da je u Crnoj Gori gotovo svaka priča okrenuta ka prošlosti. Ali, odista se i prošlost dobro pozabavila našom stvarnošću. Otuda je Popović pristupio obradi drugog kruga crnogorskih tema – prvo u knjizi „Podijeljena nacija“, a sada i u djelu „Njegoš i crnogorska nacija“.
Svjestan da se identitetske kontroverze ne mogu riješiti ukoliko valjano i, s novom istraživačkom energijom, ne pristupimo Njegoševom djelu (od čega, treba li reći, mnogi zaziru, ili nekritički stupaju na jedan od prethodno određenih terena) Popović se uhvatio u koštac s tumačenjem Njegoševog djela i stvorio svjež kreativni koncept, s distancom koja se najčešće nije podrazumijevala kada se pisalo o ovoj temi, bilo u Crnoj Gori, bilo izvan nje.
„Nijedan veliki evropski pjesnik nije imao tako malo sreće sa svojim savremenicima, sljedbenicima i kritičarima kao što je to bio slučaj s pustinjakom cetinjskim.“ Tom tezom, Popović otvara raspravu o uticaju Njegoša na našu povjesnicu, ali – više od toga – i na našu svakidašnjicu. Prirodno je da se nigdje crnogorski paradoksi ne ukazuju jasnije nego kad je u pitanju tumačenje Njegoša. Zato u ovoj knjizi autor teži obuhvatiti refleksije koja su ta tumačenja donijela našoj stvarnosti, a moguće i budućim dešavanjima.
Popovićevo stanovište je razborito, iskazi vrlo precizni, a struktura djela pažljivo promišljena: počinje se od uticaja velikih pjesnika na stvaranje identiteta, posebno kod malih naroda; kasnije se razmatraju osobine tradicionalnog crnogorskog društva, netipična Njegoševa i religioznost Crnogoraca, smjelo razmatranje pojma srpstva u Njegoša, pa i umnogome uniformisani i nezasluženi prijemi njegovog djela. Na kraju, kao i u prethodnim knjigama ovog tipa, Popović ne želi svoju raspravu dovršiti bez konkretnih „uputstava“ što da se radi.
Autor s pravom posebnu pažnju ukazuje toj teškoj „posmrtnoj sudbini“ koja je zadesila pjesnika-vladiku. „Njega najviše slave oni koji negiraju značenje, kulturu i istorijsku ulogu zemlje u kojoj je ponikao i duhovno se formirao“. A najčešće ga zaobilaze oni koji bi trebali na njega najviše da se oslanjaju, dodali bismo.
I kao što se u Njegoševim stihovima u moru kolebaju nebesa, i kao što je znao da se i u tijelu duša komeša, tako se iskazuje i ta crnogorska dvostrukost. Niko srećan, a niko dovoljan / niko miran, a niko spokojan – rekao bi Iguman Stefan.
I što je to učinilo da nas Njegoš, kojim se svi zorimo i koga svi prisvajamo, zapravo najviše razdvaja. Da li to mi nijesmo spremni i sposobni da razumijemo Njegoša, kao što najvećim dijelom nijesu ni njegovi savremenici? Ili će biti da se među sobom ne razumijemo, usput ne znajući da razumijemo Njegoša.
Ima istina koje mudrac kaže svima, / Ima ih koje šapće sunarodjacima, / Ima ih koje povjerava drugu bliskom, / Ima ih koje ne može otkriti nikom. – piše Adam Mickijevič, u ovoj knjizi prepoznat kao jedan od velikih evropskih pjesnika nacionalnog buđenja i borbe za nezavisnost svog naroda. No, koliko smo, kao nacija, kao različite generacije, dospjeli do tih istina, da li smo dobro oslušnuli taj šapat o kome govori Mickijevič, pitanja su koja će nas definitivno i ubuduće, očito ni sa kim uporedive, opsijedati. Razlog tome možemo naći i u, kako Popović primjećuje, „antinomičnim talentima“ koje je Njegoš posjedovao i zbog kojih je, na koncu, i dalje mnogima ostao tajnovit.
Ko je, zapravo, Njegoš „između kosmogonijskih beskraja i uskog crnogorskog podneblja“, Njegoš između „neukrotive gordosti i nesavladive tankoćutnosti“, između surovih političko-obavještajnih igara i dubokih odraza iskonske filozofske tjeskobe, među krvavim bitkama i originalnom pjesničkom zanesenošću, Njegoš među željama za prosvijećenošću svog plemena i mukama Hristovih godina. (Otuda su neuporediva pitanja: Ko je Njegoš? i Čiji je Njegoš?)
On jeste, podsjeća autor, bio maštar kome je očigledno bilo tijesno u „tim uskim crnogorskim međama“. Državnik kome dugujemo temelje moderne države. Vladika koji je bio privrženiji jedinstvenoj „teologiji oslobođenja“, nego strogim religijskim kanonima.
Zbog toga Popović svoju studiju zasniva i na lucidnom tumačenju ličnosti Njegoševe, složene i prilično neuhvatljive. I tako autor pokušava da zađe u karakter Njegošev, Njegoševu vjeru, duh Njegošev, usamljenički i samonikli.
Drugim riječima, neophodno je otkriti na koji je način mnoštvo tih identiteta odredilo vrste identiteta koje se danas ispoljavaju kada govorimo o našem jeziku, porijeklu, društvu, naciji… To identitetsko nesaglasje očito je važna odlika posebnosti Crne Gore. I po tome je Njegoš, koji je bez sumnje predosjećao svoju sudbinsku ulogu i značaj, naš savremenik.
Vođen takvim saznanjima, Popović se posebno posvećuje Njegoševom, sa više aspekata nedovoljno istraženom, testamentu. Lako možemo biti skloni vjerovanju da je on ispisivajući svoju oporuku, ispisivao i sudbinske znakove svom narodu.
Svako stvaralaštvo, kako znamo, nastaje u dubokoj usamljenosti. Ali, Njegoševa cetinjska samoća bila je odista osobena. Njegoš jeste bio usamljeni genije, željan drugačijih prostora i spoznaja, ali i čovjek bez prava na intimu, bez pravih sagovornika, bez djetinjstva… I samosvjesna ličnost s predosjećanjem o sopstvenoj i nezamjenljivoj istorijskoj misiji.
Kako se samo mnogolika crnogorska razdoblja susrijeću? I kako premalo znanja i međusobnog povjerenja imamo da sve te elemente ugradimo u jedinstveni identitet? Na to ukazuje Popovićeva studija, sagledavajući kontekst u kome je Njegoš stvarao, promišljajući o posljedicama stvorenih mitova i kultova i načinima na koji su plasirani. Ukazujući na mimolilaženje tradicionalnih i savremenih vrijednosti, autor, s analitičkim pristupom, poziva na razdvajanje poetičkog i ideološkog okvira Njegoševog djela.
Zato na samom kraju knjige Popović opominje da se njegovo djelo mora postaviti u samu srž crnogorskog bića, kao faktor oko koga će se generacije okupljati, jer je njegovo djelo najbolja legitimacija ove zemlje, ali i „njena najbolja poveznica sa duhom i sudbinom evropske kulture i civilizacije“ . Od spremnosti da to učinimo zavisiće i vitalnost nacije.
Tačno govori vodeći bosanski intelektualac Ivan Lovrenović: “Kao malo koji južnoslavenski pisac u vremenu postjugoslavenske kataklizme, Mijo Popović svoju nacionalnu (crnogorsku) misao uspijeva njegovati tako, da joj kritička treznoća i znanje, ironijska svijest, odbijanje da se preda niskim slastima partikularizma, dubinska filozofičnost (izjednačena sa specifičnim Popovićevim lirizmom u poeziji) nikada ne dopuštaju da se pretvori u nacionalizam..” Iz takve je snage nastalo i ovo Popovićevo djelo.
A ako se ove misli rimuju s Popovićevim pjesništvom, vrijedi istaći da je veoma značajno što je ovu knjigu stvorio pjesnik, i to pjesnik s istančanim osjećanjem istorije, pa još i istinski pjesnik Cetinja. Otuda, ovdje kao da je sve rečeno ustvari sažeto u pjesmi Rade Tomov iz Popovićevih Raskršća. U njoj se ogleda duboko razumijevanje i osjećanje Njegoševog djela, tako da ova pjesma može da služi i kao prolegomena ovoj studiji.
Otuda je djelo „Njegoš i crnogorska nacija“, koja predstavlja istinsko osvježenje u tumačenju crnogorskog logosa, mogao napisati ne samo onaj ko odlično poznaje karakter Crnogoraca, ko ima dobar uvid u društvenoistorijski kontekst, već i neko ko duboko proživljava raskršća crnogorskog identiteta.
„Ako je nacija, kao što tvrde savremeni teoretičari, umišljeni narod, onda je nedovršeni nacionalni identitet nezavršena, nedopričana priča.“, tako Popović počinje studiju „Podijeljena nacija“. Odista vrijedi posjetiti prostore ove nedovršene crnogorske priče, jer se svi na određene načine u njoj ogledamo i svi ćemo pronaći poneki odgovor, pa se konačno i zapitati: Zar nije stvarajući djelo univerzalne civilizacijske vrijednosti, veliki Njegoš poslao najbolju (o)poruku Crnogorcima? O tome je, zapravo, riječ u Popovićevoj knjizi.

RADE TOMOV Tako lijep i prijek / mlad i vlastoljubiv./ Samohran, inokosan, tvrdica:/ Žuđel njeguški./ Bez potomaka./ Usijana glava – / Čitanjem razvratnih knjiga ištećen./ Konjanik, lovac jarebica./ Ratnik bez dobijene bitke./ Ljubavnik, žuđenik, u celibatu./ Gordi osvetnik, sirak tužni./ Dalek drugima, teškosjen/ kao da je stario/ životima svih predšasnika./ Orijaškog stasa, malih ruku/ grenadirskih prsa, tankonog / mučaljiv, piskavoga glasa./ Nije za vladiku stvoren/ Prezire kler/ Filozof, autodidakt / jeretičkih ideja,/ graditelj škola / obnovitelj štamparstva / opasan za Monarhiju / opasan za sebe/ i za Crnogorce / igrač bilijara / putnik. / Njegoš. / Naš Njegoš./ Grudobolni.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.