Kad smo se uspeli kamenim skalama do zidina antivarskih osjetio sam da iz vjekovnih temelja drevnoga grada, iz oblika i boja kamena, govori jezik nekadašnjih zora i sumraka, žubor vode u akvaduktu, tihi govor i koraci davnih stanovnika. Iz fangiča i trave, dovrataka i voltova, dopirale su vibracije davnog života. Svaki je prag, svaki je stepenik upućivao neke poruke, duboko skrivao, ili slao skrivene znakove s nadom da će ih budući prolaznici shvatiti, ili barem pokušavati čitati. Kraj samoga ulaza u hram Sv. Venerande iznenada sam ugledao, pomeđu kamenja, okrenut ka suncu pupoljak jarko crvene ruže. Bio je kao usađen u kamen, ali živ, ili živopisan poput onih lisabonskih ruža u stihovima i pjesmama čudesnog pjesnika nespokoja.. Fascinirao me taj prizor, usred kamenih boja i sunčanog mira oživljavao je neki daleki impuls nečijeg života koji preko te usamljene ruže dopire do našeg vremena. Dugo sam gledao kroz treperenje julskog sunca te crvene latice u kamenu kroz koje se osjećao duh davnog života i neka daleka, vječna ljepota.
Davno su još latice ruža Sv. Venerande uzimali pjesnici i brodari i privijali na bolna i ranjiva mjesta. Onda su padali u trans kao vračevi drevnih naroda od jerihonskih ruža i pejotla Kao što je svijet stvoren za sedam dana i Venerandine ruže imaju cikluse cvjetanja u sedam krugova. U prvome krugu je sjeme života i cvjetanja, te ko dospije do te nutrine otkriće lijek za sve bolesti, puteve ka tajnama postanja. Prvi sam je put ugledao u vizijama Vitoria Karpaća na venecijanskim pločama, pa onda na prijestolju s rasklopljenom knjigom Lacara Bastijanija. Bio sam od ranije opsjednut njenim ružama o kojima se prenosi predanje da su imale icjeliteljsko djejstvo i moć i da su mirisale svuda kuda je prolazila ova zanosna svetica i tako, sve do ranog rimskog vijeka do svetačkog oreola za jevanđeljske vrline i mirisne iscjeliteljske ruže do riječi i poezije u dvorcima i na obalama mediteranskih gradova.
Zanesen ljepotom vrtova arkadijskih
preko mora i zvijezda
Stigoh pod slavoluke dukljanske
u čudesni južni beskraj…
Pjacete mirisahu na lijepe sumrake
Na čežnje i ruže Venerandine
pred kraljevim Dvorima
pjesnici su i sanjari
govorili mađijske riječi
za sve plovidbe od Rumije do La Valete…
I ovu su pjesmu moju začarale putene princeze
lirom i muzikom pratilje Venerande galijske
i ljepotom ruža što cvjetaju u pustinjama
I ovaj grad ogledala i legendi
od Aleksandrije do Borhesa
darova nadahnućem srce anđela i pjesnika
i snom o pužudnim gospama
Što se zorom bude u kućama maslinara…
I riječi same izviru ovdje kao kantosi pjesnika
izlivene molitve po svemu što duša i oko vide
po stopama i sjećanjima na kamenu…
O, Veneranda, sa tvoga blijedog lika
sija najčistija ljepota u julskom suncu
žedna oaza u kojoj miruje i moje srce
molitva ze tvoj pupoljak što iz oka cvjeta…
Sanjam u noćima usamljenih zvijezda
u naslućenom sjećanju i tišini odaja gradskih
tvoje voljene ruže i vitice raskošnih djevica
crvene i nježne sve do surih visova Montenegra
Iznenada se rasprše u maestralu i zacrvene nebo
I rivu i jedrenjake stare i bijelu pjenu morsku
opiju svu dolinu oko Sutormana i Lovćena
i duše pjesnika i plemića
što bez sidra plove svijetom…
U temeljima Venerandinog malog svetilišta, u srcu drevnih kula, u raspuklinama kamena gotovo izbrisane tragove njenog uklesanog imena našao je za svoje besmrtno djelo “Il nome della rosa” monah Vilijam od Baskervila i dao joj po svome obzorju Ime ruže. Ruža od koje je umro čarobnjak Duinskog zamka, čije sjeni još lebde nad ružičnjacima Rarona i crkvice St. Romana, Rajner Marija, Orfej iz Mizoa, otet je za vječnost ubodom na draču jedne od tajnovitih ruža Sv. Venerande… I osjetih odjednom da se i srce moje postavilo između latica i sunca za ranjivost i čarolije, za vječnost i ljepotu Venerande galijske, sve od Malte, do Grotea i Sicilije.
24.jula 2015.
