Ljubeta Labović – Rasipanje biblioteke
Knjiga poezije crnogorskog pjesnika Ljubete Labovića “Rasipanje biblioteke” objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno uredila Suzana Pajović.
Ilustracija na koricama: reprodukcija Dragana Karadžića, Iz ciklusa Slojevi, pisma obale.
RASIPANJE BIBLIOTEKE
„Život je san iz kog se budimo umirući“
Virdžinija Vulf
BLACK DAWN
1.
Još se na rođenju otvorilo to džinovsko oko s mora
za prve strepnje i nemire usamljenika
što se iz crne zjene vide po pustinjama
morima i gradovima…
prvog je dana iskrila na skrami majčine krvi…
i na gubilištima se prvo njeno svijetlo zažiže
U zori je najviše odlazaka osjetljivih duša
na talasima i virovima velikih mutnih rijeka
Oni što se ne probude, ili ne rode u zori
ostanu bez snova kao u nekom beznađu
s pogledom ka zidovima
u danima zatvorenih prozora…
Vidim jutarnje svijetlo na stranicama knjiga
kozmičke zrake u očima boginje romejske
okolinu, drevne tragove i simbole svih ljepota
za tren umrlih u nekoj dalekoj otrovnoj zori, vidim
drveće, lutalice, izmorene ženke, kontejnere,
oči kukaca što vrebaju iz mračnih uglova,
beskućnike i slučajne maslačke kraj staničnih perona…
Čujem gorke riječi rasute po sjećanjima i pismima
i stare slike u znakovima srećnih buđenja…
2.
Slažem otiske prošlih ljubavi i riječi s jezika
zaboravljen u tragovima noći, stiskam se
kao Kišova narandža osjenčena svjetlošću zore
zarežem riječima u nabreklu venu što se crni
u prelivima sna o spasenju po pržini noćnoj…
A zora jednako dolazi kao trag prve zvijezde u očima
modrim nebeskim sjajem s najdaljeg horizonta
otvara ponore i vidike pred smrtnim licima
tek rođenim i očima koje je prvi put viđoše…
po nesrećama, ljubavima i buđenjima
po usamljenim sobama, neznanim putevima
u lutanjima noćnim po trgovima gradova
Ili kraj mora kad se dvoji preko talasa…
U iskonskoj nadi zore
neprekidno strepe duše rasute u ljepoti
i rastrojstvu ranjivih ljubavi…
3.
Nije trebalo ništa da remetim u toj zori
ni kuću da otkrivam ni prozore ni temelje
nije trebalo da remetim mravlja gnijezda
u starim gredama i potkrovnim daskama
ni Ariela podignutog zorom nad bezdanom
gdje još vidim tragove i simbole ljubavi
u svitanjima i sjenkama zidova…
O, da li išta postoji još kao na rođenju
čisto kao zapamćena najdraža riječ,
a još je ljubav za valove nemirne i let ptica…
Dižem pogled kroz noć ka zvijezdama
sakriven u tišini za sve koji nemaju oči
i vid za duboku i Veliku tamu…
Svakodnevno stavljam u džepove po jedan novi kamen
sanjam odlazak ka rijekama Montenegra
ka sjenkama litica i žustrim vodama
dok u vlastitoj sobi postojim u tim neredima
i riječi u poeziji se slažu kao spasenja, il nepogode
mora sanjam, Bodlerove albatrose tužna krila i palube
preko posljednjih talasa ka ušću nekom što prolaze…
koja bi se knjiga još mogla pročitati na tim obalama
ili slova uklesati na sobnom stolu iznajmljene garsonjere
postoji li još neko negdje u Pustoj zemlji
da bi se moglo reći čistom dušom i riječima
da tišina zloćudne zore vlada u ovim prostorima
za odlazak kroz propale kapije malih svjetova
ka nebu što se crni na valu utopne rijeke.
(2012–2015)
FONTANA
Usred gradskog meteža
dok su promicali slavljenici dana,
klošari, kurve i ostala svita velegradska…
jedan je osobenjak obilazio svoju tvorevinu
prosipao sjemenke za prolaznicima kao riječi pjesme
o rijekama, morima i suncu
gdje su izvore imali Homer i Orfeus…
Podsjećao je na nekog hazardera,
na Džo Hudinija, ili Pesou
na učitelja sna i ljubavi
bio je to pjesnik među zelenašima i huljama
koji nije imao ništa osim sjećanja
na lijepe dane koje ruže daljina i prošlost
kao ranu ožiljak što ističe…
Umio je lice na gradskoj fontani
niz srce slio vodu dubinsku
kao da prvi put kupa Telemaha…
Odjednom se sjetio kako ćuti dugo i strpljivo
o smrti, nedostajanju i crnim buđenjima
osjetio je slast neke čudne odvojenosti
od svega što je u tom trenu postojalo
kao da nema ni grada,
ni prolaznika ni njega…
(2010)
SLIVANJE
Jedina mi je radost bila,
što niko nije mogao da otkrije koliko
sam bio nesrećan.Kjerkegor
Drhti zora u očima i po obalama Rijeka
i voda pod vrbama žalostivim mami kao san
toplo je tu kao u nekoj trajnoj utrobi,
u nekoj slatkoj jutarnjoj ženskosti.
Tijelo i nježnu kožu obuzima žudnja
da uronim u skrovite valove i dubinu vode, –
Utopljenici Ezrini znaju najviše o tom beskraju,
o razlivenim tragovima drevnih okeana…
Sve sam izgubio, o milostiva Vodo
Imam još tebe, tvoju nježnu i osjećajnu smrt…
Kad sam izašao iz noćnog bara
Sve su se kurve već bile razišle
pred strahom zore, buđenja i novoga dana!
A ja hoću u te valove, da se nešto još zavoli
Da osjetim tvoje slivanje u mojim crnim plućima
Vodo, ljubavnice dražesna na srcu i jeziku
hoću taj ulazak u samotnu tvoju dubinu…
(Utonuti da voda protekne kroz biće
kao Miljkovićev stih…)
da ispuni žedne puteve srca
Ave Maria neka me utopi voda tvoje utrobe
Neka me slije u tvoju vječnost!
(2008)
KIŠA, opet
Još je ta kišovita noć u prozoru
tamna i olujna kao mali noćni reqiem
vidim lice neke ljubavi anđeoski blijedo i mokro na kiši
gdje si ljubavi, gdje ste anđeli, zašto ste otišli iz mojih soba
puno je toga još živo između uzdaha u plućima
a bilo je često blizu kraja i nepomičnosti
koji dođe kao kapi po oknima prozora kao inje i led
desi se prestanak svega kao mala lagana stvar
dok si sasvim u nečemu drugom, ili u ničemu
i onda noć u kojoj sanjaš kroz kišu ljubav i prijatelje
i da neke riječi se tope jedna u drugu
da imaš šta uzeti i ostvariti kao voljeni dodir
ili jedino ovo što možeš napisati za nekog
i kiša se razliva preko lica i strehe do parka
kroz sve što se promijenilo i što je nestalo
o, da li barem ti ljubavi vjeruješ još u takve snove
u kišu koja noću pravi našu muziku u svemiru
i riječi što se slivaju niz prste
(21. I 2012)
TRIPTIH ZA NESANICU
(Uzalud slikaš srca po prozoru, među mnoštvom je Bog
Zavijen u ogrtač što jednom je tebi, s ramena skliznuo…)
Još jedna preduga i tvoja samo noć, još jedna tamnina pod crnim mosturinama i putovanje daleko u košmarnim snovima ka Beču… Sjećanje na ‘48. Vremeplov, misli ka nježnim osmjesima i riječima snovite Bahman, Isplov ruže u oluji, gdje nemani mora klize na leđima valova… Pred tim licem bilo je spasonosno zaboraviti samoću i jezu karcera, sve mrtve voljene, komore, samice, zidove, žice i mnogobrojne smrti. Jer, kako izaći osim bijega iz prostora što sjećaju na stravu urlika, laveže, mrtve oči na živim licima, crno mlijeko zore ispijano noću… O, kada će i tvoje noći počinjati ujutro! Kada će tvoja zora biti stvarni početak dana, a tvoji prozori se otvoriti na sunčane padine, na žive i vesele kvartove i ulice tvojih gradova. Bdijem u noćima samotnog staništa usred velegrada, pitam se kad će prvi zvukovi dana biti riječi i muzika za tragove ka Besanoj sljepoočnici. I kada će neprekidne misli i slike o sjedinjenju sna i besanosti, postati stvarna besanost u snu. Ko je svjestan sebe samog budan je, ili onaj ko je svjestan sebe samog već je kao probuđen iz sna. Tako smo ubijeđeni u svoje postojanje, da ono neupitno obuhvata i naš san i naše sutone i zaborav. I to postaje jedinstveno u našim stvarnim zbivanjima i sjećanjima. Otvori se neki prostor i prizove te da moraš ući, da moraš ući u to što osjećaš, kao u nešto pjesničko, erotično, ili sudbinsko. Baš kao Ančelov stih bešuman, kao gotovo nečujni šum noćne Sene u zvukovima umornog grada. Kao neki onirički refren o ezoteričnoj i djejstvujućoj zori poslije probdjevene noći, poslije ispisanih stihova o nečemu što ti je dugo morilo misli, ali nijesi to mogao nikome reći, neka tvoja duboka i urođena Fuga, posljednji trenuci kad više riječi nijesu mogle naći put do jezika…
Lutati beskrajem i naći mjesto tišine
gdje neće se čuti vozovi, dozivanja i lavež noćni
naći duhove spokoja i duhove vode
iza svih perona i pruga, u poljima
gdje se lavanda povija preko grobova
u odvojenosti od lude huke svijeta
Boli taj san duboko u sjećanju i željama
pod suncem na nepromjenljivoj Zemlji
dani i njihov tihi posao s ljudima koji propadaju
zamišljaš obalu neku za spasenje i odlazak
boravište gdje te smještaju zlehudi bogovi
dovode likove u tvoje ogledalo
da blistaju odsjajem teške prošlosti
košmara starih koji se izlivaju iz otvorenih duša
traže tvoju ljubav, isplov u neke druge talase…
Noćima gledam preko zidova jednu lipu. Svijetlo iz susjedstva pada na krošnju stabla i osvjetljava kratki i smrtonosni let noćnih leptirova. Zalebdi mi tada pred očima lice Silvije Plat, slike njene Lune i Tise. Umjesto lipe, koja melanholično sjeća na cetinjske ulice, ili na drvorede lipa po ulicama raznih gradova po kojima sam lutao, bila je Tisa… Kao neka vizija jeseni u Devonu, u Kort Grinu, i ona zagledana u to crno mistično tisovo stablo. Svjetlost preko usamljene mansarde, preko moje posljednje kuće me čudesno veže za to stanje.
I njeno lice tada vidim prekriveno odsjajem mjeseca u noći; kao ogledalo prekriveno platnom poslije nečije smrti. Gledala je u Lunu, Lunatica! s čudesnim jedinstvom poezije života, smrti i mjesečine, kroz lišće tise kao kroz tamnu šumu u noći. Luna nije izlaz. I sama je lice. Velika je i opojna strepnja pred tim prizorom, a po drevnim predanjima gledanje u mjesec kroz staklo donosi nesreću… I u tom času me najviše zanose njene probe smrti, magične premijere smrti sa zapletima i gledanjima ka moru, ka moru što vuče, kao sve velike vode, kao talasi gospođe Dalovej što vuku za sobom u mjesečeve blijede svjetlosti koju slijede oči i pronalaze stablo lipe, horizont i krovove grada u usamljenoj zori. To je kao neki smrtonosni preobražaj, kao slijepo praćenje nekoga kobnoga predskazanja… Onda Aurora crna što se cakli dok sviće… Ništa nije strašnije od svitanja dana poslije neprospavane noći, uz sve te događaje koji iznutra potresaju biće kao u satima dvoridbe dragog mrtvaca… Kroz tijelo, kao kroz izloženu ljušturu, od staniola kroz unutarnji zasjenjeni prostor struji uzaludnost postojećeg svijeta.
Doći će dan za govorenje
samo nježnih riječi u svim zorama
i ove noći neću imati ništa
ili sve ako oči vide i kroz sjaj tame
i opija miris lipa što udahnut sa prozora
nestaje kao sve drugo što je bilo ovdje
kao sve što smo voljeli na našoj mansardi
i vazduh budućeg života koji će se disati
i vidjeti kroz zvijezdu nebo kao nekad
kako treperi u granama Tise…
Onda čitam pisma melanholične Arijadne Efron Borisu Leonidoviču Pasternaku u prijevodu s ruskog Vere Radovanove Zogović. Sjećanje vuče do dalekog staničnog perona i kofera vezanog Pasternakovim kanapom. Marina Cvetajeva, neko je od kamena, neko od gline, ja srebrnim sjajem plijenim – pjena morska, Ma-ri-na, nemirni talas sudbine razliven preko mora i okeana do daleke i puste Elabuge. Jednom je pisala o kestenjastim očima, o divljim kestenovima koji i za mene imaju veliku mističnost i simboliku. U njima sam prepoznavao uvijek neki san sabran i zaokrugljen u bodljikavoj ljušturi. Uzimao sam te ljušture otvarao ih i u njima prepoznavao tragove nekih života, ispod kore tajnovite zapise i simbole nekih malih čarobnih svjetova.
Na sjajnim plodovima divljih kestenova
ispod stvrdnute kore vidi se s jeseni
crni trag Duša mrtvih
to su čisti i nevini tragovi
izašli na svjetlost kroz korijenje i Sunce
sve drugo ostalo je zauvijek u zemlji.
Cvetajeva opisuje jedne takve oči… Kestenjaste oči boje konjskog kestena, sa nečim zlatnim na dnu, tamnokestenjaste oči, ca crvenim zlatom na dnu koje je povremeno isplivavalo… sa previše trepavica… Trepavica koje su malo smetale gledanju, ali tako su malo smetale nama da vidimo oči , kao što koprene nebeske smetaju da vidimo zvijezde. I uvijek nalazimo neki novi, ili stari simbol, ili utješni, zebnjivi izgovor, da će doći nekada jedan dan, dan, ili trenutak koji će nam iznova obećati neki san, koji će otvoriti pred nama prostor željenog ili iščekivanog ostvarenja. I tako od zore do sumraka u riječima i jeziku poezije… u kojima se utapamo kao trske na kraju dalekih jezera, ili riječi dozivanja da ljubav nekada dođe i na naše obale.
(Mansarda, 2010)
O DJELU
Dubravka Đurić
Mediteran i urbani krajolici u knjizi “Rasipanje biblioteke” Ljubete Labovića
Započeću esej o novoj zbirci Ljubete Labovića, Rasipanje biblioteke, ukazivanjem na kontekst novije crnogorske poezije. Naime, tokom 90-ih u crnogorskoj se poeziji odvijala borba za uspostavljanje urbaniteta kao dominantne pjesničke paradigme (Jovanović, 2010: 49). To je značilo odlučno odvajanje od dotadašnje pjesničke prakse obilježene epskom matricom. Riječ je o svjesno izvedenom rezu na tijelu kanona nacionalne poezije i o uspostavljanju temeljnog diskontinuiteta, a taj rez modernost uvijek iznova izvodi. Labović pripada novom valu crnogorskih pjesnika koji je združio pjesnike i pjesnikinje različitih generacija u zajedničkom naporu dekonstruiranja tradicionalnih pjesničkih modela (Žilić, internet). Konstrukcija pjesničkog kanona koji kritičari i pjesnici/pjesnikinje oblikuju u savremenosti određene nacionalne kulture, uvijek ujedno govori o općoj simboličkoj orijentiranosti te kulture. U ovom slučaju riječ je o crnogorskoj kulturi definiranoj kao konačno i neopozivo urbanoj i modernoj. Ovakva intencija se može interpretirati kao simptom želje jednog društva da se, makar deklarativno, uspostavi u skladu sa kodovima koji se hegemono nameću kao imperativni u savremenosti. Riječ je ovdje, naravno, o tome da je poezija u svom temelju, mada autonomna, uvijek i politična. Mada u velikoj mjeri marginalno polje kulture, poezija je značajna u simboličkom zamišljanju nacije kao zajednice, koja želi biti sastavni dio zapadnog svjetskog političkog i kulturalnog sistema. U tom smislu, različite nacionalne poezije pjesničkim radom postaju dio Republike Poezije, koju nastanjujupjesnici i pjesnikinje različitih zemalja, istorijskih perioda, jezika i kultura (Casanova). U mom iskazu ovi procesi i stanja u Republici Poezije djeluju kao idealni i harmonični, ali oni uvijek impliciraju hegemoniju, odnosno pitanje ko određuje što je savremenost i što je hegemoni model u savremenoj poeziji. U nastavku teksta objasniću na koji način poezija Ljubete Labovića u zbirci Rasipanje biblioteke učestvuje u oblikovanju i preoblikovanju kanona nove crnogorske poezije kao svjetske, evropske i mediteranske.
Riječ kritike. Mnogi su interpretatori i interpretatorke ukazali na niz značajniih odlika poezije Ljubete Labovića. Darija Žilić je pisala o „intertekstualnosti, citatnosti, referiranju na tradiciju europskog pjesništva, i to od antičke mediteranske tradicije do iskustva modernih pjesnika i pisaca, kao što su Sylvia Plath, G. Benn, H. L. Borges, E. Pound, itd“ (Ibid.). Balša Brković je isticao Labovićevu bogatu referencijalnost, eliotovsko shvatanje tradicije, utemeljenost pjesničkog diskursa „na mediteranskom, evropejskom znaku“ (Brković, 2010: 186). Pavle Goranović je smatrao važnim istaknuti iskustvo moderne poezije udruženo sa brojnim klasicističkim referencama (Goranović, 2010: 188). Božo Koprivica je pisao o značaju evropske tradicije od antike do savremenih pjesnika, kao i o korišćenju modela citatnosti (Koprivica, 2010: 190). Tanja Bakić označila je Labovića kao „pisca senzualne poezije“: Ljubeta Labović je pjesnik koji zna da osluškuje krhka mentalna titranja skrivenih i udaljenih pejsaža. Isto tako, Labović umije i da posmatra treperavo ređanje nečujnih događaja koji se zbivaju u pozadini ovakvih prizora. On je pjesnik kojim gospodare čula, te bi se stoga njegova poezija ponajbolje mogla opisati atributom senzualne. (Bakić, ARS/5–6, 2014). Lidija Vukčević je detaljno objasnila da su Labovićeve pjesme obilježene intimističkom melanholijom, urbanim krajolicima, spojem tradicije i moderniteta (Vukčević 2011: 93).
Modernistički klasicizam i mediteranski kulturalni krug. Kada mislim o Labovićevoj zbirci Rasipanje biblioteke mogu je konceptualizirati odrednicom modernistički klasicizam. U svjetskoj Republici Poezije, ovaj model je globalno već dugo uticajan i ako se pojavi u jednoj nacionalnoj kulturi označava trenutak kada ta kultura postaje moderna i kada njena poezija izlazi izvan strogo lokalnih, parohijalnih, okvira i postaje kosmopolitska, odnosno ulazi u transnacionalni prostor Republike Poezije. Ovaj pjesnički model oblikovali su različiti evropski pjesnici, ali je možda u našoj regiji najpoznatiji po formulaciji T. S. Eliota, koji je pisao o tradiciji i individualnom talentu. Pjesnici i pjesnikinje koji aktueliziraju eliotovski model moderne poezije o savremenosti progovaraju korišćenjem niza, prije svega evropskih, pjesničkih referenci od antike do savremenih tokova. Gotovo svaka pjesma u Labovićevoj zbirci otelovljuje na različite načine pomenuti model. Pominjanjem biblioteke u naslovu zbirke (što je ujedno i naslov jedne od pjesama), Labović insistira na važnosti pisane, odnosno štampane kulture, nasuprot usmenoj. Otuda autor koristi brojne reference djela različitih autora, najviše onih koji su, od vremena Baudelaira pa sve do druge polovice 20. stoljeća u evropskom kontekstu postali sinonimni onome što je moderno u poeziji. Tako pjesma „Black Down“ referira na Baudelaira i T. S. Eliota. Labović se tu pokazuje kao rafinirani pjesnik koji pažljivo i znalački bira svoje prethodnike i vješto barata riječima, jer poezija kao autonomna umjetnost i jeste definirana kao umjetnost riječi. Insistirajući na mediteranskom ambijentu, tako što upućuje na bezbrojne karakteristične mediteranske motive i opuse, Labović svojom poezijom Crnu Goru upisuje u krug mediteranskih zemalja, koje se smatraju kolijevkom evropske civilizacije i proizvođačima uticajnih (hegemonih, zapadnih) kulturalnih modela. Među brojnim pjesmama ispunjenim mediteranskim ugođajem nalaze se pjesme „Školjka“, „Slike na pijesku“, „Mansarda“…
Lirski subjekt kao proizvod institucije poezije. Zbirka Rasipanje biblioteke aktivira pjesničke kodove koji poeziju određuju kao liriku. U lirici se konstruiše lirski subjekt, lirsko ja ili lirski glas – svi ovi pojmovi se u nauci o književnosti i kritici koriste sinonimno. To lirsko ja govori i govoreći uspostavlja se kao lirski subjekt. Lirski subjekt je subjekt unutar poezije a omogućavaju ga konvencije poezije kao institucije. Ovaj značajan pojam nauke o književnosti podrazmijeva uvjerenje, koje zastupaju mnogi interpretatori poezije, da se u lirskom ja konstituiše istinska neposredovana subjektivnost u diskursu čiste i autonomne poezije (Đurić 2009: 322). Ipak, poezija je, kako to objašnjava Rachel Blau DuPlessis, skladište i izraz subjektivnosti i mjesto gdje se apsorbuju i artikuliraju materijali društvene subjektivnosti, gdje se proizvode zamjenice, persone i govorne pozicije (Đurić 2009: 323). Što ovo konkretno znači u diskursu poezije? Na prvom mjestu to znači da je poezija nastala kao područje konstituisanja muškog subjekta koji piše. Taj subjekt izvan teksta pisanjem unutar poezije aktivira njene kodove i na taj način inicira artikuliranje/konstituisanje lirskog subjekta, koji je, kako su to pokazale feminističke teoretičarke i teoretičari, proizveden kao univerzalni lirski subjekt/lirski glas/ lirsko ja. Zato nam se čini da on nije orođen (gendered), kao ni subjekt izvan pjesme koji piše. U ime ljudskosti On (subjekt u pjesmi) govori o ljubavi, patnji, sreći, žudnji. Radom poezisa to lirsko ja u diskursu poezije interiorizuje spoljašnje prostore, koje opisuje, te sve što je spoljašnje, postaje znak unutrašnjeg stanja lirskog subjekta kao glasa koji kao da u pjesmi neposredno govori iz središta svog iskustva. Pjesnički namglas mora objasniti mjesto „čovjeka pod zvijezdama“, pokazujući odnose makro- i mikrokosmosa, onoga što je vječno u prolaznom i svakodnevnom. U poeziji Ljubete Labovića, ovo se na različite načine pokazuje kako u pjesmama koje govore o samoj pjesničkoj tradiciji te su zbog toga djelimično ili u potpunosti autoreferencijalne, ili kada se govori o odnosu oca i sina, porodične tradicije, kada poezija kao mnemotehnika oblikuje lična ili kolektivna sjećanja, ili barata transnacionalnim kulturalnim arhivima među kojima su i biblioteke, itd.
Zanimljivo je da su u Labovićevoj poeziji pored velike, a to znači dominantne, muške pjesničke tradicije, česte reference i na velike modernistkinje, poput Sylvie Plath, Marine Cvetajeve ili Ingeborg Bachmann, koje predstavljaju marginu svjetskog kanona, što ne znači da je njihova poezija manje značajna, o čemu svjedoči posebno poštovanje koje im Labović u svojoj poeziji iskazuje tretirajući ih na isti način i postavljajući ih u istu ravan sa pjesnicima. Na početku zbirke je tako postavljen kao moto citat iz Wirginie Woolf, što signalizira da je ova modernistkinja od ključne važnosti za cijelu zbirku, dok je jedan dio zbirke naslovljen „Talasi Virdžinije Vulf“, u zbirci se nalazi i istoimena pjesma, a postoje i u drugim pjesmema referenca na ovaj roman. Ovo ne čudi jer je taj eksperimentalni modernistički roman po načinu pisanja koristio postupke koje možemo definisati kao pjesničke. To nas može voditi i ka zaključku da Labović radi sa transformacijama žanra bilo koriščenjem referenci koje upućuju na čuvene romane bilo interpoliranjem pjesama u prozi koje djelimično i potencijalno mogu nositi obilježja proznih žanrova – ponovo kao primer može poslužiti „Triptih za nesanicu“. Kao i u ovoj pjesmi, tako i u pjesmama „Fragment o samoći“ i „Preživljavanje noći“itd. smenjuju se prozne cjeline sa stihovima.
I na kraju, rekla bih da se Ljubeta Labović, ne samo novom knjigom Rasipanje biblioteke, nego i čitavim svojim opusom može uvrstiti u krug autentičnih crnogorskih, ali i regionalnih i svjetskih pjesnika. On je učeni pjesnik, pjesnik malih i velikih metropola, pjesnik Mediterana. Rafiniranost sa kojom poeziju shvata kao polje nadahnute kreativnosti i način kako u svakoj pjesmi aktivira kulturalne naslage svjetske pjesničke baštine, govori o tome što je savremena poezija koja želi da se upiše u svjeske trendove.
***
- Pascale Casanova, The World’s Republic of Letters, Harvard University Press, 2007.
- Dubravka Đurić, Poezija teorija rod, OrionArt, Beograd 2009.
- Pavle Goranović, „Izvlačenje snova iz tužnog privida“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 187–189.
- Borislav Jovanović, „Crnogorski književni urbanitet…“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 49–68.
- Balša Brković, „Fascinacije labirintom“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 186.
- Božo Koprivica, „Pjesme o ljubavi i smrti“, u Nova crnogorska književnost (zbornik), uredio Borislav Jovanović, Plima, 2010, 190.
- Lidija Vukčević, „Polifonija značenja ili snoviti homage proteklim vremenima“, u Ljubeta Labović, Neću da se budim, OKF, Cetinje, 2011, 95–97.
- Darija Žilič, „Svijet senzacija i sjećanja“ „Tropizmi“ Zagreb, 2011.
O Autoru:
LJUBETA LABOVIĆ, rođen je 1956. godine u Barama Kraljskim. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Podgorici, a studirao je na grupi za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji. Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid, Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa, Ex Symposion, Poetikon, Quorum i dr. Objavio je knjige poezije i lirske proze „Tanatoide/oblici smrti“ (1987), „Gospodar kaveza“ (1997), „Nedostajanje“ (2004), „Chambre interiure/Unutrašnja soba“ – dvojezično crnogorsko-francusko izdanje (2010) i „Neću da se budim“ (2011).
Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od 2007–2010. Učestvovao je na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim susretima i književnim festivalima, Voix Vives (Živi glasovi) – Set/Francuska, Europoetika – Budimpešta, Stih u regiji – Hrvatska, Sarajevski dani poezije, Grad teatar – Budva, Barski ljetopis i dr. Osim u Crnoj Gori, gdje je zastupljen u najznačajnijim antologijama i pjesničkim izborima, poezija mu je objavljena i u cjelovitim antologijama u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedoniji i u mnogim regionalnim i inostranim časopisima, sajtovima i publikacijama.
Dobitnik je nagrade „Risto Ratković“ za knjigu poezije i lirske proze „Neću da se budim“ za najbolju knjigu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku objavljenu 2011. godine. Poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski, slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
