Simbi

1.

odavno je sve to unutra bilo crno
iako je sijalo sunce i zraci svjetlosti bljeskali
u to sa svih strana i po svim stanjima življenja
bilo je ipak duboko sve tamno puno nejasnog iskustva
a izgledalo je kao prikladan ljudski pejsaž

sve dok se nije slomilo kad je došao taj tren
da ne mogu više ni bogovi to držati u prividima
sretnih buđenja i ljubavi u svijetlim jutrima

kad ljubav nije bila zvijezda iznutra da sija
ljepotom svog oblika koji uvijek ima
ako zvijezda jeste

danima magla nije silazila sa naših riječi
ušla je snaga postojanja spolja i sve se prosulo
a izgledalo je da su dobri trenuci i da je život pravi
a otvorili se ožiljci i promolio se bol
kao tiha muzika u noći

2.

… činilo se da je sve sretno zatvoreno i zaštićeno
dok se nije pojavilo na pragu sjećanje daleko
kao na sjenovitoj obali rijeke bez talasa
lice zagledano u vodenu vječnost
i palo sve je postojeće do ljubavi i sna

i tuđi su pogledi i riječi ušli u naša bića
kao u masu od gline i staniola
kad je pao prvi dodir utonulo je u meko i tamno
jezik je dodirnuo slanu unutrašnjost
uronio u dubinu kao u morske nježnosti
netaknute trave i taloge na koraljima

3.

sve je počelo da se zamućuje i raspada
kad su počeli da skidaju prve daske
sa male sobe u kojoj smo imali i naše mrave
i da nose po stepenicama djelove kuće koju su krenuli
da razvaljuju polako kao da rasklapaju igračku
bili smo začuđeni kako su spretno
skidali bijelu borovinu
kao oplate natopljene smolom
sa kobilice Ezrina broda
ili sa Arke skinute s vrha baš u uvalu povučene vode
sve su skinuli do prvog kamena
koji sam postavio ja
i sad je u sjećanju
kao kamenčić na dlanu donesen s neke plaže

tako leži cijela kuća rasuta po okolini…
s razlogom bogova da stvaraju i ruše
svjetove zemaljske

4.

velika je prolaznost u dušama koje pretražuju
prošlost
i u sjećanju neko jezero ili most…

niko me ne može prepoznati po nekom kraju
svijeta
jedino je moje što izmiče i zauvijek nestaje

i svemir klizi pored prozora
i iznova me obuhvati
kako je to izgubljeno po čemu bi me neko prepoznao
osim riječi što grade
i kuće i snove i ulice i krajolike

voliš riječi od kojih praviš svoje prostore i nestaješ
lagano u njima kao da teče san u kom se spajaš
sa svim dragim što imaš
i odjednom svaki detalj ti postaje drag i tvoj je
dok nestaje pored tebe i biva nedostižan
samo kao tren
i ništa tačno ne znaš šta voliš šta te uzima i šta imaš
i svo to obilje što su bogovi usadili u tebi
spaja se prolazeći
i misliš da je baš to najvažnije na svijetu

ISPUNJENJE

Danima pokušavam da utičem na jedan san
da promijenim tokove zvjezdanih treperenja i magnetizma
drski šakal grizao mi revere na staklenim vratima

pokušavam da to učinim kao da je san
dat za pokušaj mijenjanja
da učinim nešto da bi se drugačije desilo

tražim i pokušavam sresti drugačije ljude
koji su van događaja predviđenih snom
jer u predskazanju tom su opasnost i nesreća
pa sigurno i sama ljubav ili neizvjesna i mrska smrt

Ali, ako budem mijenjao san
da li ću u svemu sanjanom i stvarnom ostati baš ja
pa što ću i sebi ovakav kad kroz san ne struji što može se učiniti
i onda me zbunjuje vrijeme koliko treba za ostvarenje
koliko vremena je od mene udaljen taj san
kao iskušenje ili eksperiment o uticajima na snove
ja ne čekam kraj živim tek kao po tom dešavanju
iz kog će se rasprsnuti nove forme zbivanja
kad se završi posljednja sekvenca koja je predviđena
da zauvijek čini život i ostane san.

KIŠA

Još je ta kišovita noć u prozoru
tamna i olujna kao mali noćni reqiem
vidim lice daleke ljubavi anđeoski blijedo i mokro na kiši
gdje si ljubavi, gdje ste anđeli, zašto ste otišli iz mojih soba
puno je toga još živo između uzdaha u plućima
a bilo je ćesto blizu kraja i nepomičnosti
koji dođe kao kapi po oknima prozora kao inje i led
desi se prestanak svega kao mala lagana stvar
dok si sasvim u nečemu drugom, ili u ničemu

i onda noć u kojoj sanjaš kroz kišu ljubav i prijatelje
i da neke riječi se tope jedna u drugu
da imaš šta uzeti i ostvariti kao voljeni dodir
ili jedino ovo što možeš napisati za nekog

i kiša se razliva preko lica i strehe do parka
kroz sve što se promijenilo i što je nestalo
o, da li barem ti ljubavi vjeruješ još u takve snove
u kišu koja noću pravi našu muziku u svemiru
i riječi što se slivaju niz prste

(21.01. 2012.)

PEJZAŽ

…koliko svijeta luta po vrućici ljetnjoj…
u golotinji, čulnosti i čežnjama stalnim
svi obilaze i sanjaju daleke plaže
na 41 stepeni celzijusa

toliko je imala Silvija
dok bila je ženski Lazar…

ljeto je i vrele ženske dojke vidim posvuda
pod lepršavim haljinama slatke ženske lagune
u koje se uplovi i stope se spojevi u suncu ljetnjem
svi mirišu na ljeta na putenost u toploti
na tečnosti, morske soli i žestoke želje mirišu tijela
ljeto je doba ljubavi, rakova i nježnih slasti pod smokvama
na putevima ka bazenima, morima i jezerima
ženska razgolićena tijela uljepšavaju dane ljeta
i gube svijest u morskim valovima i orgazmima

a ja sjedim doma i pišem pjesme
po sjenovitoj se sobi kači melankolija za zidove
kao de Ciricov točak vrti se po zidovima i stropu
čitam Kavafisa kao on je ljetnji pjesnik
Ljepotu i tugu Kavabate o ljubavi i akvarelima
i uvijek kao pišem o moru sjetim se Ilijade

LICE I SLIKA

to je zasigurno vidik u Barama Kraljskim
taj trena luk
što se izvija nad sjećanjem
kao Rilkeov Mizo ili Jejtsov Inisfri
pod kojim lebdiš u slikama sjećanja
kao sve što rastanak jeste i nedostupnost ljudska

kao sada tvoje lice u onoj kutiji oče
u kojoj je kroz probijeni karton gledao svijet
i disao jedan voljeni pas

dječak je kroz rupice vidio put i toplo pseće oko
ti si mirisao na ulice nekog dalekog grada
kao da je prvi put iz svega tuđega bilo nešto naše
stajao si na travi u maslačcima i pčelama
drukčiji malo… tu u daljini blizak i znan
i sunce iz tebe slika likove i dodire vraća nestale
a prizor je snimljen ruskom „smjenom 8“
kraj stabla stare zove odakle smo viđeli jednom vidru

jutro se plavilo i ti si došao kroz sve duše i zemlje
na zatravljeni ranč preko tragova naših izdaleka
dječak je trčao Silvia je skupljala zunzarov med
i voda otiče niz oblutke i male vodopade
pored stare kuće koja sada je predaleko sasvim
kao šum sjećanja i dalekih voda što zemljom teku

(1. 05 2012.)

ŠKOLJKA

sunce pravi sjenke po travi i ružama
na kraju ljeta u sobi gdje još drhte
ulovljene muhe u paukovim mrežama
i usamljenost u uglovima uvučena
duboko kracima dugim kao hobotnica
već prelazi u grlo i razliva svoju tamninu
i zrak se sunca mimoilazi s jednim mravom na terasi
koji traži život u mojoj sjenovitoj sobi

zalutali maleni stvor u izboru prostora
preko ugrijanih cipela se penje
ka pogrešnoj strani svijeta

a znakovi su nekog života ostali i ljubav
se otapa u vrelini daha
pod suncem što ostavlja tragove
u osjetljivim dušama

ruke bi još da zagrle i prsti da dodiruju
lice se mijenja iz trena u tren
drhtanje izlazi u prostor treperenja ljeta
koji upija u sebe svjetlosni kraj

ovdje se može sanjati sve daleko i nemoguće
čega je moglo biti u svakom ljetu
i more se može sanjati i čežnjive duše u valovima

još malo pa će se razliti taj san po crnoj površini
čovjekove ljuske koja će sklupčana ostati
kao školjka na nekoj obali.

(14. IX 2011.)

CRVENO CRNA PJESMA

Izađi iz sebe stani pod vedro nebo
u svom srcu ti ćeš čuti odgovor svih svjetova

Tagore

postoji tu najbliže tebi u srcu iza membrane
u tom organu koji kuca unutra iz mene u tebi
kao usamljeni lutajući stvor pored jezera
tvoje skrovito mjesto crvena kućica s pogledom prema suncu
koju su projektovali za tvoj stan bogovi
i ti tu imaš svoje odaje spavaću sobu crvenu u kojoj sanjaš
kupatilo sa najčistijom vodom za krštenje venerinih grudi
postoji dvorište za tebe crveno gdje otvaraš jutarnje oči
postoji poseban crveni krevet u toj kući od srca
na kojem se otvara tvoja pećina slasti
usred te kuće za tebe od srca čuju se tvoji nježni dodiri
koji pogađaju prazninu u kojoj se skuplja magla jezerska
i srce luta samo kao mala šumska životinja
ulicama gradskim i ljubi te kroz kamene prstenove
i dok sanjaš svjetlost zasija u toj crvenoj komori
i misli o dolazećoj samoći priljubljene po zidovima
i udaraju u okrugle opne crvene praznine koja te voli
i kruni se po odajama i u sredini i čuva
tvoje lice i nježnu ruku kojom me zagrliš u toj kući

(2008.)

PREŽIVLJAVANJE NOĆI

zora otvara lišće proljećem iza prozora
nježnost je neumitnost svake ljubavi

kad bi se moglo
još jedno jutro romantično otvoriti
pored rijeke proći i vidjeti rastvorene vrbe
što se šire nad vodom i gracilno prizivaju
kao udahnuta jutarnja finoća u plućima
da se izađe iz ove beketovske sobe

dođem do zidova, dodirnem ima li koga iza
gdje se
bude i vrve
mnogobrojne sudbine
velika je usamljenost u tim svjetovima,
trebaju snaga i zaštite bogova

da je sad ovdje neko,
recimo Tom koji je umro
imao bi neku gestu za spasenje duše
u lijepom jutru

Tome moj volio bih da te sretnem
u nekom malom crnom božanstvu
dok neko kupuje sanduk, a neko nov auto…

Kad dođe sumrak i noć zbira svijet i živote
sve što se dogodilo grjehove i ushićenja
onda u moje se oči uvuče i zacrni
neko nepoznato daleko more po kome klize
besmrtni Remboovi brodovi…
Zadrhti tijelo u samoći koje traži pipcima
dodir neki izbjegli
i dlan se spusti na lice Madonne

PRIZIVANJE

Misli o tome kako već putuješ…

Bašta, pepeo

sanjivim očima dječak je prizvao majku
koja kleči kraj njegovog kreveta s klikerima
i omotačima za nedostajuću toplinu;
on se muči da ne zaplače, traži njezine oči
pokušava da dodirne to mjesto unutra gdje je rastao

gdje su se razvijale i bojile njegove oči
da i tu je rastao u tom krevetu
punom tjelesne vlage i starinskih mirisa
sučelice je bio prozor i spasonosna svjetlost

čovjek se kači kao mače noktima za sunce
i ne vidi više prolaz kroz koji je došao samo želju
koju nikad ne gubi i obnavlja nizove rađanja

osjeća da je svaka vagina neka njegova majka
u kojoj iznova postaje ljubavnik, ili beba
i vlagu u kojoj nikad ne poraste do kraja

klizi njegovo lice dok se rađa
i unutra ostane njegova najvažnija kuća
onda majka provjeri sva prljava mjesta na njemu
čuje mu srce i nježnost u daljini
ona to čuje samo njegovo srce
u zori koja je došla i pala na pogled
iza kojeg žena dolazi iz najveće daljine
teško se može ovim zamislima više sve to srediti
drhtanje tijela u usamljenoj postelji
ne može to više tako kaže ona
i dječak više ne može zaspati
jer zora ga plaši kao nekad kad je tijelo bilo
prvi put na krevetu

(22.04. 2212.)

Podijeli.

Komentari su suspendovani.