(Vasko Raičević, “Dobra smrt”, 2010)
Iako je relativno jednostavne radnje s malim brojem likova, Dobra smrt Vaska Raičevića (Podgorica, 1979) vrlo je slojevit, ali i duboko uznemirujući dramski tekst. U njemu se autor uspio dotaknuti tema koje se tiču najintimnije strane čovjekova bivanja – patnje, smisla postojanja i smrti kao krajnje točke života koja nije jednostavno događanje po sebi, nego može postati i sredstvo postizanja tendencioznih zadaća. Prema tome pitanje smrti nije toliko problematizirano u odnosu na filozofiranje o prekogrobnim temama koliko je taj fenomen reaktualiziran u smislu njegovih oslobađajućih potencijala od ovozemaljskih napora. Postoji li i dobra smrt ili je ona samo mučan kraj još mučnijega življenja? Može li smrt biti spas od patnje? Zašto patimo? Zašto i za što živimo? Zašto…? Mnogo je univerzalnih pitanja koja se nameću čitanjem ili gledanjem Raičevićeve drame koja bi se po svojoj tematskoj usmjerenosti svakako mogla nazvati svojevrsnom egzistencijalnom dramom o posljednjim stvarima.
Uzrok je stalne dramske napetosti i sveprisutne atmosfere mističnosti lik Ivana, magistra engleske književnosti, koji se nakon dugogodišnjega boravka u Americi vraća na crnogorsku rodnu grudu. Zbog njegova do kraja nerazjašnjena pa time i tajanstvena “dara” kojim bez naknadnih tragova usmrćuje ljude, zaplet nastaje u trenutku kad na molbu Marte i Filipa oduzme život njihovu teško bolesnu sinu Marku. Iako je plemenit u svojim ciljevima, Ivanovo postupanje i pogotovo posljedice njegova djelovanja dokaz su tvrdnji da je put do pakla često popločen dobrim namjerama. Naime tek eutanaziranjem njihova sina supružnici doživljavaju tragediju raspada svoje ženidbene veze, međusobnoga optuživanja i Filipova ubojstva Marte usred njezinih oštrih verbalnih napada.
Ukupno devet prizora sačinjava fabularnu horizontalu koja se ne raščlanjuje u činove. No zato je moralna i etička ars 191 vertikala idejne potke teksta uprizorena sučeljavanjem likova na sceni. Svaki protagonist ima svoj filozofski kut gledanja ili utjelovljuje svjetonazor oprečan misaonoj poziciji njegova sugovornika koji se time istodobno pretvara u antagonista. Ivanova majka Vjera zastupa viziju patnje kao duhovnoga pročišćenja; nezaposlena učiteljica Sonja mukotrpnost egzistencije tumači u svjetlu urođenoga zla i raširenosti društvene korupcije; Marta pak bolest i bol povezuje s nepravdom budući da kronično pati njezin sin; Filip frustrirajuću jalovost bivstvovanja poistovjećuje s uzaludnošću postojanja koja nastaje neizvršavanjem velikih djela; napokon, Ivan patnju razmatra kao besmislicu iz koje je jedino izbavljenje smrt.
U tekstu su česte usporedbe Ivana s vampirom, čarobnjakom ili vragom. Uvođenje okultnih sposobnosti koje mu daju nadnaravnu moć u službi je naročitoga naglašavanja odnosa prema smrti uporabljene kao sredstva za postizanje idealističkih težnji. Tim svojim darom koji se na kraju pretvara u prokletstvo Ivan postaje jedan od onih antijunaka koji stradavaju zbog narušavanja granica božanskoga reda bez obzira na ispravnost svojih početnih uvjerenja. Zanimljivo je da s jedne strane Ivan Filipu pripisuje faustovski karakter jer poput Fausta želi dati sve kako bi bio sposoban činiti isto što i Ivan, svojim djelom ostati zapamćen za vječnost i tako pobijediti smrt. S druge je strane Ivan u Filipovim očima izvrnuti Mefistofel jer zamjećuje apsurd u tom da djeluje kao sila koja težeći dobru čini zlo. Taj primjer pokazatelj je Raičevićeve psihologizacije u obliku grupne terapije koja se sastoji u međusobnom osvješćivanju dramskih junaka, njihovu upozoravanju na slabosti svjetonazorske konstrukcije druge strane, pri čemu se egzistencija “suparnika” preobražava u slučaj pogodan za donošenje optužbe, savjeta, upute ili dijagnoze.
Autor umješno supostavlja neslavnoga Fausta i obrnutoga Mefistofela tako da njihovu povezanost objašnjava u sferi ideja kao odnos materijalizma i idealizma koji su u prividnom kontrastu. Filip predstavlja materijalističko načelo, praktičnu upotrebljivost talenta, ali samo za vlastiti probitak. Ivan je pak označitelj za duhovno načelo utemeljeno na empatiji koja se izvrće u svoju suprotnost jer više ubija u skladu sa svojom apstraktnom predodžbom o ljudskoj patnji, nego zbog pojedinca u konkretnoj situaciji. Zato tekst svoju izražajnu moć temelji na egzistencijalnoj tragediji uzrokovanoj patološkom vezanošću bilo uz utilitarni bilo uz idealistički princip življenja.
Ivan kao nositelj tobožnjih humanih vrijednosti pretvara svoja nastojanja u djela sa suprotnim predznakom od onoga namjeravanoga – umjesto uklanjanja patnje, ona se umnožava, umjesto prekida nesreće, dolazi do širenja krugova zla, umjesto spasenja, donosi se prokletstvo… Jedna od glavnih tema Raičevićeve Dobre smrti zasigurno je čovjekovo igranje uloge maloga boga koja zbog narušavanja svemirskoga poretka mora završiti tragično. Ivan na kraju osjeća da je sve okamenjeno od patnje i da odstranjivanje boli ne uzrokuje prestanak mukotrpnosti egzistencije. Zbog toga je za njega smrt vrhunska panaceja, ali i milost koju treba zaslužiti. Filip koji se prikazuje Ivanovim simboličkim bratom blizancem otkriva naličje Ivanova prividno mesijanskoga poslanja jer je Ivan bez obzira na svoje golemo suosjećanje i čovjekoljublje ipak samo ubojica, i to savršen ubica budući da ne ostavlja tragove. Pitanje je i kako opravdati Ivanovo oduzimanje života polumrtvom očevu ljubimcu Jovanu – kao nesvjesno energetsko očitovanje moći da se podari smrt ili kao svjesni čin milosti za utopljenika kojem više nema spasa. Uostalom, Jovan je Ivanov sličnoimeni brat pa je iz toga vidljivo da je Ivanovo bratoubojstvo koje ga neprestano proganja istodobno i ubijanje samoga sebe. Naposljetku ostaje upitno je li usmrćivanje majke Vjere (ili možda osjećaja vjere?) u trenutku njezine sreće Ivanov dar bolesnoj starici ili zločin?
Raičevićev dramski tekst ispunjen je dijalozima kojima se dotiču dvojbe iz središta zanimanja ama baš svakoga pojedinca. Iako je završetak drame ispunjen određenim pesimizmom protagonista koji donosi dobru smrt, on je i zaključna suma (spo)znanja o aktualiziranoj problematici. Život je besmislen za onoga koji ne pronalazi smisao patnje, a želja da se smrću skrate muke i time “pomogne” sebi ili drugima zapravo je kukavički čin bježanja od svima povjerene zadaće postojanja. Prava tragedija drame leži u Ivanovu odgovoru da ne vjeruje u Boga. Premda se deklarira ateistom, njegova je misija usporediva ne samo s ulogom izvrnutoga Mefistofela nego i obratnoga Krista budući da radi spasenja drugih sije smrt. Politika njegova “iscjeljivanja” jest usmrćivanje pri čemu ostaje slijep za činjenicu da miješanje u tuđu sudbinu na takav način uzrokuje pogubne posljedice. Istodobno upada u kontradiktornost jer intuitivno osjeća da krši božanske zakone spominjući proganjanje mitskih Erinija koje simboliziraju kaznu i nečistu savjest zbogubijanja bližnjih. Dakle problem nije u postojanju fenomena smrti, nego u priželjkivanju njezina dolaska na osnovi osjećaja praznine i nedostatka smislenosti koju bi mogla donijeti tek duhovna ispunjenost. Smrt sama po sebi nije dobra ili loša, nego je takvom čine namjere koje se ugrađuju u način postupanja s njom te ljudsko shvaćanje njezine svrhe.
Osim toga u drami Vaska Raičevića kritičkom je pogledu izložen Zapad kao civilizacija praznine koju je nemoguće sakriti, a od te boljke nije pošteđena ni domaća zemlja jer jenatopljena suzama naših majki. U tom kontekstu shvatljivija je sugestivna aluzija u simbolici imena jer ono što nije učinila sirotinja, učinili smo jedni drugima, tj. Ivan Jovanu ili Jovan Ivanu. Tim jednostavnim potezom poigravanja imenima antiratna poruka ima jači i upečatljiviji odjek, tim više nego da je autor ispisao cijele stranice o nacionalnim sukobima.
Dobra smrt dramska je priča o čovjekovu padu zbog straha od smrti, bolesti, patnje, neuspjeha, nezaposlenosti, napuštanja, roditeljskoga neprihvaćanja – ukratko,zbog straha od života i za život, odnosno zbog prevelike vezanosti kako za druga ljudska bića, njihova očekivanja i materijalne stvari tako i za duhovne ideje.Osobito pročišćujuće mjesto u drami nesumnjivo su stihovi cijele pjesme Johna Donnea u kojoj se, među ostalim, odražava misao iskoračivanja izvan kruga ponajvećega straha od smrti: Kraj je / i najboljima najavljen. Tijelo mre. Ali ne biva/ Isto sa dušom. Metafizika i vječnost duše nada su za nadvladavanje fizike i njoj svojstvene prolaznosti. No apsurdno je vjerovati da je samo duhovna sfera smislena, a da ovozemaljska u svojoj sveukupnosti to nije. Takvo razmišljanje vodi želji za smrću, poništenju sebe ili drugoga zbog osjećaja, prije svega, vlastitoga besmisla. Ono uzrokuje degradaciju jer ipak ne izbavlja iz “pakla” postojanja, nego ga samo produžava. Fikcionalni je dokaz tomu Raičevićev izvrstan dramski tekst.
