Faruk Šehić: Holo-predstava – gradovi u nama
Imali smo ožiljke koji nisu bili od ovog svijeta. Naše porijeklo je bilo zvjezdano. Ti si bila u jednom ratu, ja u drugom. Teško je bilo pomiriti toliko mnoštvo ratova u nama. Toliki metež neispričanih priča koje su se u nama taložile kao kalcijumski oklopi sićušnih ljuskara na dnu Tihog okeana. Sav taj preživljeni strah, progutan strah, koji je tražio bilo kakav način da izađe iz naših tijela. Sve to vođenje ljubavi na toplim zgarištima, dok nas sve više i više obasjava zvijezda zakačena za padobran – osvjetljavajuća raketa. Vrijeme je odmicalo i ništa se nije dešavalo. Ništa što bi nas zaliječilo. Bili smo pušteni s lanca, ratovi su bili završeni, hodali smo ulicama poput pasa lutalica. Mogli smo gristi i metal, ako je to bilo potrebno.
Voljeli smo adrenalin. Nakon popijene flaše halucinogenog džina zapalio sam omanju jednospratnicu da ti pokažem ljepotu zvijezde Alpha Lyrae iz sazviježđa Lyrae, jer nam je ta kuća smetala pogledu. Ti si se zaletjela džipom i ušla ravno do šanka da nam naručiš piće. Konobar je bio duh nekog ubijenog vojnika. Rekla si da voliš duhove, da su ti oni dragi kao vruć pepeo, kao urušeni krovovi, rastopljen crijep; ratni materijali nastali radom megastroja za reciklažu živog i neživog. Jednom smo se igrali igre skrivanja. Uzalud sam te tražio, i već kad sam izgubio nadu našao sam te kako ležiš na nadgrobnoj ploči od bijelog mramora, u vojničkom groblju koje smo podigli u gradskom parku zbog nedostatka prostora. Milovala si mramor, obraza priljubljenog uz nadgrobnu ploču.
Grad je bio srušen i napušten. Cijeli grad samo za nas dvoje koji nismo htjeli otići, i još nekoliko staraca koji su čekali da umru na kućnom pragu. Gradska rasvjeta nije imala za koga da radi. Mračna Olimpijada je mogla da počne.
Rijeka je hučala ispod ulice. Probijala se kroz granitne blokove, jurila ka moru. Nekad bi samo ležali na stijenama i slušali taj hipnotički zvuk. Alkohol je bio naš prirodni saveznik. Priroda je bila naša pouzdana prijateljica. Zrikavci su cijele noći svirali atomski blues.
Nije bilo nikog da nam kaže šta da uradimo s divljom snagom koja nam je zarobila tijela. Jedino smo se mogli prepustiti užicima, slaviti život, jedino smo život imali nakon svega. I bezbrojna zgarišta, kuće bez krovova pune komada zvjezdanog neba, zidove uz koje se, nekad, penjao plamen umjesto melanholičnih puzavica. Biljke koje su željele da nam pokažu kako se prevazilazi trauma rata, tako što su rasle posvuda, želeći ljekovitim zelenilom prekriti haos koji je napravila ljudska ruka. Naše ruke stvorene za pucanje i milovanje.
Za nas naši ratovi nisu završili. Jer mi tako hoćemo. Niko od nas nije izgubio svoj rat, ali nismo ostvarili ni konačne pobjede. To je dobro za nas, jer onda ne bi imali motiva da vjerujemo u budućnost. Kad pobijediš u ratu, sve si ostvario. Čemu onda dalje da živiš. Šta je jače i moćnije iskustvo nakon toga. Ništa, čak ni besmrtna ljubav nema taj okus pobjede, miris tjelesnog napalma rano u jutro kada gore zagrljena tijela. Zato kad ne pobijediš u ratu samo si odgodio orgazam, i ljubav spram uništenja traje neprekidno.
Prenula si me iz razmišljanja. Padala je noć. Izležavali smo se u punoj ratnoj spremi na krevetu sa plahtama ugaženim pepelom, i fugama gareži koje smo pravili kažiprstima. Iznad nas je bilo otvoreno nebo. Krovovi brzo izađu iz mode u ratu.
Idemo trčati pored rijeke, ponesi pušku, rekla si.
Trčali smo šljunčanom obalom. Vojna oprema je pritiskala naše mišiće. Tako smo bildali svoj duh i tijelo. U razorenom gradu nema sala za dizanje tegova, a tim se inače bave samo slabići. Onda bi stali zadihani da zapalimo cigarete. Onda bi se počeli ljubiti, bacali sve sa sebe i žurili da skočimo u kovitlace svjetlucave vode. Vodili bi ljubav na pustoj plaži u gluho doba noći. Nad nama je stajao ogroman Mjesec.
Jednom ćemo biti stari i sjećati se svega ovoga, rekao sam.
Mi nećemo nikad biti stari, to je za slabe i kukavice. Mi ćemo se ubiti u naponu snage, balzamovaćemo svoje likove, staviti ih u crni okvir, kao u fotografiju. Niko nas se neće moći sjećati kakvi ćemo biti kada ostarimo. Nije starost za nas, to je za obične smrtnike, rekla si samouvjereno.
Da, možemo se ubiti. Ima raznih načina. Oni što se ubiju tabletama, to su romantici. Nije mi to privlačno. Samo zaspiš od sedativa i nađu te kako spokojno ležiš na leđima, ili kako spavaš u kadi punoj pjene. Ali oboje znamo da mi nismo takvi romantici, rekao sam.
Vješanje je isto prebanalno, rekla si.
Kažu da obješeni muškarci svrše, u Srednjem vijeku se vjerovalo da ispod obješenika narasta čudotvorna biljka mandragora. I da naraste baš tamo gdje sperma dotakne zemlju.
Što onda mandragora ne naraste ovdje, na ovom šljunku?, rekla si.
Cinnamon girl naglo skoči sa šljunka. Nervozno pripali cigaretu. Šibica joj osvijetli lice na kojem se sjaje dva krupna smeđa oka. Baci izgorjelu šibicu prema rijeci. Prođe slobodnom rukom nekoliko puta kroz kosu. Kažiprstom i palcem zagladi obrve, pokazujući svoju ljutinu i želju da tok misli održi pod kontrolom, ako se već nije moglo upravljati događajima iz vanjskog svijeta. U njenom unutrašnjem svijetu gorio je vječni plamen, tijelo je bilo samo oklop koji ju je sputavao, zato ga nije žalila. Mi smo kao ona dva odvojena stuba plamena i dima, Eteoklo i Polinik, samo što vodimo i ljubav, za razliku od tragične Antigonine braće.
Oboje ćemo se srediti najljepše što možemo, to je naređenje, nasmijala se bijelim, dugim zubima.
Ja ću staviti tamnocrveni lak na nokte. Oko očiju ću napraviti crne wamp oreole. Kosu ću počešljati unazad, namazati je uljem da sija kao Sunce. Staviti minđuše od starog, tamnog srebra s mutnocrvenim dragim kamenjem. Želim da budem lijepa kada padnemo u zagrljaj pomrčini. Možemo naštimati tajmer na fotoaparatu da nas uhvati kako sjedimo za stolom, jedno nasuprot drugog, i gledamo kroz širom otvorena balkonska vrata u šiljate planinske masive, koji se ne vide na fotografiji. Ozbiljni, nepokolebljivih izraza lica, kao da nikad nećemo umrijeti. I da aparat okine nekoliko fotografija zaredom. Da nas fotografiše rafalno. Na zadnjoj fotografiji samo smo umorni, glavâ naslonjenih na sto. Iza nas se ništa ne vidi zbog sobne tame. Na balkonu je tronožac sa fotoaparatom. Dva pucnja će natjerati golubove da prhnu s oluka, probijenog gelerima, visoko u nebo. To će biti naša posmrtna muzika, rekla si.
Sviđa mi se takav odlazak. Bučan, pomalo svečan i bez prevelike tuge. Ja ću se obrijati. Utrljati losion po licu da me osvježi i zategne kožu. Da se razbudim prije nego utonem u finalni san. Treba biti smiren i dostojanstven u tom trenutku. Gledaću te ravno u oči i dizati pištolj u nivo sljepoočnice. Isto će raditi i tvoja ruka. Kao da se gledamo u ogledalu, zamišljaćemo kako ono drugo povlači okidač umjesto nas samih, rekao sam, dok smo sve više tonuli u noć, ležeći golih tijela na kojima se presijavala voda obasjana mjesečinom. Okruženi razbacanim uniformama, puškama, okvirima i ručnim bombama.
Neke ideje su zaista vječne. Mi smo dvije ideje, same u srušenom gradu. Imamo tijela. Hodamo, dišemo punim plućima, vodimo ljubav. Jedemo, ako šta nađemo po kućama. Obični smo ljudi. Muškarac i žena. Ratnici koji ne vjeruju da se jedan rat ikad može završiti. Vodimo ljubav i rat istovremeno. Jer to je jedno te isto. Jer ljudi i gradovi i države postoje zbog prolijevanja krvi. To je smisao civilizacije. Mi imamo svoj vlastiti grad kojeg su se svi odrekli. Čuvamo ga i kad spavamo, iako više nemamo nikakvih neprijatelja. Jedno oko je uvijek budno i pažljivo posmatra noćna dešavanja, duhove mrtvih koji pretrčavaju između sjenki kuća. Onaj svijet je vjerna replika ovog, samo što tamo nikad ne izlazi Sunce. Mi smo mladi, snažni, i neustrašivi. Cinnamon Girl i Cortez Cortez. Gdje naša čizma stane tu odmah izraste trava, miriše cvijeće raznih boja. Ptice pjevaju u krošnjama svim srušenim gradovima u nama.
Obukli smo se i nastavili trčati šljunčanom obalom. Uživali smo u prisnosti koju je posvuda širila noć. Rijeka je tekla prema moru. Rijeka je ogledalo koje pamti naše likove, odnosi ih u tamu. Vidim naša lica kako se stapaju s morem.
