Ethem Mandić: Prevoditeljka
Žuti taksi se parkirao ispred ulaza u zgradu. Iz auta izađoše kafene, sjajne cipele. Njih je nosio lijep, visok i tamnoput mladić obučen po novoj zapadnjačkoj modi: uske plave pantalone, plava košulja sa bijelim tačkicama, pletena kravata i usko skrojen sako od tvida. Ono što je najviše privlačilo pažnju su crvene pertle na njegovim cipelama koje su bile znak ekscentričnog karaktera osobe koja nosi te cipele. Najčešći je slučaj kada se neko potrudi da napravi takav detalj koji skreće pažnju na sebe, to jest na svog vlasnika, da se radi o veoma narcisoidnoj i egocentričnoj osobi.
-Uvijek si bio ljubomorno govno.
-Ili si ti uvijek bila previše misteriozna u odnosima sa drugim ljudima. Nikad ne znam sa kim pričaš na telefon, sa kim se dopisuješ…Eto, nikad mi nijesi odgovorila ko je Matija? Naravno da ću da budem ljubomoran.
-Opet ista priča. Da ne pričam kada ja nešto dobro uradim, uvijek se potrudiš da mi staviš do znanja da je to što ja radim bezvrijedno, ili samo simpatično, ali nikako dovoljno dobro.
-To se nikad nije desilo!
-Čuš, nije! Stotinu puta.
-Ajde sjeti se jednog ako možeš!
-Evo, na primjer, sjećaš li se onog puta kada sam ti dala da pogledaš moj prevod one pjesme od Alehandre Pizarnik? Sjećaš li šta si mi onda rekao? Rekao si da je to neozbiljno i da ne mogu tek tako da prevodim pjesme, profesore, doktore, primarijuse! Pošto si ti nekad preveo pjesmu.
-Poeziju nije lako prevoditi i neko bez iskustva ne bi trebalo da prevodi ozbiljne pjesme. To je tačno. I jesam prevodio poneku pjesmu. Ja književnost shvatam ozbiljno, za razliku od tebe, kojoj je to samo razbibriga.
-To isto nije tačno. Ja mislim da si ti samo bio ljubomoran na mene kao i obično.
-Znaš što?! Baš me boli uvo što ti misliš! Pojma nemaš i ne treba da prevodiš ozbiljnu poeziju kao da se radi o ispijanju kafe. Možda je, zapravo, bolje da ispijaš kafu sa svojim drugaricama, umjesto što se zamajavaš stvarima za koje nemaš talenta. Kao da treba da vršiš operaciju srca, a nisi ništa o tome učila, nit išta o tome znaš.
-Dobro ti imaš talenta. Eto i ti voliš da imaš seks, i to radiš iako nijesi baš pretalentovan u tome. Bitan je osjećaj.
-Mrš u pizdu materinu!
Kroz prozor se čula snažna lupnjava. Odjeknu joj u mislima lupnjava vratima kada je furiozno napuštao stan. Ovakve svađe oko svakakvih gluposti su se uvijek užasno završavale, kao da nije bilo šanse da vode normalan razgovor oko bilo čega. Već je joj bio mrzan pogled one babetine s prvog sprata, pogled u kojem će pročitati da su opet bili bučni u svađi. Isto se dešavalo i kad su imali preglasan seks. Jedne prilike ostavila im je na vratima poruku na kojoj je pisalo da se vole malo nježnije, jer joj bukvalno skaču po glavi i kad se svađaju i kad se jebu, to jest non-stop. Babetina se nije potpisala, ali je ona znala da je u pitanju ta babetina.
Uvijek je bio ljubomorno govno. Od samog početka. Stalno je imao ovakve ljubomorne, kretenske ispade i odavno je htjela da ga ostavi, ali nikad nije skupila dovoljno hrabrosti. Plašila se samoće više od ičega. Možda je smrt bila njen najveći strah, ali poslije smrti samoća. Često se bavila raznim stvarima samo da ne bude sama. Izmišljala sebi obaveze, posao, druženja. Otud toliki broj ljudi u njenome životu. Zato su svi njeni momci imali ljubomorne ispade. Znala je da je pomalo kriva. Ali što se tiče poezije, to ju je stvarno boljelo. Ona poeziju i književnost nije smatrala razbibrigom, ali je on uvijek mislio kao da niko osim njega nema pravo da piše i da čita. Kao da je izmislio književnost. Opet je čitala pjesmu naglas da čuje da li njen prevod stvarno toliko glupo zvuči:
„Cvijet jedan,
blizu u noći,
moje tijelo nijemo
otvara se
sa nježnim dodirom rose.“
Što se tiče nje ovaj prevod zasluživao je svaku pohvalu, pogotovo za to što ona nije baš i neki znalac španskoga jezika. Možda on i ne razumije uopšte poeziju, pogotovo ne žensku. Za njega je to oduvijek bio pederizam, žensko pismo, ženska poezija, feminizam… Pogotovo se zakačio za tu teoriju nakon što je pročitao nekakav dosadni latinoamerički roman u kojemu pisac izlaže svoju teoriju kako su romani navodno heteroseksualni, a poezija homoseksualna pa se svi pjesnici dijele na pedere, homiće, leptire frikove i što ti sve ne. Za nju u tome nije bilo nikakve suštine. Za nju je poezija trebala da se piše zbog posljednjeg stiha, a proza zbog posljednje rečenice, kao što je to rekao leptirić Borhes kako ga je nazvao taj latinoamerikanac.
„Sa nježnim dodirom rose.“ je stih u kojem se nalazila, prema njenome mišljenju, suština čitave pjesme. Čitalac pjesme ne zna da li se otvara cvijet ili žena, ili i jedan i druga, a da rosa može biti stvarna i figurativna. Cvijet i žena prikazani u noći, a slika se završava sa jutrom, to jest sa rosom i otvaranjem. Za nju je ovakav prikaz seksa i vođenja ljubavi kroz jednu divnu sliku bio moguć samo u poeziji, a ovako suptilno napisan samo od strane jedne žene. Milion drugih slika i osjećaja i prizora ova strofa je izazivala u njoj i smatrala je da isto to ova pjesma može da ponudi bilo kojemu osjetljivome duhu.
-Jesi li morala toliko da se zadržiš na balkonu, jesi li?
-Što je sad problem što sam toliko se zadržala? Sa tobom nešto stvarno nije u redu.
-Problem je što si pogledom pratila onog upicanjenog momka što je na nogama imao cipele s crvenim pertlama. Priznaj jesi li ga gledala? Gledao sam te dok si ga pratila pogledom. Je li ti se sviđaju takvi momci, što jednostavno ne priznaš?
Stvarno nije mogla više da podnese tu ljubomoru. Toliko ju je davio da je imala osjećaj da će se baciti sa balkona i to pravo onoj babetini na glavu. Sve najljepše pojave u njenome životu, a to su vino i poezija, druženje, filmovi, putovanja, vođenje ljubavi, upoznavanje novih ljudi u njemu je izazivalo nemir i ljubomoru. Ona je to znala, ali ga je ipak obožavala koliko se može obožavati druga osoba a da ne poništite sebe. Jeste, pratila je pogledom tog momka, i svidio joj se način na koji je on hodao, i te crvene pertle su joj mamile pogled kao da se radi o nekom hodajućem cvijetu, i znala je da u tome ima možda razloga za ljubomoru, ali, zaboga, to je bilo normalno, jer ne može čovjek zauzdati svoje misli i osjećaje, a još manje svoje poglede. Život je u nekim trenucima previše čudesan i lijep da se ne bi gledao. Kao slučajne crvene pertle. I u tome nije bilo ničeg seksualnog za nju, a za njega je to bio još jedan razlog za ljubomorni napad.
Prvoga puta kad se smuvala s njim bili su baš na ovom kauču. Tu je je podigao u krilo, kao što je to često činio. Uvijek bi se sjećala tih prvih dodira koji su bili najljepši koje je doživjela. Nije mogla da vjeruje da je tako nešto kao što je saobraćajna nesreća moglo da odnese ljudski život. Baš njegov život. Smrt ne bira. Ponekad bi zaplakala, ali to bi kratko trajalo. Premotavala bi u glavi njihove lijepe i ružne trenutke. Slušala ploče. Čitala knjige. Ispijala kafe i vino. Pušila. Dan i noć. Ponekad se družila sa ponekim. Nije samoća bila tako strašna kao što ju je zamišljala. Borila bi se tako što bi zamišljala da živi u prošlosti, ili da je njen život muzika. Što da ne? Da je čovjek sačinjen od tonova, nečega tako neuhvatljivog, kao što je sačinjen od vode… Zamišljala je da su njene misli muzika, rijeka tonova, neka daleka molska sonata, ili morska sonata, ili bluz valcer koji… Sve što jeste i biće prošlost je za nju. Ona sama na ovom kauču je prošlost.
Ustala je sa kauča, prišla balkonskim vratima i otvorila ih. Sva sparina i ostaci svjetlosti julskoga dana koji je prolazio uđoše u prazni dnevni boravak…
