Ethem Mandić
ČOVJEK SA NOVINAMA
„Jer sad vidimo kao u ogledalu u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat“
Prva poslanica sv. apostola Pavla Korinćanima
U jednom gradu, Podgorici, živi čovjek, koji, po onome što sam čuo, vjeruje da svakog jutra sluša radio Luksemburg, i vjeruje da živi u zemlji koja se zove Jugoslavija. Ličnost i život tog čovjeka obavijeni su velom zagonteke, kao što to uvijek biva sa takvim ljudima, čija je sudbina da žive u vremenu kao nerazumni vitezovi. Ono što o njima znamo obično je samo ono što smo čuli od nekog drugog, kao što sam ja čuo da ovaj čovjek voli da izgovara neke čudne rečenice, poput ove koju je zapamtio jedan od mojih prijatelja, u čije se pamćenje i vjerodostojnost mogu pouzdati: „Razum nerazmunosti koji se rađa u mom razumu na takav način slabi moj razum da je razumno što se žalim na vašu ljepotu.“, no, i pored ovakih saznanja, sve što se o njemu čuje i zna je djelimično i nepotpuno, kao da taj čovjek nije prava i kompletna osoba, koja ima porodicu, posao, interesovanja, želje, patnje, ljubavi, svakodnevne obaveze, nego je samo iluzija, priviđenje ili odraz u ogledalu.
Ovu i slične rečenice njegovi sugrađani su mogli čuti, gdje god da su sreli tog čovjeka. Po pričanju mog pouzdanog prijatelja, kojeg ovdje ne mogu i ne želim imenovati, iz straha da bi ga na početku svi koji ga znaju prepoznali i možda odustali od čitanja ove povijesti, jer on, iako mu bezgranično vjerujem, je na dosta lošem glasu po pričanju svakojakih neistina i poluistina, a sve zbog jednog slučaja u kojem i nije imao mnogo udjela, no ta priča bi nas previše udaljila od onoga što želim da ispričam, a ja ne želim da se sa ove priče skrene, što bi on rekao „ni za dlaku!“; dakle, taj čovjek je izgovorio tu rečenicu u jednom supermarketu dok se udvarao prodavačici, koja se zove Dunja, i radi na sektoru za voće. Dunja je, podrazumijeva se, ovu ljubaznost i udvaranje primila sa negodovanjem, iz razloga što je Dunja zgodna, udata žena, majka troje djece, a naš čovjek i nije baš jedan od najuglednijih Podgoričana. Uostalom, sasvim je poznata stvar u tom čudnome gradiću, da je Podgoričanima i Podgoričankama, neobično stalo do ugleda i uglednosti, što pokazuju još neobičnijim običajima, da se gledaju mjesecima i godinama, a u nekim slučajevima i decenijama, prije nego stupe u kontakt. Zaista, ovakvo čudno ponašanje pri udvaranju je, prema ispitivanjima norveškog biologa, sociologa, antropologa, književnika i mađioničara Etala Hemtea, rijetkost u svijetu sisara, i objašnjava malu brojnost populacije u tom gradu, a i u toj državi.
Osim toga, najkarakterističnija stvar kod tog čovjeka, koja je osim onih ispričanih i najočiglednija, po čemu ga i prepoznaju, je ta što bi uvijek, gdje god bi bio viđen, ispod miške nosio stare, požutjele novine. Najčešće su ga viđali u glavnoj ulici (u toj ulici se apsolutno ništa značajno ne nalazi i ne dešava i ko zna zašto su Podgoričani i dalje uporni u tome da je tako zovu), kako se svađa sa samim sobom (mada je malo vjerovatno da je to bilo tako, prije će biti da se raspravljao sa nekim drugim, iako dragi sablažnjeni građani tog nekog nisu vidjeli), i sa tom novinom se u napadu bijesa lupa po glavi, vjerovatno kad bi taj razgovor eskalirao, nakon čega bi se blago osvrnuo oko sebe i nastavio mirno da hoda ulicom. Toliko je taj performans bio snažan i intenzivan i toliko vezan za te novine i za nešto što je u njima pisalo, da jadni, istraumirani građani nisu mogli tog čovjeka pomenuti izvan konteksta novine. Kao da je sav živio u tom listu, i živio od njega. On je za njih bio novina. Čovjek novina, ili kako su ga zvali „Čovjek sa novinom“. Ona je bila, prema njihovom previše skromnom poimanju, uzrok i posljedica njegovog čudnog ponašanja, iako niko, ama baš niko, nije znao ko je taj čovjek, kako se zove, gdje živi, odakle je došao, a ponajmanje koje su to novine i šta je to pisalo u njima. Svakako je, pretpostavljali su, nešto vezano za njegov život, što ni njemu samom nije bilo jasno i kao da je sa tim lupanjem po glavi pokušavao nešto sebi da utuvi u glavu, neku činjenicu i stvarnost koji je odbijao da prihvati. Vjerovali su u sve što čuju, a ti Podgoričani su poznati po bujnoj mašti, i po tome što mogu da povjeruju u najneobičnije detalje vezane za nečiji život, iako o toj osobi nisu apsolutno ništa znali.
U jednom slučajnom susretu sa svojim pouzdanim prijateljem, pričao mi je o tome kako je vidio da je na novinama onog čovjeka ispisan datum 27. april, iako nije vidio koje godine. Bilo bi maloumno i uzaludno, kada bih se prihvatio iščitavanja svih novina koje su bile nekog 27. aprila da bih saznao što je to što je tom čovjeku toliko bitno u njima, iako moram da priznam bio sam više nego zaintrigiran njegovim slučajem. U tom datumu se, prema mišljenju mog prijatelja, krila tajna tog bezimenog čovjeka, ili ne baš bezimenog-čovjeka sa novinom (Ovdje moram priznati, na svoju štetu, da je um mog prijatelja bio zakržljan i zatrovan svakakvim detektivskim pričama, univerzalnim zavjerama, i tome slično, pa sam ovakve izjave nekad morao da uzmem sa dosta rezerve). Čudno je kako je u tom gradiću, zarobljenom u kotlini između planina, u kojemu svako svakoga zna, niko nije imao podatke o njemu. Zaista je to bilo neobično, jer su u ovom gradu, za razliku od velikih gradova u kojima sam živio, svi imali neko ime i nadimak po kojemu su se ljudi prepoznalvali među sobom, i koji je odslikavao veliku duhovitost tih ljudi, koji su se protiv ujednačene i dosadne svakodnevnice borili obesmišljavanjem i podsmijevanjem. Intersantna je činjenica, a na ovom polju značajna su istraživanja Etala Hemtea, koji proučava ove ljude, nedostatak parodičnog principa u umjetnostima ovog grada, i zaključuje da je njihov karnevalski duh više životnog i kafanskog tipa, koji još uvijek nije ušao u sfere ni ulične, ni visoke umjetnosti. Taj prelazak, prema istraživanjima njegove cijenjene studije o životu, običajima i umjetnosti tog grada, iz života u umjetnost oni tek treba da iskuse. Građani Podgorice još uvijek nisu živjeli u fikciji, i pate od teške i duge bolesti gole i surove stvarnosti. Ovakav luksuz sebi nisu dozvolili sebi ni mnogo moćniji i razvijeniji gradovi, kao npr Pariz, koji je poznatiji iz umjetnosti nego što je to iz turističkih vodiča.
No, da se vratimo. U Podgorici svi ti čudaci imaju nadimke: Draško Bomba, Aco Meksikanac, Drki, Mio Srdačni, iz kojih jasno možete da steknete sliku o tome, ne kakvi su ti ljudi, već više kako ih oni vide. U malim gradovima nikad niste bezimeni i nepoznati. Da li su oni dobili ova imena po toj karakterističnoj osobini po kojoj ih svi prepoznaju, ili ih prosto ta imena prate kao prokletstvo kojeg ne mogu da se otresu, odakle god da su došli, kao da ih je bog poslao na zemlju i dok hode, i jedu, i dišu da ih ljudi znaju kao takve? Da li je Draško Bomba, jer nosi bombu ili je samo jako eksplozivnog temperamenta? Da li je Aco Meksikanac, jer je živio u Meksiku ili ga tako zovu zato što nosi perjanu jaknu, što bi rekli Podgoričani, „u sred jula“? Da li je Mio stvarno srdačan ili ga tako zovu jer se sa svima rukuje? A zašto je Drki –Drki, to je svakako jasno svima koji su ga jednom vidjeli dok se sa sobom rukuje, nakon zvižduka kojim je privlačio pažnju prolaznika. Svakako su oni u Podgorici bili prepoznatljivi građani, a samim tim i jako ugledni.
Dobro pamtim, bio je 5. april kada sam prolazio pored zgrade Narodnog pozorišta, u nekim predvečernjim satima, kada još uvijek nije bilo nikoga na ulicama, jer bio je petak, dan kada se Podgoričani spremaju za provod, pa su stoga i ulice prazne, jer su svi bili kućama i uživali u malim satima odmora nakon stresne radne nedelje. Znam da je bio petak, jer skoro nikog nije bilo na ulici oko 19 časova, a da je bio 5. april siguran sam, jer sam ja, koji volim grabiti takve trenutke za šetnju, na ulici sreo jednog mladića, koji voli da se oduševljava vremenskim prilikama i uvijek izgovara jednu istu rečenicu: „Ovo je posljednji 5.april 2013. godine u našim životima!“ I zaista, ostane neki osjećaj nostalgije i volje za životom koji nastavi da se valja u meni, tumba do kraja večeri, kao da zaista moram da obratim pažnju na sve što mi se u tom trenutku dešava, sve što vidim i osjećam. Poželim da nazovem sve drage ljude, da vidim šta rade i kako su „inače“, šta ima kod njih „novo.“ Inače i novo su dvije omiljene i najrabljenije riječu u rječniku ovoga grada. Praktično da ne postoji jedan neformalan susret dvoje ljudi u ovome gradu, a da se dvije riječe ne upotrijebe.
Zapamtim kako je vazduh mio i svjež kao da me grli, a ja hodam kao da sam u nekom mjehuru. Zapamtim kako u mojoj ulici, ispred kuće jedne drage žene, miriše neki cvijet. Ona je u vrijeme kada sam bio dječak imala preko sedamedest godina i bila je nagluva. Ona je u šest ujutru išla da kupuje „mlijeko u kesi“ za sve komšije, iako ga je bilo u prodavnicama u malim količnima i jedna osoba nije mogla da uzme više od dva litra. Ona me je pazila kao da mi je bila majka; zapamtim kako miriše ta procvjetala biljka sa žuto-bijelim pupoljcima, na mješavinu soka od limuna i slatkog od šljiva, koja me uvijek na nju podsjeti. Sklon sam da vjerujem da je sa njom otišla jedna od posljednjih dragih i dobrih osoba, koje u sebi nemaju ni trunke zla i koje vole sve ljude bez izuzetka.
Elem, bio je 5.april kada sam ugledao Čovjeka sa novinama, kako bezbrižno šeta u Njegoševom parku, preko puta pozorišta. Posmatrao sam ga kako lagano prolazi ulicu, i staje ispred ulaza i čita program koji se davao tog mjeseca. Pomislio sam: „izlgeda da je veliki ljubitelj pozorišta“, jer sam bio toliko blizu da sam mogao da čujem kako spuštenih trepavica i pomalo utučeno recituje stihove iz Šekspirove drame, kao ga je neka muka pritisla:
„Izgleda? Ne! Već jeste, gospođo.
Nepoznato je meni „izgleda“.
Ne tumače me verno, dobra majko,
ni moj ogrtač tamni, ni crnina
svečana ova uobičajena,
nit pridavljena daha prolom plahi,
nit nabujali vir u oku mom,
niti utučen izraz moga lica,
niti sve druge vrste, oblici,
vidovi tuge skupa uzeti.
Sve ovo zbilja samo izgleda,
pošto se ne može glumiti; al ja
nešto što izgled prevazilazi
nosim u duši; dok je ovo sad
tek kitnjast am, tek odeća za jad.“
Tu sam prvi put obratio pažnju na njegovu jadnu odjeću i izgled, u odsjaju staklenih ulaznih vrata. Bijaše obučen u neku tamnu, od spavanja po ulici izbjelijeđelu jaknu, koja mu je padala do koljena, razbarušena, nepodišašna kosa, duga brada požutjela u uglovima usta od duvanskog dima, tamne upale oči, sportske patike za trčanje izlizane i otvorene i spreda i pozadi, ali ipak, i pored takve trošne pojavnosti, može se reći, da nije bilo onog tužnog lika i očiju, čovjek bi mogao reći da izgleda veselo i oštroumno. Bio je visok, mršav i oronuo, i ne znam da li je zbog riječi koje sam čuo kako izgovara, ili je to znak njegovog izgleda, tek vjerovao sam da nosi u duši neku veliku i tešku tajnu.
Dugo nakon tog susreta sa njim nosio sam sliku njegovog izgleda u svom pamćenju. Nekad sam mislio o njemu kao o nekom tužnom vitezu, koji je izgubio svoj veliki ugled u društvu i porodici, a nekad sam ga zamišljao kao nekog oštroumnog plemića, koji je pokušavao na jedan čudan način, netipičan svakodnevnom ponašanju da skrene pažnju na svoju ličnost. Razmišljao sam o tom zašto on misli da da sluša radio Luksemburg i živi u Jugoslaviji. Dugo sam razmišljao o tome zašto su baš te dvije stvari bitne i povezane, dok nisam otvorio Veliku radijsku enciklopediju, koju mi je poklonio jedan očev prijatelj, inače jako svestrana i pozitivna osoba, i pročitao da je radio Luksemburg postojao od 1933. pa sve do 1992. Ta dva datuma su bile previše očigledno povezana i u vezi sa tim što naš čudni čovjek vjeruje da i dalje živi u Jugoslaviji. Shvatio sam da se postojanje radija Luksemburg skoro poklapa sa postojanjem ideje Jugoslavije i da je Kraljevina Jugoslavija nastala 1929. godine, a da se njen raspad desio početkom devedesetih, ili 1992. kada je stvorena Savezna republika Jugoslavija, upravo i godina kada je i prestao sa radom radio Luksemburg. Na neki čudan, đavolski način muzika je trajala koliko i jedna država, kao da su bili magijski povezani. Samo još uvijek nisam uspio da shvatim šta to tačno predstavlja tom čovjeku. Toliko me je ta misao obuzela da sam dobio želju da saznam što više mogu o tom čovjeku, iako je to bio veoma težak poduhvat, s obzirom na to da ga niko u gradu nije lično poznavao i da je on bio velika zagonetka. Ili makar niko koga ja znam. Nikad nije bilo jasno odakle su dolazili ti ljudi, i kuda idu. Jedan period kao da su u žiži pažnje cijeloga grada, nakon čega prosto nestanu, a od njih ostane samo priča i legenda. Ja sam dao sebi prilično nerazuman zadatak da saznam što više mogu o njemu, prije nego se on pretvori u običnog lika iz priče.
Prošlo je dosta dana, otkad nisam sreo, ni čuo riječi o Čovjeku sa novinama, pa sam skoro počeo da zaboravljam na njega i da vjerujem da ga možda više neću ni sresti, iako sam često izlazio van i obilazio mjesta kojima je on volio da se kreće. Tako sam, u nekoj od tih šetnji, umjesto da sretnem njega, na platanu ispred hotela, u prolazu ugledao čitulju sa nekim poznatim likom. Ti platani ispred hotela ljudima su često služili da kače čitulje umrlih ljudi, pa je tako nekad bio debeli sloj čitulja jednih preko drugih ljudi kojih više nema i to redosljedom kako su umirali. Ukoliko biste krenuli da skidate jednu po jednu, mogli ste da listate enciklopediju mrtvih sa imenima, datumima, tužnim šablonskim rečenicama posljednjih pozdrava.
Kada sam se približio čitulji plavog okvira, vidio sam sliku Čovjeka sa novinama. U trentuku nisam mogao da vjerujem da može biti mrtav, a onda shvatih da on nije samo odraz, već osoba koja ima porodicu, prijatelje, iako sam mislio da nema nikog. Čitulja je bila iscijepana i vlažna od kiše tako da se samo vidio datum 26. april 2013., i mjesto Čepurke. Odlučio sam da odem sjutra i pokušam da nađem kapelu u kojoj se nalazio taj čovjek i konačno saznam ko je on.
Bio je hladan i kišan aprliski dan i na groblju nije bilo puno ljudi. Prisutni su neobavezno ćaskali, ponegdje se čulo da neko pominje umrle i to sa sjetom i, naravno, koristeći tipične fraze kao: „bio je dobar“, ili „šteta je“, koje apsolutno ništa nisu govorile značajno i konkretno o ljudima, osim da su bili i više su izraz nekog nijemog stanja u kojem se nalaze ljudi suočeni sa smrću koja i njih čeka. Stajao sam blizu jednog starijeg bračnog para i pravio se da ne slušam njihov razgovor, u kojem su oni otkrivali nekoj trećoj osobi blijeda i uopštena sjećanja na pokojnog čovjeka:
-Patio je mnogo u svom životu, ali je kukavac sad počinuo. Počinuo je od ovog života, koji nas je bogami sve pritisnuo u posljednje vrijeme. Ide ovaj život, mrtvu li mu majku! –pomalo se i naljuti čovjek, koji je po onome što sam uspio da vidim bio dosta blizak sa pokojnikom.
-Je l se mučio mnogo? –upita ova treća osoba, jer očigledno nije baš upućena u okolnosti smrti čovjeka na čiju je sahranu došla i morala je da se pravi da je tužna i da facijalnim ekspresijama odaje utisak osobe koja je u žalosti, to jest da joj je žao, iako je u tome bila veoma loša i izvjšetačena. Ja sam se i dalje trudio da izgledam kao da znam zbog koga sam tu, iako su me svi pomalo pogledavali i vjerovatno se pitali ko sam. Mada to ovdje i nije toliko čudno, jer kako sam čuo, znaju ovi ljudi da dolaze na saučešće, iako lično nisu poznavali pokojnike.
-Pa, zar ni ti ne znaš? Ali nije toliko strašna ta smrt, koliko se namučio za života. Šteta je samo što osim onih knjižurina te je pisao, nije ostalo ništa iza njega. Sad će makar, pričat za njega kako je bio dobar pisac i možda neko i počne da čita one knjige što je pisao. Nikad mi nije bilo jasno što se zatvara u kuću zbog toga. No ajd sad, neka mu je laka crna zemlja.-nakon što je ovu zadnju rečenicu izgovorio nekako snuždeno, odlučno se ostavi svake priče i ućuta tako naglo, da su i njegovi sagovornici osjetili da isto to moraju da urade. To je bio trenutak kad su morali da ispoštuju pokojnika kratkim ćutanjem.
-Jes žalosno je to časti mi.- reče treća osoba i zaćuta.
Nisam uspio da zaključim iz ovog razgovora o kome se radi, odlučio sam da uđem u kapelu i da vidim. Znao sam da ću izgledati sumnjivo. Na ulazu stajao je jedan čovjek. U kapeli su bile tri žene koje su tiho jecale. Kada sam ušao, pomislio sam kako ove kapele uvijek imaju isti vonj. Čudno je kako tu riječ vonj, koja ustvari znači miris, u ovom gradu ljudi koriste za smrad, pa često kažu kako nešto „vonja“, ili smrdi. Nakon par trenutaka, shvatio sam da predugo stojim zamišljeno ispred slike pokojnika i da sam zakočio red. Pogledah brže bolje sliku ispred kovčega i začudih se kako to uopšte nije Čovjek sa novinama, nego da mu pokojnik samo nevjerovatno liči. Pokojnik je imao plavu kosu i bio je mnogo stariji. Istrčah iz kapele napolje. Postajao sam još malo ispred reda radi, i čuo kako je pokojnik ustvari veliki pjesnik i pisac, koji je umro u samoći i neshavaćen i koji je kao i njegovi najveći likovi, reče govornik, “patio od nestvarnosti.“ Šta je to značilo patio od nestvarnosti, nisam baš najbolje ukapirao, ali sam shvatio da je neki lik iz njegovog romana takođe bio hronično bolestan od nestvarnosti i nikako nije prihvatio svijet onako kako su ga vidjeli drugi(to je kao što je napomenuto rijetka bolest u ovim krajevima, pa su na takve ljude gledali kao na neke gubavce.) Razočaran vratio sam se u svoj stan.
U svom stanu provodio sam mirno, kišovito, aprilsko jutro. Sivi i gusti poklopac od oblaka poklopio je Podgoricu. Pristojni, umorni građani dinstali su se u talasima vlage koji su kružili gradom. Oni su se često žalili na glavobolju u ovakvim vremenskim uslovima i u tome su mnogo pretjerivali i podsjećali na Engleze. Nije bilo moguće voziti se taksijem u ovom gradu, a ne razglabati sa taksistom o vremenu. Često sam čuo kako kažu kad je oblačno „uf, ka da mi je neko sio na glavu!“, a kad su ogromne vrućine „skapa se“. Čudan narod i nije ih lako ukapirati. Ja sam kao i svakog dana, pustio muziku sa radija. Opet je išla pjesma In the morning, standardna šema radijskog programa. Novine su bile na stolu, a kafa skuvana. Uvijek istim redosljedom prvo pomirišem šolju kafe, pa idem na wc šolju. Nakon čega se vratim ispijanju kafe. Interesatna stvar koju je rekao voditelj jutarnjeg programa kada je najavio pjesmu, jeste da je to posljednja pjesma koja je puštena 30. decembra 1992. godine na radiju Luksemburg. Slušao sam je iz wc-a, jer sam ostavio vrata otvorena i pitao sam se šta li se desilo sa onim Čovjek sa novinama, koji stalno sluša taj nepostojeći radio.
Vratih se iz ćenefa i sjedoh za pisaći stol da popijem kafu. Dok sam saginjao pogled da uhvatim prvi srk, u ogledalu otkrih nevjerovatnu stvar. Vidjeh u odrazu ogledala da na novinama piše da je danas 27. april, ali da je godina 1992. U tom „obespokojavajućem ogledalu“ sretoh se sa sobom lice u lice, i opet ovog posljednjeg 27.aprila 1992. poznadoh da sam taj Čovjek sa novinama ustvari JA.
Post Scriptum
Ovaj tekst sam prenio onako kako sam ga prvi put napisao, i koji je ustvari skica za roman. Nekoliko je okolnosti zbog čega ova priča nije postala roman. Prva je zato što sam stalno zaposlen u prodavnici polovnih ogledala i satova i nemam vremena za pisanje dugih priča i znam da, a ovo nikad prije nije primjećeno, da samo dosada piše velike tj duge romane. Veoma dobar, a rijetko citiran i korišćen je dio iz Tolstojevih memoara „Druga strana mojih romana“, u kojima priča o nevjerovatnoj dosadi koja je vladala u njegovom selu u vrijeme kada je pisao Anu Karenjinu, i objašnjava da je njeno samoubistvo, ustvari bilo oslobađanje od suicidalnih misli koje je u to vrijeme velike dosade imao. Druga okolonst je što glavni lik ove priče, svakog 27. aprila misli da je 1992. godina, da bi se resetovao istog dana u ponoć, pa 28. opet ne bi znao da je on taj Čovjek sa novinama i vratio se u sadašnje vrijeme. Ta činjenica je otežavala radnju i formu tog mogućeg romana, koji bi morao da se ponavlja svake godine do u beskonačnost (ili makar do fizičke smrti čovjeka sa novinama), čije bi prikazivanje bilo težak poduhvat i za vještije pripovjedače nego što sam ja, i morao bih da otkrijem neobične okolnosti koje su se zbile 27. aprila 1992 godine, i naći objašnjenje ove neobične duševne poremećenosti. Da se ja ne bih mučio reći ću vam da nastavak ove priče možete pročitati u trideset trećoj glavi Servantesovog Don Kihota: „U kojoj se kazuje „Novela o nerazumnom radoznalcu“. Takođe, mnogo dublju i dramatičniju verziju priče možete pročitati u jednom dijelu Šekspirovog Hamleta. Obratite pažnju da se ne uhvatite u tu mišolovku prilikom čitanja. Ne bi bilo zgorega da otkrijem da sam kao uzor za sami kraj ove priče uzeo jedno otkriće sa početka jedne priče iz Borhesovih Maštarija u kojem se i naziru sve mogućnosti i oblike koje bi taj roman mogao da uzme.
