Dražen Katunarić: Priviđenja

 

Jednu sam davnu večer proveo sa Zbigniewom Herbertom, u restoranu glasovite kuće Kammerzell, u Strasbourgu, na festivalu Mitteleuropa, 1991. Jeli smo chouscroute i popili mnogo bijelog vina (Gewurtztraminer).
Govorili smo o priviđenjima prošlosti i zajedničkoj ljubavi prema Grcima. Obojica uvjereni da poezija i cijela Europa sahnu kad se mitovi prepuste umiranju. Rekoh mu da mi se sviđa kako je antičke junake vratio u život:Dioniza, Hermesa, Eaka, Hekabu, Narcisa, Amazonke, Prometeja ili Apolona, koji je oderao Marsiju kao živog mačka. Rekoh mu da bih i ja volio sjenama vratiti puni lik, a mitskim prikazama dostojanstvo, samo na drugi način nego on. Jer mrzim oponašanje.
– Čitali ste Odiseju i Ilijadu? – reče on – Ako jeste, vjerojatno znate da su mnogi stihovi bili umetnuti naknadno, vrlo često u proturječju s prethodnima. Tako učinite i vi, Zeusa, Afroditu, Ahila, Odiseja, i koga hoćete umetnite u vaš stih, prenosite priče kako se vama sviđa. Dovoljno je da ste malo razroki u vremenu.
Nasmiješio mi se.
Više nikad nisam, što je jako tužno, zatekao Zbigniewa Herberta živim, ali ta njegova rečenica ostala mi je trajno u uhu. Kao najbolji putokaz poetske vrste kojemu se kad-tad moram vratiti. Proteklo je otada više od trideset godina i jedan dio zacrtanog konačno sam dovršio.

Iako smo razbili njihove kipove,
iako smo ih istjerali iz hramova,
nisu zato umrli bogovi.

Konstantin Kavafis

 

 

Uz cestu sunčani Apolon

Uz cestu sunčani Apolon,
bez glave,
stoji sam
kao napušten pas.
Zašto si sam na cesti,
sine Zeusov?
Zašto gutaš prašinu?
Sunca ima previše i bez tebe,
cesta prži,
žuta trava samo što ne gori,
svi se sklanjaju u hlad,
a ti se ne mičeš
na postolju,
osunčana torza.
Nemoj biti tužan,
vratit ću ti glavu
na kamena ramena,
luk i strijele iz sulice
dati u ruke
da kazniš zaborav
kad ponovno
zapješačim k tebi,
zlatokosi moj bože.

 

Kod Here

Dobro je zastati na cesti za Nemeju.
Gore, na brdu kod osvetoljubive Here, ili malo dalje.
Zavija cestica iza posljednje kuće.
Treba stati baš tu,
u podnožju zamišljenih stopa hrama.
Dalje ide makadam, cesta prašna.
Jedna žena vozi traktor i drži upravljač
grubim prstima.
Ispred zadnje kuće
mlada majka
češlja plavokosu kćer,
sin prevozi odsječene grane maslina
i maše im ispod terase.
Izraslo je tu i veliko stablo,
lipa, malo veća od Gupčeve.
Dječaci mokre na kiklopske zidine
koje sjaje od mjehurića usuprot vjetru.
Starica s borama na licu gleda u dolinu iskrižanu putovima.
Diže se preostala prašina,
ide u visinu, ravno u nebesa.
Pričekajte me,
samo časak da kleknem
volookoj Heri pod noge.
Zazovem je tiho.
Za spas mnogih nevjernih žena,
što zobale su grozdove rumene slasti
pa ih stigao njezin gnjev, grom i oluja.
Pričekajte me samo časak
da se pomolim za kažnjene ljubavi,
pa onda krenimo dalje.

 

Zidanje Heraklita

Ispraćao je dan u napunjenoj kadi,
sjedeći u polumraku,
gledajući ostatke svjetlosti
na prozoru.
Iz kade se dizala para
zamaglivši ogledalo.
Losioni, šamponi, tekući sapuni
na toaletnom ormariću
bili su svjedoci protoka.
Potočić polako teče iz pipe,
ništa se više ne može ponoviti
u toj vodi koja otječe.
Ljubav, ushiti, bljesak sreće
sve je dovršeno kao dan koji je prošao,
kao prozor na kojemu više
nema svjetla kroz čipku.
U istoj vodi, malo isprljanoj,
što prolazi mu kroz prste
otrcana je žalopojka nad prolaznošću.
No sjedeći u napunjenoj kadi,
čini mu se prihvatljivom.

 

Pitijske lutke

Pred noćnim izlogom u Delfima,
na križanju četiri strane kamene ulice
blizu svetog kruga gimnazijuma, tolosa i riznice,
stajao sam dugo,
čitao s usana
što mi govore
izložene proročice iza stakla.
Pitijske lutke su mirisale na sapun
s tijelima u pokretu, slijepih očiju
maštovito odjevene
i smiješile mi se
prenoseć svoje čuđenje životom.
Šaputale napućenim usnama kroz staklo:
“Prolazniče, uzmi nas u naručaj i zapleši do zore,
daj si vremena, ne boj se.
Naš gazda Feb ništa neće primijetiti kad ujutro
otvori dućan”.

 

Arahna

Danju i noću, kad god se odlazim pomokriti, jedan pauk uvijek visi sklupčan u kutu iznad kotlića. I ne miče se. Pitam se kad stigne plesti mrežu ako uvijek spava na lelujavim nitima.
Koji put ga potičem na pletački rad, prstom zatresem mrežu u kojoj leži. “Radi, Arahna, ne spavaj”, šapućem mu u končano uho. I on se, sluteći opasnost, uzvrti oko kotlića pipajući vlakna i praznine kao da hoda na njima i lovi mušice.

Kod idućeg mokrenja, opet je na starom mjestu.

 

Achilleion

Ahile, Pelejev sine,
koliko morali su te dugo
moliti da kreneš u rat
za Troju?

Da ranije ušao si u bitke
poštedio bi jada,
poštedio bi neslavne smrti
mnoge grčke junake.

Ali nisi se mogao odvojiti
od ljepote dugokose Sissi
koja ti sagradi intiman dom,
palaču divnu u Achilleionu.

Taj dio tvoje raskošne ljubavi
na caričinom nježnom krevetu
ne bješe nikad utkan
u stihove neprolazne Ilijade.

San vjekova ondje ti zaklopi kapke.

 

U Dionizovoj kući

Kuća ti je prazna, tebe nema.
Jesi li izišao na kolima
(s dva morska kentaura
koji su upregli moćne pantere)?
Hoćeš li se ikad vratiti?
Još se puši voda iz kupelji s mozaikom,
nedavno si se oprao
(ne može se reći da nisi).
Na žrtvenom stolu još sirovi janjeći but
za vesele goste, ambrozija, proliven nektar
i nemejsko vino iz kupica u obliku satira s kozjom nogom.
U sobi s kolonadama
ostao je tvoj hydraulis,
instrument na vodu što žubori
kao orgulje kroz pipce,
prepoznajem mu grgoljavi zvuk,
na pod su se prosula mala stakalca,
zelena, i srebrni ukrasi.
Možda si otišao sestrici Ateni
u pohode koja te uvijek obuzdava
da ne divljaš i orgijaš s Menadama,
a možda se još pjan valjaš po tlu, dižeš i padaš
u vlastitu čast?
Neću te zazivati iz straha
da me ne gurneš u vrtloge mahnitanja.
Kad razmislim, bolje je da te nema,
bolje je da si otišao, utvaro,
jer čim te ugledam, odmah popuštam,
odmah ti popuštam.

 

Orfejev grob

Na obalama Heikona, žena iz Pierije oprala je svoje krvave ruke u kristalno čistim vodama. Krvava rijeka iščezla je sa zemlje i ponovno izbila na površinu, četiri kilometra od Diona presjeca polje, nadvoje cijepa i tamo bijesno huči, odaziva se na Elikonas. Stara akropola grada Leivithre odronila se zbog potresa blizu sjeverne obale rijeke gdje su Muze pokopale raskomadano tijelo umjetnika sedmožičane lire.
“Nema grobišta, ništa danas nije ostalo od Orfeja”, kazali su mi težaci iz obližnje Skotine, ispod starog makljena, pokazavši prema jednom od mnogoglavih olimpskih brda.
Vjerovao sam im, premda ne do kraja. Događala su se čuda, kad je svirao (i ptice to znaju), njegova forminga smirivala je vjetrove i valove, zaustavljala matice rijeka, privlačila biljke i zauzdala životinje, a čak je i kamenje i drveće titralo. Ukrotio je i poslije začarao najdivljiju od svih zvjeradi – smrt. Mali i oštri komadići njegovih kostiju, poput blažene trzalice, mogli bi prebirati po liri, iz dubina zemlje. Zar pjesma ikad može zamrijeti?

 

Grčki stup

Porod smo što živi životom jednog dana!
Što smo? – Što nismo?
Sanja je sjene čovjek!
Pindar, VIII. pitijska oda

Ispod
dorskog stupa
stojim
sam sa svojom sjenom
i sjenom stupa
na suncu.
Igramo se
ljetnih sjena.
Izgubljene uspravnosti.
Stup ništa više
ne nosi
osim daleka neba.
Smijem mu se što postoji
u ovoj pustoši.
Prevario je
vječnim tijelom
one što ga podigoše
(već su davno sagnjili).
Kanelure mu dodirujem
kao bokove
ljubljene.
Stupe,
vrati mi spletene zagrljaje,
vrati mi stamenu ljubav,
vrati mi stablo sveto,
prije no što
padneš na moju
sjenu.

 

Potopljena Isis

Prije svega otiđi,
pokloni se Isis,
tamo gdje voda teče
oko ruševina Diona
i cvate žuta brnistra,
tamo gdje se makljenove grane
između tri jonska stupa
spuštaju do tla,
tamo gdje sveto kamenje
ispunja potopljene hramove
zajedno s jukama.
Ispunila si ovu dolinu
nabujalim vodama Nila
natopljenu već Vafirasom
u kojem su duboki virovi
kao da si boginja kiše a nisi.

Voda na vodu, močvarnu, kužnu.
I ne može ti se više prići
nego samo izdaleka vidjeti.
Tvoj peplos i hiton
s ramena dolje visi
naseljen gljivicama i prekriven
peludnom bojom.
Želio bih poslušati tvoje vjekovne snove,
ali žabice koje skakuću i krekeću
i pogled na tvoje oronule dojke
ne daju mi spokojnu molitvu na usne.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.