Ne tako davno u jednoj državi sa federalnim uređenjem živio je Miladin. Bio je pošten, ali veoma siromašan čovjek. Preko dana je radio u fabrici za proizvodnju namještaja, a uveče se umoran vraćao kući. Nije bio zadovoljan svojim životom. Želio je mnogo: novac, ugodnu trospratnu kuću, divnu plavu ženu, slavu… ali se želje nijesu ispunjavale. Imao je već trideset pet godina, a nije postigao ništa. Mrzio je svoju malu sobu u potkrovlju. Tako su mu u maštanju prolazili dani.

Jednoga dana u fabričkom dvorištu mu je prišla žena. Bila je sredovječna. Nije mu se svidjelo njeno jako našminkano lice. Puderom zasute bore oko njenih očiju podsjećale su ga na sniježne padine i zimovanje na koje neće otići. Nije mu se svidjela ni njena široka, višeslojna, svjetloplava haljina koja je neuspješno skrivala naslage debljine. Pogledala ga je svojim vodenim očima oivičenim ukočenim slojem crne maskare i rekla:

– Imaš li želja, mladiću?

Iznenađen ovim neobičnim pitanjem, Miladin promuca:

– A ko ih nema?

– A bi li volio da ti ih ispunim?

– Vi?A kako mislite da to učinite?

– Mogu sve, samo reci! Ja sam vidovita Violeta i sinoć sam imala viziju. Ti si najsrećniji čovjek na svijetu. To jest, postaćeš najsrećniji čovjek na svijetu.

Miladin je pogleda, a onda prsnu u smijeh.

– Čujte, gospođo, ovo je bilo stvarno smiješno, ali ja sad imam posla.

– Ne vjeruješ mi? U tome i jeste sav vaš problem, što ne vjerujete! Treba se nadati do kraja, uvijek, bez obzira na udarce koje nam nanosi život.

– Dobro, dobro, sve si u pravu, ali ako sad očekuješ da ti platim, zeznula si se.

– Dragi moj, treba da učiniš nešto za mene, a zauzvrat ću ti ispuniti sve želje. Kao što rekoh, sinoć sam imala viziju, ti si odabran, ti si jedini od smrtnika koji može doći do čarobnog duha.

– E, sad je dosta, ti il’ si luda il’…

– Ne prekidaj me! Slušaj! Treba da odeš u „Elmagov“ poslovni centar i doneseš mi mobilni telefon marke „nokia“. U njemu je čarobni duh koji ispunjava sve želje. Treba samo da pozoveš određeni broj.

– Ma šta mi reče! Duh iz mobilnog! I brojku si pobrkala, duhovi žive u čarobnim lampama!

– U lampama! Osvijesti se, čovječe, ovo je 21. vijek, doba tehnike, kibernetike, genetskog inženjeringa… A on bi lampu! Učini što sam ti rekla i nećeš se pokajati.

Šta li je to u čovjekovoj prirodi što ne da mira, što tjera na ludost? Možda dosada i želja za bilo kakvim uzbuđenjem. Miladin je pristao. Pogodba je bila sljedeća: on donese telefon, ona mu kaže broj i dozvoli mu da ga koristi tri dana i da ispuni sve svoje želje. Učinio je kako mu je rečeno. Kada se našao sa mobilnim na ulici, osjetio se moćno. Čitav svijet mu je bio na dlanu. A onda se sjetio da treba nešto da poželi. Izvukao je broj iz džepa. 999244215666988… Sa strahom je prinio telefon uvetu. Zvonilo je. Jedan put, dva puta. Tri puta… I… I… Pojavio se duh:

– Da, gospodaru, poželite i biće Vam ispunjeno!

I tako je Miladin živio dva dana. Duh je ispunjavao sve njegove želje. Bio je na vrhu. Dobio je auto kakav je želio, kuću kakvu je želio, ženu kakvu je želio…

Sve.

– A onda je došao treći dan. Ustao je veoma umoran i bezvoljan. Pošto se istuširao u svom luksuznom italijanskom kupatilu, pojeo svoj specijalni, dijetalni, vitaminski doručak, sjeo je u svoju kožnu fotelju i okrenuo broj: 999244215666988.

– Da, gospodaru, poželite i biće Vam ispunjeno!

– Želim… želim… želim…

Uzalud se naprezao, nije mogao da se sjeti ničega. Pogledao je oko sebe. Ništa nije nedostajalo. Tu je bila ugaono postavljena kožna garnitura, a ispred nje niski, izrezbareni stočić od mahagonija. Jedan zid je bio pokriven masivnom, drvenom vitrinom, u kojoj su bile poređane flaše najskupljeg pića. Prozori su bili zaklonjeni teškim, plišanim zavjesama. Na pod je bila prostrta medvjeđa koža. Dugo se dvoumio da li želi tu ili srneću. Ova je izgledala bogatije.

– Želim… želim… želim…

– Da, gospodaru, šta želite? – Ništa. Ne želim više ništa.

Rekao je to, grozeći se svake riječi. Je li moguće da ne želim ništa više? Šta sad? Ponovo je osjetio ono svoje staro nezadovoljstvo. Nije bio srećan. Bio je prazan. Gledao je stvari oko sebe. Bile su tako dosadne. Sve što bi njegov um smislio u djeliću sekunde se stvaralo pred njim. I gdje je tu draž.

– Duše, hoću smisao, hoću suštinu, hoću draž!

Nije bilo odgovora. Začuo je zvonce na vratima. U sobu je ušla vidovita Violeta.

– Dakle, srećniče, rok je istekao. Daj mi telefon!

– Hoću samo još jednom, samo jednom… Ako mi se ova želja ne ispuni, neću moći da živim. Želim da znam smisao svega.

– Dobro, ali to je sve. Pustiću te jer i mene interesuje. Hajde okreni broj! Telefon je zazvonio, a onda su čuli glas:

– Birali ste nepostojeći broj, za informacije obratiti se „Telenor“ informativnoj službi…

Podijeli

Komentari su suspendovani.