(Božidar Ilijin Miličić: Starac Milija Kolašinac – portret pjesnika, Art Grafika 2013.)

Knjiga Starac Milija – portret pjesnika  Božidara Ilijina Miličića ima poseban značaj u ideji da se Crna Gora oduži velikijem pjesnicima-pjevačima od kojih je Vuk Karadžić zapisao poeziju vrhunske umjetničke visine. Onu poeziju koja je oduševila najuzvišenije duhove tadašnje Evrope – J. V- Getea, J. Grima, A. Mickijeviča i dr. Nažalost, Crna Gora nije znala da se posluži primjerom Srbije koja je usmenom pjesniku-pjevaču, Filipu Višnjiću, ukazala sve počasti koje taj literarni tvorac zaslužuje. Selo Grk, u kome je Višnjić umro, preimenovano je u Višnjićevo, a u Višnjićevu je otkriven spomenik tome stvaraocu. Božidar I. Miličić je u svojoj briljantnoj knjizi izanalizirao ličnost i djelo Starca Milije, pa se nadam da će taj naučno-rodoljubivi podvig biti velika opomena Crnoj Gori, a posebno Kolašinu, da se na adekvatan način oduže pjesniku Starcu Miliji kojeg nije nadmašio nijedan književni stvaralac na Crnogorskom jeziku.
Miličić se okrenuo ozbiljnom izučavanju usmene književnosti Crne Gore vođen Hegelovim uvjerenjem da “epski spjev kao prava umjetnička tvorevina može da potiče samo od jednog pojedinca”, odnosno Bogdana Popovića da se ”narodni pesnik od umetničkog razlikuje samo time što svoje pesme ne piše, što ih usmeno improvizuje, s posledicama koje iz toga ističu”.Slijedeći Popovićevu naučnu misao, Miličić u svojim studijama iz usmene književnosti (prošle godine izašla je njegova studija o epskom junaku) naglašava da ne postoji ni jedan razlog da se nad pjesmama koje je Vuk zapisao od Milije postavlja pitanje njihovog autorstva kakvo je vjekovima pratilo Homerove spjevove Ilijadu Odiseju. Podśeća da su u prvoj polovini XX stoljeća američki homerolozi sa Harvardskog univerziteta Milman Peri i Albert B. Lord, istražujući sandžačko-muslimansku usmenu epiku, došli do zaključka da je bjelopoljski pjesnik-pjevač Avdo Međedović apsolutni autor pjesama koje im je kazao, te da pripada homerskoj plejadi stvaralaca.
Miličić dodaje: “Čini se, ipak, da o autorstvu usmene poezije ne izostaju Vukovi zapisi o pjesnicima-pjevačima iza stavova američkih homerologa. Uočio je Vuk njihove osobenosti kao pjesnički talenat koji ne pośeduje baš svaki pjesnik-pjevač, a koji se ogleda, prije svega, u odabiru motiva, istorijske tematike, izražajnim sredstvima, jasnoći stiha, kontrolisanju mitologije, posmatranju likova, pa i samom načinu života. Milija, prije svega, osvaja svoje slušaoce vrhunskom pričom u kojoj se pojavljuju ljudi sa izražajnim karakternim crtama. Kad su već, podsjeća Miličić, s pravom, pjesme koje je Vuku kazao bosanski usmeni pjesnik Filip (Vilić) Višnjić još početkom prošlog stoljeća potpisuju njegovim imenom, onda zaista ne postoji ni jedan razlog da se i Starac Milija Kolašinac i Tešan Podrugović ne potpisjuju ispod svojih vrhunskih djela. To su pjesnici koji najintimnije ośećaju i proživljavaju sve uticaje Istoka i Zapada na istorijsku crnogorsku državu i njenu slobodu. A ti uticaji su višestruki – od socijalno-ekonomskih, preko kulturno-duhovnih do porodično-intimnih.
Nakon obimne studije pod naslovom Starac Milija u odsjaju vukovih zapisa o pjesnicimapjevačima, Miličić se studiozno pozabavio analizom Milijine pjesme Ženidba Maksima Crnojevića, uočavajući sve relevantne pjesničke kvalitete pjesnika iz Kolašinskog kraja kao stvaraoca na koga je bila zaboravila književna kritika Crne Gore. U čemu je, prema Miličiću, homerovska veličina Starca Milije Kolašinca, pjesnika o kome znamo samo to što je o njemu zabilježio Vuk St. Karadžić? Milijini junaci su dio crnogorske plemenske (nacionalne) svijesti – istureni detalji opšte crnogorske duhovnosti i tradicije. Vješto odabrani likovi, svaki za sebe pojedinačno, odraz su državno-crnogorskog podneblja sa svim svojim manama i vrlinama. Izdvajanjem borbe sa bojnog polja, koju forsira epika, i njeno svođenje na unutrašnju, pishološku borbu kojoj se vide sve nijanse karaktera – Milija dotiče visoki nivo književne klasike mnogo ranije nego što su do nje došli drugi crnogorski pisci XIX stoljeća.
Čitajući Miličićevu knjigu u rukopisu i preporučujući je za štampu, recenzent prof. dr Živko M. Andrijašević zaključio je sljedeće:
“Rukopis knjige Starac Milija Kolašinac – portret pjesnika, autora Božidara I. Miličića, predstavlja prvo cjelovito naučno djelo o ovoj značajnoj ličnosti naše narodne književnosti. Autor je analitički obradio sve aspekte njegove pjesničke ličnosti i stvaralaštva, istovremeno tretirajući Starca Miliju i njegovo stvaralaštvo u odgovarajućem književno-istorijskom, vrijedonosnom i društvenom kontekstu. Naravno da za crnogorsku naučnu javnost mnoge karakteristike stvaralaštva Starca Milije neće biti saopštene po prvi put, ali će po prvi put one biti saopštene u okviru jedne kompleksne i sveobuhvatne naučne studije. Takva knjiga potrebna je našoj naučnoj javnosti, ali i onoj laičkoj, koja još nema odgovarajuću predstavu o važnosti i stvaralačkoj veličini ove ličnosti. Pojavom ove knjige umnogome će biti stvoreni uslovi da se taj nedostatak u našem životu ispravi. Nesumnjivo da će ova knjiga podstaći i nova proučavanja naše narodne književnosti, za koju se može reći da je jedan od najosobenijih fenomena naše kulturološke posebnosti.”
U do danas najcjelovitijoj analizi pjesme Ženidba Maksima Crnojevića Miličić kaže: “Treba biti majstor pa uskladiti vremensku i prostornu ograničenost sa bujicom tema koje traže svog umjetničkog spasioca. To nimalo nije lak posao pjesnika-pjevača posebno ako se bavi temama koje zahtijevaju suptilniji pogled na istoriju i njene važne aktere. Pretočiti istoriju u umjetnost!” Riječ je o pjesmi o kojoj poljski pjenik Adam Mickijevič kaže: “Sigurno se ni u jednoj književnosti ne može naći kratka poema tako obrađena, tako dobro složena u svim pojedinostima i dovršena, kao pjesma o ženidbi Maksima Cnojevića.”Podśetimo i na riječi neumornog istraživača crnogorske usmene poezije Borisa Nikolajeviča Putilova :”Ideja opštecrnogorskog patriotizma i crnogorske državnosti naročito je došla do izražaja u znamenitoj pjesmi o ženidbi Maksima Crnojevića. Ovo monumentalno djelo predstavlja u stvari junačku poemu.” Tragajući za Crnogorcem “epskog vijeka”, Putilov otvara priču o umjetničkim dometima pjesme iznijansiranim u mozaiku “izmišljenih motiva”. Upravo taj stvaralački postupak izdvaja pjesmu o Maksimovoj ženidbi od onih zasnovanih na klasičnoj epskoj formi. Miliji je bilo vrlo značajno da jedan važan period zetsko-crnogorske istorijske države obradi kroz psihološku analizu ljudi koji su živjeli u određenom prelomnom periodu. Miličić potvrđuje viđenja da u našoj usmenoj epskoj poeziji nalazimo dublje istine o istorijskim tokovima jednog vremena nego što su istine koje pružaju dokumenti političke istorije. Prema njegovom mišljenju, sadržaj pjesme Ženidba Maksima Crnojevića” popunjen je s (najmanje) osam dramskih krugova koji ciklično poput spirale pulsiraju iz epicentra zetsko-crnogorske istorije, odnosno vremena pada Zete (Crne Gore) pod Osmansko Carstvo. Posmatrana cjelovito, pjesma se doima kao poema-rijeka sa puno bukova koje pjesnik prateći psihološke traume svojih junaka lako premoštava i dovodi ih do neminovnog razlaza sa krvave poljane.
Značaj ovog Miličićevog rada vidim i u njegovom prepoznavanju velikog pjesnika kao dobrog poznavaoca istorijskih tokova za vrijeme osmanske vlasti na ovim prostorima. Sam fenomen primanja islama, kako uočava Miličić, izraz je neminovnih istorijskih okolnosti koje su od zetsko-crnogorskih dinasta tražile dodvoravanje na razne načine okolnim pretendentima na njihovu državu. Miličić kaže: “Za kolašinskog poetu primanje islama je lični stav nekog pojedinca ili grupe ljudi, proizišao iz veoma jasnih pobuda i još jasnijih očekivanja.To znači, prije svega, doživjeti jedno novo dogmatsko viđenje ‘stvaranja svijeta’, pomoći sebi u razabiranju određenih nejasnoća o čovjeku, doživjeti duhovna olakšanja koja se očekuju od religije. Za zrelog čovjeka, prelazak u drugu vjeru znači, naravno, suprotstavljanje kolektivnom konvencijalnom domaćem duhu i običajima, odbacivanje primitivnih patrijarhalnih normi. Znači, energičnije krenuti u pravljenje vlastite karijere ili odlučiti se za mirnije sređivanje vlastitog života u ekonomskoj sferi. Kako se vidi, znači i jasan politički čin…Arbitrium liberum! (Slobodan izbor.)”
Značajna vrijednost studije je i tome što je Miličić lik glavnog junaka Maksima Crnojevića posmatrao u hamletovskim dilemama, pa smatramo da je važno ukazati i na taj dio knjige. Pitanje je, prije svega, šta je precizno razlog Maksimovog oklijevanja, bježanja od momačkih obaveza? Šta je razlog njegove neodlučnosti da se na vrijeme suprotstavi ocu i da preduzme korake za spasavanja vlastite ličnosti i junačkog ponosa? Zbog toga što ga u stopu prate dva hendikepa (bolest i strah) Maksim Crnojević u Milijinim očima otvara dramatičnu poziciju zetskog vladara, njegove cijele zemlje.

Podijeli

Komentari su suspendovani.