APEL ZA HRANU

Koliko je sati?
Moje vrijeme stoji.
Ne dižem pogled
da ga ne pokrenem.
Rub je stvarnost stvarnost
i istina
iz koje ne mogu izaći.
Tisuću cipela odzvanja
pločnikom.
Ostavlja trag ili ne.
Kada rub popusti,
strmoglaviš se
I to je,
valjda,
kraj.
Da li ga stvarno priželjkujem?
Gladna sam. Žedna sam.
Slijepa za ovaj svijet.
Tu je tvoj miris i znoj
ispod koljena:
Možeš odvojiti marku
nani za hranu.
Znam da možeš!

UZEIR

Ma jesi li ti ono bio
proljetos
u Srebrenici? Nisi?
Iz Sarajeva si? Nisi?
Iz Zagreba si?
Bio sam tamo u vojsci.
I u Karlovcu.
I u Varaždinu.
Moji gradovi!
Dvadeset i šest članova
moje porodice ubijeno je
u Srebrenici.
Nemam više nikoga.
Nemam za kartu,
brate dragi.
Ja sam Uzeir, iz Srebrenice.
Daj nešto za kartu,
ko boga te molim!
Autobus. Nikoga.
Ja sam Uzeir. Uzeir.
Iz Srebrenice.

NEMATI NITI BITI

Sve bi ih,
sve bi ih
trebalo pobiti!
Žamor nadglasava glas
muškaraca
na Baščaršiji.
Okrene se i mirno otpije
gutljaj piva.
Turisti histeriziraju,
prevrću
suvenire od čahura,
Majku im obijesnu!
Gdje su svršili meci?
Kamo su odletjele granate?
Čije je potpis ostao
na okidaču?
Sve,
sve bi ih trebalo pobiti!
Ovo je samo trag novca,
bez prošlosti i
bez budućnosti.
Nigdje imena
boje,
ni nacije.
Gdje je novac, prijatelju?
Čuči li iza zidina
Saudijske ambasade?
Prolazim pored, ne zastajem.
Snimanje i fotografiranje
Strogo je zabranjeno!

LOPOVI HARAJU

Ako uočite sumnjive osobe
prijavite ih policiji –
plakat je na telegrafskom stupu
dvadeset metara od policijske kućice
koja čuva zastoj
i diplomaciju.

Psi lutalice, ni živi
ni mrtvi,
utonuli u buku radnih strojeva.
Dva radnika nožem buše
konzervu,
treći dobacuje nerazimljivu,
u vjetar prosutu
rečenicu.
Moguće da je psovka,
Moguće poziv na obrok
i predah.

Podrhtava žica na ogradi:
Turoban znak u svijetu
žica i ograda.
U nekoj kući,
neznano kojoj,
Vjetar zalupi vratima.
Sva stakla u kući
skupljena u jecaj:
Bolan odjek krhkoće
i nesigurnosti.

Jeka niz Koševsko brdo,
zvuk jutarnje molitve:
trudna žena s djetetom
u naručju
pada u zagrljaj druge
trudne žene:

Ne psuj!
Ne kradi!
Uzmi što ti je ponuđeno!

CAFÉ REVOLUCIJA

Prvi sarajevski espresso zbio se
na trgu Ljudevita Gaja.
Café Revolicija kao mjesto
i kao vrijeme.
Koje vrijeme?
Vjetar pred oluju
raznosi novine
uličnih prodavača:
i on želi oteti
jedini preostali posao.
Prodoran smijeh žene u roza tenisicama,
prijekoran pogled druge
u žutom kombinezonu.
Prolazi znanac: vidjet ćemo se, žurim, kaže.
Gdje ćemo gledati utakmicu?
Kasnije, u parku nasuprot, veliki ekran:
Grobna tišina za poraz i za pobjedu.
U Revoluciji turisti jedu salatu revolucija.
Revolucija, kažu, jede svoju djecu
i svoju publiku.
Nailazi taksist obrijane glave:
Odakle si? Iz Srbije?

Iz Zagreba.

Du
Du
Du
Du
Du
Du
Du
Du

Ovo je tvoja ulica, ne znam gdje je taj broj,
izađi, majke ti, da ne vrludamo!

Osam mInuta. Šest maraka. Vozdra!

Par klinaca žvali se u mraku.
Je li ovdje 29?
Ne znamo, nismo odavde!
Zgurena figura iza grma jorgovana,
djevojka, čini se,
ne skida oči s ljubavnika.
Broj 29?
Ne znam, nisam odavde!

Spotaknem se na stubištu
i pljusnem u golemu,
golemu lokvu:

Sam si! Probudi se!
Novi dan samo što nije počeo.

NEBODER

Što nosim? Dokumenti i reference.
Deset dana dogovarali smo sastanak,
a sada slučajno
u drugom gradu,
Ferhadija, katedrala:
Muž ovdje radi,
ona samo dolazi
i odlazi.

Francuz,
Europska unija,
Grad mu je pretijesan,
Sve je na dlanu:
Seks je to,
i lova, kaže.

Neboder od trideset katova
u kojem stanuje
šest Malezijaca:
jakuzzi za grupnjak,
bazen za orgije
na cijeloj etaži.
Pogled na grad, da ništa ne vidiš.

Živi sarajevski krovovi,
bljesak munje na horizontu,
bistar vidik pred oluju.

NOBODY KNOWS

Golema žena
memljiv i nepomičan zrak
reže golemim sisama.
Preko njih ekspandirani tekst:
Nobody knows.

Četiri okidanja a fotografija nije uspjela:
Kadar se rasplinuo,
golemo tijesto za baklavu,
i ulje,
sklisko,
niz ulicu
na kojoj su odzvanjale potpetice
mnogih prolaznica.

Nobody knows: ni pitanje ni odgovor.
Napetost razbija tetovirani mišić
ispred štanda s helijem napumpanim balonima.
Baca se na prolaznika, grli ga i glasno cjeliva,
kao da je rođak s druge planete.
Možda to ne znamo, možda se ne vidi,
ali na ovoj ih ništa ne povezuje.

SVAKODNEVICA

Svaki dan kada ustanem
popijem đumbir, limun i čaj.
Uzmem tablete, pa se tuširam dugo,
dugo.
Čini se da dan bi mogao početi
I da ne bi trebao biti loš.

Svaki dan kada prođem
pored ambasade Saudijske Arabije
opkoljene visokim zidom,
živicom
i kamerama,
osjećam nelagodu od
policijskog pogleda
i pasjeg para koji se
bespomoćno
jebe na pločniku.

Svaki dan ispred hostela Ferijalac
sobarica puši na ogradi
a domar šmrkom zalijeva
vreli asfalt.
Tu svaki dan smočim tenisice:
Jebem ti vodu
i šmrk,
sve ti jebem.
U hostelu Ferijalac
nikada nisam vidio nijednog gosta.
samo njih dvoje
Potok preko ceste
i mokre tenisice: Šljap!
Šljap!

Svaki dan silazim ratom
devastiranim stubištem
pored Instituta za istraživanje zločina,
Halida Nazečića broj 4:
granate više ne padaju,
sve dalje je tutanjava u brdima,
jednako blizu tutnji još samo
u glavama.

Svaki dan kada naiđem na ranu
u asfaltu,
gomilu rana i ožiljaka
pokušavam ih zaobići,
mimoići mnoge smrti,
znajući da je preda mnom
minsko polje
čija je papirnata shema
nestala
u ratnom plamenu.

Svaki dan kada za šankom naručujem
kavu, mineralnu i malo leda:
konobar kaže: Naravno, želite li još nešto?
A ja ne želim.

MIRZA

Žena mi, kaže mi žena:
Miraleme, u gasi svijeću, u gasi je, majke ti!
Smeta me treptanje dok gledam seriju.
Opet neki partizani, rat na
Golom otoku.
Ne mogu sa svijećom, ne mogu ni bez.
Jače je to od mene.
Bila je i turska serija, Sulejman,
To mi je bilo lakše,
jer bio je velik osvajač,
Bio je.
Takvih više nema.
Bilo je hrabrih i velikih.
Nijedan Suljo, nijedan
Veličanstveni.
Idem ugasiti svijeću,
Nek bude mrak, nek bude Mihalić.
Sabina ima mačje oči,
A misli da ja to
ne razumijem.

SAJRA

Meni se svijet vrti oko mene – kaže Sajra,
fleet meneđerica u Mercedesu
i kuša biodinamičko vino
vinarije Brkić
u Čitluku.
Njezini isto proizvode vino
u Sarajevu,
zove se Inat jer je nastalo
u inat Sarajlijama
koji su se brutalno cerekali
iza leđa njezinog oca: Čuj,
vino u Sarajevu…
Sajra zadovoljno vrti glavom i
pucketa jezikom
dok se biodinamičko vino
razliježe usnom šupljinom
i mehko draži nepce:
kao da je pravljeno za mene. – kaže
samodopadno,
pa se fotografskim aparatom
unese u čašu ne bi li dokumentirala
svoje zadovoljstvo
i plasirala ga u vječnost na Instagramu.

F. G. LORCA

U antikvarijatu Mabela
kupio sam Lorcinu knjigu
Umro od ljubavi
iako znam da su ga ubili
Francovi fašisti.
Iako znam i da barem
njih nije ljubio.
Možda baš zato −
otelo se praznom Skenderijom.
Žena na ulazu s treskom je
zalupila željezna vrata
i s oljuštenog su stropa
popadale plave
i ljubičaste zvijezde.
Roj usplahirenih mušica
formirao je oblak
u pustoši
modroga stakla
koje ne reflektira.

O KOMUNIKACIJI

Hoćeš li čitati poeziju ili gledati
među njezine noge?
pitao je otac sina za stolom u
brand cafeu s crvenim foteljama
i niskim stolovima.
Sin se i dalje vrpoljio
bez riječi, bez teksta,
zamrznutih očiju nad
Ferlinghettijevim Populističkim manifestom:
Svi vi avangardni otkačeni pjesnici
Svi vi prenapregnuti Konkretni pjesnici
Svi vi pjesnici pizdolisci
(…)
Whitmanova divlja djeca još uvijek
Spavaju ovdje…
Otac puši i gleda.
Mali ne miče pogled.
Susret očiju u istoj točki.

SONET O LJUBAVI

kažeš da te tuče, da te mlati,
da ti djeca vrište, susjedi ne haju;
kažeš i da pije, odlazi pa se vrati
da uplaši tebe, a da smiri raju.

kažeš da ne radi, da pos’o ne traži
i da uz teve on noćima bdije.
ti u svome kutu i lovac u raži,
doručak na travi s kćeri obadvije.

možda nije lako, al’ se ipak smije
rascvjetati ruža i u tvome vrtu
istim žarom kao što je znala prije

zato se pokreni, stisni jače zube
zalupi mu vrata i podvuci crtu:
odluke su tvoje jerihonske trube.

(lift trgovačkog centra, njih dvije, ja buljim kroz staklo prema parku s druge strane trga)
ESEJ O PRAVDI

Primavera je ljepše ime neg’ sport, proljeće. – dobacuje
čovječuljak u prekratkim hlačama
i počeše se između nogu
kao u reklami za bolest
koja se baš ovih dana
prestala vrtjeti na televiziji.
Drugi, iz unutrašnjosti kafića,
protuslovi, pa nehoteći ispušta čašu:
rasprskavanje stakla kao slika
i kao zvuk.
Sejdefu majka buđaše, buđaše…
monotonom ljepotom prekriva
dnevnu senzaciju kafića
u sporednoj ulici.
Iz drugoga dopire buka utakmice i
glas zajapurenog komentatora.
Čini se da je pobjeda opet u
krivim nogama,
o čemu svjedoči njegov
patetični esej
o faktoru sreće i pravdi
koja je opet zakazala.

HAIKU

1.
Vrata muzeja:
Znoj rastapa lica s
fotografije.

2.
Na Marinu dvoru
Pukla je bomba jedna.
Stiglo ljeto. Eto.

3.
Hrvatski jezik
nije dobar za haiku,
pa da ga jebeš!*

* parafraza haikua sloveskog pjesnika Ivana Volariča Fea

GRAFIT

Još jedan dan kojemu nedostaje sunce.
Osmijeh na licu uljepšava ulicu!
kaže minijaturni grafit na rampi ispred banke.
Lica oko mene, ranjena i otvorena,
druga skrivena u slojevima kozmetike:
osmijeh se smrznuo u grimasu.
Grč na licu vremešne žene na štakama
koja preskače ogradu i krade višnje,
sočne i krvave, cijede se po prstima.
Bodri je mlada žena iz susjednog dvorišta:
– Uzmi još koju, tako su lijepe, nitko te ne vidi!
Silazim stubama u ulici Halida Nazečića,
Skojevca i atentatora na Maksa Luburića:
Višnje su crvene, ruže su rumene,
Promjenu dočekujem u Kranjčevićevoj.
Podižem rampu: ulazi sunce i
Raskošan osmijeh s njim.
To više ni smrt ne rastavi.

U BOJE, U BOJE

Jebem ti, grafit ti jebem, Hajro, crni Hajrudine!
zaurla otac na sina u dvorištu obiteljske kuće
vraćajući se iz treće smjene baš kada
je balavurdija sunula sprayevima
i nevinu bjelinu poslala
u vječna lovišta.

Otac je preskočio ogradu i zajurio se
prema skupini obješenjaka
koja je revolveraškim refleksom
isukala svoje oružje
i umornog šljakera zaledila bojom
u dvorištu vlastite kuće.

Eno ga gdje i sada stoji kao reklama
vremenu u kojem je miješanje boja
bilo društveno prihvatljiv eksces.

DVADESET DANA

Mojih povijesnih dvadeset dana u Sarajevu
u kojima se nije dogodila ništa
od povijesnog značaja:
Vrijeme je bilo prevrtljivo,
kišna popodneva i jedna najveća oluja
kakvu ne pamte ni najstarije Sarajlije.

U kafiću Models na Marijin dvoru
eksplodirala je ručna bomba,
druga, pola sata kasnije,
u vlasnikovom dvorištu.
Bombaški par uhićen je
nekoliko sati kaasnije;
grad je odmahnuo rukom:
sve je to ista ekipa.

Jedan se čovjek srušio na Baščaršiji;
opet prizor koji sam već vidio:
mnogi su htjeli pomoći i
on je otovorio oči.

Na predstavljanju knjige bilo je
sedam predstavljača, autor i voditelj:
sve je stalo u četrdeset i pet minuta,
a bilo je vremena za vino i za rakiju.

Na otvoreju postava u Muzeju
književnosti i pozorišne umjetnosti
norveška veleposlanica
govorila je sedamnaest minuta
o Andrićevim porukama svijetu
i ”bosanskim narodima“.

Na jednom je plakatu
pored Alipašine džamije pisalo:
KUPUJEMO KOSU! SALON FOR HAPPY.

Organizirali su mi književni večer u Zvonu:
Došla je televizijska ekipa, tri novinarke,
desetak ljudi iz moje generacije,
tri namjernika, tri studenta i dvije konobarice.
Azra i Nedžad došli su iz Tuzle,
Amela je pripremila govor,
frizuru i rundu na šanku.

U širokom krugu, nakon programa,
razgovarali smo o dobrim
i lošim godinama, o vremenu
koje nemilosrdno melje;
razgovarali smo o djeci, brakovima,
rastavama i kako stariji muškarci
ne razumiju dovoljno svoje mlađe žene.

Poslije me taksist pitao jesam li gledao
utakmicu Engleska – Island:
Kako su Englezi popušili, i nek su,
eto im BREXIT!

Ujutro je došla vijest
o pokolju na Istanbul Ataturk aerodromu.
Povijest je, kako to povijest čini,
brutalno umiješala prste
s desecima mrtvih i ranjenih:
očajem u očima
i klecanjem koljena
jer ništa se ne da učiniti.

Bilo je još nekoliko
povijesno irelevantnih događaja
i meni povijesno važan ručak
s kolegom Željkom u Galiji:
file šampjera i kameno vino
za tvrdo spuštanje u svakodnevicu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.