Branko Čegec:Tamna tinta svijetle budućnosti

Mogućnosti optimizma u sjeni novoga totalitarizma

Ne znam je li ikada bilo teže odrediti se prema vlastitom vremenu, prema suvremenosti, iz koje je jedino moguće pogled usmjeriti prema prošlosti i prema budućnosti, suočiti se s pojmovima kao što su: zadovoljstvo, nada, strah, optimizam, pesimizam… Giorgio Agamben u glasovitom eseji Što je suvremenost? kaže: ,,Suvremenim može biti nazvan jedino onaj koji se ne prepusti tome da bude zaslijepljen svjetlima vijeka i uspije opaziti u njima udio sjene, njihovu intimnu tamnost.“ Svako vrijeme moguće je jedino kroz projekciju u dva smjera, pozitivnom i negativnom, pa je tako valjda i s aktualnim, iako su se nad opću sliku navukli tmurni oblaci, koji vrlo teško propuštaju zrake ,,svijetle“ ili barem nešto svjetlije budućnosti. Agambenovim riječnima ,,Sva su vremena tamna za onoga koji iskušava suvremenost. Suvremen je, upravo, onaj koji vidi tu zatamnjenost, koji je sposoban pisati uranjajući pero u tamu sadašnjosti.“ Ne može se reći da tamna tinta ne može pisati svijetle projekcije, zar ne? Samo ako joj to omogućimo.
Malo je, međutim, bolno premalo stvari koje nas u aktualnom vremenu, u našoj suvremenosti upućuju na optimizam. Fikcionalizacija stvarnosti, produkcija privida kao individualne sreće, slika života kao permanentne zabave, silovito nas pokušava odgurnuti od mišljenja o sebi, promišljanja sebe u kontekstu društava koja upućuju na sve moguće izlaze, osim na optimizam. Umjetnički projekti, donekle realniji od stvarnosti same, također o optimizmu govore s ironijske distance ili mu, kao fikcionaliziranoj projekciji, upisuju izvrnute perspektive, u kojima je optimizam tek anakronizam, u jeziku lišen značenja, u pragmatičnom životu sadržaja koji je moguće iščitavati jedino u povijesnoj perspektivi, kada je ,,princip nade“ još uvijek ostavljao prostora imaginaciji, umjetničkim i teorijskim strategijama.
Istodobno, optimizam kao pojam caruje među riječima zaboravljenih značenja, u prostorima obeznačena jezika poput politike, marketinga, tzv. informativnih medija koji su odavno prestali informirati, ponajviše stoga što su svojim glavnim sredstvima (jeziku, pouzdanosti, vjerodostojnosti, provjerenim novinskim formama…) oduzeli informativni potencijal i pretvorili se u transmisiju novih totalitarnih modela, odabranog, ,,voljenog“ totalitarizma, koji nas iznuruje u stvarnosti zadržavajući našu koncentraciju, našu pozornost u sferi fikcionalizirane sreće nesmiljene potrošnje, softveriziranih života i talačke nemoći u verigama banaka i njihovih manekena u temeljito zahrđalim institucijama tzv. vlasti, koja odavno ne vlada nego, baudrillardovski rečeno, simulira vladavinu, poput talaca pokajnika, koji su sami sebe uspjeli uvjeriti u dobru trgovinu, tj. otkup vlastite slobode.
Govorim, naime, o mehanizmima zavođenja u funkciji uzurpiranja prostora individualne slobode i podjarmljivanja marketinškim zakonitostima prodaje bilo čega za najvišu cijenu koju je moguće postignuti u određenom trenutku i određenom kontekstu. Sam Baudrillard kaže: ,,Zavođenje je ono što diskursu oduzima značenje i okreće ga od istine.“ Kao što sam već spomenuo, u pozadini podjarmljivanja danas ne stoje ideološki obrasci, nego isključivo mehanizmi proizvodnje novca za sve manje vidljiva središta moći, u ime kojih paradiraju sve lošiji manekeni, političari bez identiteta, bez karizme i čitljivoga političkog projekta, jer taj bi politički projekt, baš kao i dominantan identitet ili karizma mogli samo smetati u posve obezličenim strategijama ucjepljivanja potrebe za inače posve nepotrebnim i beskorisnim proizvodima, u širokom rasponu od političkih koncepata za jednokratnu uporabu uoči navodno slobodnih, demokratskih izbora, do najrazličitijih gadgeta i tobože važnih pomagala, koja bezočno harače po posve istim područjima, sumanuto se preklapaju i međusobno istiskuju, a mi smo, potpomognuti disciplinama oslobođenim bilo kakve odgovornosti, lišenim etičke dimenzije kao balasta, poput marketinga npr, uvjereni da su nam oni nužni i da je život bez njih posve besmislen, a vjerojatno i nemoguć.
Kako smo, međutim, živjeli prije dvadeset, trideset ili pedeset godina? Mislim na nas koji smo to razdoblje preživjeli, u okruženju tadašnjih političkih totalitarizama sa stvarnim ili tinjajućim otporom prema njima, u svakom slučaju – s otporom? Politički totalitarizmi koristili su represivne potencijale, vojsku, policiju i tajnu policiju, e da bi očuvali neki ideološki projekt, navodno lijevi ili navodno desni, zato što se nekako trebalo orijentirati. Danas, međutim, takva vrsta orijentacije nije moguća, niti bi ona imala ikakvog smisla, zato što novi totalitarizmi ne trebaju ni vojsku ni policiju. Oni kljucaju naša jetra, ali i naš mentalni integritet u svakom trenutku, vidljivo ili nevidljivo, nevjerojatnom količinom informacija, nakon kojih nam ne trebaju batine za uvjeravanje, nakon kojih ne trebaju tamnice da biste ostali doživotno zarobljeni. Štoviše, i zarobljeni i porobljeni, jednako pod tmurnim oblacima kao i za najsunčanijeg dana. Novi totalitarizam podnosimo sa smiješkom na licu, sretni što imamo, što smo se dokopali nečega. Spremni smo danima čučati ispred dućana i čekati novi model mobitela samo zato da bismo bili prvi među robovima.

Što se dogodilo s otporom, toliko vidljivim u vremenima starih, tradicionalnih, političkih totlitarizama? Bojim se da je i on danas postao samo poza, manekenski aktivizam protiv navodno stvarnih neprijatelja u razvidno fikcionalnim političkim okolnostima, kojima je zapravo svejedno, pa čak i poželjno održavati zastarjele, nostalgične mehanizme otpora i njegova usmjeravanja prema lutkama na koncu u obličju različitih, najčešće posve karikaturalnih figura, atraktivnih za medijske relativizacije, jer cilj stvarnoga otpora prema virtualiziranom neprijatelju nipošto nije lako odrediti. Odnosno, ako i bude prepoznata relativno stvarna pozadina neke od predstava za javnost, vrlo brzo postane jasno da je riječ o posve beznačajnom kraku, koji je žrtvovan kako bi se zaštitila središnjica, za koju se nipošto ne bih usudio tvrditi da nije virtualna, odnosno da nije također proizvod posvemašnje fikcionalizacije. Problem je u tome što joj prevelik broj ljudi odano služi i što se njezinoj moći bez otpora prepuštamo. A u totalitarnim je društvima, ako i to nije anakronizam, otpor bio ne samo poželjan, nego je bio i dužnost pojedinca. Aldous Huxley mnogo je prije velikih koncepata političkog totalitarizma (fašizma, nacizma, komunizma, socijalizma…), na temelju dotadašnjih iskustava, ali i projekcija napisao: ,,Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili.“

Ako je danas cilj otpora teže odrediv ili neodrediv, to još uvijek ne znači da otpora ne treba biti. Naime, što su mehanizmi porobljavanja ,,suptilniji“ ili teže vidljivi, mehanizmi otpora morali bi biti posvema usklađeni s protivnikovim smjerovima kretanja i spremni na svaku ,,suptilnost“ i ,,nepredvidivost“.

Optimistična projekcija našega vremena bit će moguća onda kada se mehanizmi otpora reaktiviraju i kada se ,,umreže“ jednako kao što su danas umreženi mehanizmi porobljavanja.
Pa naravno da u fikcionalnoj, virtualiziranoj stvarnosti otpor nije moguće uspostaviti uličnim transparentima, galamom i toljagama; Molotovljevim koktelima i suzavcem. Takav oblik otpora danas je samo nostalgija, ponajprije za vremenom kada je takav otpor bio moguć, kada je protivnik bio prepoznatljiv, a to je – ako se želimo prisjetiti – vrijeme političkih totalitarizama. Individualni otpor u to je doba, postupnim ,,umrežavanjem“ prerastao u gerilu, a prvi su rezultati postignuti tek kada je potencijal otpora bilo moguće usmjeriti u bitku istim sredstvima, tj. nakon što je gerila uspjela ovladati oružjem protivnika i njime ga, eventualno, poraziti. Mislim da danas ne može biti drukčije. Možda je velika prednost ovladavanja oružjem današnjih totalitarizama u tome što nam oni, zaslijepljeni pohlepom i posve dehumanizirani, bez svih nepredvidljivosti ljudske naravi, svoje oružje sami guraju u ruke zajedno s uputama za uporabu. Ako za to plaćemo previsoku cijenu, valjda ćemo znati, jednako tako, preuzeti inicijativu i izaći iz područja opijenosti jednom od najnepredvidivijih. I najpogubnijih droga današnjice: trošenjem novca, virtualnog novca, koji je uvijek i jedino njihov, protivnikov, novac voljenih ili barem toleriranih neprijatelja.

To bi mogao biti dobar početak, iz kojega bi u mom tekstu zasjala iskra novoga optimizma, iako nam zasad takav ishod ne da naslutiti nijedan od dostupnih pokazatelja. Ne želim niti pomišljati što bi moglo uslijediti kada bismo ubrzo uspjeli okrenuti stvari u svoju korist, kada bi se otpor iznenada stvorio i počeo djelovati s skladu s tempom svojih protivnika, jer jednostavno ne smijem sebi dopustiti gubitak nade, ishodišta optimizma koji tek treba ukopati na nove temelje.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.