Bogomil Đuzel: U čast Liljane Dirjan (1953-2017)
„ŠTO ĆEŠ DA ČINIŠ TI BEZ MENE?“
Neću se, svakako, uhvatiti za uši i početi da plešem unaokolo…
imao sam običaj da se našalim, kad bi povremeno nestala nekud,
kad bi otišla na neki književni susret ili da se vidiš s prijateljima,
a mene je mrzilo da ti pravim društvo –
kao što si, zapravo, i ti odbijala da mi se pridružiš
u pješačenju duž obale Vardara,
prvo do jednog mosta, pa do drugog, ili obratno –
„dosadilo mi je da koračam stalno istim stazama,
idi tamo sâm i vidi što rade patke na obali…“
Otkad su tvoji zemni ostaci nestali u kovčegu,
uspomena ostaje ključno vezana za tijelo,
zajedno s odjećom, dodacima i svim ostalim detaljima
koji će postepeno iščeznuti s tim istim tijelom
za koje su vezana sva ova sjećanja –
sa slamčicom kojom si pila sok ili vodu
ili bilo što drugo, makar to bio i vazduh,
s glavom koju ti je trebalo okrenuti na zaglavlju,
čas na jednu, čas na durgu stranu – ili s prozorom, koji si tražila
da bude otvoren i pored toga što je napolju bila ciča zima
i, konačno, s teškim i šištećim disanjem kroz usta,
koja su već bila ostala poluotvorena i poluhladna na dodir poljupca,
u momentu kad su te po posljednji put iz hitne pomoći iznosili na put ka bolnici…
+
Duša ti je sada posvud prisutna
u svemu u što vidim, kud god da pogledam
kao i u ovom trenutku, dok gledam kroz prozor, preko svog kompjutera,
u raštan koji upravo buja u zadnjem dijelu dvorišta,
a čiji smo rasad bili kupili na onoj pretrpanoj pijaci u Podgorici,
i svi su se korijenčići bili uhvatili odmah i odjednom
pod vještom rukom našeg baštovana Šaćira
(on još uvijek ne zna da si se upokojila
jer će tokom čitave zime biti „u Švicarskoj“
kod svojih brojnih sinova i kćerki,
kako mi je, mobilnim telefonom, rekla
njegova jedina kći koja živi u Skoplju)…
Tvoji šeširi i marame za sve sezone još uvijek stoje
na vrhu police pretrpane knjigama i časopisima
koje si kupovala tokom brojnih putovanja po nekadašnjoj Jugoslaviji
i što su ti ih slali prijatelji i poznanici.
I oni će, da znaš, ostati u stanu u kojem sam ostao da živim sâm
sve dok trajem i uspijevam da istrajem u njemu i ja…
LAVANDA
Ne mogu da se sjetim otkud si i od kada tačno
došla na tu ideju da lavanda može da uspijeva
i kod nas u Makedoniji, gotovo kao da smo u Provansi,
ili si možda već bila otkrila kako raste negdje u okolini,
jer smo prve rasade bili iščupali u podnožju Pirina
tokom jednog prvomajskog izleta u Bansko.
Primili su se istog tog proljeća u našoj bašti
kao prava i neposredna potvrda činjenice da lavanda, začudo, i kod nas može da uspijeva,
a redali su se zatim i drugi rasadi s Korčule, iz Dalmacije…
Dok si bila direktorica mjesečnog časopisa Žena
iznenađujuće otkriće je uslijedilo kad ti je jedna ljekarka iz Radoviša
saopštila da ona posjeduje čitave njive s lavandom u selu Konjsko,
s druge strane autoputa ka Vardaru i Negotinu,
te smo odmah zatim otišli i lično da se u to uvjerimo:
vidjeli smo brojne redove žbunova lavande, doduše već prorijeđene i zakržljale
(jer je trebalo da se traktorom izoru leje s obje strane,
što, eto, vlasnica nije bila učinila, a i teško je bilo povjerovati u to da će ga nekad kasnije učiniti),
a ti si se bila usudila da na tako dugo putovanje kreneš svojim francuskim
Renoom 5 Kampusom
Bila si ga kupila od ušteđevine koju si pedantno prikupljala prodajući svoje svilene marame,
imala si nekoliko najlon kesa ispunjenih devizama
i platila si ga tom gotovinom odjednom u skopskoj centrali Auto Makedonije
(prodavačica je bila iznenađena i rekla ti je da si joj ti jedina žena-kupac,
obično su prilično ugojeni muškarci kupovali kola za svoje ljubavnice ili supruge,
ali uvijek uz neki popust ili na rate).
„Izađi da vidiš što sam kupila!“, rekla si mi tog popodneva, likujući,
a ja sam pomislio da je opet riječ o nekom šarenom pijetlu, što si kasnije,
kao istinit događaj, i opisala u svojim Privatnim svjetovima.
Ali na parkingu iza naše barake nalazio se taj bordo-crveni Reno 5,
a kraj njega je stajao i smješkao se naš prijatelj Ljupčo Kotevski,
koji je, zapravo, bio i dovezao kola, a i kasnije je nastavio da ih vozi
sve dok ti konačno nijesi uspjela da položiš vozački ispit,
poslije dugotrajnih probnih vožnji s instruktorom, koje su trajale i više od stotinu časova,
a ja sam još odmah bio odustao da započnem bilo kakvu proceduru u vezi s učenjem vožnje…
MARAME
Bojanje i oslikavanje marama od svile počela si da učiš
u Parizu od svoje prijateljice slikarke Evgenije Demnievske
za vrijeme jednogodišnjeg boravka u ovome gradu u svojstvu stipendiste francuske vlade
tokom osamdedesetih, a zatim i za vrijeme boravka koji ti je obezbijedila fondacija Gulbenkijan,
kao i tokom privatnih posjeta organizovanih s namjerom da poneku maramu i kupiš u nekoj specijalizovanoj radnji,
da bi dugo godina zatim u tvoje ime i tvojim novcem marame kupovali
porodični prijatelji koji su živjeli u Parizu
ili raznorazni prijatelji i poznanici tokom svojih posjeta ovome gradu…
Zanat ili umjetnost-umješnost već si bila usavršila i sama
praktičnim radom i zahvaljujući vlastitom slikarskom talentu
uz dodatno otkrivanje intervenicija koje si mogla praviti uz pomoć različitih četkica i špakli
te specijalnih boja za običnu svilu i muslin iz raznobojnih kutijica,
a vještinu su ti odmah prepoznali brojni kupci
dok su razgledali marame najprije u ličnom asortimanu u tvom domu a, kasnije,
izložene za prodaju u nekoliko privatnih butika, u kojima su ih tamošnji vlasnici
prodavali za pristojan procenat u odnosu na cijenu koju bi odredila ti sama ili, pak, u dogovoru s njima.
PLIVANJE
Nijesi željela, mrzilo te, a čak se može reći i da organski nijesi podnosila situaciju kad je trebalo da naučiš neke igre,
naročito kad je riječ o igranju karata ili o nekom od kolektivnih sportova,
jedino čega ti je bilo žao je što nikad nijesi naučila da voziš bicikl,
ali si zato obožavala plivanje i istinski si uživala u njemu,
i to bez obzira na to da li je riječ o plivanju u moru ili u jezeru (samo da voda nije bila isuviše hladna),
ili o gradskom bazenu u sportskom centru „Boris Trajkoviski“.
Najčešće si plivala u društvu svoje drugarice Lidije/Lide ili sa sinom Borjanom,
a i ja sam ti ponekad pravio društvo, iako najčešće ne baš uz previše entuzijazma,
naročito ako bih morao da dijelim plivačku stazu s nekim drugim
ili kad bih morao da preplivam prethodno obećanu dužinu od jednog kilometra,
što je podrazumijevalo da moram otplivati širinu bazena čak dvadeset puta,
dok si se ti ležerno motala u vodi tamo-ovamo i to ne baš sve do samog kraja staze,
najčešće uz beskrajne razgovore s Lidijom i uz povremene poglede ka časovniku
s ciljem da se bar približno iskoristi zakazano vrijeme od jednog sata,
onako jedra spolja, ali s mnogo prirodnijom težinom pod površinom
u odnosu na podjednako istisnutu količinu vode, a sve na osnovu Arhimedovog zakona…
JERMENIJA
Nikad, nažalost, nijesi stigla da odeš tamo, u tu svoju – skoro pa drugu – domovinu
i pored ogromne želje koju si imala i koju nikad nijesi prestajala da gajiš
(tvoj nesuđeni odlazak tamo bio bi ti i intimna potvrda porijekla po djedu s majčine strane
Kiru, Jermenu, koji je ostao zatečen u Makedoniji između dva svjetska rata,
i koji je uporno želio da prebjegne u Bugarsku kod svojih rođaka, ali bi ga uvijek
uspijevali uhvatiti srpski žandari i najčešće vraćali njegovoj ženi,
tvojoj baki Lenki, čuvenoj kuvarici iz strumičkog Novog Sela).
Nekoliko puta zajedno smo posjetili tvoju rodbinu u Plovdivu
(tetka Karmen je još uvijek živa i ima devedeset-i-kusur godina),
a jednom smo otišli i do Jermenskog centra u Starom gradu,
u kojem su bili i crkva i jermenska škola, kako bi ti saslušala sve što ti može ispričati čuvar,
čovjek koji je znao mnogo o svim balkanskim Jermenima,
čak i o njihovim tajnim vezama s VMRO-om u borbi protiv Osmanlija:
Jermeni su im, uglavnom, nabavljali eksploziv…
Sakupljala si tokom čitavog života
materijal o jermenskom narodu i brižljivo si ga slagala u bilješke
da bi ti poslužio za neku eventualnu knjigu-priču, nešto poput tvog opus magnuma,
koji, eto, nikako nijesi stigla da napišeš, a ko zna
da li je to uopšte i bilo moguće napisati
osim kao dio neke tvoje autobiografije…
