Ostrvo na kopnu - Bogomil Đuzel

Ostrvo na kopnu – Bogomil Đuzel

Knjiga poezije “Ostrvo na kopnu” jednog od najvećih makedonskih i evropskih pisaca Bogomila Đuzela, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Poeziju je s makedonskog na crnogorski preveo Duško Novaković. Urednik izdanja je Pavle Goranović, a izdavač Milorad Popović. Lekturu potpisuje Zuvdija Hodžić, a likovna urednica je Suzana Pajović. Knjiga je presjek stvaralaštva Bogomila Đuzela od 1962. godine do danas.

Zastupljen je u svim makedonskim i jugoslovenskim pjesničkim antologijama objavljenim poslije 1965. godine na više od 20 stranih jezika. O njegovoj poeziji poljski slavista i književni teoretičar Leh Mjodinski odbranio je doktorsku disertaciju (Univerzitet Katovice, 1994), prevedenu i na makedonski jezik pod nazivom: Priroda-intelekt-kultura – pitanja o pjesničkom stvaralaštvu Bogomila Đuzela (Skoplje,1999). Đuzel je autor jednog izbora iz savremene makedonske poezije objavljenog u Belgiji (1993), posebno na flamanskom i francuskom jeziku. Bogomil Đuzel je redovni član Makedonske akademije nauka. Živi u Skoplju i pasionirani je ljubitelj prirode (planina, jezera i vodotokova) i izuzetan znalac gljiva i pečurki. Makedonska književna kritika, eks-jugoslovenska, ali i inostrana, smatra ga najznačajnim predstavikom moderne makedonske poezije i centralnom figurom savremene poezije Balkana i Evrope. Njegovo obimno pjesničko djelo kritika je sažela u četiri refencijalne tačke-markere, kao suštinu višedecenijskog pjevanja, imenujući ih: poetikom početka (kategorija vremena i prostora), poetikom pobune i konfliktnosti (ergo sum), poetikom kao memorijom – pamćenje (mneme) i sjećanje (anamneza) i poetikom misije, u smislu ovaploćenosti prelaska nebića u biće, kao vrhovne težnje svakog istinskog pjesnika da umjetnički objasni svijet koji ga okružuje svijetom riječi, ali na jedan inovantan način, uvodeći svoj pjesnički iskaz, a time i jezik u zajednicu svjetske poezije.

Bogomil Đuzel je rođen 9. 02. 1939. u Čačku, Srbija, gdje je njegov otac, Dimitar Đuzelov, službovao kao gimnazijski profesor, ali sa zabranom povratka u Makedoniju, poslije amnestiranja od kazne – 20 godina robije, 1931. godine (na koju je bio osuđen na Skopskom studentskom procesu, 1927. godine, kao glavni organizator MMTRO – Makedonske mladinske tajne revolucionarne organizacije). Poslije vraćanja sa porodicom u Skoplje, zbog saradnje sa bugarskim okupatorom, Dimitar Đuzelov je osuđen na smrt kao „narodni neprijatelj“ od Vojnog suda Jugoslovenske armije, 1945. godine…

Bogomil Đuzel je diplomirao na katedri za engleski jezik i književnost na Univerzitetu „Ćirilo i Metodije“, 1963. godine.

Bio je na post-diplomskom studijskom boravku na Univerzitetu u Edinburgu, 1964/65. godine, kao stipendista Britanskog savjeta za kulturu. Prije toga radio je kao TV realizator u RTV Skoplje (1963–64), a potom kao dramaturg Dramskog pozorišta u Skoplju (1966–71) i kao programski direktor „Struških večeri poezije“ (1971–73), do ukidanja tog radnog mjesta poslije njegovog povratka iz Amerike. Izvjesno vrijeme je bio bez posla (sa kasnije priznatim stažom „slobodnog umjetnika“), a od 1976. godine radi kao bibliograf u Narodnoj i Univerzitetskoj biblioteci „Kliment Ohridski“, a od 1985–99. godine opet kao dramaturg u Dramskom pozorištu. Od 1999. godine je vršilac dužnosti direktora „Struških večeri poezije“, do penzionisanja, u martu 2004. godine. U međuvremenu bio je sekretar Makedonskog PEN-centra (1963–64), sekretar Društva pisaca za odnose sa inostranstvom (1970–72) i prvi predsjedavajući Nezavisnih pisaca Makedonije (1994), i glavni i odgovorni urednik dvomjesečnika za književnost i kulturu „Naše pismo“, od njegovog osnivanja 1995. godine.

Učestvovao je na Internacionalnom programu za kreativno pisanje, Ajova Siti, SAD (1972/73) i na međunarodnim pjesničkim festivalima u Roterdamu (1978 i 1995), San Francisku (1980), Herlenu (1991), Magaru (Izrael, 2001), Mastrihtu i Valensiji (2002), Berlinu (2006), Lodeevu (2007), Sarajevu (2008), Zagrebu (2009), festivalu „Poetika“ (Drač, Albanija, 2009), Vilnus (2010), Istambul (2011). Dobitnik je glavne nagrade na Međunarodnom susretu pisaca u Zagrebu, 2002. godine.

Objavljene knjige poezije: Medovina (Skoplje, 1962, i izbor na srpskohrvatskom, Beograd, 1971); Alhemijska ruža (Skoplje, 1963), Mironosnici (Skoplje, 1965 – nagrada „Braća Miladinovci“); Odisej u paklu (izbor, Skoplje, 1969); Bunar u vremenu (Skoplje, 1972 – nagrada „Braća Miladinovci“); Točak godine (Skoplje, 1977); Stvarnost je sve (Skoplje, 1980); Prazan prostor (Prilep, 1982); Mrak i mlijeko (Skoplje, 1986 i na srpskohrvatskom, Titograd, 1987 – jugoslovenska nagrada „Aleksa Šantić“ za 1985/88); Rušeći zid (Skoplje, 1989); Odabrane pjesme (Skoplje, 1991); Goli život (Skoplje, 1994); Haos (Skoplje, 1998); Ona (poema, Skoplje, 2000); Opstanak (Skoplje, 2003); Pješčanik (Skoplje, 2008); Ostrvo na kopnu (Bitola, 2008). Izbor na makedonskom i srpskohrvatskom, Pesni/Pjesme (Beograd, 1981); na slovenačkom Riba smisla (Ljubljana, 1985); na engleskom,Three (Univerzitet Ajova, l973, sa predgovorom Vaska Pope); The Wreckage Reconsidered (Šatanoga, 1995); The Wolf at the Door Xsenos Books, 2007, sa predgovorom Čarlsa Simića); L,etat de siege (Maison de la poesie, 2007), te elektronsko izdanje 60 pjesama na makedonskom i engleskom, Odbrani pesni/Selested Poems 1962–2002 (Skoplje, 2002); Odabrane pesme na bugarskom (2010), hrvatskom (2011), engleskom…

Proza: Istorija kao maćeha (Skoplje, 1971); Kuća cio svijet (živopisi i puteštestvija po Irskoj i Americi, Skoplje,1974); Mito-storije (tri izvedene drame „Adam i Eva“, „Jov“ i „Aleksijada“, Skoplje, 1982); Legende (priče, Skoplje, 1984); Crna (tragična farsa, zajedno sa Ljubišom Georgievskim, Skoplje, 1989); Apokalipsa (neizvedena drama, Prilep, 1990); Zavežljaj (izbor eseja, Skoplje, 2012). Neobjavljene drame: Jagnje na ražnju, jedina nagrađena drama na TV konkursu 1982 (emitovana više puta); i na engleskom (zajedno sa Karmom Ibzen, SAD) i makedonskom Moonflonjer/Mjesečev cvijet (praizvođenje u Dramskom teatru, Skoplje, 1998).

Prijevodi: T. S. Eliot, izbor iz poezije (Skoplje, 1965); V. H. Odn, izbor iz poezije (dvojezično, Skoplje, 1971); Emili Dikinson, izbor iz poezije (Skoplje, 1986); antologija Savremene američke poezije, zajedno sa Luisom Simsonom i Serž Fošrom, kao ko-redaktorima (Skoplje,1975,1998); Prognoza za grad Utopiju sa okolinom, izbor iz poezije Čarlsa Simića (Skoplje, 1984); Čekajući Godoa, Samjuela Beketa (Skoplje, 1988); Daveći se dišem živu vodu, izbor iz poezije Amira Ora (Struga, 2000); Šejmas Hini, dvojezični izbor iz poezije, zajedno sa Zoranom Ančevskim, Struga, 2001); Nasljeđe, poema Toma Pecinisa (Struga, 2002); pjesme i drame Vilijama Šekspira: Makbet, Kralj Lir, Hamlet, Julije Cezar, San ljetnje noći, Noć uoči Bogajavljenja, Troil i Kresida, Bura, Tit Andronik, Antonije i Kleopatra, Zimska bajka, Kao što milujete i Simbelin, u rasponu od 1971. do 2008. godine, u više izdanja; dvije drame, Domar i Ljubavnik, Harolda Pintera (Skoplje, 2006); devet izdanja Alisa u zemlji čuda Luis Kerol (Skoplje, od 1965 do 1990); Knjiga o džungli Radjarda Kiplinga (Skoplje, 1977)…

Neobjavljeni ali izvođeni su prijevodi drama Androkle i lav i O oružju i ljudima, Bernarda Šoa, Dugo putovanje u noć Judžina O Nila, Zakopano dijete Sema Šeparda, Spašeni Edvarda Bonda, Ljubavnik Harolda Pintera, Zločini srca Bet Henlija (sve izvedene u Makedonskom narodnom pozorištu i Dramskom pozorištu u Skoplju), Doktor Faust Kristofera Marloua.

Bogomil Đizel je redovni član Makedonske akademije nauka. Živi u Skoplju i pasionirani je ljubitelj prirode ( planina, jezera i vodotokova) i izuzetan znalac gljiva i pečurki.

Makedonska književna kritika, eks-jugoslovenska, ali i inostrana, smatra ga najznačajnim predstavikom moderne makedonske poezije i centralnom figurom savremene poezije Balkana i Evrope. Njegovo obimno pjesničko djelo kritika je sažela u četiri refencijalne tačke-markere, kao suštinu višedecenijskog pjevanja, imenujući ih: poetikom početka (kategorija vremena i prostora), poetikom pobune i konfliktnosti (ergo sum), poetikom kao memorijom – pamćenje (mneme) i sjećanje (anamneza) i poetikom misije, u smislu ovaploćenosti prelaska nebića u biće, kao vrhovne težnje svakog istinskog pjesnika da umjetnički objasni svijet koji ga okružuje svijetom riječi, ali na jedan inovantan način, uvodeći svoj pjesnički iskaz, a time i jezik u zajednicu svjetske poezije.

PEJZAŽ

Zemlja glasno lupila svojim čelom

izlazim ja neopasan po strnjištima

pa krećem s konjima ludim da se gibam

dva su, bijeli i crni jedan –

krv što izlazi i krv u žilama koja grmi

dopuštam i crvenim kravama jezicima da me šaraju

iz ljubavi prave rađa mi se jelen četvoronogi

i znam, na nekoj međi prikovan rogovima osvanuću

pa kao lobanja potom podskakujem podvriskujem

preko livada smrt juri me zelenokosa

ne, mjesec je jedini nož i želim u utrobi da ga imam

vretenastо što namotavaće sve oko sebe upredati

i ako zatreba cijelo drvo bolova ponijeće

i visoko iznad glave razviće se kao zastava

hej, neku nevolju uradiću vidim

zazurlaću slijep nebo da oduvam

Nijesam ja za ovaj svijet nijesam

Umukni, skote jedan. S brijega silazi zapaljeni seljak.

MEDOVINA

Krvave fatamorgane iznad sunčevog podnevnog groba

oslobođeni prostor moli za žrtve

šupljoglava noć, mazge

dizgine od zvijezda

dolazi onaj veliki otac ludorija naših

osovino života

okreni se i pruži spokoj mrtvima

uh, ovo će mi tjeme izgorjeti od sunca

snaga mi je pocrnjela

sa ovakvom krvlju doguraću do sveca

svetac se opio, nevidljiv je

dospjećemo do pakla

sa ovakvom krvlju na grbači.

Srcu začetka nema

hiljadu rosnih trupova bacićemo mu na žrtvenik

vrijeme ćuti, pijesak korača

kiše će mi vratiti rađanje

ne traju nama podzemne ljepote

koje cio svijet okrepljuju

ne traje nama sunce u krvotoku ptica

isključujem ga

to su vam posljednje uspomene na ovaj svijet mučenici

jaoj, mrtav sam za ta bijela svitanja

odlivenih ljeta

s teškim čašama okova

Iz neba pravu kaplju

u lobanju očekujemo

da kapne.

Oči su nam otvorene rane

dva puta ih previjamo

izlaze tri ljiljana

tri ljiljana, tri vojnika

naoružani krečom i maglom

bolu, najsilnije razgori se

jenjava nam vatra

ne može da izdrži naš grom tanke borovike

ah, ah, ah, kasno je, kasno

čak i za smrt sa otvorenim kladencima

Poletjećemo na bijelim konjima sve do Stambola

ne može se bez bježanja

ludilo ispred trista vrata

jedna vatrena, druga vjetrovita, treća

od plave tišine u talasima što nas zapljuskuje

dolaze seljaci s buktinjama da nas pregaze

spasa nam nema

osim nekog čudnog vjetra

dođe li do požara među ljudima

Nema više cvijeća za umiranje

na plažama svjetlost piruje

igračke i ljudi krpeni

srce ima zlatne kanije

kanije kraljeva mrtvih

Isplivaću na površinu

kao top sa četiri grla.

NAJBRŽA PJESMA U ŽIVOTU

Vjetar oborio me preko polja

zemlja stenje

da li ću je oploditi

sunce će biti prvonastala sjemenka

avaj kad bude nikla

pusta će ostati nebesa

Znam kako ću mu se dodvoriti:

praviću se da sam ubijen

drugi plod neka uzbere

Opet je tiho

vjetar uhvatio se visina

Ostaviću najluđi trag za sobom

da me niko ne može proganjati

Vjetar i sunce sudariše se

prostor postade vrtješka

u nigdje ubačena.

BALADA O KARPOŠ STIJENI

Tvrđava je vazdušna

a oružje šarenoliko:

krvavo pseće zelje, divlji karanfil, kameno pismo

Ah, crni kaluđeru

pijancu podzemni

do kamo se ne može dobaciti nož

ali može do tamo gdje gori voda

Zašto smo tukli solju ovčji but

usred jedne jesenske, sirćetne svjetlosti

a ribe mamili u prestudene kladence

Ko je putovao s lancima

i pčelom metalnom koju je skrivao u bradi

Crna odjećo kukuvijina

ti koja si zatrudnjela mrak u kamenu

grizući nokte oštrog dana

Ali kamen ima u srcu toplu noć

i to me budi u društvu s vatrom

O platna ratova,

što vas objeljuje rascvjetani i vreli ženski plod

položen na dršku vlažnog noža

Izvori su postavili svoje glavne zamke

i gdje padne prepelica tamo se diže crni kaluđer

iz podzemne zemlje Olelije.

TUŽBALICA ŽENA

Putujete, tako, godinama u nama

poduprti gordo svojim korijenom

sve dok se ne ispostimo

sve dok ne presuše vaša korijenja u nama.

Muževi, mi umiremo zajedno sa svojim korijenom.

O bože, kakvo strmoglavo padanje s vrhovnih visina!

PROMETEJEV ORAO

Kavkaz je i meni kavez.

Iako nijesam prikovan za stijenu

ja moram po cio dan da kljujem njegovu džigericu

pa noću, jasno je, sasvim sam malaksao.

Dok se njemu džigerica obnavlja i raste

ja sanjam o beskrajnim prostranstvima

nad kojima sam nekad letio slobodan

prije nego što mi bogovi ne dodijeliše ovaj gadan posao.

A ni oni sami više ne znaju šta hoće.

Kažu mi – kljuj ga, ne previše, da ne lipše;

neka ga boli, ali ponekad ga i zagolicaj

tako će možda podrignuti ono što misli…

Ali ja ne razumijem ni ono što on govori!

– Kako to, kad si mu u samoj utrobi

kad znaš šta jede i pije?

Nauči jezik njegovih ćelija!

Hm, ko bajagi, neki su bogovi, a ništa ne razumiju.

Dok ga ja kljujem, a ne mogu mu baš ništa

miševi i pacovi jedu čak i njihove žrtve

koje ljudi još uvijek prinose njima u čast

a ne samo ljetinu ili zimnicu.

Ja sam, pak, toliko nakljukan da ne mogu ni da letim

(a da jedem džigericu omrznuo sam dovijeka!)

Oni, jadni, misle – Prometej je samo ta džigerica.

SUDBINA

Na zaravnjeno mjesto baci tri kamenčića

možeš da odabereš samo jedan

uzimaš najblještaviji, kad ono –

kao da je bio kost pretka

kuglica izglancana tako da, ma koliko je bacao

pokazuje samu sebe – stalnu nulu

sada bi opet htio da vidiš kako stvari stoje

sa ona druga dva kamenčića

vraćaš se na plažu

no ona su se već pomiješala

s bezbrojnim mnoštvom

bezličnog šljunka

uzmi bilo koji od njih –

tvoje jedinstveno vlasništvo

i oživi ih ako možeš

u svojim sopstvenim jajima

PAUKOVO VRIJEME

Čini mi se

samo što to nije došlo:

paučine vise svugdje po kući

sve ih je više i sve su gušće

lijepe se za mene

lijepim se za njih

možda sam već obješen

na nekoj nevidljivoj laserskoj niti

pa još mašem sa sve četiri

a On, vuče konce

i uskoro, halapljivo će se baciti na mene

s onim svojim bezbrojnim lećama od očiju

sem ako se nije upleo u sopstvenu mrežu

posljednja beskorisna samožrtva

ADAM

Nijesam li ja jedini stvoren, makar i iz blata,

ne rođen, nego roditelj svih drugih

bližnjih i sličnih meni?

Ne kaza li Gospod, od onda otkad me je stvorio:

„tada pogleda šta je napravio i vidje da je dobro“?

Nijesam ga čuo – možda je promrmljao sebi u bradu…

Ali šta mu je trebalo da mi iz

rebra izvede još i Evu

(kojoj je zmija šapnula o plodu zabranjenom, itd.)…

Mogao sam i sam da izađem ili sebe protjeram iz Raja

kao neznani junak ili Božji sirotan

bosih stopala sam da ispišem put-žitije

od izlaska sunca na istok do zalaska na zapad i do Hada

dok ne dogori njegov fitilj poslije Pada

i ne udavim se u Okeanu…

Ili da još tamo puštam korijenje u vazduhu

pa iz stabla-vodoskoka, sjemena vlastitog

izrodim bezbroj adamovaca

upravo sad dok klonovi-potomci

čereče moje tijelo na djelove

perom kao nožem!