Ostrvo na kopnu – Bogomil Đuzel
Knjiga poezije “Ostrvo na kopnu” jednog od najvećih makedonskih i evropskih pisaca Bogomila Đuzela, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Poeziju je s makedonskog na crnogorski preveo Duško Novaković. Urednik izdanja je Pavle Goranović, a izdavač Milorad Popović. Lekturu potpisuje Zuvdija Hodžić, a likovna urednica je Suzana Pajović. Knjiga je presjek stvaralaštva Bogomila Đuzela od 1962. godine do danas.
Zastupljen je u svim makedonskim i jugoslovenskim pjesničkim antologijama objavljenim poslije 1965. godine na više od 20 stranih jezika. O njegovoj poeziji poljski slavista i književni teoretičar Leh Mjodinski odbranio je doktorsku disertaciju (Univerzitet Katovice, 1994), prevedenu i na makedonski jezik pod nazivom: Priroda-intelekt-kultura – pitanja o pjesničkom stvaralaštvu Bogomila Đuzela (Skoplje,1999). Đuzel je autor jednog izbora iz savremene makedonske poezije objavljenog u Belgiji (1993), posebno na flamanskom i francuskom jeziku. Bogomil Đuzel je redovni član Makedonske akademije nauka. Živi u Skoplju i pasionirani je ljubitelj prirode (planina, jezera i vodotokova) i izuzetan znalac gljiva i pečurki. Makedonska književna kritika, eks-jugoslovenska, ali i inostrana, smatra ga najznačajnim predstavikom moderne makedonske poezije i centralnom figurom savremene poezije Balkana i Evrope. Njegovo obimno pjesničko djelo kritika je sažela u četiri refencijalne tačke-markere, kao suštinu višedecenijskog pjevanja, imenujući ih: poetikom početka (kategorija vremena i prostora), poetikom pobune i konfliktnosti (ergo sum), poetikom kao memorijom – pamćenje (mneme) i sjećanje (anamneza) i poetikom misije, u smislu ovaploćenosti prelaska nebića u biće, kao vrhovne težnje svakog istinskog pjesnika da umjetnički objasni svijet koji ga okružuje svijetom riječi, ali na jedan inovantan način, uvodeći svoj pjesnički iskaz, a time i jezik u zajednicu svjetske poezije.
Bogomil Đuzel je rođen 9. 02. 1939. u Čačku, Srbija, gdje je njegov otac, Dimitar Đuzelov, službovao kao gimnazijski profesor, ali sa zabranom povratka u Makedoniju, poslije amnestiranja od kazne – 20 godina robije, 1931. godine (na koju je bio osuđen na Skopskom studentskom procesu, 1927. godine, kao glavni organizator MMTRO – Makedonske mladinske tajne revolucionarne organizacije). Poslije vraćanja sa porodicom u Skoplje, zbog saradnje sa bugarskim okupatorom, Dimitar Đuzelov je osuđen na smrt kao „narodni neprijatelj“ od Vojnog suda Jugoslovenske armije, 1945. godine…
Bogomil Đuzel je diplomirao na katedri za engleski jezik i književnost na Univerzitetu „Ćirilo i Metodije“, 1963. godine.
Bio je na post-diplomskom studijskom boravku na Univerzitetu u Edinburgu, 1964/65. godine, kao stipendista Britanskog savjeta za kulturu. Prije toga radio je kao TV realizator u RTV Skoplje (1963–64), a potom kao dramaturg Dramskog pozorišta u Skoplju (1966–71) i kao programski direktor „Struških večeri poezije“ (1971–73), do ukidanja tog radnog mjesta poslije njegovog povratka iz Amerike. Izvjesno vrijeme je bio bez posla (sa kasnije priznatim stažom „slobodnog umjetnika“), a od 1976. godine radi kao bibliograf u Narodnoj i Univerzitetskoj biblioteci „Kliment Ohridski“, a od 1985–99. godine opet kao dramaturg u Dramskom pozorištu. Od 1999. godine je vršilac dužnosti direktora „Struških večeri poezije“, do penzionisanja, u martu 2004. godine. U međuvremenu bio je sekretar Makedonskog PEN-centra (1963–64), sekretar Društva pisaca za odnose sa inostranstvom (1970–72) i prvi predsjedavajući Nezavisnih pisaca Makedonije (1994), i glavni i odgovorni urednik dvomjesečnika za književnost i kulturu „Naše pismo“, od njegovog osnivanja 1995. godine.
Učestvovao je na Internacionalnom programu za kreativno pisanje, Ajova Siti, SAD (1972/73) i na međunarodnim pjesničkim festivalima u Roterdamu (1978 i 1995), San Francisku (1980), Herlenu (1991), Magaru (Izrael, 2001), Mastrihtu i Valensiji (2002), Berlinu (2006), Lodeevu (2007), Sarajevu (2008), Zagrebu (2009), festivalu „Poetika“ (Drač, Albanija, 2009), Vilnus (2010), Istambul (2011). Dobitnik je glavne nagrade na Međunarodnom susretu pisaca u Zagrebu, 2002. godine.
Objavljene knjige poezije: Medovina (Skoplje, 1962, i izbor na srpskohrvatskom, Beograd, 1971); Alhemijska ruža (Skoplje, 1963), Mironosnici (Skoplje, 1965 – nagrada „Braća Miladinovci“); Odisej u paklu (izbor, Skoplje, 1969); Bunar u vremenu (Skoplje, 1972 – nagrada „Braća Miladinovci“); Točak godine (Skoplje, 1977); Stvarnost je sve (Skoplje, 1980); Prazan prostor (Prilep, 1982); Mrak i mlijeko (Skoplje, 1986 i na srpskohrvatskom, Titograd, 1987 – jugoslovenska nagrada „Aleksa Šantić“ za 1985/88); Rušeći zid (Skoplje, 1989); Odabrane pjesme (Skoplje, 1991); Goli život (Skoplje, 1994); Haos (Skoplje, 1998); Ona (poema, Skoplje, 2000); Opstanak (Skoplje, 2003); Pješčanik (Skoplje, 2008); Ostrvo na kopnu (Bitola, 2008). Izbor na makedonskom i srpskohrvatskom, Pesni/Pjesme (Beograd, 1981); na slovenačkom Riba smisla (Ljubljana, 1985); na engleskom,Three (Univerzitet Ajova, l973, sa predgovorom Vaska Pope); The Wreckage Reconsidered (Šatanoga, 1995); The Wolf at the Door Xsenos Books, 2007, sa predgovorom Čarlsa Simića); L,etat de siege (Maison de la poesie, 2007), te elektronsko izdanje 60 pjesama na makedonskom i engleskom, Odbrani pesni/Selested Poems 1962–2002 (Skoplje, 2002); Odabrane pesme na bugarskom (2010), hrvatskom (2011), engleskom…
Zastupljen je u svim makedonskim i jugoslovenskim pjesničkim antologijama objavljenim poslije 1965. godine na više od 20 stranih jezika. O njegovoj poeziji poljski slavista i književni teoretičar Leh Mjodinski odbranio je doktorsku disertaciju (Univerzitet Katovice, 1994), prevedenu i na makedonski jezik pod nazivom: Priroda-intelekt-kultura – pitanja o pjesničkom stvaralaštvu Bogomila Đuzela (Skoplje,1999). Đuzel je autor jednog izbora iz savremene makedonske poezije objavljenog u Belgiji (1993), posebno na flamanskom i francuskom jeziku.
Proza: Istorija kao maćeha (Skoplje, 1971); Kuća cio svijet (živopisi i puteštestvija po Irskoj i Americi, Skoplje,1974); Mito-storije (tri izvedene drame „Adam i Eva“, „Jov“ i „Aleksijada“, Skoplje, 1982); Legende (priče, Skoplje, 1984); Crna (tragična farsa, zajedno sa Ljubišom Georgievskim, Skoplje, 1989); Apokalipsa (neizvedena drama, Prilep, 1990); Zavežljaj (izbor eseja, Skoplje, 2012). Neobjavljene drame: Jagnje na ražnju, jedina nagrađena drama na TV konkursu 1982 (emitovana više puta); i na engleskom (zajedno sa Karmom Ibzen, SAD) i makedonskom Moonflonjer/Mjesečev cvijet (praizvođenje u Dramskom teatru, Skoplje, 1998).
Prijevodi: T. S. Eliot, izbor iz poezije (Skoplje, 1965); V. H. Odn, izbor iz poezije (dvojezično, Skoplje, 1971); Emili Dikinson, izbor iz poezije (Skoplje, 1986); antologija Savremene američke poezije, zajedno sa Luisom Simsonom i Serž Fošrom, kao ko-redaktorima (Skoplje,1975,1998); Prognoza za grad Utopiju sa okolinom, izbor iz poezije Čarlsa Simića (Skoplje, 1984); Čekajući Godoa, Samjuela Beketa (Skoplje, 1988); Daveći se dišem živu vodu, izbor iz poezije Amira Ora (Struga, 2000); Šejmas Hini, dvojezični izbor iz poezije, zajedno sa Zoranom Ančevskim, Struga, 2001); Nasljeđe, poema Toma Pecinisa (Struga, 2002); pjesme i drame Vilijama Šekspira: Makbet, Kralj Lir, Hamlet, Julije Cezar, San ljetnje noći, Noć uoči Bogajavljenja, Troil i Kresida, Bura, Tit Andronik, Antonije i Kleopatra, Zimska bajka, Kao što milujete i Simbelin, u rasponu od 1971. do 2008. godine, u više izdanja; dvije drame, Domar i Ljubavnik, Harolda Pintera (Skoplje, 2006); devet izdanja Alisa u zemlji čuda Luis Kerol (Skoplje, od 1965 do 1990); Knjiga o džungli Radjarda Kiplinga (Skoplje, 1977)…
Neobjavljeni ali izvođeni su prijevodi drama Androkle i lav i O oružju i ljudima, Bernarda Šoa, Dugo putovanje u noć Judžina O Nila, Zakopano dijete Sema Šeparda, Spašeni Edvarda Bonda, Ljubavnik Harolda Pintera, Zločini srca Bet Henlija (sve izvedene u Makedonskom narodnom pozorištu i Dramskom pozorištu u Skoplju), Doktor Faust Kristofera Marloua.
Bogomil Đizel je redovni član Makedonske akademije nauka. Živi u Skoplju i pasionirani je ljubitelj prirode ( planina, jezera i vodotokova) i izuzetan znalac gljiva i pečurki.
Makedonska književna kritika, eks-jugoslovenska, ali i inostrana, smatra ga najznačajnim predstavikom moderne makedonske poezije i centralnom figurom savremene poezije Balkana i Evrope. Njegovo obimno pjesničko djelo kritika je sažela u četiri refencijalne tačke-markere, kao suštinu višedecenijskog pjevanja, imenujući ih: poetikom početka (kategorija vremena i prostora), poetikom pobune i konfliktnosti (ergo sum), poetikom kao memorijom – pamćenje (mneme) i sjećanje (anamneza) i poetikom misije, u smislu ovaploćenosti prelaska nebića u biće, kao vrhovne težnje svakog istinskog pjesnika da umjetnički objasni svijet koji ga okružuje svijetom riječi, ali na jedan inovantan način, uvodeći svoj pjesnički iskaz, a time i jezik u zajednicu svjetske poezije.
PEJZAŽ
Zemlja glasno lupila svojim čelom
izlazim ja neopasan po strnjištima
pa krećem s konjima ludim da se gibam
dva su, bijeli i crni jedan –
krv što izlazi i krv u žilama koja grmi
dopuštam i crvenim kravama jezicima da me šaraju
iz ljubavi prave rađa mi se jelen četvoronogi
i znam, na nekoj međi prikovan rogovima osvanuću
pa kao lobanja potom podskakujem podvriskujem
preko livada smrt juri me zelenokosa
ne, mjesec je jedini nož i želim u utrobi da ga imam
vretenastо što namotavaće sve oko sebe upredati
i ako zatreba cijelo drvo bolova ponijeće
i visoko iznad glave razviće se kao zastava
hej, neku nevolju uradiću vidim
zazurlaću slijep nebo da oduvam
Nijesam ja za ovaj svijet nijesam
Umukni, skote jedan. S brijega silazi zapaljeni seljak.
MEDOVINA
1.
Krvave fatamorgane iznad sunčevog podnevnog groba
oslobođeni prostor moli za žrtve
šupljoglava noć, mazge
dizgine od zvijezda
dolazi onaj veliki otac ludorija naših
osovino života
okreni se i pruži spokoj mrtvima
uh, ovo će mi tjeme izgorjeti od sunca
snaga mi je pocrnjela
sa ovakvom krvlju doguraću do sveca
svetac se opio, nevidljiv je
dospjećemo do pakla
sa ovakvom krvlju na grbači.
2.
Srcu začetka nema
hiljadu rosnih trupova bacićemo mu na žrtvenik
vrijeme ćuti, pijesak korača
kiše će mi vratiti rađanje
ne traju nama podzemne ljepote
koje cio svijet okrepljuju
ne traje nama sunce u krvotoku ptica
isključujem ga
to su vam posljednje uspomene na ovaj svijet mučenici
jaoj, mrtav sam za ta bijela svitanja
odlivenih ljeta
s teškim čašama okova
Iz neba pravu kaplju
u lobanju očekujemo
da kapne.
3.
Oči su nam otvorene rane
dva puta ih previjamo
izlaze tri ljiljana
tri ljiljana, tri vojnika
naoružani krečom i maglom
bolu, najsilnije razgori se
jenjava nam vatra
ne može da izdrži naš grom tanke borovike
ah, ah, ah, kasno je, kasno
čak i za smrt sa otvorenim kladencima
4.
Poletjećemo na bijelim konjima sve do Stambola
ne može se bez bježanja
ludilo ispred trista vrata
jedna vatrena, druga vjetrovita, treća
od plave tišine u talasima što nas zapljuskuje
dolaze seljaci s buktinjama da nas pregaze
spasa nam nema
osim nekog čudnog vjetra
dođe li do požara među ljudima
Nema više cvijeća za umiranje
na plažama svjetlost piruje
igračke i ljudi krpeni
srce ima zlatne kanije
kanije kraljeva mrtvih
Isplivaću na površinu
kao top sa četiri grla.
NAJBRŽA PJESMA U ŽIVOTU
Vjetar oborio me preko polja
zemlja stenje
da li ću je oploditi
sunce će biti prvonastala sjemenka
avaj kad bude nikla
pusta će ostati nebesa
Znam kako ću mu se dodvoriti:
praviću se da sam ubijen
drugi plod neka uzbere
Opet je tiho
vjetar uhvatio se visina
Ostaviću najluđi trag za sobom
da me niko ne može proganjati
Vjetar i sunce sudariše se
prostor postade vrtješka
u nigdje ubačena.
BALADA O KARPOŠ STIJENI
Tvrđava je vazdušna
a oružje šarenoliko:
krvavo pseće zelje, divlji karanfil, kameno pismo
Ah, crni kaluđeru
pijancu podzemni
do kamo se ne može dobaciti nož
ali može do tamo gdje gori voda
Zašto smo tukli solju ovčji but
usred jedne jesenske, sirćetne svjetlosti
a ribe mamili u prestudene kladence
Ko je putovao s lancima
i pčelom metalnom koju je skrivao u bradi
Crna odjećo kukuvijina
ti koja si zatrudnjela mrak u kamenu
grizući nokte oštrog dana
Ali kamen ima u srcu toplu noć
i to me budi u društvu s vatrom
O platna ratova,
što vas objeljuje rascvjetani i vreli ženski plod
položen na dršku vlažnog noža
Izvori su postavili svoje glavne zamke
i gdje padne prepelica tamo se diže crni kaluđer
iz podzemne zemlje Olelije.
TUŽBALICA ŽENA
Putujete, tako, godinama u nama
poduprti gordo svojim korijenom
sve dok se ne ispostimo
sve dok ne presuše vaša korijenja u nama.
Muževi, mi umiremo zajedno sa svojim korijenom.
O bože, kakvo strmoglavo padanje s vrhovnih visina!
PROMETEJEV ORAO
Kavkaz je i meni kavez.
Iako nijesam prikovan za stijenu
ja moram po cio dan da kljujem njegovu džigericu
pa noću, jasno je, sasvim sam malaksao.
Dok se njemu džigerica obnavlja i raste
ja sanjam o beskrajnim prostranstvima
nad kojima sam nekad letio slobodan
prije nego što mi bogovi ne dodijeliše ovaj gadan posao.
A ni oni sami više ne znaju šta hoće.
Kažu mi – kljuj ga, ne previše, da ne lipše;
neka ga boli, ali ponekad ga i zagolicaj
tako će možda podrignuti ono što misli…
Ali ja ne razumijem ni ono što on govori!
– Kako to, kad si mu u samoj utrobi
kad znaš šta jede i pije?
Nauči jezik njegovih ćelija!
Hm, ko bajagi, neki su bogovi, a ništa ne razumiju.
Dok ga ja kljujem, a ne mogu mu baš ništa
miševi i pacovi jedu čak i njihove žrtve
koje ljudi još uvijek prinose njima u čast
a ne samo ljetinu ili zimnicu.
Ja sam, pak, toliko nakljukan da ne mogu ni da letim
(a da jedem džigericu omrznuo sam dovijeka!)
Oni, jadni, misle – Prometej je samo ta džigerica.
SUDBINA
Na zaravnjeno mjesto baci tri kamenčića
možeš da odabereš samo jedan
uzimaš najblještaviji, kad ono –
kao da je bio kost pretka
kuglica izglancana tako da, ma koliko je bacao
pokazuje samu sebe – stalnu nulu
sada bi opet htio da vidiš kako stvari stoje
sa ona druga dva kamenčića
vraćaš se na plažu
no ona su se već pomiješala
s bezbrojnim mnoštvom
bezličnog šljunka
uzmi bilo koji od njih –
tvoje jedinstveno vlasništvo
i oživi ih ako možeš
u svojim sopstvenim jajima
PAUKOVO VRIJEME
Čini mi se
samo što to nije došlo:
paučine vise svugdje po kući
sve ih je više i sve su gušće
lijepe se za mene
lijepim se za njih
možda sam već obješen
na nekoj nevidljivoj laserskoj niti
pa još mašem sa sve četiri
a On, vuče konce
i uskoro, halapljivo će se baciti na mene
s onim svojim bezbrojnim lećama od očiju
sem ako se nije upleo u sopstvenu mrežu
posljednja beskorisna samožrtva
ADAM
Nijesam li ja jedini stvoren, makar i iz blata,
ne rođen, nego roditelj svih drugih
bližnjih i sličnih meni?
Ne kaza li Gospod, od onda otkad me je stvorio:
„tada pogleda šta je napravio i vidje da je dobro“?
Nijesam ga čuo – možda je promrmljao sebi u bradu…
Ali šta mu je trebalo da mi iz
rebra izvede još i Evu
(kojoj je zmija šapnula o plodu zabranjenom, itd.)…
Mogao sam i sam da izađem ili sebe protjeram iz Raja
kao neznani junak ili Božji sirotan
bosih stopala sam da ispišem put-žitije
od izlaska sunca na istok do zalaska na zapad i do Hada
dok ne dogori njegov fitilj poslije Pada
i ne udavim se u Okeanu…
Ili da još tamo puštam korijenje u vazduhu
pa iz stabla-vodoskoka, sjemena vlastitog
izrodim bezbroj adamovaca
upravo sad dok klonovi-potomci
čereče moje tijelo na djelove
perom kao nožem!