LILJANA DIRJAN (1953-2017)

LILJANA DIRJAN (1953-2017)

 

Liljana Dirjan: Iz tvog sna

 (iz knjige Liljane Dirjan, Snijeg za dvoje, OKF, Cetinje, 2011.)

Prijevod na crnogorski: Nenad Vujadinović

Kafka

Kažem ti, Kafka, Kafka! Ti, ti ustaješ do police s knjigama i gledaš u mene, zatvaraš oči i izvlačiš knjigu. Kao da si slijepac, usred sobe, grliš je i odjednom je otvaraš nasumice. Čitaš: „Svako ima ono iskustvo, koje mu dopušta njegova bol.“ Samo oni koji imaju slične boli razumiju se međusobno. Mi smo u istom krugu, zato sam ti tako blizu, zalijepljen sam za tebe, kad mi već dopuštaš da postojim. Ovo uzajamno djelovanje, ova utjeha – iste je vrste. Ponovo sam kraj Tebe. Ovakav, nevidljiv drugima, a vidljiv za Tebe. Ti gledaš u bijele kamenčiće kraj vode i samo zamišljaš da možda i ja u ovom trenutku gledam u širinu, tvojim očima gledam, ali s one strane, još dalje… Uspijevam li izbliza da vidim onu najdalju crnu tačku od patke na jezeru, koja baš sad zaranja u vodu i, evo, u kljunu već ima još živu ribicu.

U svemu ovome: koliko Mene ima u tvojim očima ili koliko su, u stvari, moje oči – Tvoje?

U zurenju (kroz Mene i kroz Tebe) protiče nam jutro…

 

Kako smo čitali „Elegiju” Brodskog

Prvi put.

Kad mnogo želim da te vidim, jednosta-vno te sretnem. Na najneočekivanijim mje-stima te srećem. I odmah smo zajedno. Sad nosiš putnu torbu, uzimam je od tebe i zajedno tražimo prvo najbliže mjesto da budemo malčice zajedno. Tako kažemo: samo malo zajedno, jer imamo i drugog posla, ovog ili onog, pa sijedamo u 6 sati ujutro, u prvu otvorenu prčvarnicu, sa šarenim stolnjacima, gdje-gdje progorelim od cigareta. Dvojica-trojica već srču škembe čorbu, stavljaju u nju bijeli luk i sirće, i trpaju velike zalogaje hljeba u usta. Za stolom kraj nas, jedan čovječuljak izvlači veliki ekser, lizne zašiljeni vrh i na eks ispije prvu od tri duple rakije koje ima pred sobom. Tako rano samo je ovdje bilo otvoreno.

– Otkud dolaziš?

– Iz Dojrana. Prvim autobusom.

Otvaraš torbu, punu zrelih ispucalih šipkova. Unosiš mi se u lice i – šipci, šipci ti svijetle iz očiju.

– Napraviću sok, puno volim sok od divljih šipaka…

Na ovaj isflekani stolnjak prostrla si „Elegiju“, iscijepanu iz nekih novina. Glave su nam tako blizu jedna drugoj, prepoznajem i „Koperton“ na tvojoj koži. Nosiš ga sve do prvog snijega da bi stalno mirisala na ljeto. Umirem, umirem za tim da ti dodirnem koljeno, baš tu, baš sad; pa sklanjam stolnjak da ga, kao, poravnam i zurim u tvoja gola koljena. Skinula si sandale ispod stola i tvoja stopala, malo otečena od puta, dodiruju vlažni, hladni beton… Čitaš…

„I danas me sjećanje na tvoj glas baca u blago uzbuđenje. Što je, u stvari, i prirodno. Jer glasne žice nisu samo par golih mišića, kosa, prtljag pod hladnim očima, niti pred-meti u tijesnom kalupu, zgužvani od starosti. Zvuk van putenog zida ne haba se, kao rezultat trenja s rezrijeđenim vazduhom, ali onaj ko je kratkovid od dva zla obično traži veće: ponavljanje nečeg već izrečenog…“

Pa ja:

„Tako trijeznu glavu hvata vrtoglavica, koja noću kruži prilično dugo, kao ploča, kad riječi postaju klizave i kad prsti zasmetaju jedni drugima da izvuku iglu iz obraslog zavijutka – kao da su pokretač ne baš vješte počasti bunilu, u obliku nedostatka teksta, u izobilju melodije. Znaš, na svijetu postoje neke stvari, predmeti, koji su među sobom toliko tijesno povezani, da bi priroda – prateći svoje namjere da se proslavi kao prava majka, ili nešto slično – mogla da napravi još jedan korak, pa da ih spoji u jedno: tam-tam i fokstrot sa suknjom od krep-de-šina; muvu sa šećerom; nas, u krajnjoj liniji…“

– Stani, stani… Vrati se na posljednje!

– Na koji stih?

– Na muvu i šećer ili na tam-tam i fokstrot.

– Na nas, u krajnjoj liniji, na nas, nas…

– Čekaj, dopada mi se da smo jutros muva i šećer. Bolje nego ekser i rakija. Hajde, ja ću biti muva, a ti budi šećer!

– Ne, ne, ti budi krep-de-šin, a ja tvoje koljeno – i ja stavljam ruku na tvoje lijevo koljeno. Tamo je i ostavljam.

– Hajde, čitaj još!

„Odnosno, da ih popne da stoje u rangu Mičurinovih dostignuća. I štuka, već ovog časa, ima krljušt u boji konzerve, boju krljušti u rukama. Ali priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja.“

– Ne mogu da čitam, otići ću, već idem…

– Ostani!

– Idem, ne mogu… Ubijaš me, ubija me… Ovaj Brodski, pa me ti ubijaš…

– Hajde, sjutra!

– Uzmi je sa sobom, neka bude stalno uz tebe!

Ostavljaš mi „Elegiju“ i odlaziš sa svojim šipcima.

Postajem siroče, avaj, siroče, bez tvog koljena, ovako, usred ovih neispijenih kafa.

Zurim u tvoja svilena leđa, u laku široku haljinu s ljubičastim perunikama.

Onaj s ekserom ispija i treću duplu na eks.

Oslonjen laktovima na ovaj prljavi stolnjak u „Šaru“, ponavljam:

„Priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja, priroda, avaj, češće dijeli, nego što spaja, avaj, dijeli, nego što spaja… Priroda, avaj, češće…“

Dođe mi da sjednem do onog pijanog tipa, da naručim zdjelu soli i flašu rakije, da ližem ekser i da mezim željezo…

Kad bez tebe ni ovakvu pjesmu ne mogu pročitati do kraja…

 

Drugi put.

„Elegija“ mi je sve vrijeme u unutrašnjem džepu. Kad mijenjam sako, premještam je u drugi, i sve tako, neprestano. Ne znam kad će se desiti taj drugi put, ni gdje si sad. Dođe mi da je pocijepam, prosto da je nema, ali slova su olovom utisnuta, ispupčena, vječna. Potajno se nadam da će se smisao promijeniti – čim ponovo budemo zajedno – izmjestićemo riječno korito, pomjerićemo planinu, stvari će prosto ugrabiti neki drugi smisao.

Dolaziš mi u susret. Kao i obično. Sad samo što si prešla zebru kod Zelene pijace. Mašem ti s druge strane, stojim ispred Gradske bolnice. Ti me ne vidiš. Ma, kako me ne vidiš?

Pa zar se nismo dogovorili da ćemo uvijek biti vidljivi jedno drugom…

 

Treći put.

Kad sam riješio da odem, vrzmao sam se unaokolo među policama s knjigama. Izvukao sam „Elegiju“ iz unutrašnjeg džepa i stavio je usred „Stanice u pustinji”, tamo joj je mjesto, rekao sam i pomislio: niko je neće naći. Niko.

Pitala si sina, da li sam ostavio neku poruku… – Ništa – rekao ti je – osim što smo našli jednu pjesmu, zgužvanu, isječenu iz nekih novina, na požutjelom papiru.

Tog bijelog jutra kad mi je pepeo rasut nad vodom Treske, kad sam letio s najviše stijene, ispod crkve svetog Nikole Šiševskog, i kad je vas nekoliko dragih ljudi pričalo o meni u onom ledu od jutra – e, tada si, tada – ti, ne znam otkud, izvukla tu moju/tvoju pjesmu i pročitala je uzdrhtalim, neprepoznatljivim glasom. Kakvu je boju imao tvoj glas? Vlažan, suzama natopljen, klizav. Pravila si pauze, zagrcnula bi se, pa opet čitala. Niko nije mogao prepoznati naša značenja i tvoj glas im se svima učinio poput zarđale reze, zakatančene u tebi samoj. A mene je obuzela neka milina, neka slast odjednom… Kao da sam muva na šećeru, ponovo. Ona glasna tišina, tvoje duge pauze, ta zatečenost, zanijemjelost. Nekako mi je bilo nezgodno što sam vas okupio tu i što je iz vaše nijemosti trebalo izvući nešto teško, poput tona kamenja. Pokušavali ste me spominjati po svemu i svačemu. Nedostajale su vam riječi, samo šljunak, avaj, šljunak.

Nastavljaš čitati, meni čitaš, znam, ovo treba da mi legne kao francuski konjak – da mi tvoj tamni baršunasti glas sklizne niz grlo – da se udavi u meni.

Al’ tad shvatam – prah grla nema.

 

Iz tvog sna

Odavno se nismo vidjeli.

I odjednom ti prilazim. Stojim kraj tebe, iznenađen. I ti si isto.

Kažeš mi, radosna: – Eeeej, pa gdje si, odavno se nismo vidjeli.

I ja: – Zar me vidiš?

Ti: – Pa, vidim te.

Ja: – Pa, kakav sam?

Ti: – Isti, kakav bi bio, isti.

Ja: – Zar sam zaista isti?

Ti: – Vjeruj mi, onakav kakvog te znam, a kakav inače?

Primičem ti se, naoružan povjerenjem koje u tebe imam, primičem ti se i kažem ti:

– Ovo radim specijalno za tebe, da bi me vidjela, jer sam, inače, za svakog drugog nevidljiv.

 

Ti si

U vodi: vazdušasta ribica, sedef na suncu, pijesak, koral, alga, plaža, plima i oseka, ikra i talasi, so, so…

Na kopnu: kvasac u hljebu, vrela unutrašnjost, tijelo koje nema kraja, nema cilja, nema glavnih djelova, sve zajedno, pokretna…

U vazduhu: krstariš kroz mene, bez prestanka, neizmjerna, divlja, mijenjaš oblike i tijela, odjednom…

Ti si rebro mojeg tijela?

Ne, ti si živ tekst!

Pjevajući se prelivaš, dodiruješ me, guraš me, od te dojke me odbijaš, ka vrhu jezika i tako me odvajaš… Tijelo od tijela, dio tebe, kao djetence me hraniš sobom. Povijaš me svojim riječima, sav sam u zavojima, nekako sićušan, još neprozborio, plač je moj jezik, plač za sve!

I padam, i lomim se, i glas mi je staklen, i sav sam pred tobom, ovako rasparčan, nisam svoj, neprohodao, zubima kidam pupčanu vrpcu, u vlastiti jezik nov da umetnem.

Onaj što guguće, pjeva… zauvijek.

 

 

Što si ti kad pišem?

„Ja nisam ni žena, ni muškarac, ni pas, ni mačka.

Ja nisam ja, ja više nisam ništa.“

Natali Sarot

 

A ponekad ja sam: i žena, i muškarac, i pas, i mačka. Ja sam ja – i više od Sebe. Ja, što letim i, leteći, tražim procjepe u tajnim, skrivenim prolazima.

Kad pišem, čujem zvuk odasvud, on dopire do mene od nekog dalekog niotkud. U meni zvoni nešto nježno i prisno. Uvlači se kao predosjećaj blizu, kao predosjećaj daleko. Taj zvuk, a ne tvoj glas, lebdi nad nesaznajnim.

I tad je ovaj prostor pun ptica. Čujem te, čujem te. Sad sam tvoj put, tvoj mjesec. Tvoj zalazak.

Ja sam Ti.

 

 

Adaggio, melanholija

Ti pripovijedaš o mom vremenu. Oprosti mi ovo bjekstvo od realnosti. Ovo pentranje s dna do oblaka. Ovo moje okretanje oko sebe samog, ovaj moj stid, što sam odabrao da budem samo svjedok, nevidljivi svjedok, sred tvojih stihova.

Molim te ne nudi ništa za moju dušu, iako je zadušnica.

Umjesto pšenice, na bijeli, čisti neispisani list od svile, prospi vodu i izmiješaj zeleno i plavo, baci nekoliko šaka tvoje morske soli, krikni… To mi skuvaj!

Dva i po stiha čiste poezije!

 

Ove moje nevidljive, a širom otvorene ruke

Dokaz? Za što? Primičem se? Udaljavam?

Ovaj ja? Niko i Ništa!

Providni postskriptum! Sav od nekadašnjih zavisnih rečenica…

Širim ruke – nebo ih zna – u zagrade da te smjestim. Da ostaneš moje ostrvce, usred mora, da te zapljuskuju valovi mog srca, pjena, sunce.

Kako da se oprostim od jezika nježnosti? Od tvog Svetionika kako da se udaljim?

Ništa ne može da me skloni, izgura. Pa, ipak, sve me nekako sklonilo, izguralo. Sve me drži uz tebe.

Sve me od tebe razvezuje.

Smrt je, kažeš, vanjezičko iskustvo. Kako ćeš me ispisati, ovako nevidljivog, a prisutnog?

Pred tobom sam

malo srebrno izgravirano ogledalo i…

sedefasta kutijica s puderom u prahu

s oblačićem od pamuka.

 

 

Nas dvoje zbližava mlijeko punog mjeseca

Tebi se moje lice iznurenog trgovca čini zanimljivim… Meni se kod tebe dopada način na koji me izazivaš, kako me zavodiš. Sviđa mi se da s tobom igram ovu posljednju igru s posljedicama. Da ja budem „ja“ – i u posljedici, kao i inače. Niko višnji da ne može da mi sudi, niko. Kakva uzvišenost! Da napokon ugasim u sebi tu odvratnu grižnju savjesti. Da otjeram strah. Da postanem kolekcionar posljednjih pogleda. Da se otvorim najzad pred tobom i da se poslije toga nikad više ne zatvorim; a ti da budeš ona trska – ono plućno krilo, kroz koje ću disati, zauvijek.

Ipak, prije nego što te nazovem „svojom“, hajde da se uzajamno oslovljavamo samo kao Susret i Rastanak.

Da odemo malčice u prirodu. Želiš li da prošetamo obroncima planina ili da hodamo po ravnom? Ti samo nešto mijenjaš, čas spominješ obronke, čas livade. Pretvaraš se, tobože, da voliš dan i da si, kobajagi, danju nevidljiva. Ali ja već znam: ti imaš sunčano ogledalce u očima (avaj, strah me od tebe hvata – iako te češće opisuju kao mjesečasto blijedu, srebrenkasto crnu), ti čak i sandale nosiš na nogama i pod tobom zapomažu jastučići od majčine dušice; usred ovih beskrajnih polja s divljim žutim perunikama…

Potrčala bi za mnom, odmah. Znam, zamaraju te ove tvoje visoke potpetice. Saginjem se i petljam s tankim kaiševima sandala i, malo po malo, uspijevam nekako da te otpetljam, odvojim od njih. Kako si odjednom nepraktična, zar na visokim potpeticama treba krenuti u prirodu – ma, što je tebi? Hajde, budi bosa i ti, najzad. Je si li spremna? Ja jesam. Za ovu noć, dogovoreno. U koliko, pitaš? Javiću ti se, obećavam.

Podižem pogled. Gledam u mrak. Mislim na to kako da sa sobom povučem svu hladnoću i sve slike vezane za nju. Bar jednom da budem koristan drugima, bar jednom. Počinjem od ruku: neka se pretvore u ledenice, o smrti moja, druga majko moja, vidi me kako se ledim, a još tražim smisao.

Huan Rulfo mi se unosi u lice: „Mrtav čovjek ne umire. Na zadušnici se s njim može razgovarati, daju mu da jede. Prevarena udovica ide na grob svog umrlog muža, nabraja njegova nevjerstva, ljuti se na njega, prijeti da će mu se osvetiti. U Meksiku smrt nije sveta i nije tuđa. Smrt je nešto svakidašnje.“

U Meksiko, vodi me u Meksiko…

 

Vjetar, valovi

Ja sam napušten, od samog sebe napušten – otud i nepreživio! Iz nepromjenljivog prešao sam u promjenljivo, „ono što od tame dolazi, tamom napadam“.

Ostavi sad sve priče o Patroklu i Ahilu, ostavi grčke brodove u plamenu, tu zavodljivu figuru Oriona, s tri jasne zvijezde. Zagrlio me, najzad, muk – duboki poljubac s druge strane.

Sada Tebi cvjeta kosmos jorgovana, udišeš njegove ljubičaste izdisaje; jednako je netrajno, udaljeno, povezano s mojom (ne)ograničenošću, dok je mjesečeva četvrt najmanja, učio sam – avaj: koliko dugo treba čovjek da se priprema da bi se preobrazio…

Rupa ključaonice raste, proširuje se i, konačno, na dugoj strani, mogu ugledati čitavo nebo i Orion…

 

Iz današnjih vijesti

Tijelo Ejmi Vajnhaus (27) pronađeno je u 16 časova, a već u 18 časova na britanskoj Vikipediji unešen je datum smrti: 23. jul 2011. i čitav tekst o njoj prebačen je u prošlo vrijeme. Detalj koji ne aludira ni na što drugo, osim na zastrašujuću brzinu ovog svijeta – na brzinu kojom se pojavila, bljesnula, oduševila i zasjenila svijet, a zatim ga razočarala i ugasila se.

To je ujedno i sve što je jedna pojava poput Ejmi mogla imati zajedničko s ovim vremenom. Sve drugo u vezi s njom bilo je bezvremeno… 

Izvlačila je svoju muziku i stihove iz srca, iz sopstvenog mraka, bola i praznine, iz onog ružnog đavola koji čuči u svima nama od kad je svijeta i vijeka. Samo rijetki umiju to pretočiti u ljepotu namijenjenu drugom.

Ejmi je bila jedna od rijetkih. I, premda autopsija to ne može pokazati, izvjesno je da je umrla od otrovne mješavine uspjeha i očaja.

Ti, Ejmi

Prekrstiš ruke na grudima i hvataš se za ramena.

Za svoja ramena. I pjevaš. Prije će biti da lelečeš. Mjaučeš. Mrmljaš. Grebeš. Bušiš ka sebi. Svoj tamni bunar bušiš i u vlastitom ledomatu praviš kockice leda. Trpaš ih u taj žedan i uvijek prazan bokal u sebi, trpaš ih. Zavisnik si od savršene nesreće. Od vjenčanja s tamom.

Biće to srećan dan, misliš. Još jedan srećan dan, s pauzom, da. Još jedan savršeno nesrećan dan, bez pauze, da.

Internetom juri priručnik 14.000 stvari koje vas čine srećnim i poslije toga 33 trenutka sreće i poslije nešto dužeg puta Hiljadu puteva sreće – jure predvjesnici jedne nauke koja se upravo rađa.

Jesi li čula za 7 strategija za postizanje zdravlja i sreće, knjigu je napisao jedan poznati poslovni filozof. Možda ćeš biti srećna ako praktikuješ knjigu o makrobi-otici: Univerzalni put do zdravlja, sreće i mira.

Sreća može da se nađe u feng šui astrolo-giji, sasvim je izvjesno – u ljubavi, a najsigurnije – na kursevima za dijanetiku. Ako ti treba još utjehe, uzmi knjigu Dječji koraci ka sreći, ili Beskrajna sreća, Apsolutna sreća, Vječna sreća, Sreća koja traje, jer Sreća je izbor, Sreća je vaša sudbina, Sreća je tajna, Sreća je ozbiljan problem. Ako ti ovi priručnici nisu dovoljni, potraži i sljedeće knjige na www.amazon.com: Zdrav život, Mejnova kuhinja, Sreća bez smrti, Sreća bez seksa, Opasna sreća, Sreća za izrazito crne žene, ili Gej sreća. Možeš da budeš srećna ako praviš sokove, džemove, kreme za lice, sve što ti padne na pamet. A, ako ti ništa ne pada na pamet, otvori knjigu Pronađite radost u svemu što radite.

Oh, kakav si ti brodić od papira nasukan u mraku, ti si tanki led, klizavica, suzica, na munje i gromove si priključena, od vatre sazdana, vitka rastreptala jasika, srča sva od srče stvorena, ispisana, nedopisana, prolaziš kroz tamna svoja ogledala, udvajaš se, izvlačeći posljednju trenutnu fantaziju, mučiš se da se okupiš u cjelinu, ah, samotna ti, necijela ti, samu sebe grliš, na onom posljednjem sudnjem koncertu u Beogradu, vlastitim rukama se grliš, daveći se pred gomilom očiju koje te gledaju iz mraka.

Pod reflektorima odzvanja tvoj pakleni, istetovirani nemir.

Teturaš, tražeći svoju cipelicu.

Na tvoju crnu kosu, pala je crna noć

i pepeljasta krunica od maka.

 

 

Prepoznavanje

Na ljetnjoj terasi, duž svečano dek-orisanog stola, isposijedali su ljudi samo s jedne strane, kao kod Leonarda u „Tajnoj večeri“. Lijepo su i svečano obučeni i dotjerani. Malo dalje naslonjena na kamenu ogradu, stojim i gledam ih.

Knjiga koju sam do skoro čitala na onoj fotelji od bambusa ispod oleandera i ostavila je na stočiću uz naočare za sunce i uz praznu čašu vode, sad nastavlja da se razlistava u meni, a jedna rečenica – „ovaj strahoviti čas koji će se spustiti do mogućeg ili će narasti do smrtnog“ – pravi društvo mojoj duši.

Pravim društvo sebi samoj. Sveprisutna sam.

Iznenada ga primijetim.

Njega. Nepoznatog.

Sjedi za stolom, negdje u sredini. Dodaju mu čašu, on je uzima i stavlja pred sebe. Onako prazna, čaša prosto bliješti – dok sunce zalazi.

Uzela bih prvu, najbližu zelenu flašu s nečim hladnim u njoj, punim iskrica, pjenušavim, napunila bih mu čašu tim sitnim bisernim zubima, do vrha.

A da se s ovog mjesta ne pomjerim.

Ipak, ova druga ja, ova koja mi pravi društvo, prepoznaje moju namjeru, mrmlja mi nešto nerazumljivo i ljuti se. Kako to sebi dozvoljavam, da se umiješam, ovako nepoznata, poput čežnje, poput ostatka sunca, nalik pejzažu na malim prozirnim kineskim šoljicama za čaj, čiji se oblik neočekivano završava zlaćanom drškom? Kako sebi dozvoljavam da odem u treću dimenziju, tamo gdje nikakvog puta naviše nema, jer sve se završava na jednoj takvoj ivici, između usana i staklene providnosti.

Odustajem. Njegova čaša ostaje prazna.

On, nepoznati, primjećuje me, prvi put.

Smiješi mi se.

Poput talasa, moje oči se bacaju na njegove, zapljusnu ih, podignu malo pjene i već, evo, za sobom povlače i njegova dva oka, vraćajući mi se. Još se nisam načudila tom neobičnom odgovoru, a već se novi (njegov) talas razbija o moje lice, kao o stijenu, pa zatim ta stijena vraća talas ka njemu. I u svom tom zapljuskivanju, bacanju i povlačenju, razbijanju i vraćanju, u toj tirkizno-bijeloj pjeni, u trenutku manjem od sekunde, vidim sebe kako s lica sklanjam kosu (odjednom imam dugu, crvenu, kosu s uvojcima) i kako mi se voda slijeva niz vrat, teče niz kičmu.

– Kakav talas! – viču gosti. – Kakav talas! – i smiju se.

Gledamo se ćuteći nas dvoje, jedno drugom nepoznati, gledamo se i dogovaramo se očima, dogovaramo da ne bismo priredili nova iznenađenja ostalima na terasi, da bi ih ostavili u vidljivom svijetu među čašama, jelima i predjelima, salvetama i svjetlucavim priborom.

Vraćamo se svojoj igri. Bacam pogled ka moru koje vidim s one strane zida, dočekujem prvi zahuktali talas i podmećem mu, prije nego što se rasprsne o stijene, svoje dvije velike zdjele (jer većih zdjela od očiju nema, zar ne!) a iz njih se potpuno nekontrolisano sve preliva pod razduvanim noćnim maestralom u naletu, kao da stojim pred bijelom startnom linijom, a neko povlači okidač pištolja, prije nego što ja kažem: „Sad!“

Iz mojih prepunih zdjela prelivaju se čisti tirkiz, svjetlucavi safiri i smaragdi, i vjetrom ponešeni, snažni i moćni razbijaju se o stamenu gromadu njegovog lica.

On se briše, jasno mu je otkud sve to dolazi, ne ljuti se, samo se briše salvetom ali sasvim je mokar, ne može da se izbriše kako valja, pa odustaje.

U sljedećem trenutku (koji se odvija usporeno i traje beskrajno dugo) uspijevam da prepoznam taj lik pred sobom.

Nije to više neko nepoznato lice, kakvo je dosad bilo – sad si to Ti. U tankoj bijeloj košulji. Obučen si u jedra, vjetar ti duva u grudi, košulja ti se nadima.

Pred tvojim licem sam kao pred otkrićem.

Smiješiš mi se. Prepoznaješ me.

Srećna sam, oslobođena, laka, vazdušasta. Kapi vode s kose klize mi niz kičmu, hlade me i ja se ispravljam.

Podižeš ruku, diskretno, da ne primijete oni koji te okružuju.

Mašeš mi.