(O pjesništvu Pavla Goranovića)

Jasan pečat crnogorskoj poeziji u samoj završnici dvadesetog vijeka daje Pavle Goranović svojom skladnom poetikom što umnogome odudara od poetičkih načela profilisanih kod autora tzv. novog crnogorskog književnog talasa kojem i sam pripada. Dominantni pjesnički diskurs Goranovićeve generacije nalazi se u prstenu koji obuhvata topose zadocnjele postmoderne provenijencije. Recimo, dekonstrukciju posrnulih životnih vrijednosti, refleksije izlomljenog urbaniteta i pop kulture, metatekstualne slojeve, reciklažu i montažu krhotina svijeta na izmaku, i tome slično.

Iako u višeznačnom dodiru s njima, Goranovićeva pjesnička uporišta znatno se razlikuju od naznačenih slojeva. On teži elementima sažetije lirske koncepcije, da kažemo jasnijeg, ili „čistijeg“ pjesništva čiji lirski zapleti, odnosno ukrštaji upućuju na različite reference složenog i dinamičnog sopstvenog, kao i svijeta u cjelini. To pojašnjava i Goranovićevo interesovanje za prefinjene lirike poput Tina Ujevića i Lesa Ivanovića kojima se u svojim knjigama studiozno bavio.

Naizgled razvučene iskaze Goranović kondenzuje u ujednačene cjeline koje djeluju evokativno i nostalgično, a u takav prostor obično se oštro zarezuje melanholija kao vječita ljudska i pjesnička konstanta. To, što bi rekli renesansni pjesnici, iskustvo koje obogaćuje dušu sjenči Goranovićeve misli i osjećanja kada se sjate po bivšim i dragim mjestima djetinjstva, rodnoga grada, kada ožive sjećanja na rano, mahom tragično preminule nikšićke pisce ili, kako pjesnik kaže, braću desperadose:“ koji na način bolan i dostojanstven/ poništavaju svoje živote“, i tako redom. Inače, rodni Nikšić jedan je od važnijih izvora Goranovićeve poezije odakle žubori ne samo, kako on kaže „melanholični poetski ljetopis“, nego i rukavci njegovog razbokorenog jezika što propitkuju tradiciju, sviknute pjesničke vrline, tonove srodnih pjesnika, ili uopšte duh nekadašnjeg Nikšića kao književnog i kulturnog centra.

Poznati francuski pjesnik Iv Bonfoa poeziju doživljava kao izraz onog spontanog, trenutnog, a čini se da je i Goranović katkad sklon spontanom slaganju komponenti svakodnevice. No, struktura njegovih pjesama ukazuje na veze aktuelne stvarnosti sa fragmentima prošlosti pa fiksirani trenuci životnog prostora protkani slojevima minulog doba dobijaju puni smisao u preplitanju kategorija prostora i vremena, odnosno pravljenju pjesnikove složene slike svijeta. Takav je slučaj u nekoj vrsti njegovog lamenta nad knjigama čija su mjesta u kući zamijenile druge stvari. U ekstatičnom i nestabilnom svijetu knjige je najlakše trampiti za nešto drugo. Kao što smo vidjeli u brojnim primjerima one prve stradaju u velikim društvenim promjenama i preokretima životnih potreba i situacija.

Koliko god bila stvarna ili simbolična sudbina knjige, tog suštinskog Goranovićevog poetičkog toposa, posebno danas pri teškom porazu duhovnih vrijednosti u odnosu na druge, u njoj neuništivo struji duh života i vremena, sve ono što učvršćuje životni smisao. Jedino u knjigama vječito koegzistiraju raznovrsne životne orjentacije i međusobno različite i neuporedive stvari. Jedino se u njima može prevazići praznina koja, kaže Goranović, može biti prostrana kao (rodni) grad :“… što prazninom odjekuje/ posebno za tamošnjih zimskih noći.“

Ma koliko u suženju životnog prostora strada knjiga, koliko god to bilo lično ima i karakter univerzalnog, ili onoga što obično vezujemo za ljudsku sudbinu. Zato nam pjesnik sugeriše kako knjige mirišu kao ljudi, ili kako svaka knjiga predstavlja poseban svijet :“ Za svaku knjigu ima po jedan miris,/ miris koji se ravna sa značenjem./ Ili prvim doživljajem knjige.“ Knjiga je kao stvarno i simbolično mjesto ljudskog pamćenja i civilizacije neuništiva i nezamjenjiva, a Goranović joj u višeznačnom pristupu daje raznovrsna svojstva i osobine, kao što ih imaju i njeni tvorci. Knjige pamte. One, dakle, žive uporedo s ljudima i predstavljaju njihov vjeran odraz. Borhes, omiljeni Goranovićev pisac, u tom kontekstu smatra kako: “Knjiga koja želi da traje je ona koja se može čitati na različite načine.“

Poezija Pavla Goranovića svojim zbirnim opsegom obuhvata njegove autoopservativne odsjaje čija značenja potiru tišinu, ili ćutanje kao antipod poeziji iako se u sabirnom trenutku, nakon sagledavanja određenog životnog iskustva pita :“…šta ako je svaka tišina istrošena,/ ako više nema šta da se prećuti?“

Hajdeger smatra da naša bačenost u svijet pretpostavlja uronjenost u mnoštvo smislova pa je i poezija konotirana shodno njihovim inicijacijama koje su uvijek usnopljene u prošlosti, odnosno sjećanju. Goranović se priklanja stavu da je svaki pjesnički iskaz izveden iz pjesnikovog sjećanja. On kaže da pjesmu:“ …jednostavno ispisuju naša sjećanja“… ili to sažima filozofemom :“ … sjećam se: dakle, pišem.“ A piše o različitim stanjima sopstvenog i duha svoga vremena, o zadesima čovjeka zapljusnutog civilizacijskim čudima u kojima je sve manje osjećajnosti i ljudskosti, lijepih običaja i navika. Pavle Goranović, pored ostalog, u svojoj poeziji ukazuje na te gotovo izgubljene oaze čovjeka današnjice ne odričući se sopstvene autentičnosti bilo da je na stanicama evropskih metropola, u svojoj radnoj sobi, na mjestima svoga djetinjstva, u beskrajnim prostorima mašte, i tako redom. On pokazuje kako se poezijom mogu mijenjati i oblikovati slike svijeta, pokazuje ljepotu pjesništva. Među njegovim stihovima čovjek se, prosto, osjeća ugodno.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.