Bogić Rakočević: Pod vrelim plaštom nebeskim
IZGUBLJEN
Umjesto porculanskih figura
u vitrini držim cipele
na kojima su otisci svijeta
što mi je svašta uradio.
On je vječiti cirkus
gdje svi hodamo po žici
nad ambisom neostvarenih želja.
Mnoge sam traćio dane
čekajući da na mene dođe red
i uvijek se zabrojim prebirajući one
u kojima me nije zahvatilo ludilo planete,
i uvijek vrebam nekoga od njih
da ga upitam: Hej, druškane,
šta bi sa mojom mladošću,
gdje nestaše moje ljubavi,
srce mojih dana i sve drugo
što me veselilo pod nebeskom šatrom,
znaš li kada je život prošao pored mene
kao tiha rijeka u dolini?
Htio bih pitati još mnogo toga,
ali me obuzima strašna samoća
poput one u vojničkom krevetu,
potpuno sam izgubljen u predvorju snova,
nehgdje između treptaja davnine.
ULOV
Na malom proplanku, u sjenci jesenje šume
kao kamen obložen mahovinom razbijen je vepar,
njegova kičma miriše na svježe mlijeko,
iza se otkotrljalo oko što gleda kako nestaje svijet
pod papcima izlizanim od tereta straha,
iz leđa mu raste oštra crna trava,
u crveno boji krajičak prozirnog neba
pri kraju dana koji nije kao bilo koji drugi.
Rasporenim njedrima ujeda ilovaču za srce
od kad je kao vilenjak iskočio iz šume
i nalik zapetom luku pljosnuo na golu ledinu
pokazujući kako je svemu na svijetu ista sudbina.
Ptičica jedna proviruje iza stabla
kao neki šaljivdžija
potom pada pred lešinom ničice,
kao da upoznaje davno izgubljenu stvar,
i kao da nikada ne može odatle otići
pogleduje na sve četiri strane svijeta.
Rado bi raznijela u naletima vjetra
pogled na to skamenjeno brdašce
i brzo upire glavom u tu mlohavu tjelesinu,
kao da bi je odnijela na neko drugo mjesto
gdje će počivati poput jagnjeta što planduje,
ne pokazujući nikakvu ljutnju
na kuršum zastao u veprovom čelu
i na oštricu noža što ga primi u sebe.
STIJENE
Mnoge oluje pamte pepeljaste stijene
pred kojima stojim izgubljen i tuđ
nalik zarđalom novčiću u mladoj travi.
Mogao bih prisloniti nešto uz njih,
knjigu, cipelu ili zastavu na primjer
prije nego se potpuno izmrve
i pretvore u magličasti prah
koji će zastrti malu zaravan.
Vjetar na njima svakodnevno uvježbava
razne melodije raznoseći mirise cvijeća
i guste borove šume što samuje vjekovima,
to je za njega djelimičan posao
o kojem bi se moglo šaputati planini
i reći mu da on svojom muzikom
svakodnevno kruni stamenu gromadu
po kiši, mrazu i čemu još ne,
pripremajući čas njenog uništenja
tu, gdje najćešće boravi,
poželim katkad da me uzme pod svoje
i odsvira mi krišom nešto sasvim novo.
BLENEM U SILU
Netremice posmatram valovitu Taru
što valja drvlje i kamenje,
kiša i rijeka postali su jedno,
samo da mi ne pređe u naviku
gledanje u zavaljanu bujicu,
samo da zaslijepljen tim pjenušavim oblakom
ne postanem ptica utamničena u kavezu
što blene u silu koja uzima šta želi.
Sjenka rijeke naginje se ka meni
nalik bijelom konju što para noć,
samo dame ne zahvati svojim baršunastim krilom.
BAGREM
Na brdašcu pokraj moga prozora
procvjetao mladi bagrem,
izjutra se lijepo pozdravimo,
ja mu mahnem sveskom
on se blago zanjiše
poput travke na povjetarcu.
Dok pijem jutarnju kafu
on isuši sve kapi rose
pa zatreperi jednim cvjetićem
i u mojoj svesci nikne slovo,
kada mrdne nekom grančicom
eto cijelog stiha,
čekam da se skroz zanjiše krošnja
pa da se sveska ispuni pjesmama.
VOLJENA GRUDA
U varljivom svijetu u kom se dešavaju razna čuda
nijesam našao mjesto za bezbrižan boravak,
u njemu se obično zaturi lični prtljag
i sjećanje odleti u debelu ribu s tupim ustima,
u brigu koja polako sve obuzme,
čak i bistu što gleda u daljinu
spremnu da iznova padne
za svijet koji više ne postoji,
tu se sumnje neprekidno umnožavaju
iako svi kažu da im je toplo oko srca
kada nabasaju na voljenu grudu
i u nju urone svim svojim bićem,
mada još niko za n ju ništa nije učinio.
ZAVIČAJ
Zavičaj ponekad zna da me ujede za srce
praveći se da me ne poznaje,
a tu su se desile mnoge čarobne stvari.
Mada je sada u njemu drugačiji svijet
koji ne mogu da zavolim u ovim godinama
što su me dosta promijenile
i odvojile od rodne grude,
nosim ga cijeli život
kao neki teret bez kojeg ne mogu,
bez njega sam samo prazna ljuštura,
nešto nalik polomljenom kišobranu.
JESENJA
Lutam kroz vrijeme ojesenjen
s uvelom ružom u oku
i otegnutim cijukom
visokih krošnji u njedrima
bez nagrada, akademija, priznanja.
Nijesmo jednako uzburkani
u nemjerljivoj stvarnosti,
u lažnoj bliskosti,
ali odavno sam sličan nagorjelom stablu
i otadžbina mi je okrenula leđa.
Teške su podaničke suze
što padaju po zemljinom šaru,
po tajnovitim i nedovršenim stvarima
na koje nasrću ludaci u oklopima.
Ne pokušavam da ih razbijem,
želim da jesenje dane učinim blagorodnim
pa se ne čudite ako me ugledate negdje
među povijenim suncokretima
kako se klatim tamo ovamo,
ili među šapatima starog bagrema
dok dijelim krčage mjesečine
u noćima kada se brže stari
znajući da jutro neće donijeti ništa novo.
POD VRELIM PLAŠTOM NEBESKIM
Mlataram po komandama stare škode
kao po dirkama klavira,
poput iskusnih vozača odmjeravam put
i taman kada malo zavergla
odnekud istrči na ulicu
oskudno odjevena žena.
Grupa mladića s pohotnim pogledima
nešto joj dobacuje i balavi za njom,
kao da je sve drugo nepomično
pod vrelim plaštom nebeskim,
niko me ne vidi u pepeljastoj krntiji,
i niko ne zna da u mislima
umjesto mjenjača držim njene drhtave dojke.
Rado bih sačuvao taj čas
i sakrio ga negdje u vječnosti,
dok polako migoljim iz olupine
utapajući se u vreli dan,
ona lagano nestaje niz ulicu
pretvarajući se u tačku koja potpuno čili.
NA ULICI
Cijeli dan lelujam na ulici
kao bijelo obješeno rublje
odsutnog pogleda, prolaznicima natrunjen,
zanjihan vjetrovitom rukom
gledam kako se sve oblikuje
kad sunce grane iza tromih oblaka.
Kao da se srećem s velikim čudom
dok me miliju zlatni snopovi,
miran sam kao sve nepostojeće stvari,
poletio bih na njima do iskričavih rojeva
razbacanih po dubnama sjećanja,
ali samo migoljim po trotoaru
kao prazna kartonska kutija
na blagom povjetarcu.
