Bogić Rakočević

CRNOGORSKE POETESE

Antologija ženske poezije “Crnogorske poetese” koju je sabrao književnik i publicista Bogić Rakočevć, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.
Za izdavača ove knjige potpisan je Milord Popović, a urednica izdanja je Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

ODLOMCI

JELENA STRACIMIROVIĆ-BALŠIĆ
(1370–1443)

„Otpisanije Bogoljubno“ od Jelene Stracimirović-Balšić pismo Nikonu Jerusalimljaninu

Svečanom ocu, učitelju svetog jevanđelja, a nama u Gospodu duhovnom nastavniku smjerna Jelena. Da zna tvoja svetinja, otkako udostojih se s Bogom poznati te, poradovah se veseljem duhovnim. No zamalo i kratko bi nam viđenje, da bi ko rekao u zrcalu obraz ugledasmo, ili u neki san tanak da sam bila snesena. I zbog brzine ne poluči moja besjednost ono što sam željela. No ipak ono što tada slušasmo od tvojega prepodobija riječi duhovne i ono što uzmogosmo postignuti, i odsred moje duše ljubazno i svesrdno, a šta više i najvjernije primismo. I tim božanstvenim riječima, koje slušasmo u tadašnje vrijeme, krmanjenje duhovno imasmo i do danas. I slušah tvoje duše bogoljubnu narav, i netjelesno anđeosko prebivanje. I ono od nas konačno udaljenje. I veoma tvoje vidjeti zaželjeh prepodobije. I tvojih metodičnih nasladiti se riječi. Ne malu od tvojega viđenja meni priploditi korist. No zbog daljnjeg nam rastojanja, i more i gaj, ovog radi uzroka nemoguće nam je vidjeti svetinju ti. Jer željenje bogatstva i sujetna slava, a ujedno i slasti, ne ostavljaju nas, koji su na talasima u moru ovog sujetnog života, uzviknuti k svjetlosti čistog i netjelesnog prebivanja. Jer se pomračiše duševne oči mukom i metežem koji je u svijetu. I ovo sada kao od sna nekojeg dubokog probudivši se, ushtjeh tvoju svjetlost vidjeti.
A poslanije tvojega rukopisanija primismo i velelepno i ljubazno od sve moje duše izljubismo cjelivajući, kao lako shvatljivo. I često ovo pročitavamo. I veoma se utješih i nasladih srce moje, a ujedno i dušu. I tako smatramo kao neko skrovište carsko, veoma prebogato, i u njemu skupocjenosti, više od tisuće tisuća zlata i srebra. I opet se molim tvojemu prepodobiju, olakšanje neko utješno k nama poslati, i pečali prohladiti žeđ. Jer zna tvoje prepodobije koliko bure i meteži i oblaci obiknuše uzburkavati srca. A k ovim pominjem tvojemu trudoljubiju, kako bi u nas prepirka o ovom. Kako neki hvale milostinju k potrebiti, milost više od drugih dobrodetelja svih. A drugi istiniti monaški život i čin blaženim nazivaju većma. I opet drugi govore kako, sveti veliki Vasilije pohvaljuje opštežiće i imati s mnogima prebivanje. A ovi povlačenje u samoću i ćutanje smatraju bogougodnim životom, i samome o sebi paziti. I molim prosudite najbrižljivije i uzbunu prepirke od nas odgnati i ka svjetlosti razuma poučiti. I još molimo tvoje blagonaravije i trudoljubivo ti srce, i k bogu i nama nelicemjernu ljubav, prosveti se mišlju, i drugo koliko zna tvoja svetost, našu lijenost probuditi i grubosti promijeniti. E, časni oče, udvostruči talente. I znamo da si obikao činiti smjernim sebe u svemu. I izgovorom smjernosti da ne zatvoriš jezik, koji mnogo poučava i dobro. A njegovi plodovi mnozi i mnogo poroda pravde. I ne liši nas onog što želimo, a sebe dobre nagrade oštetiti. Ne podražavaj Vladiku, Hrista tvojega, kojega učenik jesi i podržatelj mučenja njegovog, i moli se njemu, da i mi kao učesnici obretemo se u dan onaj u koji dođe Hristos sa slavom i silom mnogom, molitvama vašim, amin.
E, tajniče božji, poslušaj me u svemu više rečenom. Ne zapovijedam, no molim se trudoljubno i priklanjam lice do zemlje. I dvostruko zdravstvuj u Gospodu. I ne prezri naše moljenje.

ANA MARIJA MAROVIĆ
(1815–1887)

ČEŽNJA ZA KIŠOM MILOSTI

U vrtu, kad je suša i trava se žuti,
Od škrtog neba kišu kroz ljetnu paru želi,
I nigdje jednog cvijeta, da oko razveseli.
Svud lišće povijeno, k’o jesen da se sluti.

I duša tako svaka i hladi se i kruti
Kroz nju se trnci trnu k’o smrću da se sreli.
O sveti prami kiša k’o slaplje uzavreli
Što ljubav ih izliva, da život oćuti.

U dušu se izlijte, da život joj se rodi
I čilo obnovljenje kroz svetu vlagu krene,
Da ponikne joj cvijeće i zlatni zriju plodi.

K’o vrt, što je pod sušom, da skoro sav uvene,
Kad kiša ga zalije, oživi i preporodi
Sve rujno svoje cvijeće i listove zelene.

NADA JE MOJA U BOGU

U noći doba gluho, kad tihim snom sve spava
I priroda je mirna u snenom zagrljaju,
Budna se duša moja u općem smiraju
Sa ljubljenikom svojim govoreć zadržava.

Od njega ona ima obilje mira prava,
Što zalud ga je tražit u punom svijeta vaju,
Od njega, u kojega oh jedinoga znaju
Sve čežnje ljudskog srca da nađu zaborava.

S njom uvijek združena je, i to je srećom žari.
Bez njega bilo bi joj sve očajno i prazno
Nit igdje mogla nać’ bi i jedne drage stvari,

Jer zaručnika njenog Božanskog to su dari:
Život joj istinski veselje neisprazno,
Pa uzalud tražit van Njega mir ne mari.

PISMO PRIJATELJICI

Da prekrasan me mladić isprosi i zaruči,
To želiš, al’ se varaš, jer već sam zaručena.
Ja imam zaručnika ljepotom što se luči
Od drugih, kao sunce što luči se i sjena.

Još više, svu ljepotu na zemlji On uruči,
On vječno mlad i krasan, u kog sam zaljubljena,
Ljepotu mi otkriva i preko nje me uči,
Da uvijek bit će takva i nikad umanjena.

Sa lica Mu otsijeva sva blaženost u raju,
Kroz mladost i ljepotu sagledaju to lice
Svi anđeli i sveci što vječne dane traju.

Da njega ljubim više i tu da tražim sreću,
Zaželi to mi, draga i mila prijateljice,
Jer izvan Njega ništa na svijetu ljubit neću.

OLGA JOVANOVIĆ

San pred svitanje

Otežala i u rukama lopata,
rosa po kosi popadala,
u oku se rascvjetao san,
a sviće,
dolazi novi dan!
Koliko smo pijeska
noćas prevrnuli,
koliko vagona
niz Bosnu ispratili!
I kad sam gledao Bosnu
sanjivim očima kopača,
učini mi se da voz prvi teče,
a za njim
naša brigada korača!
Koliko sam se snu otimao,
u pijesak posrtao;
nijesam zapamtio sate duže
od ovih pred svanuće.
Možda sam zaspao bio,
možda me prevarila zora ili noć,
ali je Bosna Mnogo ličila
na prvi
crn od uglja voz!

O DJELU

“Muški pjesnički glasovi dugo slove kao podrazumijevajući i jedini u crnogorskoj pjesničkoj ravni. Zanimljiva prepiska Jelene Balšić, potom pjesme Ane Marije Marović i Jelisavete Popović u XIX vijeku ni simbolično nijesu mogle promijeniti tu sliku. Tek će druga polovina XX vijeka nagovijestiti ‘žensko pismo’, odnosno pjesnikinje koje se sporadično javljaju svojim knjigama… ali je riječ o djelima na osnovu kojih se ne može oformiti kvalitetna i konzistentna poetička struktura. Nju ćemo jasnije uočiti kod grupe mladih pjesnikinja koje se javljaju početkom novog vijeka. One preciznim iskazom u kontinuitetu jačaju svoju poetičku nit pokazujući s kakvom je lakoćom sve dostupno pjesničkom jeziku kojim pokušavaju pronići u suštinu opažajnog svijeta.“ Ovo sam napisao u uvodnom tekstu antologije „Poetika Montenegrina“ (crnogorska poezija XX vijeka) čemu sada ne bih imao šta dodati, osim da se crnogorska književnost mijenja u poetičkom i estetskom smislu i da bilježi nesporan kraj književnog patrijarhata. (…) U Crnoj Gori do druge polovine dvadesetog vijeka nema, praktično, ženskih književnih oslonaca. Samo ih je nekoliko vezano za prostor koji obuhvata današnja Crrna Gora. Prva od njih je Jelena Stracimirović-Balšić (1371–1443) udata za Đurđa II Stracimirovića Balšića, vladara Zete. Ona je vodila prepisku s Nikonom Jerusalimcem na osnovu koje se može vidjeti njen književni dar. Trebalo je da prođu vjekovi do pojave Ane Marije Marović (1815–1887). Roditelji su joj iz Dobrote, a ona je rođena u Veneciji. Prve stihove objavila je u dvadesetoj godini pod pseudonimom Filotea. Njeni „Stihovi“ sadrže 53 soneta koji imaju duboku mistiku i odražavaju njen duhovni život. Pisala je i prozna djela i bavila se slikarstvom. Nakon nje dugo se čekalo na pojavu novih 12 pjesnikinja koje se javljaju tek nakon Drugog svjetskog rata. U „Pobjedi“ iz 1946, 1947 i 1949. godine nalazimo pjesme Olge Jovanović, ali bez njenih biografskih podataka. To su pjesme koje veličaju revoluciju i obnovu zemlje. Pedesetih godina u „Susretima“ se javlja Nevenka Bajković za koju takođe nemamo preciznije biografske podatke, ali vidimo da je u njenoj poeziji prepoznatljiva jedna moderna nit. Milijana Komatina (1930–2006) književnim radom počinje da se bavi krajem pedesetih godina. Nakon knjige „Odroni“ objavila je još četiri pjesničke zbirke. Ružica Orešković (1933–1993) se javlja početkom šezdesetih godina. Rođena je u Perastu, ali je poput niza drugih pjesnikinja iz Crne Gore književno ostvarena u drugoj sredini. Isto tako, njihova zajednička karakteristika je snažno tematsko uporište u crnogorski ambijentalni milje. Ružica ispoljava težnju ka potpunoj pjesničkoj slobodi, kao i neku vrstu boemije. Bosiljka Pušić (1936) prvom pjesničkom knjigom „Krila iste ptice“ javlja se 1970. godine i to je već jedno hibridno pjesništvo uklopljeno u savremene pjesničke tokove. Vjera Vukšić-Vitošević (1941) objavljuje u listovima i časopisima od 1968. godine, a prvu knjigu pjesama „Nečujni gosti“ štampala je 1976. godine. Stanka Brajović (1942) svojom poezijom javlja se u reviji Ovdje, Stvaranju, Studentskoj riječi. Autorka je nekoliko pjesničkih knjiga. Slavka Daković (1943) u književnost ulazi s pjesničkom zbirkom „Snoviđenje“, a nakon toga je objavila sedam pjesničkih knjiga. Sedamdesetih godina zanimljivu poeziju piše Branka Bojanić ali nemamo njen datum rođenja. Darinka Jevrić (1947–2007) je na književnoj sceni prisutna od 1970. godine kada objavljuje zbirku „Dodir ljeta“, a potom slijedi još desetak njenih knjiga. Sedamdesetih godina u listovima i časopisima prisutne su Nevenka Radunović i Vjera Vujović o kojima takođe malo znamo. Jovanka Vukanović (1948) je nakon zbirke „Prostorne vertikale“ (1974) objavila još tri pjesničke knjige. Vera Primožić (1950) je svojim pjesmama prisutna u Stvaranju, Koracima, Odjeku, Mostovima, Oslobođenju, a prvu pjesničku knjigu „Sunce među stenama“ štampa joj sarajevska „Svjetlost.“ Jasna Č. Vuković (1950) je objavila niz pjesničkih knjiga, Nada Pavićević (1951) tri, a Vjera Bojanić (1951) dvije. Čedomila Vujošević-Đurđić (1952) nije objavljivala mnogo. Nakon pojavljivanja u listovima i časopisima štampala je knjigu „Prozivka“. Pjesnikinjama koje nijesu bile produktivne pridružuje se Branka Radusinović-Milošević (1953) sa svojim knjigama „Akvarijum“ i „Rast“, kao i Ružica Živaljević (1953) s knjigom „Svečanost započinje“. Milica Kralj (1953) objavila je više pjesničkih zbirki. Lidija Vukčević (1954) je nakon „Boje šafrana“ štampala još tri pjesničke knjige. Borka Smolović (1955) u pjesništvo ulazi s knjigom „Ćemer“ (2000), a nakon toga štampa još niz knjiga pjesama. Nakon knjige „Strma pozlata“ (1986) Dubravka Velašević (1956) objavljuje još dvije zbirke. Lidija Radenović (1956) objavila je dvije pjesničke knjige. Višnja Kosović (1958) javlja se u periodici, a Dubravka Jovanović (1958) objavila je tri zbirke pjesama. Slavka Klikovac (1958) štampala je pjesničke knjige „Ime na nebu“ i „Svijeća u noći“. Mira Popović (1960) javlja se u listovima i časopisima, a nema objavljenu knjigu. Vesna Raonić-Simunović (1961–2003) ima tri pjesničke zbirke. Olivera Doklesić (1962) je nakon knjige „Kap po kap“ štampala još jednu zbirku, a Smiljana Radusinović (1963) je objavila knjigu „Okvir“. Sonja Živaljević (1963) nakon zbirke „Vasilevs“ (1994) objavljuje još dvije knjige. Nataša Žurić objavila je knjige pjesama „Led i oganj“ i „Ognjena zamka“. Mirsada Bibić-Šabotić (1966) ovoj pjesničkoj skupini pridružuje se knjigom „Žad“. Suzana Lola (1967) prva je albanska pjesnikinja u Crnoj Gori. Objavila je nekoliko knjiga pjesama. Ljiljana Čejović-Pavićević (1968) objavila je knjigu „Tišina na mom ramenu“ (1989). Isidora Damjanović (1970) crnogorskom pjesništvu podarila je dvije knjige. Isto toliko Lena Ruth Stefanović (1970). Jelena Nelević (1973) poeziju objavljuje u brojnim časopisima, a štampala je knjigu pjesama „Jedna trećina“ (2008). Mara Radović (1976) ima dvije knjige. Stanka Rađenović (1977) je nakon zbirke „Nijemo govori ljubav“ (INTER NOS, 1998) objavila još dvije pjesničke zbirke. Sanja Martinović (1979) ima dvije knjige, Dragana Mrkić štampala je „Previše te ima“ i „Predugo te nema“, a Jovanka Uljarević (1979) je nakon zbirke „Stanovanje“ objavila još tri knjige pjesama. Svetlana Kalezić (1980) do sada je štampala tri pjesničke zbirke, a Lala Bahović (1980) ima knjigu pjesama „Vrhovima Alhambre“. Tanja Bakić (1981) javlja se zbirkom „Svilene cipelice“, a potom objavljuje još dvije pjesničke knjige. Nakon zbirke „Prevarena duša“ Dragana Tripković (1984) objavljuje još tri zbirke. Rebeka Čilović (1988) ima knjigu „Zvonke smjelosti“, a jednu pjesničku zbirku „Žena od kamena“ objavila je i Anđela Radovanović (1992). Šejla Hoti (1993) objavila je tri pjesničke knjige, Fljutur Mustafa (1994) ima knjigu „Onkraj zabune“, Dijana Tiganj ima „Ulicu starih koraka“ a Amina Kuč (2000) knjigu „Duša od stakla“. Ima, svakako, niz limitirajućih faktora koji objektivno utiču na pjesnikinje u Crnoj Gori. U književnim žirijima mahom su muškarci i oni uglavnom dobijaju nagrade. Ženski glasovi, ma koliko bili brojni, još uvijek prepoznatljivo ne karakterišu crnogorsku izdavačku produkciju. Žene nijesu potpomognute ni književnom kritikom. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri njihovo stvaralaštvo potvrđuju književni kritičari i sami čitaoci? Ne znamo, dakle, koliko su žene čitane i vrednovane. Žene nijesu mnogo prisutne ni u književnim listovima i časopisima. Nema nekog specijalizovanog glasila u kojem bi one mogle da objavljuju, a urednici postojećih isključivo su muškarci. U njima je veoma malo prostora posvećeno ženama. Patrijarhalne vrijednosti i dalje ograničavaju njihova nastojanja da se dokažu i na književnom polju gdje one mnogo ne insistiraju na razlikama među polovima. Još se nijesmo bavili njihovim međusobnim uticajima i međusobnom zavisnošću. Pouzdano ne znamo ni ima li dodatnih kriterijuma njihovog vrednovanja, ima li tu nekog jasnog feminističkog angažmana i koliko je njihovo djelo poznato široj javnosti? Nijesmo još načisto da li postoje neke inovacije koje žene unose u crnogorski književni prostor, kakav je odnos javnosti prema njima i uošte u kojoj mjeri su primijećene? Imamo li u vidu naznačene i druge komponente, možemo zaključiti da se ne može lako povećati vidljivost ženskog književnog korpusa. Problemi njegove marginalizacije podrazumijevaju sviknute modele ponašanja. Književna kritika olako previđa žensko pjesništvo. U mnogim sredinama svaki vid ženske samostalnosti još uvijek se posmatra kao neki vid drskosti, a tu je i uvijek prisutna ženska nesamostalnost i krhkost čime je poljuljan pjesnički dar i sloboda duha”, zapisao je Rakočević.

Podijeli

Komentari su suspendovani.