Sporo, kako inače hodaju ljudi koji se nagutaju sedativa pa ne primjećuju ništa oko sebe, pacijenti su izašli iz trošne kuće njegovateljice, sišli niz blagu padinu što se proteže do kolskog puta rubom svježe razorane njive i tromim korakom se uputili ka Institutu za mentalno zdravlje.
Gotovo petnaest godina nakon cijepanja Jugoslavije po etničkim šavovima, njen multinacionalni, ili koncept bratstva i jedinstva još uvijek je živ u toj mentalnoj ustanovi na Kosovu koju su sticajem okolnosti, može biti i božjom voljom zaobišli ratni sukobi i druge pošasti.
Zgrada Instituta napravljena je podno brežuljka, u mrtvom uglu, tako da sunce preko nje brzo pređe i tek joj posljednjim zracima malo okrzne dio krova i vrhove susjednih čempresa koji u to doba izgledaju kao nezgrapno priljubljeni dio objekta. Kad navije dan, svjetlost tu brzo blijedi utapajući se u hladnjikave večernje trenutke, a glasovi u paviljonu se utišaju, ili sasvim prestanu.
Najstariji od četvorice ljudi koji se jedva vuku kolskim putem naginje ka starosti, no njegov izgled toliko je komplikovan i zamršen da mu se godine ne mogu tačno odrediti. Ostali se previše ne razlikuju od njega, ali im se po držanju i pokretima ipak vidi da su nešto mlađi. Njihova lica odaju neku stidljivu plemenitost, učtivost i pokornost. Na njima se može razaznati čudna istorija njihovih sudbina s divljim, usamljenim i nedokučivim prostranstvima psihe.
Klate se na slabašnim nogama očito nenavikli ni na taj obični napor kojem su izloženi. Čovjek na čelu grupe iznenada zastaje, zavlači ruku u džep pantalona i vadi kocku šećera. Lice mu preliva izraz zadovoljstva dok je cokćući sisa nalazeći u tome pravi ukus i draž. Ostali su išli ukorak za njim a kada se zaustavio zastali su i oni pogledujući se međusobno s izrazima znatiželje i dubokog povjerenja.
Pošto mu se šećer istopio u ustima, čovjek na čelu male kolone nastavi put, čini se življe i nakon nekoliko koraka progunđa nešto tiho i siktavo, ali mu se u glasu osjećao radostan prizvuk. Ljudi iza njega kao po naredbi počeše da se domunđavaju, a onda odjednom utihnuše kada ih vođa svečanim glasom upita:
„Jeste li čuli šta sam rekao?“
„Čuli smo, čuli“, odgovoriše.
„Čuo sam i ja“, smrsi sebi u bradu.
Na ulaznim vratima čekao ih je nasmijani bolničar. Čovjek na čelu grupe ćutke mu klimnu glavom. Kao da je htio nešto da kaže, ali ne reče ništa. Bolničar im napravi prolaz. Oni se uputiše ka trpezariji i umorni popadaše po stolicama navikli da predveče popiju šoljicu čaja. Neko se iz prikrajka bezobrazno nacereka promuklim glasom. Pogledaše u tom pravcu.
U paviljonu, iza metalnih vrata, mogu se čuti svi jezici stare zajedničke države. Stanari su tu smješteni dok je još postojala Jugoslavija i potpuno zaboravljeni od rodbine, ili tako namjerno ostavljeni sudbini. Institut je osnovan prije trideset godina i ima sva obilježja zaboravljene i zapuštene mentalne bolnice iz doba socijalističkog društva. Tu pacijenti još uvijek žive u Jugoslaviji jer ona i dalje postoji u njihovim glavama i potpuno su nesvjesni promjena koje su je uništile u vrijeme njihove izolacije. Albanci volonterski vode brigu o njima uz pomoć nekoliko humanitarnih organizacija i usamljenih, bogobojažljivih sljedbenica majke Tereze kakva je stara, samohrana žena od koje su se popodne vratili. Skuplja za njih odjeću, ponekad i slatkiše kojima ih daruje kada je obiđu.
Pacijenti su polako, uživajući, pijuckali čaj, a pošto su ispili i posljednje kapi mlake, sladunjave tečnosti povijali su se jedan po jedan naprijed oslanjajući se na koljena. Dok je sunce neosjetno dodirnulo parče krova i vrhove okolnih čempresa tu i tamo prisjećali su se događaja iz davnih dana, pominjali imena ukućana što ih negdje čekaju, pravili planove za život po povratku u samo njima znana mjesta.
Mrak je potpuno ovladao predjelom i na vedrom nebu uveliko zasvjetlucaše zvijezde. Iznad okolnih njiva i u krošnjama čempresa šumi vjetar. Pacijenti tiho prelaze u spavaonu da čekaju san dok iza udaljenih brda zjape zgarišta i ruševine.

Podijeli

Komentari su suspendovani.