Riječi su na tom mjestu nalik suvom lišću što ga neosjetni vjetar vitla oko glave. Tihi glas iz mobilnog telefona djeluje umiljato, ali kratke i ugodne rečenice ipak narušavaju carstvo tišine u tom beskrajnom i bešumnom prostoru na čije vrijeme podsjeća ogradica s mesinganim figurama kakve se obično mogu vidjeti u nekom baroknom zamku. Mjestimično je protkana pocrnjelim željeznim anđelčićima.
Toliko je godina u braku s tom ženom i još uvijek ima strpljenja da je sluša. Njen mazni glas mu ni sada ne može potisnuti teške misli o promašenom životu zasutom prezirom. Po ko zna koji put se iskrao iz malog stana namjeran da u njega nikada više ne kroči jer ga svakim svojim kutkom podsjeća na protraćene godine u kojima ništa važno nije svojski dotakao ni spoznao. Život bez djece tu mu je prosto prhnuo ispred nosa uz zavodljivi kikot žene što ga je vezala nekim nevidljivim nitima i svaki put kada odluči da učini nešto sa sobom ona bi to neobjašnjivo prozrela i sa nekoliko umilnih rečenica iza kojih se krila surovost i prijetnja vraćala ga je sebi. Taj bi mu povratak uvećavao stid uvjeravajući ga kako nikada neće smoći snage da iščezne u beskraj koji ni u kom slučaju ne može biti strašniji od pripalog mu života.
Nikada nije uradio nešto po čemu bi ga se neko sjećao. Otvori li novine zapljusnu ga vijesti o ubistvima, pronevjerama, preljubama, izložbama, knjigama… koje će bar neko vrijeme biti upamćene. On prosto nema ideju, ionako je sve popunjeno i urađeno pa je ponavljanje toliko puta već viđenog uzaludno i besmisleno. Poput sladunjavog grgoljenja žene čiji ga glas iz mobilnog telefona propitkuje gdje je to opet poporanio. Isključuje telefon i za par sekundi, pri ponovnom biranju, ona će biti obaviještena kako pretplatnik trenutno nije dostupan.
Ramenima napravi pokret sličan daktilografu početniku i kao da više nije tu, a umjesto njega možda bi moglo doći nešto ljepše i bolje. No, mjesto na kom je zastao samo po sebi isključuje svaku veselost. Osjeća veliku hladnoću, kao da mu je smaknuta koža s lica dok migolji između nadgrobnih spomenika što hladni i odbojni samuju u jutarnjoj izmaglici. Tu mu počiva nekadašnja porodica i veliki broj poznanika, znatno veći od onih što su još u životu. Mnoge je od njih dotle ispratio odlučan da im se pridruži, ali sa svakim trenutkom u njemu raste bezvoljnost i nemoć da izvadi revolver iz unutrašnjeg džepa kaputa. Dok pokušava da u toj jednoličnoj i smrknutoj naseobini razazna gdje je ko pokopan učini mu se da neka žena žustro prilazi novoj drvenoj krstači pri dnu groblja, ali se po rosnoj i neuvaljanoj travi ne bi reklo da je iko tuda prošao. Kratko se ispovijeda i pravda sam sebi što je još jednom uzalud posjetio tu skamenjenu naseobinu. Dok je napušta smio bi se zakleti da vidi bjelasanje butina žene dok obavija i steže drvenu krstaču.
Iza dalekih brda rudi zora. S prvim kućama oronulih fasada otvara mu se miran, pospan grad. Kao da su prizemljuše oslikane istom vrstom zidne dekoracije. Konačno, njegovi se posljednji djelići snage i svu noć prikupljane hrabrosti utapaju u okolno sivilo. Sve se opet vraća svome početku iskošeno, deformisano, zaokruženo u sjenke visokih drvoreda i duge dane u kojima se ništa ne dešava.
Poput je naprslog bjelutka što podrhtava pod klecavom nogom. Prosto je utisnut u stvarnost sa životnim bremenom kao puževom kućicom. Kaskajući prelazi ulicu i u mislima vidi očev zapušteni vinograd, čas komšiju obućara dok se baškari u očevoj fotelji, čas mater svoju kako na zažarenom kanabetu odskače s kosom začešljanom u punđu. Provlači se između baraka vjerovatno sklepanih na brzinu, bez plana i reda, oko kojih su razbacane razne alatke i stvari što bi lako mogle biti oštećene ili opljačkane. Potom vidi slike okolnih predjela prvo u jednoj a potom u više boja. Daleka brda nalik su glavama što se ljubavno privijaju jedna uz drugu, a tu i tamo magličasti pramičci daju im izgled raspuklih balona. Pravilno poređane kuće na obližnjoj uzbrdici previše su zastakljene i mada svjetlost u njima nije svuda ista ne garantuju nikakvu privatnost. Odatle se, poput niske obućarskog kompleta proteže krivudava ulica pri kraju nalik razvučenoj krpari žabokrečine iz koje izviruju vodene zmije. Sa kućnih pragova mokre sanjivi dječaci s uzdignutim kurčićima.
Toliko je puta poželio da vrati vrijeme, ali ne dobijaju baš svi drugu priliku. Ne sjeća se više ni kako je nekada izgledala njegova prva ljubav kojoj je htio da se nametne kao neko dostojan poštovanja. Mnoge važne stvari nikada joj nije rekao iako bi možda to bio pravi potez, a ona se nije libila ničega. Tek što su izašli nekoliko puta, a ona mu je isplanirala budućnost u kojoj prosto nije imao vremena da zastane i kaže sebi: Gdje sam i šta ja to ovdje propuštam? Zarobljen u začaranom krugu rada i trošenja tiho prolazi kroz život koji se može završiti svake sekunde. Previđajući tako veliku istinu došao je do besmislene tačke, nesposoban više ni za lijepe fantazije o onom čega nema. Toliko se u njemu nakupilo i nabubrilo praznine, kao da će svakog časa eksplodirati.
Ako bi katkad, u navali iskrenosti, zaustio da joj nešto kaže ona bi poprimila nezainteresovan izgled dajući mu do znanja da je pao u njenim očima kada je u ranu zoru krišom izlazio iz kuće. Nije mu preostajalo ništa drugo osim da ućuti i navuče masku melanholika što je užasavalo, jer ljudi inače ne vole povučene i sjetne osobe. Ako je vjerovati da ime nosi dio buduće sudbine bića onda se njegovo potpuno u to uklapa. Tihomir.
Iako odavno u njemu živi, kao da tek upoznaje veliki grad što pluta u ogromnoj kotlini čiji mu bruj struji damarima. Grad za koji mu se čini da počinje ispod udaljenog svoda, u bajkolikoj pustoši koju osvaja omama ljudskog prostora ili jednostavna ljudska bliskost. Kako je sunce već komotno zasjelo na nebeskom svodu do izražaja dolaze svjetlarnici sa žaluzinama što kućama pomažu da se stope sa okolinom pokazujući projektantima da moraju konsultovati prirodu ako misle da nešto dugo opstane. Kao da je omamljen nekom grešnošću iskonskih trenutaka dok se jedva vuče ispred zastakljenog izloga s tendom nalik filmskom platnu koju će, čini mu se, svakoga časa progorjeti rikošet sunčevih zraka.
Prolazeći pored prizemnih kuća stiješnjenih između novoizgrađenih stambenih zgrada zapljuskuju ga nepoznate melodije koje dopiru iza odškrinutih prozora ili napuklih škura. Mnoge od tih kuća stare su više od jednog vijeka. Prosto je nevjerovatno kako su preživjele velike ratove, zub vremena i naglu, divlju urbanizaciju. Naslućuje da se u njima mogu naći čudesni, neobični predmeti i svakakva egzotika. Tajnovitost nalik onoj u odajama srednjevjekovnih riznica. Pravi dugi švenk po njima i onda ih krupnim pogledom obuhvata sve odjednom.
Ne primjećuje kada je zagazio u inner city. Kao da je ušao u razglednicu koju je odavno priželjkivao. Zagleda lica prolaznika pokušavajući da dokuči razlog njihove užurbanosti. Žmirka prebirajući im po facama u požaru prljavobijelih dnevnih mrlja. Kod njega je sve otegnuto i usporeno. Čini mu se da ima sve vrijeme svijeta. Kad god bi u nešto unio malo živosti odmah bi bio na smetnji, nekome trn u oku, upozoren i potisnut. Osjećao bi nečiji bijes i dah na licu, kako mu se zagledaju u dušu kidajući mu veze s poznanicima, bližnjima, sa samim sobom. Duboko dišući pokušavao je da misli o nečem lijepom, što voli, ali teško bi se sjećao imena takvih stvari pa je i u to sumnjao jer kako se može voljeti nešto bezimeno.
Još jednom je, eto, jutros na svašta pomišljao nadajući se okončanju svog besmislenog života, ali je očajnički još jednom zaključio da ga Bog nije stvorio ni za šta osim da besciljno leta tamo ovamo, leluja i vegetira kao slomljena biljka. Da je samo, što ono kažu, što više živih na svijetu. Ni sada mu ne preostaje ništa drugo osim da se dovuče do malog stana, tiho se sklupča na kauč u uglu dnevne sobe i ćuteći osluškuje bruj grada. Ona će mljackajući tamaniti razne grickalice dok bulji u televizijske serije što se smjenjuju kao kišni talasi u jesenjim danima. Činiće mu se da je skamenjen uz nisku perdu i ispran poput uštirkane čipke krevetskog pokrivača. Posmatra joj pepeljasto lice po kojem televizijski ekran brzo baca sjenke dok ona žudno upija svaki pokret omiljenih glumaca. Bečkaće je s vremena na vrijeme kao da posmatra uokvirenu zidnu fotografiju koja ga neodoljivo podsjeća na nekoga, ali ne zna na koga i sjećanje se potom prekida.
Pritiskaju ga i druge misli dok migolji preko velikog popločanog trga, a onda iznenada iščeznu, poput sunca kad ga zakloni pramen oblaka. Kako bi rado potrčao ali noge su mu otežale. Kao da mu je na đonovima cokula busenje iz kojeg sipi zemlja i eto, kad god pomisli da se stopi s okolnom užurbanošću nešto ga zakoči od čega ne može mrdnuti, pritiska mu grudi i vuče ka dnu života i sudbine. Na raskrsnici pored robne kuće na čijem se zidu s ogromne plazme smjenjuju video spotovi i vrišteće reklame koje ništa ne znače, poput djeteta koje tek uči da hoda pravi nekoliko sitnih i brzih koraka. Nalik tamnoj bešumnoj ptici na njega nalijeće automobil i poslije tupih i praznih trenutaka pogled mu pada na pjenušavu mrlju krvi na pločniku. Siluete što mu se primiču kao da se satiru u mutnom i hladnom bezdanu a onda mu se učini da su to staklene perle zahvaćene jakim vjetrom. Rado bi iskočio iz te slike dok mu horski viču: Diši duboko, diši čovječe!
Priljubljen na krvavi pločnik krajičkom pogleda zahvata obližnja kola s otvorenim vratima. Taj bi auto vjerovatno isprašio mnoge druge. Onda mu pogled pada na veliku fotografiju s uniformom u gro planu što se lagano približava kolima. Za par trenutaka sve se uklapa u figuru bagrema čija se krošnja rasprskava kao vatromet. Taman kada je pomislio da je našao odlično mjesto za lijep pogled na horizont neočekivano se nađe nešto da mu zasmeta. Oblici prelaze jedan u drugi, ljudske figure se brzo utapaju u okolinu. Eto, ljudi uvijek žele da se prikažu drugačijim od onog kakvi zaista jesu. Pored njega veseli tinejdžeri zuje na malim skuterima od kojih strecaju žene u haljinama jarkih boja. Već narednog trenutka kao da nijesu stvarne, a šuštanje njihovih haljina prelazi u tihi šum vode koja mu puni usne školjke, nozdrve, pluća. Sklapa oči i dok pada u san osjeća kao da se rasplinjava po okolini.
Podijeli.
