Bogić Rakočević: Ćerka profesora Reljića
Ćerka profesora Reljića iz Nikšića bila je osuđena za pokušaj ubistva momka koji je studirao s njom. Imala je 21 godinu, bila je uzoran student Filozofskog fakulteta, od kuće je dobijala džeparac koliko je htjela, a momci su je prosto obožavali.
Šta joj je taj mladić uopšte trebao, onako žgoljav i nečemuran, s govornom manom i velikom dioptrijom. To niko nije razumio. Isto tako, nije razumio težinu njene kazne koja je očigledno trebalo da posluži kao primjer omladini.
Profesor Reljić je platio advokata da mu izvede ćerku iz zatvora gdje je čekala suđenje, a potom da joj izdejstvuje uslovnu kaznu. Kada je presuda izrečena nije mogao da vjeruje svojim ušima. Preko noći je osijedio. Optuživao je sve da su se urotili protiv nje pa i advokata da nije htio valjano da je brani. On nije mogao da učini ništa budući da je ćerka priznala i što jeste i što nije. Bio je ogorčen njenim nepromišljenim postupkom. Kako sada da artikuliše svoje zahtjeve, kako da joj sve otpiše na mladalačku naivnost, afekat i neznanje?
Ćerka je ocu rekla kako je kaznu potpuno zaslužila. On to, jednostavno, nije želio da prihvati. Nije ništa htjela da porekne što ga je dovodilo do ludila. Nije se tu radilo o nedostatku volje, već je prosto htjela da preuzme na sebe svu krivicu ovoga svijeta, da pati zbog svih ružnih stvari koje su se nekome desile. Za svoga oca nije bila nikakav kriminalac, bila je nedužno stvorenje koje voli. Ona je priznala sve optužbe. Čak je izjavila kako je dugo planirala da ga ubije, i više od toga samo da je mogla. Pričati s porodicom i prijateljima o tome nije lako jer oni nemaju iste slike u glavi. No, treba ponekad zastati i razmisliti o onome što je učinjeno. Ponekad je dovoljan samo jedan korak da čovjek izgubi put i nikada se više ne snađe, a profesorova ćerka sigurno ga je napravila.
Njoj se dopadala uloga mučenika.
„Kako ćeš se ti snaći u zatvoru“ pitao je otac „kad si potpuno razmažena?“
„Snaći ću se. Ja sam uzdržani rob koji poštuje nametnuta pravila“ rekla je u šali.
Prebacili su je u istražni zatvor. U uzanom dvorištu neki je starac zalivao cvijeće. Pred njima se otvori gvozdena kapija. Prišao im je omaleni čovjek u policajskoj uniformi. Njeni pratioci mu pružiše neki papir i pošto ga letimično pogleda progunđa:
„Šta rade s ovim hapšenjima. Nije im ovo centralni zatvor.“
Čuvari su ga nezainteresovano posmatrali. Policajac se okrenu prema njoj. Mjerio je znatiželjno od glave do pete.
„Jeste li je nahranili?“ pita čuvare.
Kao da su se pravili ludi.
Policajac joj skide lisice i povede je u jednu malu prostoriju prepunu fascikli. Policajac je obasipao pitanjima. Uze joj otisak kažiprsta i pozva nekoga. Uđe drugi policajac s velikim zapisnikom.
„Možeš se istuširati u susjednoj prostoriji“ reče.
Bila je zadovoljna što će se istuširati.
Nakon kupanja osjećala se mnogo prijatnije. Ispred je čekao novi čuvar. Išli su niz dugi hodnik čijom ivicom su bili poređani mali prozori s rešetkama. Čuvar zastade ispred jednih vrata i reče:
„Evo kabineta.“
Smješkao se zadovoljan onim što je rekao. Vjerovatno je to govorio svakome koga dovede.
Otac više nije znao šta da radi. Poslao je pismo predsjedniku Višeg suda misleći da se obratio na pravu adresu. Urgirao je i kod tužioca. Ali, sve je bilo uzalud. Tužilac je rekao da bi on kao pravi Crnogorac umjesto što pokušava da je oslobodi, trebalo da ćerku izbaci iz kuće zbog onoga što je učinila.
Užasno je kada ti najviše odmaže onaj od koga očekuješ pomoć. Ćerki profesora Reljića mnogo se loših stvari desilo zbog lošeg društva. Toliko je momaka govorilo kako im je stalo do nje, a sve su radili da joj napakoste. Koristili su je a ona u svom naivnom ubjeđenju ništa nije vidjela. Kada im je trebalo da se razonode uvijek su se našli oko nje. Bilo je, doduše, trenutaka kada joj je teško da se pogleda u ogledalu jer se nije dopadala samoj sebi, a kamoli drugome, ali ona je išla dalje, tvrdoglavo se zaglibljujući u razne nevolje.
Ćelija je bila slična onoj maloj prostoriji s fasciklama. Razlikovala se samo po prozoru koji je bio manji i ograđen rešetkom. Bilo je tiho, jedino je neki čovjek uporno tražio peškir. Koračala je po ćeliji s nekim čudnim osjećajem zadovoljstva. Kao i prethodnih dana nekoliko puta je u sebi ponovila : „U zatvoru sam“… Ta joj je činjenica još uvijek izgledala nestvarno. Nije samo pokušala da ubije tog mladića, zapečatila je time svoje buduće godine.
Molio je njen otac i sudiju koji vodi njen predmet ukazujući na njenu čednost, na mladalačke zablude i ideale, na to kako se mlađe generacije ne snalaze najbolje u današnjem metežu. Sudija se pretvarao da ga ne vidi. Zatim je pokušao kod neke nevladine organizacije koja se bavi zaštitom ženskih prava, ali kad je njena predsjednica čula o čemu se radi uputila ga je u crkvu da se pomoli i zatraži oprost grijeha.
Legla je. Glas koji je tražio peškir utihnu. Dopirali su glasovi s ulice. Čula je korake ispred ćelije. Ustade. Ušao je mršavi čovjek uskih ramena. Njegove uglancane cipele škripale su pri svakom koraku. Posmatrao je nekoliko trenutaka, a onda promrmlja:
„Ja sam tvoj advokat, zastupaću te po službenoj dužnosti.“
Sjede na krevet i otvori svoju kožnu tašnu. Pokaza joj rukom da sjedne pored njega. Vadeći neke papire upita je:
„Šta se tačno desilo?“
Nije znala odakle da počne.
„ Ta gnjida je zaslužila da umre“, reče.
Advokat nije bio iznenađen. Taman kada je htjela nešto da izusti on reče:
„Za dlaku se izvukao.“
Imala je utisak da joj se podsmijeva. Namještao je rever svog kaputa. Njegovo ponašanje nije joj se dopalo.
„Otkad se znate s tim momkom?“, pitao je.
Rekla je da se ne sjeća tačno kako su se upoznali, ali zar je to sada važno.
Krupnim, razvučenim rukopisom nešto je bilježio. Postavi joj još nekoliko pitanja na koja ne dobi odgovor, ali kao da su se dobro napričali ustade i gotovo svečanim glasom reče:
„Dobro, to je to“, a nakon kraće pauze dodade „doći ću uskoro.“
Bio je skoro na vratima kad ga upita:
„Zna li se koliko ću ostati ovdje?“
„Ne, to još ne znamo“, reče i zalupi vrata za sobom.
Godilo joj je što je mamlaz još živ iako je zaista htjela da ga ubije. Nije bila od onih što kažu kako nijesu svjesni onoga što čine. Sve se isuviše brzo odigralo. Sada joj je sasvim svejedno. Razmišljajući o tome uviđala je kako je cijela stvar zamršena. Pomisli kako nešto od toga možda treba reći advokatu kada je opet posjeti.
Čuvar joj donese doručak. Porcija je bila obilna. Sve je pojela do posljednje mrve. Čuvar je posmatrao kako jede i reče:
„Ljudi ovdje obično izgube apetit.“
Kaza joj u koliko je ručak.
Prolazilo je vrijeme i profesor Reljić je uvidio da neće dobiti pomoć tamo gdje je tražio a nadao se da će je dobiti. Spoznao je da se ne otvaraju sva vrata jednako i bio je spreman da podmiti nekoga kako bi izdejstvovao drugačiju presudu. Sjetio se jedne drugarice iz mladosti koja je znala svakoga đavola i imala dobre veze na sve strane. Zašto da joj se ne obrati za pomoć?
Ona ga je jedva poznala. I sama se mnogo promijenila. Od njene nekadašnje ljepote ostale su samo oči, plave i sanjalačke, i ništa više. Družili su se nekad intenzivno, ali ih je život odveo na različite strane. Sada nijesu znali jesu li u zabludi ako misle da su epizode iz prošlosti beznačajne.
Prilično se iznenadila kad ga je vidjela. Znala je da ga nešto važno dovodi k njoj. Nestrpljivo je čekala da čuje razlog njegovog dolaska. Sva se pretvorila u uvo. Doduše, iz novina je nešto načula o tom slučaju ali nije bila sigurna o čemu se radi. Novine su pune skandaloznih priča i sve je uglavnom dosadno što nije skandalozno. Ćerka profesora Reljića u potpunosti se uklapa u taj okvir. Niko ne zna šta je podstaklo da zarije nož u stomak momku koji je mogao biti sve drugo samo ne njen ljubavnik tako da se motiv ljubomore odmah isključivao. Ona je bila prosječna djevojka i ko zna šta se sve vrzmalo po njenoj glavi.
U ćeliji je bilo toplo uprkos debelim zidovima. Ćerka profesora Reljića ustala je s kreveta i sjela na pod. Tu je zatekao čuvar koji je došao po nju.
U velikoj prozračnoj prostoriji čekala su je dva policajca. Ponovo joj staviše lisice i odvedoše je do kola koja su bila parkirana pred zatvorom.
Nijesu išli daleko. Sud je bio na desetak minuta vožnje. Ona upita jednog od policajaca kuda je vode.
„Kod islednika“, reče on.
Prođoše kroz hol s visokom tavanicom. Neki ljudi su nešto žustro raspravljali ali ućutaše kad naiđoše pored njih.
Uđoše u kancelariju istražnog sudije. On je stajao nasred prostorije leđima okrenut vratima. Tek nakon nekoliko trenutaka okrenu se ka njima i pokaza rukom da sjednu. Nije se uklapao u sliku kakvu je imala o istražiteljima. Zamišljala ga je kao čovjeka u godinama, namrgođenog i debelog. Ovaj je bio potpuno drugačiji. Mlad, visok i prodornog pogleda. Kad sjede upita je zašto je to uradila.
„Zato što je to zaslužio“, reče.
Po njegovom pogledu zaključila je da je takav odgovor i očekivao.
Prijateljica profesora Reljića ga je pažljivo saslušala. On je detaljno opisao tok događaja ne krijući svoju pristrasnost. Nije mnogo okolišao, rekao je da od nje očekuje pomoć. Zna za njene veze, za uticaj koji ima u društvu. Ona mu obeća da će učiniti šta može mada su, kaže, njene mogućnosti precijenjene. On ćerku prikazuje u lošem svjetlu, a nju vidi kao spasioca koji poniznim i poniženim donosi dostojan život. Kaže joj kako mu je ona posljednja nada i ako ništa ne učini, ne zna na koju bi adresu više išao.
„Neki od vaših drugova govore kako ste prijeke naravi i ničim nijeste zadovoljni u životu“, reče istražni sudija. „Da li je to tačno?“
Nije odgovorila. To je, svakako, bilo tačno. Nadala se da je takvo stanje privremeno. Ponavljala je to u sebi gajeći lažno samoljublje i želeći da prikrije razočarenje u životu. Docnije o tome nije mislila. Utuvila je u glavu da je za sve već dockan. Da su njeni vozovi sreće već prohujali. Više nije imala razloga da obmanjuje svijet, a ni sebe.
„Vi, očito, nijeste raspoloženi za bilo kakvu izjavu“ reče istražni sudija.
„Ne“, odbrusi ona.
„Dobro, vidjećemo se drugi put“, reče on i zagnjuri se u papire. „Hvala vam i doviđenja“, dodade ne dižući glavu.
Policajci je odvedoše natrag u zatvor.
Na suđenju je ćerka profesora Reljića do ludila dovodila sudiju. Kao da je skrenula s uma. Svima je bilo neugodno koliko je isticala svoje mane i napadala društveni poredak.
„Što ne optužite nekog političara ili nekog vajnog biznismena“ govorila je. „U svim prilikama koje predstavljate kao odlučan obračun sa kriminalom i korupcijom uvijek stradaju sitni izvršioci poput mene. Uvijek isti.“
Govorila je nevjerovatne stvari o pravednosti, o prepuštenosti samoj sebi u morbidnom društvenom sistemu, o nemoći da se zaštiti. Razvezala je jezik tako da su svi očekivali maksimalnu kaznu no, da li zbog očevih intervencija ili nečeg drugog dogodilo se sasvim suprotno. To je ostala potpuna nepoznanica.
Profesor Reljić je nemoćno sjedio u sudnici spreman da joj uputi neku riječ ohrabrenja, da je utješi, ali ništa nije moglo preko njegovih usana. Kiptilo je u njemu neko čudno osjećanje ravnodušnosti i nemoći, pomirenosti sa sudbinom od koje kao da je bio mrtav, samo je njegova spoljašnjost varljivo pokazivala da još diše. Ona nije imala dilemu da li da bude slobodna u izolaciji, odnosno u zatvoru ili sputavana i omeđena na slobodi. On je očekivao da se potvrde njegove najgore bojazni.
Bio je prikovan za stolicu kada je sudija pročitao oslobađajuću presudu. Moždani udar potpuno ga je paralisao i više nije mogao da mrdne, ni da progovori. Kao da je odavno iznikao tu, u ćošku prostorije i niko ne obraća pažnju na njega.
