Prijevod i bilješka: Damir Šodan

UVOD U POEZIJU

Velim im da uzmu pjesmu
i podignu je prema svjetlosti
kao dijapozitiv u koloru

ili da pritisnu uho uz njenu košnicu.

Kažem im da puste miša u nju
i prate kako će se izvući,

ili neka prošeću njenom unutrašnjošću
pipajući zidove u potrazi za prekidačem za svjetlo.

Površinom pjesme neka skijaju
kao na vodi
dovikujući obali pjesnikovo ime.

Ali sve što oni hoće je
vezati je konopcem za stolicu
i iznuditi iz nje kakvo priznanje.

Počinju je stoga udarati gumenim crijevom
da vide što zapravo znači.

JOŠ JEDAN RAZLOG ŠTO NE DRŽIM PIŠTOLJ U KUĆI

Susjedov pas nikako ne prestaje lajati.
Glasa se istim ritmičnim lavežom
kao i svaki put kad oni izađu iz kuće.
Mora da ga naviju prije nego što odu?

Susjedov pas nikako ne prestaje lajati.
Zatvaram sve prozore i puštam
na sav glas neku Beethovenovu simfoniju,
no još uvijek ga potiho čujem kroz slapove
glazbe kako neprekidno laje i laje i laje…

i sad ga već vidim u orkestru
kako samouvjereno diže glavu kao da je Beethoven
u međuvremenu dopisao dionicu za pseći lavež.

Ali i nakon što ploča konačno odsvira, on i dalje
laje i još uvijek je tamo u sekciji s oboama
pogleda čvrsto prikovanog za dirigenta
koji ga vodi svojim štapićem,

dok ostali glazbenici nijemo i udivljeno
slušaju taj čuveni pasji solo lavež,
tu beskrajnu kodu poradi koje je Beethoven
odmah bio prepoznat kao inovativni genij.

PRELAZ ATLANTIKA

Čekam da se izletnička masa raziđe s plaže
pa da stupim na prvi val.

I eto me već grabim preko Atlantika
i mislim na Španjolsku
pazeći da ne naletim na kakav tornado ili ulješuru.

Usprkos težini, osjećam kako me voda s lakoćom nosi.
Noćas ću spavati na njenoj nabranoj površini.

Ali u ovom času pokušavam zamisliti
kako li tek odozdo izgledaju ribama moji tabani
dok uranjaju u vodu i izranjaju iz nje.

BARSKO VRIJEME

U skladu s univerzalnom salunskom praksom
i ovaj sat ovdje je petnaest minuta
ispred svih drugih satova na svijetu

što nas čini poprilično naprednim društvom
koje ljušti svoja pića u još neobznanjenoj budućnosti
imuno na brige sadašnjeg trenutka.
I tih petnaest minuta drži nas na sigurnoj
udaljenosti od jadikovki suvremenika.

Nije, stoga, čudo da toliko opuštenog
zadovoljstva izvlačimo iz tog malog žara cigarete,
zagledani u čašu viskija s ledom
— tu mrzlu hrđu koju upravo gutam —
ili dok promatramo ulicu pred prozorom
kojom pogrbljeno u dolami plazi Točno Vrijeme
dok mu kiša curi s oboda šešira i barjak
večernjeg izdanja proviruje iz džepa.

LJEPOTICA MJESECA

Mrak garaže mjesnog mehaničara i nije tako gust
da ne bi razabrao obline ljepotice
na kalendaru na zidu iznad pulta s alatima.
U ušima ti odzvanja dok mehaničar mlati
čekićem po tvojoj ispušnoj cijevi
i ti joj se primičeš tek da bi zaključio
da ovomjesečna ljepotica ne gura pred sobom
kosilicu za travu zaklonjena slamnatim šeširom,
odjenuta u kratke plave hlačice i tijesnu košulju
vezanu u čvor odmah ispod grudi,
a nije riječ ni o onoj s admiralskom šapkom
koja se naginje na palubi s rukama na vitlu
pogledavajući preko ramena na red sitnih sidara
u daljini. Ne, jer u ožujku smo, mjesecu itekako
uzburkanom, i ova ljepotica sasvim primjereno šeće
svoga psića gradskim pločnikom po vjetrovitom
danu pridržavajući jednom rukom šešir dok drugom
grabi pseću uzicu, tako da su joj obje ruke zauzete,
pa naravno nije u mogućnosti povući suknju
koja joj se propinje sve do struka otkrivajući
duge noge u čarapama i složeni mehanizam
sjajnih podvezica. Suvišno je i napominjati
da joj se od siline vihora i uznemirenog psića
uzica omotala više puta oko gležnja
tako da izgleda krajnje sputano i bespomoćno,
dok dojam samo pojačavaju nemoguće visoke
štikle na kojima se jedva drži. Cijeli prizor
kao da te priziva da joj priskočiš u pomoć,
uzmeš pseto u naručje, otpetljaš uzicu i oslobodiš je
zasluživši tako njenu bezgraničnu zahvalnost,
ali mehaničar te zove da se podviriš pod kola
i pogledaš nešto. Izgleda da je pronašao
neki dodatni kvar i da će popravak koštati
više i potrajati daleko duže nego što je
prvotno najavio. Što se može – čuješ
vlastiti glas kako govori dok se vraćaš
na svoje mjesto ispred pulta s alatima
znajući da ćeš čim se njegovo čekićanje
nastavi lagano podignuti list kalendara
tek da vidiš što to budućnost krije: oh, pa to je
Miss travnja s crvenim kišobranom na bijele točke
stidljivo na kišu ispružila svoj goli dlan.

SNIJEG

Ne mogu a da ne primijetim kako ovaj spori Monkov solo
nekako pristaje
uz snijeg
koji ovdje jutros pada,

kako note i razmaci među njima upotpunjuju
njegov lagani pad
po geometriji zemlje
po neravnim pločama staze
po kosom krovu i šiljcima
željezne ograde

kao da je T.M. zamislio zimski prizor
kad je sjeo za klavir
kasno jedne noći u Five Spotu
da odsvira “Ruby My Dear”.

Doduše
ta bi kompozicija mogla komotno ići s kišom
ili šumorenjem lišća

dok bi snijegu
s druge strane
bolje pristajao kakav adagio za gudače,
The Best of the Ronettes,
ili George Thorogood & the Destroyers.

Ali snijeg pada tako ravnodušno
u ovo prostrano i bijelo predsoblje svijeta,
da imam osjećaj da bih i ja
dobro išao uz njega
kad bih sjedio tu uz jutarnje novine
ili uz Bitak i ništavilo
ne dozvoljavajući ni žličici
da kucne o unutarnje stijenke
šalice s kavom. Imam osjećaj
da bi se snijeg upravo savršeno
slagao baš s tim.

TOČKA NESTAJANJA

Jabukom želim zadiviti Pariz.
Paul Cézanne

Mislio si da je to tek ona točka utisnuta olovkom
od koje studenti slikarstva započinju svoja platna,
da bi se polako iz bjeline stale pomaljati štale, krave i sjenici,

ili pak ono sjecište dviju tračnica
što se pod budnim okom vlakovođe utječu u jednu,
dok kompozicija postojano klopara niz užarenu preriju
gubeći se u perspektivi.

Ali evo te na toj točci nestajanja.
Osvrćeš se za svim što si ostavio za sobom
dok uza te promiču štale, šine, krave, sjenici, tvoja djela…
i smanjujuć se postepeno nestaju u toj crnoj joti
kao vučeni nekom vodoravnom silom teže.

Ti si čistač u kaznenom prostoru svijeta,
znanstvenik zagledan u taj mali stvarnosni odliv.

Pratiš povijest arhitekture kako iščezava
u čisto ništa. Dok pravci redom bježe od početne točke
kao čovjek kog je iznenada zahvatio plamen.
Svaki kip, sve tamo od Fidije, skrutnut je negdje u toj mrlji.
Zamisli samo taj sićušni paragraf što bi sve
enciklopedijske natuknice sažeo u sebi.

Stigao si tako i do samog neba geometrije
prema kojem aspirira svaki redak u svakom teoremu.
Čak i točke nestajanja s crteža
nestaju ovdje.
I ako mi je vjeruješ pogledaj gdje smjeraju
tangente tvoje garaže.

Čuo si za jabuku koja je zadivila Pariz?
Ovo je nosnica mrava što udahnuo je svemir.

LOWELL, MASS.

Kerouac je rođen u istom gradu
kao i moj otac, ali moj otac nikad nije imao
dovoljno vremena da napiše Na cesti

nekmoli da se tamo-amo
vozika zemljom.

Ipak ispisao je cedulje i cedulje za kupovinu
za kuhinjskim stolom, cijele romane od čekova,
nekoliko tekstova za uspavanke
poduzetnicima nakon izdašnog ručka,

da bi neka od njegovih književnih djela
ostala i u meni u vidu katalogiziranih šala
i pregršti savjeta
o konjima, zimskim gumama, ženama,

plus poneka kratka priča
o niškoristima iz ureda,
ali nažalost uvijek se brže hvatao
telefona nego pera.

Poput Jacka znao je i popiti,
no stanje blaženstva vezivao je isključivo
uz Djevicu Mariju.

Jazz je zvao glazbom džungle.
A Nealu Cassadyju bi po svoj prilici rekao
da ga izbaci već na prvom semaforu.

KNJIGE

Iz srca mračnog i praznog sveučilišnog dvorišta
čujem noćni šum knjižnice.
To kor autorski mrmlja sa stranica svojih knjiga
poredanih duž neosvijetljenih polica abecednim redom.
Giovanni Pontano odmah do Popea, Alexandar Dumas do sina,
sve likovi zašiveni u vlastite kapute što se zajedno
slažu u duboki, gigantski akord literature.

Zamišljam udubljenog čitatelja,
s nogama na stolu, glave zabačene od siline knjiškog vjetra,
to stvorenje što visi između dva svijeta
pridržavajući se za vlastitu kravatu,
dok među koricama ljubavnici vrše samoubojstvo
ili netko pali cigaretu zaokupljen kakvim teškim teoremom.
A on luta od pasusa do pasusa kao da obilazi
kakvo beskrajno zdanje puno sklepanih soba.

Čujem i glas majke koja mi sa stolca
nasuprot mog uzglavlja
nešto čita iz knjige o konjima i psima,
dok unutar njenog glasa odzvanjaju neki udaljeni zvuci,
poput povika iz zapaljene štale u noći,
ili prodornog laveža što stiže na sam rub govora.

Vidim i sebe kako slažem police na koledžu,
te zidove unutar zidova, ili kako stojim usred knjižare u kabanici.
dok kiša lijeva na Novu Englesku.

Vidim sve nas kako se odčitavamo od sebe samih
bludeći kroz krugove svjetla u potrazi za još jačim svjetlom
sve dok se linija riječi ne pretvori u niz krušnih mrva
što slijedimo ih preko svježeg snijega stranice,

da bismo se kad večer zastre lug
i male ptice zalepršaju nad tim tragom da pozoblju mrve,
upinjali da čujemo glasove jednog dječaka i njegove sestre
što gube se u šumi.

SAVJET PISCIMA

I prije nego što zabilježiš prvi slog,
čak i po cijenu probdjevene noći,
operi sve zidove i izribaj pod radne sobe.

Očisti cijelu kuću kao da ti u posjet dolazi Papa.
Besprijekornost je nećakinja nadahnuća.

I što više budeš čistio, to će sjajnije biti
tvoje pismo, stoga ne oklijevaj spopadne li te želja
da se zaputiš u polja i izvrćeš kamenje ne bi li mu ulaštio
zemljanu stranu, ili ako osjetiš potrebu da u mračnoj šumi
otresaš paučinu s vrhova krošnji s gnijezdima punim jaja.

I kad se napokon vratiš kući
i pod sudoper odložiš četke i spužve,
ukazat će ti se na prvom danjem svjetlu
bezgrešni oltar tvog pisaćeg stola,
jedna čista ploha nasred čistog svijeta.

I tad iz male vaze, blistavo modre,
izvuci žutu olovku, najoštriju iz buketa,
i niži u bilježnicu rečenice sitne
i duge poput kolone odanih mravi
što su te slijedili cijelim putem od šume.

Izbor: Dragana Tripković

BILLY COLLINS rođen je u New York City-ju 1941. Autor je zbirki pjesama Horoscopes for the Dead (2011), Ballistics (2008), She Was Just Seventeen (2006), The Trouble With Poetry and Other Poems (2005), Nine Horses (2002), Sailing Alone Around the Room: New and Selected Poems (2001), Picnic, Lightning (1998), The Art of Drowning (1995), Questions About Angels (1991), The Apple that Astonished Paris (1988.); Video Poems (1980) i Pokerface (1977). Audio snimak The Best Cigarette, na kojem Collins čita svoje trideset i tri pjesme objavljen je 1997. Collinsova poezija uvrštena je u brojne antologije i priručnike i objavljivana u mnogim uglednim časopisima: Poetry, American Poetry Review, American Scholar, Harper’s, Paris Review i The New Yorker. Njegov rad također je zastupljen u antologiji Pushcart Prize i godišnjim zbornicima The Best American Poetry, godišta 1992, 1993. i 1997. Billy Collins je uredio zbornik Poetry 180: A Turning Back to Poetry (Random House, 2003), antologiju suvremene poezije za potrebe rada u nastavi. Collins je dobijao i potpore New York Foundation for the Arts, National Endowment for the Arts i zaklade Guggenheim. Kao jedan od najpopularnijih američkih pjesnika, Billy Collins je 2001. ponio i titulu Američkog pjesničkog laureata zadržavši je tijekom čak na dva mandata. Bio je (2002) i počasni književnik godine Gradske knjižnice u New Yorku. Više godina vodio je ljetnu pjesničku radionicu u Irskoj pri Sveučilišnom koledžu Galway. Poeziju Billya Collinsa karakterizira odmak od klasične forme i vrlo upadljiva značenjska transparentnost, što je čini izuzetno komunikativnom. Usamljenik poput Rousseauovog “šetača” Collinsov lirski subjekt hoda i knjiži svoju viziju/verziju svijeta/okruženja u kojem obitava pokazujući upravo “puritansku” strast za pronicanjem u tajne čovjekove egzistencije. Jasan i čist jezik, kao i izrazita doza refleksivnosti, te blagog i originalnog humora, samo pridonose prijemčivosti njegovog djela koje je, naročito tijekom posljednjeg desetljeća, uspjelo okupiti vrlo široku čitalačku publiku u SAD-u i doprinijeti popularizaciji poezije u vanakademskom okruženju. Billy Collins predaje englesku književnost na uglednom Lehman Collegeu Gradskog sveučilišta New York. Živi u Somersu, država New York.

Podijeli

Komentari su suspendovani.