Andrea Štift-Laube: Bure s vinom

Prevod: Jelena Knežević i Ljubomir Ivanović

Kažu da sam kao dijete upala u bure s vinom. Drugačije se, istina, ni ne može objasniti moj afinitet prema vinu. Rado probam, pijem, mirišem i kupujem dobro vino.
Možda se moja ljubav prema soku od loze može objasniti i time što sam odrasla na vinogradarskom imanju. Ti vinogradi danas više nijesu u vlasništvu moje porodice, prodali su ih jednom od veleposjednika iz kraja prije nego što sam došla u godine kada bih mogla da se bunim. Ali moje uspomene na djetinjstvo su bogate.
Jedno od tih sjećanja je da su me kao sasvim malu tokom berbe nosili u banjici. Vinograd je bio strm i uvijek sam rado trčala niz padinu, ali sam se nerado ponovo penjala uzbrdo. Otac bi me onda, bez mnogo razmišljanja, ubacio u svoju veliku, u tom trenutku praznu banjicu, i nakon što bi se, gegajući se, popeo uzbrdo, deponovao bi me kod majke koja je kuvala za berače. Tamo se nijesam mnogo zadržavala. Da gledam majku kako kuva, to sam mogla svakog dana, ali berba grožđa bila je samo jednom godišnje i bila je zanimljiva jer su tu bili i drugi ljudi, sa svojim običajima.
Jedan od tih običaja bilo je, na primjer, dovikivanje. Potpuno razumljivo: kada je gore, na brdu, hrana bila gotova, to se onima koji su se nalazili na donjoj trećini padine moralo nekako saopštiti, a pametnih telefona tada još nije bilo. Povici su u vinogradu uvijek bili kratki, ali intenzivni. ,,KAEH!“, viknula bi moja majka (to je bila skraćenica od imena moga oca, Karl–Ervin, oslovljavali su ga skraćenicom). ,,Ručak je gotov!“ ,,Dobro!“ uzvratio bi moj otac jednako vičući. On nije bio čovjek velikih riječi, ili zapravo jeste, ali ne u vinogradu. On bi se onda okrenuo i postupio potpuno suprotno nego u igri gluvih telefona: ,,Luise! Ručak!“. Na to bi se Luis okrenuo i viknuo dalje Ani, a Ani Herbertu, Herbert Hajncu i Hajnc Lizli. Mudro i iz predostrožnosti, pečénje moje majke u tom trenutku još ne bi bilo spremno, ali dok svi budu bili informisani i dok stignu gore, do kuće, operu ruke, i sipaju po čašu šire, bilo je sigurno još pola sata manevarskog prostora.

Drugi običaj bio je da se tokom rada ne pije alkohol, nego tek uveče, nakon obavljenog posla. Iz nekog meni neshvatljivog razloga šira se u južnoj Štajerskoj ne računa u alkohol. U krčazima se ovaj eliksir zdravlja, uzbrdo i nizbrdo, nosio dobrim radnicima u vinogradu, pa bi tako ponekad pronašli i poneko dijete, zaduženo da nosi krčag, kako pripito leži između loza sa praznom posudom pored sebe. Ne mene, jer me je majka držala na oku od kada sam upala u pomenuto bure sa vinom.
Još uvijek se sjećam naše vage za mjerenje šećera. Ne znam kako se to danas radi, ali u to vrijeme, moj otac je uzimao u ruku nabrekli, bijeli grozd, prije nego što požuti, stisnuo bi ga i nakapao malo njegovog soka na uređaj. A on bi mu onda rekao da je uskoro vrijeme za berbu. Ostaje mi miris i ukus tog grožđa, u pozadini igra lišća, a iznad nas blagonaklono sunce.
Mudrost da sam kao dijete vjerovatno upala u bure s vinom, jer njega – vino – veoma dobro podnosim, smislio je moj vjerenik, kratko nakon što me je upoznao i kada još nije ni znao da će mi biti vjerenik. Ja sam to, međutim, već znala, jer je on prilično dobro podnosio alkohol, hvalio dobro vino, a romantika je, kao i istina uostalom, u vinu. Zajedno smo otkrili vinske sorte iz Južne Afrike i Čilea, iz Portugalije i Italije, iz krečnjačkih predjela i Kalifornije, a onda se ponovo vratili regionalnoj kapljici. On Donja Austrija, ja Štajerska. Ponekad i Gradiška, u zavisnosti od raspoloženja. Samo od vinogradara koji je kupio vinograd i podrum moje porodice ne pijem ništa.
Ja, naravno, nikad nijesam upala u bure s vinom. Nikada nijesam smjela ni da kročim sama u podrum i majka me je od toga odvraćala drastičnim strašnim pričama, kako to, u dječjoj razuzdanosti, ipak, ne bih uradila. Ona je, tobož, poznavala nekoga ko je u mraku pao niz kamene stepenice, ili nekoga ko se ugušio zbog nedostatka kiseonika, ili nekoga ko se pijan zaista strovalio u jedno od buradi. Podrum mi je zbog toga uvijek bio pomalo jeziv. Sjećanje na njegov miris, pomalo memljiv, a ipak veoma izazovan, nikada neću zaboraviti, kao ni sve druge lijepe stvari, iako se sa prodajom našeg posjeda idila manje–više raspršila. Ako i popijem rado jednu ili dvije čašice vina, onda je to samo zbog toga što me svako dobro vino već svojim mirisom podsjeća na ono moje vrijeme. U mislima sam možda i upala u bure s vinom, ali i tamo mi je veoma lijepo.

Biografija autorke

Andrea Štift-Laube (Stift-Laube) rođena je 1976. u Južnoj Štajerskoj, gdje i danas živi. Završila je studij filologije, udata je i ima dva odrasla sina. Piše prije svega romane, ali i kratke priče, poeziju, eseje i komentare za austrijske dnevne novine. Dobitnica je brojnih nagrada i stipendija poput Austrijske državne stipendije, nagrade Teodor Kerner za nauku i kulturu i Književne nagrade Rotahorn. Od 2016. je u uredništvu redakcije časopisa LICHTUNGEN iz Graca. Njen najnoviji roman pod naslovom Žena-ovan (Die Stierin) izašao je u februru 2017. u bečkoj izdavačkoj kući Kremajr i Šeriau (Kremayr & Scheriau).

Podijeli