PLAŽA IMELDE MARKOS
– NEONSKI JAZZ ILI BJELODANA PAPAZJANIJA
Novi roman publiciste Balše Brkovića, urednika ND Vijesti, Plaža Imelde Markos, objavljen je u izdanju Daily Press-a s nešto manje pompe (i tiraža) od prethodnog. Dok je Paranoju u Podgorici pratila čuvena rečenica instant-kritičara i instant-marksiste (makar u tumačenju Heraklita) Željka Ivanovića kako je riječ o najboljem crnogorskom romanu svih vremena, novi Brkovićev roman jedva je zavrijedio pasus Aleksandra Bečanovića. Sasvim odmjeren, da ne kažemo suzdržan, pasus o svemu pomalo i ničemu sasvim, malo o ranom Spilbergu, malo o podgoričkoj noći, pravovjernoj melodrami, no pasus iz kojeg se, više od svega, zrcali drugarska solidarnost. Kako drugačije protumačiti to što Bečanović, inače seriozni kritičar, Brkovićev (neobjavljeni) roman naziva bestselerom!? I na tom nivou dokumentuje se izvjesni kontinuitet u kritičkoj recepciji Brkovićevih romana. Dovoljno je priśetiti se prvih reakcija na njegov roman-prvijenac Privatna galerija, poput „Rađanje nacije iz duha postmoderne“ ili „Na kaficu u Podgoricu“, do besvijesti preštampavanih u medijima koje su uređivali Brković Sr i Brković Jr, pa shvatiti o čemu je riječ.
No, krenimo redom. U skladu s dobrom izdavačkom praksom, na potkorici novoga izdanja nalazi se biografija autora. Pored uobičajenih generalija, ta biografija sadrži i nekoliko suptilnih migova koji na početku treba da nas usmjere na značaj i domete autora. Jedan od njih krije se u ovoj rečenici: „U anketi beogradskog Blica, Privatna galerija je uvrštena na listu deset najboljih postmodernističkih romana u Srbiji i Crnoj Gori.“ I što ne valja s ovom rečenicom? Gramatički, u redu. Pravopisno, takođe (što baš i nije Brkovićeva vrlina, osim, izgleda, kad piše u trećem licu). Ne valja što naprosto nije istinita. Em nije bila riječ o anketi o „najboljem postmodernističkom romanu u Srbiji i Crnoj Gori“, kako veli anonimni Brkovićev (auto)biograf, em njegova romana nema na zvaničnom spisku najboljih.Blic od 2. oktobra 2002. godine, naime, donosi tekst o anketi za „najbolji postmoderni roman napisan na srpskom jeziku“ i na spisku deset najboljih Brkovićeva romana nema. Nema ga ni na spiskovima koje su sačinili kritičari i pisci, ali ćete ga naći na listi koju su sačinile „javne ličnosti“. Budući da je jedan od dva glasa, koliko je Galerija dobila u toj anketi, stigao od Brkovića Sr, teško da se za ishod glasanja može reći da je bio ni po babu ni po stričevima. Bilo kako bilo, Galerija u anketi za najbolji „postmoderni roman napisan na srpskom jeziku“, svakako nije u TOP 10, kako se veli u Brkovićevoj (auto)biografiji, no sve i da jeste, taj manir samoreklamiranja, potkrijepljen filozofijom „vazda u prve“, prilično je otužan. Čak i za postmoderne pisce, kakvim se Brković Jr predstavlja uprkos tome što je poetika postmoderne od njegova pisanja daleko koliko i crnogorski štampani mediji od profesionalnog novinarstva.
Pojava generacije novih crnogorskih pisaca, posljednjih godina XX i prvih godina XXI vijeka, odjeknula je daleko van granica Crne Gore. Budući da je nije pratila adekvatna kritička recepcija, makar u Crnoj Gori, pojam postmodernisti, forsiran dijelom i od njih samih, zalijepio se za tu neformalnu grupu, više kao signal otklona od tradicije, nego kao teorijski obrazložen izbor. Štoviše, poetika većine pisaca iz tog kruga bliža je neorealizmu ili tzv. stvarnosnoj prozi. No, nezavisno od tih poetičkih i terminoloških nedoumica, romani te grupe pisaca donijeli su novi senzibilitet i, u širem kontekstu, skrenuli pažnju na crnogorsku književnost i kritičarima u regionu. Najbolji svjedoci toga su knjige Jakova Sabljića, Davora Beganovića i Saše Ćirića, kao i brojne novinske kritike publikovane u prestižnim časopisima na prostoru bivše Jugoslavije. Po godinama, a reklo bi se više po medijskom prisustvu, Balša Brković slovio je za neformalnog lidera generacije. Njegov prvi roman Privatna galerija, žanrovski osmišljen kao roman s ključem, doimao se kao književno osvježenje, no više kao ona „kafica u Podgorici“ iz naslova prikaza, nego kao literatura bez roka trajanja. Žanrovske mogućnosti romana s ključem Brković je iskoristio da čitaocima servira pravu malu kafansku ogovaraonicu, nudeći obilje čaršijskih intriga i pikanterija i ne propuštivši da sve to „poučitelno“ zamaskira rečenicom iz uvoda „Nijedan književni lik nije čovjek“. Njegov drugi roman, Paranoja u Podgorici, pokazao je zašto je između dva romana autor napravio pauzu od osam godina. Postalo je, naime, jasnoda nakon Galerije Brković više nema što reći. Budući da je u Galeriji iscrpio cjeloživotni arsenal viceva, anegdota, tračeva i referenci, u Paranoji se morao okrenuti popularnijem, bolje reći populističkom žanru, čime je crnogorsku literaturu obogatio jednim petparačkim trilerom, ovoga puta igrajući na kartu političke i socijalne provokativnosti. Kad je na sve to nalijepljena reklama „najbolji crnogorski roman svih vremena“, glasovitoga fabričkog novinara i marksiste („Sve teče, sve se mijenja, rekao bi Marks“) Željka Ivanovića, roman je planuo u nevjerovatnih 12000 primjeraka, demantujući sve nedobronamjerne koji su naivno, ili od režima instruirano, vjerovali da Crna Gora nema toliko čitalaca. To što je ozbiljna književna kritika iz kurtoazije roman prećutala, nije uticalo na njegov robni status, budući da je o njemu na posebno organizovanoj konferenciji za štampu ushićeno govorio jedan od naših političkih uglednika, inače vrli neimar i mecena spomenika Pavlu IlijinomĐurišiću uGornjem Zaostru kraj Berana. Bila je to i jasna poruka da su svi kojima se roman nije dopao režimski plaćenici i svaštočine. Naglu popularnost autor nije propuštio da omjeri evropskim mjerilima, pa je u danima trijumfa konstatovao da bi u Francuskoj bio pisac s milionskim tiražom!? Ako mu poetika baš i nije postmoderna, ovakva poređenja to izvjesno jesu.
Tri godine nakon Paranoje Brković se vraća na velika, bolje reći tiražna vrata, novim romanom Plaža Imelde Markos, s podnaslovom „Neonski jazz“, opet uz pompeznu najavu matičnog lista i izdavača, a sve da bi nas uvjerio da i dalje nema što reći. Jer rukopis Plaže više nije ni roman, ni melodrama, kako ga pokušava ispeglati dobronamjerni Bečanović, već polupismena papazjanija, čija struktura više liči na recept za glasovitu podgoričku baklavu, nego na treći roman podgoričke tetralogije. Red pseudofilozofsko-socijalno-političkih opservacija, red anegdota, red usiljenih dijaloga likova koji ne govore već deklamuju, eto to je struktura knjige Plaža Imelde Markos. Ovim je romanom Brković lagano uspio počistiti i jedan od velikih mitova strukturalizma o smrti autora. Jer Brkovićev pripovjedač isti je onaj Brković čije sve otužnije kolumne možemo pročitati subotom u ND Vijestima, ali i svi njegovi likovi, od trinaestogodišnjega Duke do osamdesetdevetogodišnjega profesora Crnog taj su isti kolumnista. No, za razliku od Floberovapronicljivog identifikovanja s Emom Bovari, Brković se sa svojim likovima izjednačava tako što im posuđuje svoj publicistički registar, lišavajući ih mogućnosti utapanja u književnu fikciju. Stoga nema mjesta nervozi kad trinaestogodišnjak u romanu kaže: „Znaš, ako bedem razuma pukne, makar na jednom mjestu, imam osjećaj da bi mi se vratila sva ona jeziva bića i utvaredjetinjstva. Razum je odbrana od djetinjstva…“ Jeste, i Dostojevskom su zamjerali što mu đeca u romanima izgovaraju filozofske sentence, ali Brković i ne poseže za filozofskim sentencama već za beskrajnom samodovoljnom verbalizacijom, bez idejne potke ili narativnoga opravdanja. Stoga slojevi njegove literarne baklave sve otužnije vise, kako se iz romana u roman iscrpljuju anegdotski motivi i pseudofilozofske opservacije. Ostaju samo glomazni dijalozi u kojima kolumnista vodi beskrajni razgovor sa samim sobom, u registru koji je sve osim književnost. Tako od najavljene „pravovjerne melodrame, podjednako sentimentalne i inteligentne“ ostaje samo usiljena, pretenciozna, publicistička proza, nalik romanu samo u formalnom pogledu.
Koliko, pak, Brković ne uspijeva da se otrgne od publicističkoga registra (i vlastite sujete, reklo bi se), pokazuje i nakalemljeni odlomak u kojem njegov pripovjedač opisuje susret s „jednim piscem“: „…zaustavio me je jedan pisac, ne znam kako se zove, ali stalno je na televiziji, objašnjava kako da budemo dobri Crnogorci. Pun je rješenja, a takvi me posebno iritiraju. A govori teško, sapliće se, ima ružnu muziku govora…“ Uz još poneki epitet namijenjen piscu kojeg opisuje u „romanu“, autor-pripovjedač nedvosmisleno (da upotrijebimo njegov omiljeni prilog, češći no Obilić u Gorskome vijencu) aludira na jednoga savremenog crnogorskoga pisca čiji je roman nedavno nagrađen najprestižnijom južnoslovenskom književnom nagradom (onom koja je kolumnisti za Galeriju promakla ama za dlaku, što je u pratećoj (auto)biografiji uredno evidentirano). A to se ne prašta!Autor će sasvim sigurno posegnuti za objašnjenjem da je roman fikcija i da nijedan književni lik nije čovjek, no njegova pisanija, pokazali smo to, teško da može biti definisana kao ozbiljna literatura, pa prema tome i ne podliježe klasičnoj književnoteorijskoj analizi.
Budući da nam je svojim novim uratkom izvjesno namjeravao ukazati na svojusocijalnutankoćutnost (a kad je već htio nešto da poruči, bolje da je sastavio telegram, nego „roman“), plemenitoga autora ćemo ipak opravdati riječima njegova pripovjedača: „Ah, odrastao sam u Podgorici, bio mlad osamdesetih, ne zamjerite.“Na tu mladost iz osamdesetih otpisaćemo mu i brojne pravopisne greške, poput oblika „jesili“, pa „je si li“, „ustvari“, „otšetao“, „želudca“, „osmjeh“, „zacijenuo“ (umjesto „zacenuo“) i sl. Ne očekuje se valjda od sredovječnoga kolumniste da u susret pedesetoj savladava pravopis!?
Aleksandar RADOMAN
