(Gojko Čelebić, Dostojevski i Zapad, Oktoih, Podgorica, 2012)
Interesovanje za stvaralaštvo Fjodora Mihailoviča Dostojevskog u crnogorskim književnonaučnim krugovima je postojano. Razumije se da je najveći broj priloga o djelu Dostojevskog potekao iz pera uglednih rusista poput Milosava Babovića, Jevrema Bjelice, Sava Rašovića ili Nede Andrić-Radojević. Krugu crnogorskih proučavalaca Dostojevskoga nedavno se priključio i bivši ministar i diplomata Gojko Čelebić, knjigom Dostojevski i Zapad, koja mu je donijela najznačajnije državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu. Kako je riječ o posve osobenoj knjizi u kontekstu savremene crnogorske književnonaučne produkcije, pokušaćemo da je ovim osvrtom približimo čitaocu. To tim prije što je njen autor već gotovo tri decenije prisutan na crnogorskoj književnoj sceni te slovi, po riječima novinara Balše Brkovića, za jednoga “od značajnih crnogorskih pisaca svoje generacije i vrlo zanimljivog i eruditnog esejistu” ili, po riječima autora samog, “za jednog od najtalentovanijih i najplodnijih evropskih romansijera srednje generacije”.
Knjigu Dostojevski i Zapad Čelebić započinje kratkom “Zahvalom knjižnicama”. Ovaj posve neobičan manir pokazaće se posebno važnim za cijelu strukturu knjige. Naime, na nepune dvije štampane stranice čitalac će dobiti ključne informacije o konceptu i povodu nastanka ove knjige. “Zahvala knjižnicama” stoga funkcioniše kao manifest Čelebićeva književnonaučnoga postupka. Riječ je o fenomenu koji bismo najpribližnije mogli definisati kao narcisoidnu metatekstualnost, pri čemu se prvi dio sintagme odnosi na potrebu autora da što prilježnije u knjizi dokumentuje i prebroji vlastite uspjehe i zasluge, dok bi se drugi dio sintagme odnosio na nepreglednu zbrku tuđih stavova, misli i referenci koje je autor krajnje nesistematično uveo u “svoj” tekst. “Zahvalu knjižnicama” Čelebić započinje konstatacijom da je tokom rada na studiji “akumulirana potreba” da se zahvali upravama i osoblju tri biblioteke. I autor im zahvaljuje, kako veli, “s osjećajem obaveze i nedvosmisleno”. A onda prelazi na stvar – za fond “cetinjske knjižnice” kaže da ga obilazi još od djetinjstva i da je u njemu našao izvore i monografije “na jeziku na kom je studija dugo sanjana a relativno dugo i pisana”. Da čitaoca ne bi ostavio u dilemi da li je to “zalaženje” u biblioteku od malena dalo ikakva psihološkorazvojnoga rezultata, a i da bi podastro tezu o relativno dugome pisanju onoga što on naziva studijom, Čelebić domeće prvu fusnotu: “Moj prvi rad o Dostojevskom, esej o fantazmagorijama u Zločinu i kazni, objavljen je u tragu trideset godina (!? – A. R.), (1981) pod naslovom Prikazanje na Nevskom prospektu, u titogradskom Stvaranju čiji sam tada bio urednik; ni taj ni kasniji radovi, međutim gotovo da nemaju veze sa ovom knjigom, posvećenom u cjelini čitanju ruskog pisca na evroatlanskom Zapadu, iz koje još nije objavljen nigdje ni jedan jedini redak, te se ona pred čitaocem pojavljuje sad, dakle, prvi put.” Elem, u tekstu autor tvrdi da je “studiju” pisao “relativno dugo”, pa u fusnoti objašnjava da je prvi rad o Dostojevskom objavio davne 1981. godine, a potom dodaje da taj rad nema nikakve veze sa studijom. Ako esej iz 1981. god. nema veze sa studijom, a u funkciji je dokazivanja da je studija pisana relativno dugo, čitalac će se sasvim izvjesno naći u dilemi – čemu podśećanje na esej koji nema veze s knjigom i zašto pisac u objašnjenju teze o dugom pisanju knjige dokazuje da sve što je ranije napisao s njom nema veze, te da je, dakle, knjiga iznova napisana!? Način na koji Čelebić iz teksta polemiše s Čelebićem iz fusnote fascinantni je primjer književnonaučne inventivnosti autora.1 Uzgred, radoznali čitalac mogao bi lako provjeriti i to da 1981. godine Gojko Čelebić nije bio urednik časopisa Stvaranje, već da je posao glavnoga i odgovornoga urednika još od 1971. obavljao Sreten Asanović, te da u Stvaranju 1981. godine nije objavljen esej “o fantazmagorijama u djelu Dostojevskog” već lirska proza “Prikazanije na Nevskom”, što otvara novi, gnoseološki aspekt pristupa Čelebićevu djelu. Jedan drugi, jezičko-stilski, aspekt otvoriće nam već sljedeće rečenice “Zahvalnice knjižnicama”: “U njujorškom i praškom fondu koristio sam izvore na engleskom, francuskom, češkom, ruskom i španskom. Ja sam ih onda prevodio na moj jezik pisanja i snjevanja (podvukao A. R.)”. Ako nas je ranije navedenom fusnotom Čelebić uvjerio da ima znatnih problema sa sintaksom, semantikom, kao i epistemologijom, navedene će nas rečenice izvjesno uvjeriti da autor ima problema i s pravopisom. Ali nema problema s umješnošću koketiranja. U jednoj intertekstualnoj ravni obaviješteni čitalac može se priśetiti da je svojim jezikom “pisanja i snjevanja” prije nekoliko godina Čelebić u jednome nadahnutom intervjuu Pobjedi imenovao crnogorski. No, budući da je izdavač njegove knjige ideološki jasno profilisani podgorički Oktoih, a urednik Radomir Uljarević, manirom iskusne prispjenice Čelebić namiguje na obje strane, pa mu jezik “pisanja i snjevanja” ostaje neimenovan. Imenovani, međutim, ostaju jezici s kojih Čelebić prevodi i čini se da je jedina funkcija ove pompezne “Zahvalnice” bila da se oni uredno pobroje, za slučaj da kakav nedobronamjeran čitalac, odvažan da odmakne dalje od 3. stranice ove voluminozne papazjanije, posumnja u erudiciju našega esejiste. Da oblik “snjevanje” nije tek puka slovna omaška, potvrđuju nam brojne druge Čelebićeve “omaške”, poput “orjentacije”, “razumjevanja”, “koabitacije” i sl. Postojanost Čelebićeva konflikta s pravopisom dokumentovana je, uostalom, jednom bilješkom iz daleke 1994. godine. Te je godine iz štampe izašla edicija Roman u Crnoj Gori, u čijoj je Redakciji bio i Gojko Čelebić, kao ministar kulture i pokrovitelj projekta. Kao posljednja, dvadeseta knjiga te edicije, sasvim skromno, objavljeno je drugo izdanje romana Ubistvo A. G. V. i gonjenje pisca Gojka Čelebića. I ministra Gojka Čelebića. I člana Redakcije edicije Gojka Čelebića. U tome izdanju objavljena je i posve neobična “Napomena o tekstu” priređivača knjige Vase Pavkovića: “Izdanje dela Ubistvo A. G. V. i gonjenje u ediciji ‘Roman u Crnoj Gori’ priređeno je prema prvoj pojavi ovog romana (“Pobjeda”, Titograd, 1988). U odnosu na prvo izdanje, tekst je ovom prilikom iznova iščitan uz blage jezičkostilske popravke (podvukao A. R.). Vredno je posebno napomenuti da su izvršene ispravke mnogih sitnih slovnih (tehničkih, korektorskih i drugih) propusta, kojima je bilo preopterećeno prvo izdanje.” Priređujući roman po nalogu Ministra, savjesni priređivač ipak je ostavio nekakvoga traga o nelagodi koja ga je sasvim sigurno morala proganjati dok je u predgovoru preporučivao Čelebićev “nečitki” (termin Vase Pavkovića) romaneskni prvijenac. A da priređivačeve intervencije na tekstu ipak nijesu bile tek “blage jezičkostilske popravke”, ponajbolje svjedoči činjenica da je besmisleni naslov prvoga izdanja Ubistvo i gonjenje A. G. V. u drugom, “iznova iščitanom”, izdanju preformulisan u podnošljiviju verziju Ubistvo A. G. V. i gonjenje.
Knjigu Dostojevski i Zapad, po svoj prilici niko nije popravljao. No, utisak je da bi to svakako bio uzaludan posao. Ovđe dolazimo do drugoga citata iz “Zahvalnice”, neobično važnoga za cijelu knjigu: “Jer ono najdivnije i veličanstveno što jezik stvara nisu ni riječi, ni rečenice, ni pjesme, ni priče, već žanrovi. Žanr je kruna jezika. Ono što pružaju jedan drugome, jezik žanru i žanr jeziku, spada možda u red najtoplijih familijarnosti koje čovjek uopšte poznaje u svom režimu svijesti.” Red samohvale, red apoteoze žanru, to je u najkraćem struktura ovoga pseudointelektualnog namaza Čojka Čelebića. Ostatak knjige čine tuđe riječi, napabirčene, nabacane, bez reda i poretka, da zasijene prostotu. Ta svojevrsna poetika reciklaže žanrovski bi se možda najpreciznije mogla definisati kao spomenarska esejistika. Cjeline i podnaslove krajnje proizvoljno definisane autor upotpunjava gomilama citata, opet posve proizvoljnih, a filovanih kvaziintelektualnim meditacijama na nivou srednjoškolske hermeneutike. Uzalud ćete u ovoj knjizi tražiti kakvu osmišljenu kompoziciju, metodologiju i sl. Ona, istina, po formalnim karakteristikama liči na studiju, no čim zavirite među njene korice, shvatićete da je u odnosu na nauku o književnosti njen najpribližniji kvalitet to što liči, ali nije. Jer u njoj nema ničeg od onoga što implicira naslov ili sam autor u uvodu. Pokazuje se, naime, da pod reprezentativnošću, koju u uvodu uzima za osnovni princip istraživanja, autor zapravo podrazumijeva beskrajnu proizvoljnost, pa umjesto da čitaocu približi recepciju Dostojevskoga na Zapadu, poseže za svim i svačim, trpajući u knjigu citate, reference i vlastite opservacije bez ikakva sistema i metodološkoga okvira. Često ono što je u fusnoti nema ni daleke veze s iskazima iz teksta, a nije jasno, pored ostaloga, ni to zašto autor koji, po vlastitom “priznanju” zna francuski i ruski, i pritom koristi nekoliko referentnih inostranih biblioteka – francuske autore citira iz engleskih prijevoda, a ruskoga teologa Georgija Vasiljeviča Florevskog pominje kao Džordža Florevskog i sl.!? A onđe đe se udalji od citata, prijevoda ili parafraze, Čelebić klizi u isprazno, visokoparno mudrovanje i često infantilnu fascinaciju. Tako gotovo pola vijeka od pojave poststrukturalizma, Čelebić, s nadahnućem epifanije, propovijeda o strukturalizmu, pridijevajući mu ono i što mu pripada, a mnogo češće ono što s njim nije ni u kakvoj vezi, ali se autoru asocijativnom metodom nametne kao zgodna referenca. Kako izgleda to zbilja osobeno Čelebićevo “pletenije sloves”, najbolje je ilustrovati primjerom jednoga od naslova: “Kako jezik delegira svoju moć, da li direktno na žanr romana, potčinjavajući ga svojoj snazi, ili od romana čak posuđuje žanrovske prerogative za svoj konačni cilj: da ovlada? Jedan od nacrta za odgovor: ‘Svaki veliki roman jedinstveniji je u svojoj klasi nego bilo koje drugo djelo u svom žanru'” Navedimo još jedan paradigmatični primjer naslova: “Egzistencijalizam/strukturalizam/poststrukturalizam: bilans evidencije. Death instinct i tekstualno aktiviranje intuicije. Murder story u savremenom izdanju više se ne odnosi na čovjeka, koji treba da umre, nego na poruku, koju on treba da uputi, a to je semiološko uzbuđenje. Revolucionarna seksualnost ezdesetih u odnosu na erotički ton Dostojevskog”. Prvorazredna je metodološka dilema čemu poglavlje nakon ovako “govorljivoga” naslova!?
Do koje je mjere Čelebićev pristup zapravo galimatijas napabirčenih ulomaka sklopljenih po principu proizvoljnosti, ponajbolje svjedoči cjelina “Dostojevski u Crnoj Gori”. Ako i zanemarimo pitanje otkud ovo poglavlje u knjizi pod naslovom Dostojevski i Zapad i pretpostavimo da Čelebić kao namještenik Ministarstva vanjskih poslova ipak zna geografiju ali mu je priča o evro-atlantskim integracijama možda za trenutak zamutila perspektive, suočićemo se s osnovnim modelom Čelebićeva “istraživačkog” pristupa. Radoznali čitalac neće u ovome poglavlju naći ni u naznakama očekivanu sintezu recepcije Dostojevskoga u Crnoj Gori, već naširoko impresionističko naklapanje o tekstovima Marka Cara i Slobodana Tomovića, i tek uzgredni pomen Milovana Đilasa, te neiscrpne inspiracije armije autentičnih crnogorskih poluinteligenata (čast nekolicini ozbiljnih istraživača). Kad proizvoljnost oglasite za reprezentativnost, sve može da prođe, pa i ignorancija kao “eruditni esejizam”.
Polemika koja se uoči i nakon dodjele ovogodišnje Trinaestojulske nagrade zađenula u crnogorskoj štampi tek se uzgredno dotakla djela laureata. Poslužilo je to članovima žirija da s indignacijom odbace sve pritužbe na račun nagrađenih, kao da je njihovo djelo bezmalo nedodirljivi monument. Kad se, međutim, izbliza sagledaju nagrađene knjige Gojka Čelebića, kako knjiga o kojoj je ovđe bilo više riječi, Dostojevski i Zapad, tako i, po metodi i duhu njoj neodoljivo bliska, Vjetrenjače Evrope, ne može se odoljeti utisku da je riječ o pretencioznoj, pseudointelektualnoj esejistici koja u društvima izgrađenih kriterijuma i kritičke svijesti teško da bi pronašla put do iole ozbiljnijega izdavača, a kamoli nacionalne nagrade. Uostalom, u takvim bi sredinama autor koji tvrdi da je rođen u gradu u kojem nije rođen, da je dobio nagradu koju nije dobio, da je bio urednik časopisa koji nije uređivao, da je doktorirao 2 na temi na kojoj nije doktorirao i sl. mogao poslužiti samo za podsmijeh ili sažaljenje.
1 Moguće je da bi ovu polemiku valjalo posmatrati u svijetlu činjenice da se u javnosti pojavljuju najmanje dva Gojka Čelebića. Prvi, zemaljski, da ne kažemo prizemni, G. Č. rođen je 1958. godine u selu Štitari, opština Cetinje. Početkom osamdesetih god. XX vijeka dobija nekoliko stipendija crnogorskih kulturnih institucija za odlazak u Prag. Krajem osamdesetih vraća se iz Praga tvrdeći da je diplomirao dramaturgiju na čuvenom praškom FAMU. U međuvremenu, u Parizu salijeće Danila Kiša koji ga savjetuje da se okane literature. Uprkos tome dragocjenom savjetu, G. Č. piše enormno i uporno ogledajući se u svim žanrovima i vodeći urednu evidenciju o broju stranica objavljenih djela. S gotovo istom upornošću kritika ignoriše njegov rad ili ga u najboljem slučaju proglašava “nečitkim”. Početkom devedesetih pod nerazjašnjenim okolnostima postaje ministar kulture i ostaje upamćen po pokretanju edicije “Roman u Crnoj Gori” u koju je uvrstio i svoj romaneskni prvijenac te po nastojanjima da onemogući prijem Crnogorskoga PEN centra u Međunarodni PEN. Zahvaljujući nepoznavanju španskoga jezika, postaje ambasador SR Jugoslavije u Argentini. To što ne zna ni japanski, kandidovalo ga je za savjetnika pri ambasadi SCG u Tokiju. Ne zna se pod kojim je okolnostima stigao do diplomatske misije Crne Gore u Njujorku. U slobodno vrijeme drži predavanja na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, na UDG, u CANU, po ljetnjim festivalima, po podgoričkim kafanama i sl. na raznorazne teme, poput: “OGorskom vijencu u španskom prevodu”, “Književne teme drevnog Japana”, “Tivatske teme u djelu baroknog pisca Timoteja Cizile”, “Borhes, život, djelo, prijatelji” itd. Neuspješno pokušava da uđe u CANU. U šestoj deceniji života okreće se izučavanju teorije i istorije književnosti što mu donosi najveću nacionalnu, Trinaestojulsku nagradu, 2013. godine. Po kuloarima agilno promoviše tezu da je Danilo Kiš postao slavan zahvaljujući jevrejskome lobiju. Onaj drugi, imaginarni G. Č. rođen je u Podgorici iste, 1958. godine. Pod pseudonimom Radojica Bošković 1978. godine dobija Ratkovićevu nagradu za nenapisanu knjigu poezije. Godine 1981. pod imenom Sretena Asanovića uređuje časopis Stvaranje. Krajem osamdesetih studira starogrčki, a diplomira dramaturgiju na čuvenom FAMU u Pragu đe početkom devedesetih stiče zvanje magistra filoloških nauka. Priključuje se disidentskom, a potom i hipi pokretu. Devedesetih kao ministar kulture druge demokratski izabrane Vlade Republike Crne Gore skrivajući se iza imena grupe autora (Miroslav Pantić, Miloš Milošević, Vojislav D. Nikčević, Mato Pižurica, Slobodan Kalezić…) sistematizuje crnogorsku književnost u njenom hiljadugodišnjem trajanju. Pod imenom Lenke Blehove s latinskoga prevodi kotorskoga humanistu Ivana Bonu nadijevajući mu prezime Bolica. Krajem devedesetih kao ambasador u Argentini i nadasve kolega, upoznaje slijepog Ernesta Sabata, intenzivno s njim ispija kafe i od njega dobija komplimet da ga podśeća na Gombroviča. Fotografiše se i sa Žozeom Saramagom. Piše i prevodi s pet svjetskih jezika. Od Argentinskoga PEN centra biva kandidovan za Nobelovu nagradu. Po vlastitom uvjerenju slovi “za jednog od najtalentovanijih i najplodnijih evropskih romansijera srednje generacije”. Ontološkim pitanjem koji je od ta dva Čojka Gelebića autor knjige Dostojevski i Zapad u ovome osvrtu nećemo se baviti. ↵
2 U bilješci “O autoru”, objavljenoj u knjizi Dostojevski i Zapad, kao i u polemici oko dodjele Trinaestojulske nagrade navodi se da je Čelebić doktorirao na temi Servantes i evropski roman od baroka do postmoderne (ili Cervantes i moderni roman), iako je to zapravo podnaslov njegove knjige Vjetrenjače Evrope, dok je teza koju je odbranio na Filozofskome fakultetu u Novome Sadu, znatno skromnije koncipirana, naslovljena Recepcija Servantesa u praškom književnom krugu 20. veka. ↵
