Predgovor za knjigu “Samo je smrt zimzelena” (Izbor, 1990-2009) – Josip Osti,
OKF & Apokalipsa, Cetinje-Ljubljana, 2009.
Autor: Pavle Goranović
Danas, češće između Ljubljane i čarobnog Tomaja na Krasu, nego između Ljubljane i Sarajeva, odista – u onom helderlinovskom smislu – pjesnički stanuje Josip Osti. U svom povučenom vrtu, ovaj pjesnik posebne upornosti i senzibiliteta, jezikom spoznaje i ljubavi stvara jedinstvenu raspravu sa sobom i svojim književnim učiteljima. Pjeva o životu i njegovim krhotinama, izgubljenim i stečenim ljubavima, nestalim gradovima, sjećanju na sebe nekadašnjeg… Tamo, u svom po nekoj tajnovitoj atmosferi bezmalo rajskom vrtu, Osti neprestano dopisuje davno započeti rječnik sazdan od ljubavi i ispisuje istinsku pohvalu poeziji.
Kao što sam nekada želio, već nekoliko godina
imamo kuću između tomajske krčme i seoskog
groblja, u kojem je Kosovelov grob. Stalno sam
htio biti na ničijoj zemlji, između života i smrti,
i cijelog života sam žudio za samoćom, koju sam
na tisuću načina izbjegavao…
Kao predodređeni, rođeni pjesnik, njegov sabrat, princ slovenačke poezije Srečko Kosovel, i Osti zna da “Sve je pjesma” i posvuda pjesmu traži, u svemu što je vidljivo i nevidljivo, živo i mrtvo. To je jedini način pjesničkog bivstvovanja. I jedini dokaz opstajanja poezije i pjesnika samih.
S druge strane, poput Danila Kiša, čija se fotografija nalazi u Ostijevom domu na Krasu, među crtežima i grafikama Metke Krašovec, među porodičnim fotografijama, likovima Vitmena, Rilkea, Trakla, Kamija, Kovača, Josip Osti je duboko svjestan da “u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mjesta njegovog rođenja”. A posebno to nije mjesto stvaranja, mjesto odabrano za pjesmu. Tako i Osti – između “jezika svojih uspomena” i jezika sudbine, na svoj način svjedoči o “toj dvostrukosti, o tom ambigvitetu jezika, porekla, istorije i kulture…”
Nimalo slučajno, dakako. Baš kao ni to što Danilo Kiš u “Podmuklom dejstvu biografije” bilježi, za njega očigledno znakovit i važan “prvi prelazak granice”, 1959. godine – kod Sežane, na putu za Pariz. Sežana, mjesto rođenja Kosovelovog, mjesto granice, adresa obitavanja Ostijevog. Granica, granica jezika. I Danilo Kiš u Bordelu muza, (“…koji je bio i sam više puta / javno spaljen i usmrćen, prije nego je došao / u Had, zbog istine i pohotne ljubavi prema riječi, / sluša odjek onoga što je napisao i preveo…”, piše o prelasku granice kao “čarobne formule posle koje se otvaraju čudesna vrata i predeli Sezama.”
“Slavim slučajnost”, napisaće u jednoj pjesmi autor knjige “Samo je smrt zimzelena”, valjda umjesto definicije pjesništva.
Uzgred, kad smo već kod pomenutog “ambigviteta jezika”, još jedan je detalj izuzetno zanimljiv u autorovom angažmanu. Pojedine knjige on je pisao na slovenačkom jeziku, a potom ih i sam prevodio na “jezik uspomena”, dao im oblik koji je pred vama. Opet, dragocjena rijetkost, odjek onoga što je napisao i preveo.
No, da se vratimo zavičaju na Krasu. Upravo tu, gdje nam se nudi božanski obisk, Osti je kao malo koji savremeni evropski pjesnik pronašao/odabrao svoj zavičaj. Sklon sam vjerovanju da je Osti uvijek bio tamo, u zemlji veličanstvenog terana. Sklon sam vjerovati i da se on tamo nije mogao nastaniti, naseliti, doći, već se jednostavno vratio na to mistično mjesto gdje iz ničega raste bambusovo drvo, a iz crne se zemlje rađaju božanska vina. Između gostionice i groblja, tamo gdje život najjasnije teče, tiho pred očima prolazi. Na ničijoj, pjesničkoj zemlji. Tamo gdje burjače otvaraju svoja vrata i gdje grob velikog slovenačkog pjesnika, baš kao i grobove familija Obersnel, Pipan, Šonc, Menhart… prekriva gusta mahovina. Između života i smrti. Između “ljubavnog kliktaja i samrtnog bola”…
Priznaćete da je teško pronaći bolje mjesto za pisanje stihova – ali u Ostijevom poimanju – i za življenje poezije. Što je kod pravih pjesnika vjerovatno jedno te isto. Eto kakav usud je i kakva privilegija biti u takvom vrtu.
Tamo je Josip pronašao i Sarajevo. “Ma kuda šetao, šetam sarajevskim ulicama”, napisao je u jednoj pjesmi, a kasnije u sjajnom naslovu “Proljeće na Krasu” dodatno, iznova prizivajući sjećanja i sentimente, elaborirao svoju zavičajnost:
Kras je kraj mog ponovnog djetinjstva.
Na Krasu sam, lutajući sa suncem nad
sobom i s ranom u sebi, sreo novu
ljubljenu ženu, našao nov dom, nov jezik,
nove riječi svojih pjesama… Našao
krajolik koji nije daleko od onog u kojem
je nekad živio moj djed, prije nego je,
bježeći od rata, otišao u Bosnu i tamo
zauvijek ostao. Našao rovove soškog fronta
i vojnička groblja, koja je već odavno
obrasla trava. Našao i tačno ime svog
rodnog grada – Sarajeva. Vučji grad.
Našao mnogo onoga što sam u vrijeme
strašnog rata izgubio. Prijatelje među
živim i mrtvim pjesnicima. Ljubav…
A prije svega samog sebe. Izgubljenog
između stvarnosti i jednako besmislenih
snova…
Zar nije i pisanje onda “ponovno djetinjstvo”!? Prizivanje nekadašnjih privida, susret sa stvarima, likovima i pojavama iz prošlosti i sadašnjosti, dijalozi sa pretečama, pouzdanje u pojavu unutrašnjeg glasa…
Bar u pjesmama, Osti je i u Sarajevu ostao. Iz tog se miljea, tih gorko-slatkih uspomena crpi i jedinstvena pjesnička energija. Ako je igdje izbjegao, izbjegao je u jezik/e. A jezik je, nije na odmet podsjetiti se – “kuća bitka”. Odatle ga niko ne može prognati. Pjesme iz ciklusa/knjige “Rana u srcu, slavuj u rani” (eto opet “slučajne” definicije pjesništva!) pripadaju najljepšim stranicama nekadašnjeg života grada. I pjesnikovog djetinjstva, tog Vavilona koga samo sjećanja oživljavaju. A svaka pjesma, kao da je preuzeta iz jednog porodičnog albuma. Poput kakvog, recimo baš tako – prevodioca fotografija, Josip Osti nas uvodi u svijet sjećanja. Mnogi stihovi su tako uvjerljivi da se čitaocu može ukazati da je i sam dio tih sjećanja, da se skupa sa piscem nalazi na tom putovanju, da je unutar pjesnikovog razgovora.
Tako Osti stvara nezaboravne lirske albume. Tako definiše pjesmu, svoj (izabrani ili nametnuti) položaj u kosmosu. Tako snažno označava vječitu razapetost pjesničkog bića.
U ovom zaista reprezentativnom izboru, jednoj od mogućih pjesnikovih antologija koju je nazvao – “Samo je smrt zimzelena”, Osti se iskazuje kao nepatvoreni pjesnik koji u svemu naslućuje poeziju. Možda je najbolje svjedočanstvo odlična pjesma – manifest „Svuda tražim pjesmu“. On to čini svim čulima – “Vidom, sluhom, mirisom, okusom opipom…” Riječju, pjesnik stvara poetocentričnu religiju u kojoj je zajedno sa čitaocima – jedan od krhkih, ali smjelih propovijednika.
U pjesnikovoj bilježnici, sve može dobiti poetski oblik. Osti jednostavno “rasanjuje” život, živote bližnjih, na taj način stvarajući ličnu mitologiju, melanholičnog i ispovijednog tona.
Sam naslov ove knjige, jednako ironičan i bolan, takoreći – ostijevski, ukazuje na autorovu dosljednost u tretmanu vječitih tema. U vrijeme dok mnogi pjesnici zaziru od tih motiva, zaobilaze ih, ili ih samo ovlaš dotiču, Osti istu tematiku iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu produbljuje, uvijek se oslanjajući na vlastita životna iskušenja, i iskustva svojih prethodnika. I na tom polju, možda čak više nego kada obrađuje druge motivske ravni (premda o vječitim temama pjeva, o čemu god pjevao), opet je samoironičan i lucidan. Nastupa sa jednostavnim pojmovnikom. Nekad su iskazi gotovo epigramski, kao recimo u dvostih-pjesmi “Sjena”: “Na smrt pomislim samo kad mi je teško. / A smrt stalno misli na mene”.
Kao u kakvim istočnjačkim mudrostima, ili nalik drevnom majstoru M. Bašu (“Od korita do korita pričah koještarije”), kao kod Alberta Kaejra, najizvornijeg heteronima Fernanda Pesoe.
Kako bilo, tek – istinskom čitaocu naprosto moraju biti drage te male mudrosti, sadržane u pjesmama sličnim snovima, u snovima sličnim pjesmama.
Isto je sa raskošnim korpusom ljubavne poezije Josipa Ostija. Njegov recept je jednostavan: “Abeceda ljubavi” kao odgovor na “hladno srce svijeta”. Na tom se terenu pjesnik možda i ponajbolje snalazi. Budući da se svaka pjesma može tumačiti kao ljubavno pismo, uvijek ispisano na drugačiji način. Ili je svaka pjesma još jedno “oproštajno pismo”, a svaki stih jedan uzdah, titraj srca. Jer, Osti neprestano govori sa “križa ljubavi”: “sve /su/ žene u jednoj / ali i jedna u svima”.
Nema sumnje da će ovaj vrijedni poetski kalendar Josipa Ostija u bibliotekama crnogorskih zaljubljenika u pjesništvo imati posebno mjesto, negdje između slobode i sjećanja, na toj ničijoj zemlji koju zaposijeda vrhunska poezija. Slavimo onda zajedno ovu slučajnost ponovnog djetinjstva!
Maj 2009.