Prepjevao Marko Vešović
Godine 2004. izašle su, na bosanskom jeziku, Sedam zlatnih arabljanskih oda u prevodu Esada Durakovića, profesora orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U toj knjizi ćete, pored prepjeva i izvornika na arapskom alfabetu, naći još i filološki prevod, propraćen objašnjenjima pojedinih riječi, sintagmi, slika, stihova, kao i izvornik transkribovan latinicom. U iscrpnom predgovoru profesor Duraković je pozvao potencijalne prevodioce da nastave tamo gdje je on morao stati, i ja sam ga uhvatio za riječ: na temelju njegovog filološkog prevoda, gledajući i u original transkribovan ćirilićom, uz to konsultujući Durakovićev prepjev, napravio sam nešto čega ne vjerujem da ću se ikad stidjeti.
Da se sjetim, kroz plač, drage i logora njenog mala
U dinama pješčanim od al-Dahula i Havala
Do Tudiha i al-Mikrata – tragove mu izbrisali
Nisu južni i sjeverni vjetri što su ovdje tkali.
Gle, bijele gazele su brabonjci, što zrnju sliče 5
Bibernom, svud po dvorištu i tu gdje se voda stiče.
One zore kada njeni otišli su ko stvor bijah
Što otvara gorku tikvu1 kraj plemenskih akacija.
Prijatelji ustaviše svoje deve meni blizu:
«Ne toni u očaj no se muški drži!», kazali su. 10
Liti suze zaista je lijek, al od žalbe glasne
Kraj tragova što nestaju iza sveg – zar ima hasne?
Prije nje sam isto sa Umm al-Huvjeris doživio
I s Umm Rebab, komšijkom joj, na Meselu kad sam bio.
Miris moška, kad ustanu, zapahne me od njih dvije, 15
Ko što miris karanfila iz proljetnog ćuha bije;
A onda bi, od nježnosti, iz očiju suze lile,
Niz prsa mi, dok za sablju pojas ne bi okvasile.
Zar naslada sa ženama ne bješe ti često dana,
Naročito na Daratu Džuldžulu baš onog dana 20
Kad vlastitu, za djevojke, devu sam zaklati dao –
Još i sedlo kad uzeše, u čudu sam njih gledao –
Staše da se razbacuju i mesom i salom njenim
Ko pramenjem prebijele svile, čvrsto upredenim.
Taj dan kad se u nosiljku popeo Unajazi bijah, 25
Reče: »Zar ćeš učiniti da pješačim, bolan, i ja! »
I još veli, dok nosiljka zajedno se klati s nama:
«Leđa si mi devi, Kajse, nažuljao, slazi namah!»
»Samo jaši, opusti joj uzde, ne priječi meni
Da sa tebe neumorno berem mnogi plod ljuveni! 30
Ko trudnica ti si kojoj noću – još dojilja bješe –
Skrenuh pažnju s dojenčeta amajlije što ga rese,
Kad zaplače čedo, k njemu gornjom polom se okrene
Da ga doji, a ne miče donju polu ispod mene.
Jedared, na vrhu dine pješčane se strasno splela 35
Oko mene, i na vjernost vječitu se meni klela.
Polako Fatimo, meni ljubomorom um ne muti,
Pažljivija budi ako želiš sa mnom raskinuti!
Zar me varaš tako što me ljubav prema tebi jedi
I što moje srce sluša čim nešto mu zapovjediš? 40
U naravi mojoj ako nešto loše bi prozrela,
Iz svog srca moje srce prognaj, budi ogoljela!
Tvoje oči plaču da bi strijelama dvjema mene
Pogodile u komade srca, posve izmučene.
Ženom bijelom kao jaje, u gnijezdu, pod šatorom 45
Nepristupnim njenim sam se naslađivo silno, sporo.
A do nje sam prolazio kraj straže i mnoštva ljudi
Ubiti me u potaji – za tim svaki od njih žudi.
Kad sred neba Plejada se javi slično naborima
Širokog pojasa ženskog, optočenog draguljima, 50
Tad joj stižem, a ona se, već svučena, za san sprema
Kraj zastora, ničeg osim spavaćice lake nema.
«Ni lukavstvom od tebe se neću spasti!» – veli zatim –
«Ne čini se da na putu ljubavi ćeš zalutati!»
U šetnjama, da tragove zamete nam, ova žena 55
Za nama je vukla skute ogrtača izvezena.
Kroz plemenske avlije smo prokrali se i našli se
Na sigurnom: uokolo pješčana se brda vise,
Uvojke joj s čela uzmem, a ona se nagnu k meni;
Lomna struka, puni članci grivnama joj ukrašeni, 60
Tananoga stasa, puti svijetle, stomaka malog,
Čvrstog, prsi blještave joj i glatke ko ogledalo.
Bijela, s pjegama žutim, na prvo nojevo liči
Jaje, pije s pitkog vrela, nenatrunjenoga ničim.
Od mene zakreće glavu, s dugim licem, sa očima 65
Plahim kao u gazele, iz Vadžre, što mlado ima,
Pokazuje vrat bijele gazele što, i izvijen,
Sklad očuva, a nakita nikakvog na njemu nije,
Kose crne kao ugalj, bujne, njena krase leđa,
Bujne slično grozdovima na palmi koja je bređa; 70
Propet nemir čuperaka; vrludaju uvijene
Neke njene pletenice, a neke su raspuštene.
Pokazuje svoj struk nežan ko uzda od fine kože,
Potkoljenice joj liče na šaš loman i orošen.
U kasno se jutro budi, na postelji s zrnjem svježeg 75
Moška, spava dugo, oko radnog ruha2 pâs ne veže.
Stvari tiču njeni prsti koji poput malih crva
Iz Zabja su nježni il ko misvaci od ishil drva3.
Ona tminu osvjetljava uveče i liči stoga
Svjetiljci monaha što se osamio zarad Boga. 80
Mudrac treba da s ljubavlju gleda nju izmeđ vunene
Kratke halje za curice, i duge za zrele žene4.
U muškarca od ljubavi zaslijepljenost se gubi
Ali moje srce neće prestati da tebe ljubi.
Žestoko sam uzvraćao mnoštvu ljutih protivnika 85
Jer njini mi nasrtaji ne bjehu dorasli nikad;
Zavjesama crnih briga mnoga noć se, poput vala
Morskih, na me survavala i na kušnje me stavljala,
Pa govorah, pošto noć se bje na leđa opružila,
I zadnjicu izvalila i na prsa se svalila: 90
Duga noći, zar se svjetlom jutra nećeš da obliješ,
Al od tebe meni bolje ni jutarnje svjetlo nije!
Ah, te noći čudnovate, kao da zvijezde njene
Užadima lanenim su vezane za tvrde stijene.
Mješine od bližnjih uzeh za kajase mnogo puta 95
I nosih ih na leđima, strpljivo, za dugog puta.
Prođoh mnogi dol, ko stomak magareći pust, gdje kao
Izopštenik iz plemena brojnog vuk je zavijao.
A ja vuku, dok zavija, velim: «Mi zaista dvije
Sirote smo, a ti korist ne izvuče još uvijek!» 100
Jedan od nas čim šta stekne, odmah bez tog i ostane,
Ko se ko nas dva upinje, proživjeće bijedne dane!
Idem zorom – iz gnijezda ni ptice se još ne dižu –
Na konju što čvrsto gazi, i zvijeri čak prestižuć,
On srčano navaljuje i odlučno povuče se – 105
Svagda čvrst ko kamen koji gorski brzac s visa snese;
Podsedlica klizi s leđa vilovitog konja moga,
Baš kao što kiša klizi sa stijenja sa čvrstoga.
Tako vitak, konj poda mnom juri, topot njegov mi je,
Dok usrdno juri, kao huk kotla gdje voda vrije, 110
Neumoran, dok trkaći konji, dižuć prah, sustaju
Na tlu tvrdom, utabanom, dok ih noge podbadaju.
Lagan mladić klizi s leđa njegovih, dok odijelo
Odlijeće sa jahača teškoga i ogrubjelog.
Brz ko bušni kamenčići kada ih djetinji dlani 115
Na onome koncu suču na kojem su nizani,
S potkoljenicama noja, s gazelinim slabinama,
Juri ko vuk, galopira slično mladim lisicama,
Čvrsta rebra; odstrag gledan, onaj razmak međ stegnima
Puni kosmat rep koji se zaustavlja tik nad tlima, 120
A njegove sapi, kada ustremi se negdje, sjaju
Kao onaj glatki kamen kolokvintu gdje tucaju.
Krv je čelnih životinja sa njegovih prsa kao
Kna na sjedini čovjeka što se pomno počešljao.
Divljih krava ukaza se krdo, svaka kao djeva 125
Što, pohodeć crni kamen5, dug ogrtač odijeva,
Idu, nalik na jemenske onikse što krase grlo
Mazne cure iz plemena s daidžama brojnim vrlo.
Stižem s konjem grupu što je divlje krave predvodila,
Na začelju još je grupa što se nije raspršila, 130
A od vola pa do krave jedan skok ga je nosio,
Stižući ih, ni kapljom se znoja nije orosio.
Spremaju kuhari meso: na kamene ploče stare
Poređaju njega ili u loncima brzo svare.
Tu noćismo; oči ga se nisu mogle nagledati: 135
Gornji dio čim osmotre, skliznule bi niže, zatim.
Sa uzdama i sa sedlom na sebi je noć proveo,
Svunoć bi kraj mene, a ne na pašnjaku, gde bi jeo.
Hoćeš li da vidiš, druže, munju – pokazaću njeno
Bljeskanje, ko pljesak ruku, u oblaku okrunjenom; 140
Svjetlost munja blešti ko da lampe su monaha koji
Nad fitilje usukane nagnut je sa uljem svojim,
Sjedim izmeđ al-Uzejba i Daridža, uz družinu,
Izdaleka gledajući nad Katanom kad se vinu
Oblak, prepun munja, koji desnim krajem s kišom tu je, 145
A lijevim nad Al-Sittar i Jazbel se uzvisuje,
Pa oko Katjafe stade liti dažd od kog na brade,
I ničice, mnogo divsko u pustinji stablo pade.
Brdo al-Qan tako šiba vjetrom nošen dažd da loge
Napustiše divojarci: s bijelom im pjegom noge. 150
Dažd u selu Tajma nije štedio ni jedne palme,
Ni kule, sem onih što se od kamenja krupna prave.
Brdo Sabi6 međ dugim se nosevima kiša nina –
Ko da div je u prugastom ogrtaču beduina.
Pred izgrevak sunca, svima brežuljcima liči glava 155
Obloj dasci za preslicu, zbog bujica i naplava.
Na pustinju ulegnutu oblak sruči breme kao
Da trgovac jemenski je torbu ruha istresao,
Pred izgrevak, u dolini širnoj, ko da su pjevice
Za jutarnje piće pile zapapreno vrsno vince, 160
Sad se svaki zvjer, što noću bujicom gacaše, čini
Ko divlji luk iskopani sred zabiti u dolini.
Napomene
1 Onaj ko otvara naročitu vrstu tikve (al-hanzal) da bi došao do njenih sjemenki lije gorke suze zbog sadržine tikve – upravo tako je pjesnik lio gorke suze nakon što je draga otputovala sa svojim plemenom.
2 Lirska junakinja je bogata i živi u izobilju: u njenoj postelji su komadi mirisna a skupocjena mošusa; ujutru dugo spava, jer ne mora rano, prije žege, raditi, budući da drugi rade za nju; dugo spava i zbog toga što ona, koju dvore drugi, služi svog dragog noću; najzad, i kad ustane, ne povezuje pojas oko radne odjeće jer uopšte ne radi fizičke poslove.
3 Prsti su mekani i nježni kao pješčani crvići u mjestu Zjabju (budući da žena ne radi grube poslove), ili su kao misvaci napravljeni od ishila. Ishil je naročita vrsta finog drveta od kojeg su se u davna vremena pravile četkice za zube (misvak): njeni prsti su svijetli i čisti, nježni i dugi, te blago povijeni – upravo kao prefinjena vlakna na misvaku.
4 Mudrac treba da s ljubavlju gleda nju izmeđ vunene / kratke halje za curice, i duge za zrele žene – njegova draga je u najboljim godinama: ni nedozrela djevojka, ni prezrela žena.
5 Crni kamen – kamen sa Ćabe.
6 Al-Uzej, Daridž, Al-Sittar, Jazbel, Katjafa, al-Qan, Sabir – brda u pjesnikovom kraju.
(Napomene su uzete iz Durakovićeve knjige)