Silvija Plat (1932 – 1963): Iz izabranih pjesama

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

KRMAČA

Ta osobena deva
Sa zadnjim proscem sred aprila
Dok svečano šeće
Nenadno nađe da ju je nesnosno pogodila
Ptičija nepropisna vreva
I lišća smeće.

Spazi, kroz te strke uvredu,
Da razravnotežuju kretnje njenog udvarača
Zrak, uz vrludanje mušičavo
Bujnom divljinom paprati i cveća da korača,
Osudi latice u neredu,
Sve proleće, radnika aljkavog.

Kako za zimom tada zažeđa! –
Savesno strogom u poretku svome
Od leda i kamena
Belog i crnog, svako čuvstvo unutar međa,
Srca disciplina studena,
Tačna, ko pahulja, k tome.

No pupanje je dovoljno bilo
Tvrdoglavo da pet njenih carskih dosjetki zabode
U prostačko šarenilo –
Izdaja se ne trpi. Nek s vrtnjom u glavi hode
Idioti ludnicom proleća. Na način
Otmen ona se povlači.

Bodlje i zapreke oko doma meće:
Protiv buntovnoga vremena barikada
Takva da muški ustanik
Srušiti nju niti jedan se ne nada
Kletvom, pretnjom, šakom. Pa ni
Ljubavlju neće.

DVA POGLEDA NA MRTVACA

U dan kad je posjetila sobu za seciranje,
Četiri čovjeka izložena, crna ko ćurka izgorena,
Već upola mlohavi bjehu. Ocatni zadah
Badnjeva smrti prijanjao je već za njih.
Momci u bijelim mantilima latiše se posla tada.
Glava ovog leša je već bila urušena,
I pogled jedva išta da razabrati može
U tom kršu ploča lobanje i stare kože.
Tek žućkasti komad vlakna držao je sve to skupa.
U teglama mlitaju i bljeskaju se bebe, a nos im pužast.
Ko napuklu stvar iz porodičnog
nasljedja tek izvađeno joj srce pruža.

2

U Brojgelovoj panorami dima i pokolja
Samo dvoje ljudi su slijepi za strvinsku vojsku:
Na moru njenih plavih sukanja do satena
On plovi, u smjeru njena
Gologa ramena pjeva, a ona se naginje
Prstima prebirući notni papir, nad njime,
Oboje gluhi za violinu u rukama
Mrtvačke glave što na pjesmu im sjenu meće.
Ti flamanski ljubavnici cvatu; još dugo neće.

No pustošenje, zaustavljeno na platnu, pošteđuje
Tu zemlju, ludu i krhku, u donjem desnom uglu.

KOLOS

Nikad neću uspjeti da te sastavim sasvim,
Spojen, slijepljen, i ispravno uzglobljen.
Revanje mule, roktanje svinje, bludno kokodakanje
I dalje izlaze iz tvojih velikih usta.
To je gore no seosko dvorište.

Možda sebe smatraš proročištem,
Govornikom u ime mrtvih, ili nekog od bogova.
Već trideset godina se trudim
Da ti mulj izvadim iz grla.
Ništa nisam pametnija.

Penjući se malim ljestvama s loncima ljepila
I vjedrima lizola milim kao mrav u koroti
Preko zakorovljenih jutara tvoje obrve
Da popravim goleme ploče lobanje i očistim
Ćelave, bijele humke tvojih očiju.

Plavo nebo iz Orestije
Izvija se lučno nad nama. O, oče, sav po sebi
Jedar si i povijesan kao Rimski forum.
Otvaram svoj ručak na briješku crnih čempresa.
Tvoje izbrazdane kosti i akantska1 kosa su razbacani

U svojoj staroj anarhiji sve do zrenika.
Trebalo bi nešto više od udarca munje
Da se stvori takva ruševina.
Noćima, čučim u rogu obilja
Tvog lijevog uha, izvan vjetra,

Brojeći crvene zvijezde i one boje šljive.
Sunce se diže ispod stupa tvog jezika.
Moji su sati sa sjenkom vjenčani.
Ne osluškujem više struganje kilja
Po bijelom kamenju pristaništa.

*Akant (grč. akanthos – biljka tratorak, medvjeđa stopa, martuna) –
južnoevropska biljka oštro izrezanih i rebrastih listova koji su
stilizirano upotrebljavani kao predložak za ornamente npr. na kapitelu korintskog stila.

ŽIVOT

Takni ga: neće se stegnuti kao očna jabučica,
Taj jajoliki okrug, čist kao suza.
Tu je juče, prošle godine –
Palmin list i krin uočljivi kao flora u golemoj
Bezvjetrici veza na tapiseriji.

Zvrcni staklo noktom:
Zazvučaće kao kineska zvona kod najmanje
kretnje zraka
Mada niko unutra ne diže pogled
niti se trudi otvoriti.
Žitelji su laki kao pluta,
Svak od njih je stalno zauzet poslom.

Kraj njinih nogu, morski vali se
klanjaju jedan za drugim.
Nikad ne prestupaju u zloj ćudi:
Zaustavljeni među zemljom i nebom,
Pritegnutih uzda, kopaju nogom kao paradni konji.
Nad glavom, oblaci s kićankama i otmjeni

Kao viktorijanski jastuci. Ova porodica
S valentinskim1 licima mogla bi
zadovoljiti kolekcionara:
Zvoni istinito, kao dobar porcelan.

Drugdje je krajolik prostodušniji.
Svjetlost pada bez prekida, zasljepljujuće.

Žena vuče svoju sjenu
Oko golog bolničkog tanjirića.
On podsjeća na mjesec ili na arak prazne hartije
I čini se da je pretrpio neku vrst privatnog blickriga.
Ona živi mirno

Bez ikakvih veza, kao fetus u boci,
Trošna kuća, more, istanjeni u sliku.
Ona ima jednu prekobrojnu dimenziju za ulazak.
Žalost i gnjev, kao vrag istjerani,
Ostavljaju je na miru sad.

Budućnost je sivi galeb
Što brblja mačjim glasom o odlasku, odlasku.
Starost i strah je, kao njegovateljice, dvore,
A utopljenik, žaleći se na veliku hladnoću,
Ispuzava iz mora.

1U anglosakonskim zemljama je običaj da se na dan svetog Valentina
osobama suprotnog pola šalje ljubavno ili satirično pismo ili slika.

BRANJE KUPINA

Nikog na stazi, i ničeg, ničeg osim kupina,
Kupine s obje strane, mada uglavnom na desnoj,
Aleja kupina, što slazi u zavijucima, i more
Što se, negdje na njenom kraju, talasa. Kupine
Velike kao jagodica mog palca, i nijeme kao oči
Crne u živici, tuste od
Plavocrvenih sokova. Rasipaju ih po mojim prstima.
Nisam tražila to krvno posestrimstvo; one mora
da me vole.
Da se prilagode mojoj boci za mlijeko, spljosnule se.
Iznad nas idu čavke u crnim, kakofoničnim jatima –
Parčići izgorjele hartije koji se vrte u vjetrovitu nebu.
Samo njihov glas protestuje, protestuje.
Ne vjerujem da će se more ikako pojaviti.
U visini, zelene livade sjaje kao da su iznutra obasjane.
Prilazim žbunu kupina tako zrelih da je to žbun muva,
Što s plavozelenim trbusima i staklastim
krilima vise kao kineski paravan,
Medena svetkovina kupina ih je
ošamutila; one vjeruju u raj.
Još jedan zvijutak, i kupinama i žbunju je kraj.

Jedino što sada dolazi to je more.
Između dva brda vjetar se ulijevči put mene
Bacajući mi utvarno rublje u lice.
Ovi su brežuljci odveć zeleni i blagi a da bi okusili so.
Slijedim ovčiju stazu među njima. Posljednji
zavijutak me dovodi
Do sjeverne strane brežuljka, a to je narandžasta stijena
Što gleda u ništa, ništa do velikog prostora
Bijele kalajne svjetlosti i buke kao da kovači srebra
Biju i biju u nepopustljiv metal.

MJESEC I TISA

Ovo je svjetlost uma, hladna i planetarna.
Stabla uma su crna. Svjetlost je plava.
Trave polažu svoj bol pred moje noge, kao da sam Bog,
Bockaju moje članke i mrljaju svoju poniznost.
Dimne, sablasne magle nastanjuju to mjesto
Odvojeno od moje kuće nizom nadgrobnog kamenja.
Naprosto ne vidim kamo se stiže.

Mjesec nije izlaz. I sam je lice,
Blijedo kao zglob prsta i strašno uznemireno.
Povlači more za sobom, kao mračan zločin; ćuti
Sa O-zjalom potpunog očaja. Ovdje ja živim.
Dvaput nedjeljom zvona zaprepaste nebo –
Osam velikih jezika potvrđuju Uskrsnuće.
Na kraju, trezveno odzvone svoja imena.

Tisa stremi gore, gotičkog je oblika.
Oči je slijede i pronalaze mjesec.
Mjesec mi je majka. Nije mio kao Marija.
Iz plavih mu halja izlijeću mali šišmiši i sove.
Kako bih voljela vjerovati u nježnost –
Lice podobija, umekšano svijećama,
Spušta, upravo na mene, svoje blage oči.

Duboko sam pala. Oblaci cvjetaju,
Plavi i mistični iznad lica zvijezda.
U crkvi, posve će da pomodre sveci
Lebdeći na nježnim stopalima iznad hladnih klecala,
Lica i ruku ukočenih od svetosti.
Mjesec ne vidi ništa od toga. Ćelav je i divalj.
A poruka tise je tmina – tmina i tišina.

OGLEDALO

Ja sam srebrno i točno. Nemam predrasuda.
Šta god gledam odmah progutam
Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem.
Nisam okrutno, samo istinoljubljivo –
Oko malog boga, četvorougaono.
Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu.
Ružičast je, sa pjegicama. Toliko dugo gledam u njega
Da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi.
Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.

Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom
Tražeći u mojim širinama ono što zbilja jest.
Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama i mjesecu.
Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno.
Nagradi me suzama i pokretima ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Svako jutra njezino lice zamijeni tamu.
U meni je utopila mladu curu, i u meni starica
Dan za danom diže se put nje, kao strašna riba.

JUTARNJA PJESMA

Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat,
Babica te pljesnu po tabanima, i tvoj goli krik
Svrsta se među elemente.

Naših glasova eho uveličava tvoj dolazak.
Nova statua.
U promajnom muzeju, tvoja golotinja
Baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo
bezizražajno kao zidovi.

Nisam ti majka više
Nego oblak što čisti zrcalo da odrazi vlastito sporo
Brisanje pod rukom vjetra.

Svunoć tvoj leptir-dah
Treperi u blijedoj rumeni ruža. Budim se da bih čula:
Daleko more kreće se u mojim ušima.

Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlji teška i cvjetna
U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
Tvoja usta otvorena su sasvim ko mačja.
Prozorsko okno
Bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš
Svoju pregršt nota;
Jasni samoglasnici dižu se kao baloni.

POSLJEDNJE RIJEČI

Ne želim običan sanduk, želim sarkofag
S tigrastim prugama i na njemu lice
Okruglo kao mjesec, što zuri uvis.
Želim ih gledati kada dođu
Krećući se među nijemim rudama, korijenjem.
Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica.
Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe.
Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prvi bogovi.
Pitaće se bijah li važna?
Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće!
Moje se ogledalo magli –
Još nekolika daha i neće više uopšte
ništa da odražava.
Cvjetovi i lica bijele u papir.

Ne vjerujem duhu. Izmiče kao para.
U snovima, kroz usta-rupu ili oko-rupu.
Ne mogu ga zaustaviti.
Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve.
One ostaju, njihovi maleni pojedinačni sjajevi
Topli od velike upotrebe. Gotovo da predu.
Kad mi se tabani ohlade,
Plavo oko moga tirkiza će da me utješi.
Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce,
nek moji crveni lonci
Cvatu oko mene kao noćno cvijeće, ugodna mirisa.
Omotaće me zavojima, pohraniće moje srce
Ispod mojih nogu u urednom zamotuljku.
Jedva ću samu sebe poznati. Biće mračno,
A sjaj ovih malih stvari slađi je no lice Ištar.

TATICA

Nisi dovoljan, nisi više
Dovoljan, crna cipelo
U kojoj sam kao stopalo živjela
Trideset godina, uboga i bijela,
Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

Tatice, morah te ubiti. Umro si
Prije no što imah vremena –
Mramorno težak, torba puna Boga,
Sablasni kip sa starim nožnim palcem
Veliki kao iz Friska foka

I s glavom u ćudljivom Atlantiku
Gdje se lije zeleni bob preko plavog
U vodama divnog Nauseta.
Uobičavala sam moliti da te vratim tu.
Ach, du.

Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu
Koji je sravnjen valjkom
Ratova, ratova, ratova.
Ali ime je grada obično.
Moj prijatelj Poljak
Da ih je tamo tuce ili dva veli
Pa nikad nisam znala gdje li
Nogom kroči, korijen pusti,
Nikad ne mogoh s tobom govoriti.
Jezik mi se zaglavio u vilici

Zaglavio u omči bodljikave žice.
Ich, ich, ich, ich,
Jedva mogoh govoriti.
Mislila sam svaki Nijemac da si ti.
I taj bestidni jezik

Mašina, mašina,
Otpuhnuvši me kao Židovku.
Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počeh govoriti kao Židovka
Mislim da možda jesam Židovka.

Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo
Nisu previše istinski niti
Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom
I s tarok špilom i s tarok špilom
Mogla bih mrvu Židovka biti.

Uvijek se tebe bojah
Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja,
I tvoj brk uredan
I arijevsko oko, plavo sjajno.
O ti, panzer-man1, panzer-man –

Ne Bog već svastika
Tako crna nimalo neba da proviri.
Svaka žena obožava Fašistu,
Čizmu u lice, beštijsko
Beštijsko srce beštije kao ti.

Stojiš pred školskom pločom, tatice,
Na mojoj slici o tebi

Rascjep ti na bradi mesto na stopalu
Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti
To bi onaj crni čovjek koji mi je

Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje.
Imah deset na dan pogreba tvojeg.
Pokušah da umrem sa dvadesetak.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak

Ali su me izvukli iz vreće
I sastavili lijepkom.
I šta da činim tad sam znala.
Po tebi model sam sazdala,
Čovjek u crnom s Meinkampf izgledom

I ljubavlju da muči i tlači.
I rekla sam uzimam, uzimam2 .
I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim.
Crni telefon – iz korijena skroz.
Glasovi ne mogu gmizati kroz.

Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu –
Vampira što veli da je ti
I krv mi je pio cijelu godinu
Sedam godina, ako želiš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom tustom crnom srcu
A seljaci te nikad ne voljahu.
Oni sad igraju i gaze po tebi.
Uvijek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam.

< napisano 1962, objavljeno posthumno 1995>

1 Panzer-man (njem.) – čovjek u oklopu.
2 Uzimam – riječ kazana na vjenčanju
ŽENSKI LAZAR

Opet sam to uradila.
Jednom u svakih deset godina
To mi uspije –

Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža
Sija kao sjenilo nacističke svjetiljke,
Moje desno stopalo

Pritiskivač za papire,
Moje lice bez crta, fino
Jevrejsko laneno platno.

Zguli uburs
O moj neprijatelju.
Užasavam li? –

Nos, očne duplje, puna garnitura zuba?
Kiseli će zadah
Nestati za dan.

Brzo, brzo meso
Grobna jama što ga je pojela
Biće na meni kao kod kuće.

A ja žena nasmiješena.
Imam samo trideset.
A kao mačka devet puta umirem.

Ovo je Broj Tri.
Kakvo smeće
Za uništavanje svakog desetljeća.

Koji milion vlakana.
Svjetina što krcka kikiriki
Gura se unutra da vidi.

Kako mi odmotavaju ruke i noge –
Veliki strptiz.
Gospodo, gospođe

Ovo su moje ruke
Moja koljena.
Možda sam kost i koža.

Ipak, ja sam ona ista, identična žena.
Prvi put to zbi se kad navrših deset.
To je bio nesrećni slučaj.

Drugi put bjeh naumna
U tome istrajati i ne vratiti se više.
Ljuljala sam se zatvorena

Kao morska školjka.
Zvali su me i zvali
I trgali s mene crve kao ljepljive bisere.

Mrenje je
Umjetnost, kao i sve drugo.
Ja to radim izuzetno dobro.

Radim to tako da se osjećam kao u paklu
Radim to tako da osjećam kao stvarno.
Može se reći da mi je to poziv.

Lako je to učiniti u ćeliji.
Lako je to učiniti i tu ostati.
Ali taj teatralni

Povratak po bijelu danu
Istom mjestu, istom licu, istom surovom
Veselom poviku:

”Čudo!”
To me zgromi.
Plaća se

Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se
Za slušanje mog srca –
Ono zbilja bije.

A plaća se, skupo se plaća
Za riječ ili dodir
Ili kaplju krvi

Ili uvojak mi kose ili parče odjeće
Tako, tako Herr Doktore,
Tako Herr Neprijatelju.

Ja sam vaš opus,
Ja sam vaša dragocjenost,
Beba od suha zlata

Što se tali u krik.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da potcjenjujem vašu veliku skrb.

Pepeo, pepeo –
Kopkate i razgrćete.
Meso, kost, nema tu ničega –

Parče sapuna.
Vjenčani prsten.
Zlatna plomba.

Herr Bože, Herr Luciferu
Čuvajte se
Čuvajte se.

Iz pepela
Ustajem sa svojom crvenom kosom
I jedem ljude kao vazduh.

Podijeli