Vjerujem da osoba mora biti sposobna da kontroliše iskustva, čak i ona najstrašnija poput ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba da bude sposobna da njima manipuliše, umom koji je otvoren i razuman.

Silvija, kada ste počeli da pišete poeziju?

Ne znam što me je pokrenulo, jednostavno sam počela da pišem u vrijeme kada sam bila veoma mala. Valjda su mi se dopale dječje pjesmice, pa sam pomislila da mogu da napišem nešto slično njima. Napisala sam svoju prvu pjesmu, prvu pjesmu koja je objavljena, kada mi je bilo osam i po godina. Pjesma je objavljena u časopisu “The Boston Traveller” i od tog trenutka ja sam, donekle, profesionalno u književnosti.

O čemu ste pisali tada?

O prirodi, ako se dobro sjećam: o pticama, pčelama, proljeću, jeseni, svim tim temama koje su potpuni darovi osobama koje nemaju unutrašnjih iskustava o kojima bi pisale. Mislim na dolazak proljeća, zvijezde koje sijaju iznad naših glava, prvi snijeg. Pravi darovi za dijete, mladu pjesnikinju.

Ako bismo sada preskočili čitav niz godina, postoje li danas neke teme koje Vas kao pjesnikinju privlače, teme o kojima biste voljeli da pišete?

Mogla bih to okarakterisati riječima ‘američka tematika’: veoma sam uzbuđena zbog onog što osjećam da je novi prodor koji je uveo Robert Louel sa zbirkom Skice o životu, intenzivan prodor u veoma ozbiljno, veoma lično, emocionalno iskustvo koje je do sada bilo dijelom tabuizirano. Pjesme Roberta Louela o njegovom iskustvu u mentalnim institucijama, na primjer, veoma me privlače. Posebno bih istakla i pjesnikinju En Sekston koja piše o majčinstvu, kao majka koja je doživjela nervni slom i koja je ekstremno emotivna mlada žena. Njene pjesme su u formalnom smislu savršene, ali imaju neku vrstu emocionalne i psihološke dubine koja je nešto sasvim novo, sasvim uzbudljivo.

Kao pjesnikinja i osoba koja prelazi s jedne na drugu stranu Atlantika, ako se tako može reći, a Amerikanka rođenjem…

To je veoma čudna pozicija, ali je prihvatam!

Na kojoj strani Atlantika je težište jače, ako mogu nastaviti sa započetom metaforom?

Što se jezika tiče, ja sam Amerikanka. Bojim se da je moj akcenat američki, način na koji govorim je američki, Amerikanka sam starog kova. To je vjerovatno jedan od razloga zašto sam sada u Engleskoj i zašto ću u Engleskoj ostati. Kao da sam pedeset godina u zaostatku kada je u pitanju ono čemu sam u pjesničkom smislu naklonjena i naglasiću da su pjesnici koji me inspirišu uglavnom na američkom kontinentu. Malo je savremenih engleskih pjesnika kojima se divim.

Da li to znači da smatrate da je savremena engleska poezija zaostala u odnosu na američku?

Ne, ali jeste ograničena na određen način, ako tako mogu reći. Pomenula bih jedan esej britanskog kritičara Alvareza: u tom eseju pisao je o opasnosti od visokog formalizma u engleskoj književnosti koji je veoma prisutan, veoma naglašen. Moram reći da moj pjesnički izraz nije takav i da osjećam da me formalizam u pjesničkoj formi guši: urednost, besprjekornost, koja je tako evidentna u Engleskoj i možda opasnija nego što se na površini čini.

Ne mislite li da su engleski pjesnici opterećeni tradicijom pjesništva koje je na ovim prostorima od davnina stvarano, onim što se zove ‘engleska pjesnička tradicija’?

Da, sasvim se slažem. Dok sam boravila na Kembridžu postala sam toga svjesna. Jedna mlada žena prišla mi je i rekla: “Kako se usuđujete da pišete, kako se usuđujete da objavljujete, zbog kritike, užasne kritike koja se obruši na onog ko se usudi da nešto objavi?” A kritika se ne odnosi prema pjesmi kao pjesmi. Sjećam se kako sam se neprijatno iznenadila jednom kada me je neko kritikovao što pjesmu počinjem kao Džon Don, ali ne umijem da je tako i završim. U tom sam trenutku osjetila pritisak tradicije koju ste pomenuli. Ja mislim da je čitav naglasak na praktičnoj kritici u Engleskoj, na univerzitetima (ne koliko naglasak na istorijskoj kritici, kada morate znati iz kog perioda potiče koji stih), gotovo parališući. U Americi, na univerzitetima, što mi to čitamo? T. S. Eliota, Dilena Tomasa, Jejtsa… sa njima počinjemo. Šekspir se razmeće u pozadini. Moj stav prema ovom pitanju još nije sasvim definisan, ali mislim da za mladog pjesnika, pjesnika koji stvara, nije toliko zastrašujuće da bude na američkom univerzitetu koliko je na nekom engleskom.

Silvija, rekli ste da ste Amerikanka, ali kada slušamo pjesmu poput “Tatice” u kojoj pjevate o Dahauu i Aušvicu i Majn Kampfu, ja stičem utisak da čitam pjesmu koju Amerikanac nikada ne bi mogao da napiše, jer ta imena na ovoj strani Atlantika ne znače koliko na onoj drugoj.

Obraćate mi se kao prosječnoj Amerikanki. Ipak, moje porijeklo je njemačko i austrijsko. Moj otac je u Novi svijet došao iz Evrope, majčini roditelji rođeni su ovdje, i moja zainteresovanost za koncentracione logore intenzivna je na jedinstven način. Osim toga, veoma sam politična, pa iz toga proizilazi i moja opsjednutost tematikom koju ste pomenuli.

Da li kao pjesnikinja imate naglašen osjećaj za istoriju?

Nijesam istoričarka, ali istorija me fascinira i svakoga dana sve više i više čitam istorijske knjige. U ovom trenutku posebno me interesuje Napoleon: bitke, ratovi, Galiopi, Prvi svjetski rat, i vjerujem da ću sa godinama postajati sve istoričnija. Kada sam bila u ranim dvadesetim, nije bilo tako.

Svoje pjesme danas gradite više iz knjiga nego iz života?

Ne, ne. Nijesam tako mislila. Moje pjesme nastaju iz neposrednih senzualnih i emocionalnih iskustava, ali moram reći da ne mogu biti naklonjena kricima koji dolaze iz srca isprovocirani samo iglom, nožem, ili nečim drugim… Vjerujem da osoba mora biti sposobna da kontroliše iskustva, čak i ona najstrašnija poput ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba da bude sposobna da njima manipuliše, umom koji je otvoren i razuman. Lično iskustvo veoma je važno ali ono, sasvim sigurno, ne treba da bude okrenuto sebi, narcisoidno, zaljubljeno u sopstveni odraz. Treba da bude relevantno, relevantno za više stvari, važnije stvari, kao što su Hirošima, Dahau i ostalo.

Dakle, iza primitivne, emocionalne reakcije mora postojati intelektualna disciplina.

Sa tim se sasvim slažem: akademkinja sam, pred iskušenjem da ostanem na katedri i doktoriram, budem profesorka, i sve to, s jedne strane, utiče da dijelom poštujem sve discipline, bar dok ne okoštaju.

Što je sa književnicima koji su uticali na Vas, koji su Vam puno značili?

Nije ih bilo puno. Danas mi je teško da se sjetim svih imena. Dok sam studirala divila sam se modernistima, Dilenu, Jejtsu, Odenu, čak: u jednom periodu bila sam potpuno luda za njegovom poezijom i sve što sam tada napisala bilo je u odenovskom maniru. Kada se danas osvrnem u prošlost, prisjetim se Blejka i ugledam pomalo na njega. Naravno, pretenciozno je reći da je na vas uticao neko poput Šekspira: Šekspira čitate, i to je to.

Silvija, kada se Vaše pjesme čitaju i kada se slušaju, dva kvaliteta nameću se sasvim lako i jasno; njihova lucidnost (ova dva kvaliteta su povezana), njihova lucidnost i uticaj koji vrše dok ih čitate. Da li pjesme stvarate tako da u isti mah budu lucidne i efektne dok se čitaju na glas?

Sa ranim pjesmama to nije slučaj. Na primjer, nijednu od pjesama iz prve zbirke ne mogu da pročitam naglas. Nijesam ih tako pisala. Te su mi pjesme, sasvim privatno, dosadile. Kada su u pitanju pjesme koje sam upravo pročitala, koje su nedavno napisane, moram da ih kažem, da ih kažem sebi, i u mom književnom razvoju to je sasvim nova stvar i, ako kakve lucidnosti ima u njima, ona potiče otuda što ih govorim sebi, što ih čitam naglas.

Da li mislite da je ta efektnost koja se osjeti kada se pjesma čita na glas sastavni dio dobre pjesme?

Da, to osjećam sada, kao i sve prednosti koje sobom donosi snimanje pjesama, čitanje pjesama na književnim večerima, što je sjajno. Veoma sam uzbuđena zbog toga. Na određen način, vraćamo se tako iskonskoj ulozi pjesnika kada pjesnik čita svoje stihove pred grupom ljudi.

Ili ih pjeva?

Da, da pjeva grupi ljudi, upravo tako.

Zaboravimo na poeziju na trenutak. Postoji li još nešto što biste voljeli da napišete, ili što ste napisali?

Uvijek me je interesovala proza. Kada sam bila tinejdžerka objavljivane su kratke priče koje sam pisala. Želim da se ostvarim i u dužoj proznoj formi, romanu na primjer. Sada kada sam, ako to mogu reći, zašla u određene godine, sve više me interesuje proza, roman. U roman možete unijeti četkicu za zube i čitav niz trivijalnosti, što je teže u poeziji. Poezija je tiranska disciplina, morate napredovati brzo, tako daleko, na malom prostoru, da ste prinuđeni da se odreknete svih trivijalnosti. A nedostaju mi! Ja sam žena, volim svoje božanske trice i kučine, volim trivijalnosti, i osjećam da bih u romanu mogla da zahvatim više života, možda ne toliko intenzivnog, ali svakako više života, i stoga sam postala veoma zainteresovana za pisanje romana.

Ovaj stav podsjeća me na određene stavove dr Džonsona, zar ne? Kako je ono dr Džonson rekao, “postoje određene stvari koje u poeziji nalaze svoje mjesto i one koje ga ne nalaze?”

Kao pjesnikinja mogla bih reći da nije tako i da sve može biti predmetom pjesničke obrade, ali ne mogu četkicu za zube strpati u pjesmu, ne mogu!

Da li ste često u društvu pisaca, pjesnika?

Od književnika su mi draži doktori, babice, advokati… Književnici su po pravilu narcisoidni ljudi. Ne bih ovo trebala da govorim, jer mnogi od njih su mi dragi, zapravo mnogi od mojih prijatelja su književnici i umjetnici. Ali, priznati moram, najviše se divim ljudima koji su pravi stručnjaci u nekoj praktičnoj oblasti i od kojih mogu da naučim nešto korisno. Od lokalne babice naučila sam kako da uzgajam pčele. Dobro, ona ne može razumijeti sve što ja napišem, ali moram reći da mi je draža, mnogo draža od većine pjesnika. Među mojim prijateljima ima ljudi koji znaju mnogo toga o brodovima, nekim sportovima, koji znaju da razrežu čovjeka i da mu izvade organ. Fascinira me misterija praktičnog. Pjesnici žive pomalo u oblacima. Volim kada su pored mene ljudi od kojih mogu naučiti nešto praktično.

Postoji li nešto što biste rađe radili? Ako želite da budete uspješni, pisanju poezije morate posvetiti veliki dio privatnog života. Da li ikada zažalite što se nijeste posvetili nečem drugom?

Dopada mi se medicina. Sušta suprotnost onome što radim sada. Svi moji najbolji prijatelji bili su doktori. Uvijek sam voljela da se obmotana gazom ušunjam u porodiljsku salu ili u mrtvačnicu. To me je uvijek fasciniralo, ali nikada sebe nijesam uspijevala da disciplinujem do nivoa kada bih mogla da naučim sve detalje zahvaljujući kojima bih bila dobra doktorka. Kakva suprotnost: neko ko se direktno bavi ljudskim iskustvima, sposoban je da zaliječi, popravi, pomogne, i slično. Ako u tom smislu u mom životu postoji nostalgija, onda je to to, ali tješim se jer poznajem mnogo doktora. I mogu reći da sam srećnija što mogu da pišem o doktorima, jer dobra doktorka nikada ne bih bila.

Ali, suštinski, pisanje poezije za Vas je izvor velikog zadovoljstva, zar ne?

Oh, zadovoljstvo! Bez zadovoljstva ne bih mogla da živim. Zadovoljstvo je poput vode ili hljeba, esencijalno u mom životu. Sasvim sam ispunjena kada napišem pjesmu, dok je pišem. Kada završite sa pisanjem pjesme, kada naglo pređete iz faze pisanja u fazu odmaranja od pisanja, što uopšte nije isto. Ali iskustvo pisanja pjesme je veličanstveno.

[divider]

Razgovor koji je Piter Or vodio sa Silvijom Plat objavljen je u knjizi The Poet Speaks: Interviews with Contemporary Poets Conducted by Hilary Morrish, Peter Orr, John Press, and Ian Scott-Kilvery. London, Routledge, 1966.

Priredila i prevela: Aleksandra Nikčević Batrićević

Podijeli

Ostavi odgovor