Postoje mjesta koja su po svom duhu i atmosferi jednostavno – pjesnička, a da to i ne moramo posebno objašnjavati.Postoje i prostori koji još samo u sjećanju i pjesništvu mogu živjeti.Nakon odlaska našeg Mladena – niti takvog Cetinja, niti takve Crne Gore. Nema više ljudskog i pjesničkog znamenja koje je oličavao Mladen Lompar, kroz decenije osobenog, raznolikog i vrijednog kulturnog pregalaštva. Svojim knjigama je ostavio blistav trag na crnogorskoj književnoj mapi, baš kao što i njegovim odlaskom praznina dobija ogromne razmjere – u našim životima i dušama. Ali i u stvarnosti jedne zemlje u kojoj jedino prošlost nema kraja.
U ovoj istoj sali, ne tako davno, Mladenu Lomparu je uručena nagrada Leso Ivanović.Ova danas već teška simbolika nas upućuje na pitanje ima li više u ovom vremenu istinskih pjesnika.
Nema više one plemenite tjeskobe, ni dostojanstvene tuge. Ni otvorene zatočenosti, ni prijateljskog usamljeništva. Da li će samo mirisi nekih jutra jugovih i nadolazeća noć iz lapidarija svjedočiti o postojanju poezije i njenih posvećenika? Ne može Mladen Lompar biti zaboravljen: svojim riječima je mogao dosegnuti sve najdivnije riječi, od kojih ne možemo ni zamisliti prikladnije, ali nam je i tišinu ostavio kao veliko prostranstvo. Da se u njoj ogledamo – kao njegovi prijatelji, čitaoci, pjesnici, ljudi… Tišinu četvrtog, posljednjeg pečata.On, koji je – snagom predaka i zbilja nesvakidašnjom voljom -prebrodio sedam redova života.
I opet, ne tako davno u najljepšem refrenu jedne mitologije Mladen predosjeća: pregled kolekcije rentgen snimaka djeluje kao panorama mjesta, popis sudbina, uvod u propadanje. Kao da je po Ivanbegovoj sakupljao te ostatke sjećanja i življenja. Iza Crne grede gdje još stoluju njegove maštarije.Tamo je mitski prostor Lomparovih bilježnica i prvih strofa kroz koje lelujaju i duhovi zaboravljenih junaka nestalog vremena. Pustolov po misteroznim predjelima naše prošlosti, zatočenik mediteranskih tajni, vjernik apokrifa i uspomena. Impresionirao nas je i rastuživao, strpljiv i jedinstven, tih i drugačiji, sa temeljitim pogledom na svijet i unikatnim duhom.
Mladen Lompar je dugo odagnavao nestajanje i uporno spajao generacije, ujedinjavao vremena. Sa iskonom u misli i riječi, bio je savremeniji od dvostruko mlađih i samosvjesniji od rijetkih prethodnika, pustinjaka cetinjskih. Osim što je u našu književnost unio nove modele pjevanja, on je značajan kao pisac koji je na veoma uspješan i prijemčiv način kombinovao stvarno i fiktivno, dokumentarno i fantastično.
Ako je istinita ona Prustova misao da se „stvarnost oblikuje samo sjećanjem“, onda će i naša stvarnost biti bogata. Jer toliko je divnih uspomena, toliko nezaboravnih stihova.
A on, on je umio obitavati u snovima, koji i odranije bijahu njegovi „najveći posjedi“. Ovo je prvi neutješni i neumoljivi,već ispisani san koji ne nudi povratak. Već neizbrisivi ožiljak po sred srca svakog koji je imao čast i privilegiju poznavati ga.
Sjetimo se Česlava Miloša: „Primao sam što bješe mi suđeno. Pa ipak, bio sam samo čovjek, / To znači, patio sam za bićima sličnim sebi.“ Takav je bio i Mladen Lompar čiji je izuzetni pjesnički govor predosjećao da odasvud “šumi jeza konačnosti”. Tako će on, lomparovski, biti zahvalan i na mučeništvu koje proživljava, pa će saopštiti: „Gospode/ za mučeništvo/ hvala tvojoj milosti…“ Jednostavno, svaka okolnost je shvaćena kao dar pjesništvu. Naš je Mladen odista pjesnički stanovao na zemlji.
Autor Boce lude princeze, Sjene na sceni, Triptihona iz nacionalne biblioteke, bio je prije svega hrabar i čovjek i pjesnik. Nimalo slučajno, upravo sedma knjiga Mladena Lompara Prostor izgubljene svjetlosti označila je promjenu njegove poetike, iskorak u nepoznate sfere crnogorskog pjevanja. Izraz se približio prozi, a nakon ovog djela uslijedila je prvo rekapitulacija, sa izborom iz dotadašnjeg pjesništva Dodir za gubilište, a potom i puna afirmacija Lomparovog stvaralaštva, u kasnijim godinama potpuno zasluženo krunisana najvišim nacionalnim i književnim priznanjima. Lompar je tako potvrđen kao dosljednji i po mnogo čemu, a najviše po odvažnim stvaralačkim iskoracima i dostojanstvu književnog izraza, usamljeni riter crnogorskog pjesništva. Kao takav će ostati upamćen i neprevaziđen.
Odavno je Lompar predosjetio da “ništa nije neminovnije od nemogućeg” (Igo). Odavno je postao svjestan da “Svaki dan je raspeće a noć potopska”, da je čovjek uvijek na nekom rubu. Tako je njegova poetika različitim nemirima označena. I samo trajanje nemirom se unutrašnjim imenuje.A što bi drugo preostajalo kad je pjesnik uvijek pustinožitelj. On je pjevao o onom dobu “kad tonu zavještanja”, kad je “kasno za sumnju”, kada osama obuzme sam duh. Toliko puta se u različitim knjigama Mladen Lompar iskazao kao pjesnik moćnih predskazanja, u našoj literaturi ni na koga nalik i čijom su pjesničkom harizmom dostignuti sami vrhovi savremenog crnogorskog pjesništva.
Toliko; zar nije dovoljno za zabrinutost “kako i sve drugo / stisnuti u pjesmu / sa starim riječima / malog jezika”?
I ključne odgovore on sažima u rečenicu: “ja sam samo čovjek”, pa se zato i prisjećamo poente Kvazimodove pjesme “Brodolomnik”: ”Čovjek sam samo, / sami pakao.” Eto, na taj način cetinjski melanholik, onaj koji vazda hoda “nekom drugom stranom stvarnosti”, daje snažan i značajan pečat novoj crnogorskoj književnosti. Na svom putu, Lompar je, među rijetkim savremenicima i sunarodnicima, shvatio da je vidjeti prošlost bezmalo jednako predskazanje kao vidjeti budućnost. Tako se, valjda, stvaraju velike priče malog jezika.
Veliko je nasljeđe Mladena Lompara: on nam je ostavio prvorazredno književno djelo, ali i kao pojava će ostati nedostižan u našem društvu. Svojim osobenim duhom plijenio je pažnju svih, a svojim stavom – prema prijateljstvu, ljubavi, Crnoj Gori – bio je uzoriti čovjek i istinski svjetionik ovoga vremena. Ta širina se moguće najbolje potvrđuje u odnosu prema nacionalnim temama: što su bile više crnogorske, to su postajale više univerzalne. Na taj, istrajan i otmjen način je povezivao život i literaturu i bio čuvar crnogorskih vrijednosti.
Nakon svega, valja mu tražiti srodnike među mediteranskim posvećenicima poezije. Zato uz Mladena Lompara pristoji ona odrednica koju su savremenici dodijelili Đuzepeu Ungaretiju – il carissimo amico e maestro! Kao takvom mu dugujemo trajno poštovanje i zahvalnost.
Odavno se smjestivši u prostor svoje sudbine, Mladen Lompar je časno odživio predodređene znakove. Sam bi rekao: „ipak je zapisano“.
