Dina Murić: Balkanski Evnuh

ZOVU ME DJEČAKOM

Ali ja to nisam
Iznad gore, crno je nebo i mati
Nedostaješ mi, ali ne reci nikome

Iako moje tijelo nije dostiglo potpune dimenzije tijela čovjeka
Fali mi dodir i poklič, fali mi sječivo u ruci
Nedostaje mi grudna maljavost i brada
Čovjek sam!
Ispod crnog neba ubogi čovjek i sa ostalima osuđen na svijest o svom kraju

Nadao sam se nekada, možda i volio
Ali sada sa njima na drinskom mostu, čekam udarac u potiljak glave
A tijelo će plutati u skupini sličnih i nikada niko neće saznati

BILA JE TO STRAŠNA NOĆ

Samo takva može u svojim tajnovitim grudima skrivati čin odnošenja ljudskih glava
Ali ko je mogao predvidjeti ljubav
Ko je uopšte mogao pretpostaviti
Da bi se upravo jedna takva noć mogla završiti predivnim djevojačkim licem na obali vode

Uprkos tragediji koja me zadesila
Molio sam se Bogu da mi makar glava ostane na ramenima
Želja mi je bila uzvišena
Bog je veliki!
Starci su se nadali da podijele istu sreću
Kačket jednog se našao pod mojim nogama, dok su nas vukli preko čeličnih šina

Udarac u potiljak!
Usijani gvozdeni predmet, kakvim se služe mesari
Glave sa manje sreće se nakon odvajanja od tijela kotrljaju niz strmu padinu
Žure ka brzacima, kuda samo?

Napada ih lišće, mahovina, vlažna zemlja i insekti
Dosežu vodu i kraj je paklu
Kupanje milosnom tečnošću po dodiru sa površinom uzburkane, mutne rijeke
Strašni zvuk praska!

Šta smo to uradili? Kako ćemo pred tišinu Univerzuma sa krvavim rukama?
Zašto je zvuk tjelesa pri dodiru sa vodom isto što i zvuk protrulih debala
Sasječenih negdje u udaljenim planinskim selima
Samo u zvuku nade je razlika

Noć. Tijela, naduvena i modra!
Nijema i hladna ubrzano klize, kao da znaju kuda
Polagano tonu zbog preteške odjeće i obuće

Zaustavljena na kamenju
Lakša prednjače pred stampedom plutajućih nesretnika

Među njima je dječak, stran, otuđen i drugačiji
Njegovo prisustvo je jedna velika kosmička greška

OVA PRIČA NIJE TUŽNA, A NI STRAŠNA

Ovo je priča o ljubavi!

I dželatima sam oprostila zbog nje
Jer, šta je jedan život bez ljubavi
Čak ni smrt bez nje nema smisla
Cvijet koji viri ispod snijega u rano proljeće
Zla ljepota sunca koja zagrijava kapljicu rose
Prelijepa smrt
Na kamenom mostu sa poluoborenom metalnom ogradom
Moja odsanjana ljubavi, pogledaj kako su nam uništili sva sjećanja
Tužna sam! Neutješna sam zbog toga
Toliko očajna da sam se dala u ćutanje

Uništena su još onog momenta kada su most iskaljali blatnjavim čizmama
Kaldrma na kojoj smo kredom ucrtavali svoje imena je postala neprepoznatljiva
Dječak je skakao sa mosta u igri nadmetanja sa ostalima
I tada je maštao o ljubavi, ali ništa se nije dogodilo
Slala je stidljive poglede prema meni
U realnosti, samo joj je bio potreban neko
Ko će joj pomoći da razumije poeziju Branka Miljkovića
Skok u plave visine
Sa rukama djeteta, zamišljeno gleda u daleku tačku
Dodir površine vode grudima laste! Prasak!

Majko, rekla si mi „čovjek si“!
Kako si to samo poricala u noći kada su me odvodili
Poricala si to čak i za starijeg brata
Jedino kada su oca odvodili zanijemjelo si ćutala
Bez sjaja u oku, bez riječi i argumenta
Kako ću ti to oprostiti?
Zašto se nisi postavila između vojnika i njega
Zašto ga ni jednom nisi pogledala u oči
Zašto ni jednom nisi zatražila od njih da ga ne odvedu?

Za nama si vriskala toliko glasno, da je čitav kraj odlijegao
No ne plači, sada je sve to prošlost
I sve se sublimiralo u taj jedan momenat udarca, mraka i pada u vodu
Oni su zaspali, jedini sam se ja iz nekog razloga probudio
Možda jer sam jedini koji je u trenutku kada je metal dodirnuo moje tjeme
Patio što nikada nisam volio

ZALJUBIO SAM SE U SVITANJE

Na treći dan svoje plovidbe
Kao u bajci u vodi okruženoj drvećem
Mirisom smole i izmišljenim lokvanjima
Borovim iglicama probuđenim proljećem, prirodom koja opija
Molitva Bogu sada je bila jasnija:
„Ne dozvoli da se moje tijelo zaglavi u nekom šipražiju“

Tada sam je ugledao na obali
Kako sjedi poput vile, duga crna kosa, bijelo lice, lijepša od Emine
Njene oči me čine tužnim
Plava mjesečina otkriva dlanove i lice
Drži nešto u ruci, valjda komad drveta
Zagacala je do struka i izvukla me na obalu
Grčevito je stegla moje ruke, da sam osjetio njene nokte zabodene u moje meso
I tek kada sam vidio njeno lice
Materinski me privila na grudi, stavivši moju glavu u svoje krilo
Zatim je obgrlivši grčevito rukama
Počela je prosipati suze po mom licu
Htio sam nešto da joj kažem
Ali nisam bio u stanju
Nisam imao snage nakon pada i plovidbe da ugasim tugu riječima
“Sve će biti u redu”, mada smo oboje znali da neće
Da ništa, pa i naša ljubav neće imati budućnosti
Ljubav je dakle i patnja

“Bože, bolje da sam zauvijek zaspao zajedno sa ostalima, nego da je izgubim”.
Nerazumljivo je govorila o tome kako je noć mračna, kako je hladno
Kako nije željela da se to desi, ali nije mogla da zaustavi tragediju
Njen pogled susreo se sa nekoliko stotina plutajućih tijela,
Osjetio sam olakšanje i sreću što je od svih tih nesrećnika baš mene izabrala
Da sam joj to samo mogao reći
Kada je vratila pogled od njih
Još čvršće je stegla moju glavu u svom naručju
I tada je počela pričati priču
Strašniju od bilo koje koje sam čuo u životu

PRIJESTONICA

Grad prokletih, tako su ga zvali!
Te jeseni, zauvijek će nestati sve, bez posebnog razloga
Kišne ulice, rasijanost ljudi i siromaštvo
Svaki poznati miris, ukus i oblik, sada je stran
I priče su se širile o stradanju
Nekoliko lovaca je po povratku iz planine ispričalo priču o govorećem jelenu
Kada su ga naciljali u šumarku
Neki glas je povikao da ga ostave na miru
Jer je i on bio božije stvorenje
A kada su krenuli ka njemu
Nasuprot očekivanoj reakciji bježanja
Lovci su bili suočeni sa razjarenom životinjom koja je ubilački trčala ka njima
Svjesna da će biti pobijeđena

U momentu kada je pao na zemlju, jelen je odustao od svog tijela
Više mu nije ni bilo bitno šta će uraditi sa njim
Njegove oči ostale su otvorene
„Jednoga dana će doći vrijeme kada mi jeleni nećemo biti lovljeni
A do tada ubijajte, neka vam ruke budu i dalje krvave“

UDOVAC

Bila je lijepa i mirna žena, onakva kakva se više ne rađa u brdima
Bolest je bila gruba i neobjašnjiva
Plakao je na njenom uzglavlju okupanom kapljicama krvi
Suze su prale crveni kraj
Novi život i siroče u bašti koju je ona sadila

Dušan, zvala ga je duša
Profesor biologije, poštovan u gradu
Upravo se bješe vratio za ratišta
Želio je zaborav
Volio je da nedjeljom nakon crkve sam ide u šumu
Jer je tradicija nalagala da se šuma planine Obrov strogo zaobilazi i ignoriše
Tamo su živjeli nedodirljivi
No, osjećao je empatiju prema ubijenom jelenu
Neki su i dalje vjerovali u to da su se jeleni okupljali noću na planinama oko grada
I da su im crvene oči svijetlele iz mraka
«Šta su željeli, zašto su se okupljali, da li im je grad ostao dužan»?
Znao je, nema njih u planinama
Bili su istrijebljeni još prije Svjetskog rata na tom područiju
Vlasti su nekada imale nepisani zakon o tolerisanju divljih životinja
Ali sa dolaskom rata nastupila je glad i narod ih je počeo loviti
Što je tadašnjeg kralja inspirisalo da ubijanje divljih životinja napravi legalnim
No on je imao lični razlog koji mu je bio važniji od svih bajki

ŠUMA SMRTI

U januaru 1995. godine hodao sam kroz šumu
Koja se prostirala preko nekoliko brda na desnoj obali Lima
Po prvi put ne razmišljajući o tragičnim okolnostima
Pod kojima je preminuo otac i da li sam uspio da zavrijedim njegovo ime
Bože, zašto više nisam u stanju da prepoznam Mirjanu?

A ja koja pišem, zašto sam morala da upoznam mladog Ulriha
Zašto sam kažnjena saznanjem da njegova ljubav, iskrena i nježna
Može roditi patnju

Ovo nije priča o tebi
Njena slika je bila njegov štit u bosanskim rovovima
U jurišu i u zimskim noćima kada je Boga pitao „Da li je sve to imalo neku svrhu?“
„Činite to zbog vaše djece“
Nakon toga spavao je mirnije
Lakše je podnosio urlike i prizor toplog mlaza krvi koja je stvarala rupice u snijegu
Činio je to zbog nje
Koja je bila sve što mu je ostalo u životu u gradu koji nije volio

Ljudi su glupi, prljavi i zli
Sa balkona gleda kako se obućar Ivan
Pijan valja po trotoaru
Zatim ustaje i zaustavlja automobile kao pomahnitali skitnica
Pantalone su mu otkopčane
Padaju i otkrivaju modri donji veš iz kojeg se nastavlja par bijelih
Ranjivih tankih nožica kao u skakavca
Ja sam drugačiji

PRVI ZRACI SUNCA

Osjećam radost, ne jasnu i direktnu kao nekada
Ipak radost
Jer to tamo na ulici nisam ja, a mogla bih biti

To je dovoljno za ženu poput mene
To je dovoljno za čovjeka poput tebe
Osjećaj da si uradio sve ono što si trebao da uradiš u ovom životu
Shvatiš svoje limite, prihvatiš realnost
Stvoriš porodicu, nahraniš je i naučiš moralu
I na kraju odbraniš svoju zemlju
A dušu izgubiš

JUTRA SU POSTALA TIHA

Ustajem u cik zore i brojim vrane na žici
Mirjana spava a ja gledam u njeno skamenjeno lice
Oblačim papuče, izlazim na terasu i gledam kako se magla podiže sa grada
Bolesni kašalj komšije na spratu iznad
Bojim se da će moj uskoro postati sličnog intenziteta

Čedo moje, zašto mi daješ razglog da te se odreknem
Tebe i tvog malog čela koje si naslijedila od Atine
Tebe i tvoje tamne odjeće i crvenog karmina
Koji nose samo lake žene
Tebe i tvoje kose koja se sada pruža do polovine leđa
„Treba da se oporaviš“, kažeš mi na pragu
Kao nekome ko je došao kući nakon dugo vremena provedenog u bolnici
Zar me ne možeš razumjeti?
Zbog tebe sam svoje noći provodio u gradovima
Prepunim obezglavljene djece
Zbog tebe sam obezglavio tuđu djecu

PROFESOR BIOLOGIJE

Na ratištu!
Voli svoje zanimanje i filozofiju
Sa kime sada može razgovarati o tome?
Ljudi su postali rasijani, prljavih lica i oznojenih pazuha
Gdje su samo otišli oni koji su još uvijek znali kako se živi uzdignute glave?
Izgubljeni u magli promrzle izmaglice i stalnog nevremena?

Lijeno, odsutno i ubijeno jutro
Gledam u lebdeću slamku kako se gubi u vrtoglavim visinama
Spuštam pogled ka prašnjavom dvorištu zgrade
A tamo je ona, dolazi od nekuda preko dvorišta
kvasna i pokrivena babinim mantilom
Umornim hodom ulazi u stan i polako se uvlači u krevet
Lice mi trne od boli
U krevetu je skupljena i mala
Sa kosom prosutom preko bijelog jastuka
Jednom rukom je prigrlila plišanu igračku
Zar je mogla izdati ime i samu sebe?

Volim je!
I zato ubio bih je, ali me u posljednjem trenutku
Zaustavlja zvuk usmrćene bube koju sam nehatom nagazio
Njeno tijelo se sada pretvorilo u nepravilnu fleku na bijelom patosu
Koja samo naslućuje postojanje nekadašnjeg insekta
Oko kojeg fanatično obigravaju istovjetni mladunci

SAT ODZVANJA TRI

Ustajala je tiho hodajući na prstima
Preplašena mogućnošću da sam je mogao čuti
Kroz otškrinuta vrata, njena sjena, klati se pod svjetlošću svijeće
Kosa pokupljena u visoku punđu, cipele drži u rukama
Oblači ih onda kada se spušta niz stepenište i izlazi iz zgrade
Pratim je
Glavnom gradskom ulicom
Ona uzima prečicu

Gledam ih i mislim na Ulriha
Mislim o tome da je svako sjećanje na Rožaje ispunjeno čemerom
Čak i onda kada sam bila srećna
Smrt, mrak i laži
Močvara Kalaua, odatle dolazi prestrašeni dječak koji će mi reći
Da je ljubav na početku tiha i oprezna
A kasnije neophodna kao voda i vazduh

Na početku mosta se još jednom okreće oko sebe
Na obali Lima
Iz daljine izgleda nepomično
Metal svjetluca pod mjesečinom
Makaze i sasječena kosa na drvenim splavovima i zapaljenim svijećama
Susret pogleda
Njen ispunjen razočarenjem
“Čime se ovo zove Mirjana”?
“Drina je velika,
Ali ove svijeće će da osvijetle put i pokažu grob u kojem leži moja ljubav”

NA NOVOGODIŠNJU NOĆ

Gledam u nebo
Ovoga puta mi se izruguje
Prijeti i nosi znak nečega strašnog
“Neka ti pomogne Bog”, reče prosjak
“Tvoja mala, kažu da je sinoć otišla u Višegrad”

Ratno vrijeme, ali me muka natjerala
Pronaći ću je
Na putu tenkovi i kamioni
Opustošene seoske kuće vire iz buktinje
Ugažene njive i mrtve krave pored puta
U mislima vidim svoje dijete izgubljeno, ranjeno, na stranom tlu
Vidim je beživotnu, lijepu poput svoje majke onoga dana kada ju je donijela na svijet
Zar će Bog biti toliko nemilosrdan prema meni
Da mi za jedan život oduzme dvije žene koje volim

VIŠEGRAD

Krvave ulice, slomljeni prozori na kućama, tenkovi i magla
Iznemogao i lud idem ulicama i dozivam njeno ime
Iz daljine dopiru zvuci potmulih snajpera

Dozivam je, ali se više ne nadam
Padam na zemlju
Jedna crna vrana sletjeće na moje grudi
Gleda u moje oči toliko dugo da želim da ih iskopa
prije nego što vide tragediju
Polijeće do grane bezlisnog drveta, a onda ka sjeveru
Pratim je ka šumi, mračnoj, maglovitoj i ispunjenoj tišinom
Ljudi ne vole tišinu, jer je u njoj istina
Oni će umrijeti, ne ja
Vidim mrtve bijele krave i crno jare koje iz vimena svoje majke
pokušava da izvuče posljednju kap mlijeka
A zatim ona, okružena stotinom podivljalih jelena
koji svojim krvavim očima gledaju da je rastrgnu
Ubijam ih jednog po jednog
sve dok i posljednji ne leži nepomično na tlu
A moje čedo sa mrtvim dječakom u rukama
Probudi se!

 


Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama, Crna Gora, je pjesnikinja, esejista i filmski scenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ – 1998, „Amarilis“ – 2001, i „Slike koje su ubile mit“ – 2010, te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ – 2017 godine. Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010 godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i bankarstvom. Živi i radi u Beču, Austrija.

Podijeli

Komentari su suspendovani.