“Slika mora da ima cjelovitost, bez obzira koliko je
sitničavo rađena. Opasnost vreba iz sitnica koje mogu da
odvuku pažnju”, napisao je jednom Vojo Stanić. “Dok radiš
detalje, misli na cjelinu. To izgleda lako, ali ono što izgleda
lako, često je najteže. Najteže je biti genije, ali – njemu je
lako”.
Je li lako Voju Staniću?
Dok se hercegnovskim skalinama polako spuštam do
mora, čujem kako neko za mnom dovikuje iz obližnje bašte
na Škveru:
“Idete kod Voja? Eno, ona bijela kuća na kraju.”
A u toj lijepoj, kamenoj kući, nekadašnjoj austrougarskoj
carinarnici, pedeset i četiri godine stanovali su Nada
i Vojo Stanić. Gospođa Nada je otišla u martu ove godine
(2012.)… Čim su se uselili, Vojo Stanić je od male sobe na
tavanu sebi napravio atelje s pogledom na otvoreno more.
“Imao sam osjećaj da sam kosmos prolazi pored mog
prozora”, kaže.
U svom “autopoetičkom bukvaru”, u zbirci Pamti li svijet
Oskara Schmidta, Miljenko Jergović1 piše kako je veliki
srpski slikar Mića Popović2 nakon jedne beogradske izložbe
pokušao da kupi neku Stanićevu sliku.
“Ne dolazi u obzir!”, odbio ga je Vojo. “Dođi kod mene
u Herceg Novi, pa je sam naslikaj; sve se to vidi sa mog
prozora.”
Teško je sresti darovitijeg, a u ophođenju jednostavnijeg
čovjeka. Ta vrsta jednostavnosti je, tvrdi Božo Koprivica3,
dokaz otmenosti.
Na kapiji me, kao i obično, dočekuje crni mačak. U
mornarskoj majici i zelenim pantalonama umazanim slikarskom
bojom, za njim, crnogorski lijenjo, izlazi Vojo Stanić.
Prilazi mi, razvlačeći usne u osmijeh.
“A, ti si!… ‘Ajde, ‘ajde” – grli me i, blago se ljuljajući
pri hodu, uvodi u kuću. Nastavljamo razgovor koji smo
započeli lani.
“Ne razumijem kako uvijek znaju da idem kod vas”, afektiram,
glumći začuđenost.
“Kako?! Ja sam ti u Herceg Novom poznat, poznatiji čak
i od Pikasa!”, odgovara smijuljeći se. “Sjedi, oli ođe?… Na
onoj stolici je, sjećaš se…”
1 Jergović Miljenko (1966.) – Sarajevo, SFRJ; bosanskohercegovački, hrvatski i
jugoslavenski pisac; dobitnik više evropskih i regionalnih književnih nagrada, pored ostalih i
Njegoševe nagrade za roman „Rod“ (2015.)
2 Popović Mića (1923-1996.) – Loznica, Kraljevina SHS; srpski slikar, pisac, filmski reditelj;
akademik SANU
3 Koprivica Božo (1950), – Nikšić, SFRJ; crnogorski, srpski i jugoslavenski pisac, esejist,
dramaturg
Naravno, sjećam se gospodstvene i tanke gospođe Nade,
ćerke popa Vlada Marovića sa Luštice. Iako i sama umjetnica
– talentovana vajarka, izabrala je da živi u sjenci
slavnog muža, tog, kako bi rekao Jergović, slikara pomaknute
svakodnevice.
“Nada je otišla, e… Nisam ni znao, jer sam se, u vrijeme
dok je ona bolovala, i sam razbolio. Nekakav jebeni
splet crijeva, jedva sam preteka’. Operisali su me u Podgorici,
nekoliko dana nijesam znao đe se nalazim. Biće od
te đavolje anestezije, šta li?! Vele i da sam halucinirao…”
TAMARA NIKČEVIĆ: Ničega se ne sjećate?
VOJO STANIĆ: Ne ja, bogomi. Poslije mi se činilo da
sam, naslonjen na kušin, sjedio u krevetu u nekoj bijeloj
prostoriji: bijeli zidovi, bijeli krevet, bijeli kušini, bijeli prozori…
Sve bijelo! Na vratima je cio dan stajao neki čo’ek, i
on sav u bijelo; pričao je nešto, ali da me ubiješ ne bih znao
da ti rečem što. Sestre vele da sam mrmljao, biće razgovarao
sa tim čo’ekom u bijelom, e… Kad su došli i rekli da
je Njake umrla, u prvom momentu sam mislio da sanjam.
T.N: Ko vam je rekao?
STANIĆ: Sin… Njake je i umrla i sahranjena dok sam
bio u bolnici, e… Bila je slaba, ali su doktori govorili kako
se sa tom sklerozom može koliko ‘oćeš. Eto… Otišao sam
u bolnicu i više je nijesam vidio. A bio sam zavisan od nje:
brinula je o svemu, ja sam samo slikao… Davno sam sebi
obećao da ću umrijeti bez pomoći doktora.
T.N: Kako to?
STANIĆ: Neće mi doktori pomagati da umrem! Mogu
i bez njih, e… Inače, nikada nijesam išao kod ljekara. Jer,
kada čo’eka nešto zaboli, to ili prođe ili umreš; nema treće!
Do sad je prolazilo. No, star sam! Stid me je koliko imam
godina, iako za to nijesam kriv… Otkako je Nada umrla,
izuzev u tu kafanu pored Kusturičinog4 kina, četiri mjeseca
nijesam izašao iz kuće. Ne mogu… Emocije su ti komplikovana,
jebena stvar. Teško je… Odlučio sam da živim
do kraja, jer poslije toga ne mogu, e… Raspričao sam se…
Ja vazda “ti”; ne ljutiš se, a?
T.N: Ne ljutim.
STANIĆ: Mrzim “vi”; zvuči daleko, vještački, je li?
Ođe su, u vrijeme Kraljevine Crne Gore, svi govorili “ti”;
čak su se i kralju Nikoli obraćali na taj način. U školi sam
svima govorio “ti”, pa su me i profesori i roditelji često
zbog toga opominjali.
T.N: Školu ste završili u Nikšiću?
STANIĆ: Jesam. I osnovnu i gimnaziju. Rođen sam u
Podgorici i, pošto mi se nešto nije sviđela, kada sam imao
samo osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić. Tamo sam
živio do svoje dvadesete; ostatak života, izuzev tih nekoliko
beogradskih godina studija, proveo sam ovdje, u Herceg
Novom. Ali vazda velim da sam Nikšićanin.
4 Kusturica Emir (1954.) – Sarajevo, SFRJ; kontroverzni bosanskohercegovački, srpski i
jugoslavenski reditelj; dobitnik dvije Zlatne palme na Filmskom festivalu u Kanu
T.N: Zašto?
STANIĆ: Zato što vjerujem da su za svakog čo’eka, za
njegovo formiranje, najvažnije tih prvih nekoliko godina.
Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko
sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju
poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo
uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš.
T.N: Šta ste uradili s tom slikom? Jeste li zadovoljni?
STANIĆ: Đavo bi ga znao… Ali velim ti – prvi utisak,
onaj formiran na osnovu podsvijesti, on je bitan. Podsvijest
je naša prava svijest, jer je spontana. Važna je, je li, i svijest,
ali, budući nastala kao rezultat iskustva i obrazovanja, na
nju se nikada nijesam previše oslanjao. U slikarstvu, u umjetnosti
uopšte, ono što je vrijedno potiče iz podsvijesnog.
Vazda sam slušao instinkt. Umjetnost je intuicija. Naivnost
je osobina djeteta i, srećom, postoje ljudi koji su isuviše
ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube.
T.N. A vi, jeste li vi naivni?
STANIĆ: Jesam. Tu naivnost sam čuvao i sačuvao. U
slikarstvu pogotovu… A slikao sam svašta, što bilo. Kao
što postoje prizori koje sam prenio na platno gledajući ih
kroz ovaj prozor, tako ima i onih koje sam sam izmislio,
koje nikada nijesam vidio. I to je dobro. Ti i ja, recimo,
odavde, sa ovog prozora možemo da vidimo palme, more,
brodove, nebo, oblake, ljude koji šetaju, boje, perspektivu,
milion stvari; ti ćeš možda zapaziti kolorit, brod ili jedrenjak;
nasuprot tebi, zablijesnuće me lice nekog muškarca
ili žene. Hoću da kažem da je najbolje pustiti sjećanju da
napravi selekciju. Od te velike slike uvijek ostane nešto i
najpošteniji si ako slikaš po tome što je ostalo.
T.N: Zbog čega je to najpoštenije?
STANIĆ: Zato što je istinito. Slika je tvoj doživljaj, nije
dokument. Kada stane pred platno, slikar ne zna što će se
dogoditi. I u tome je čar. Jer, kada bi znao, bilo bi dosadno.
Ako se svaki put ne nadaš da ćeš napraviti “onu” sliku, onda
je bolje da sve odmah batališ, e…
T.N. Kakav je osjećaj znati da ste napravili baš “onu” sliku?
STANIĆ: Eh, o’kle bih znao?! Ipak, znam jedno: kakve
su da su, sve moje slike su unikati. Zašto? Pošto nikad
nijesam naučio da slikam, ne polazi mi za rukom da bilo što
ponovim. Recimo, naslikam nebo; svidi mi se, pa pokušam
ponovo; zaludu, uvijek ispadne nešto drugo! Hoću da kažem
da, ako nešto što naslikam nekim čudom i uspije, to je sigurno
mojom greškom.
T.N: Kritičari kažu da su vaše slike pune humora, ali i neke fine sjete. Jesu li?
STANIĆ: Ako neko tako piše o mojim slikama, onda ih
tako i vidi. Vazda mi je interesantno kada pročitam šta ljudi
misle o onome što radim, kako to dožive. Ne samo kritičari;
ko bilo. Jednom sam pokušao da pomognem, pa sam rekao
kako su moje slike samo slike; ne bi ih trebalo tumačiti, to
im samo škodi, e… Mislim da niko ne može dati definitivnu
ocjenu bilo koje umjetnosti zato što je ona najsubjektivnija
stvar u kosmosu, je li. Kako ćeš onda dati objektivan sud
o nečemu što je totalno subjektivno? Pa, i tvoja ocjena je
subjektivna, e…
T.N: Vaše slike, primijetila sam, uglavnom nemaju dugačke nazive, samo jedna riječ.
STANIĆ: Zato što onome ko je posmatra ne želim bilo
što da sugeriram; neka je svako doživi na svoj način. Mario
Maskareli5 je, na primjer, svoju izložbu nazvao Šarene
oči vjetra, što je, kao i slika, poetično. A ja, vidiš, ne volim
kada mi naslov sve objasni. Slici dam ime samo da bih
je razlikovao od ostalih. Pa, ni nas dvoje ne objašnjavaju
imena koje nosimo. Vojo?! Čudne štete, a? Ili – Tamara?
T.N: Da parafraziram Matiju Bećkovića6: kao i u
riječi Ararat, i u riječi Tamara “ključa kamenje”. U tom
smislu me, vjerujem, to ime objašnjava.
STANIĆ: Jes’, ali to možda samo ti tako vidiš.
T.N: Dobro, možda… Jednom ste mi rekli…
STANIĆ: Imam običaj da lažem, e… Nemoj mi ništa
vjerovat’.
T.N: Ma, nemojte tako…
STANIĆ: Jes’, jes’! Lažem da bih bio zanimljiviji. Ljudi
od nauke se služe istinom kako bi dokazali nešto što možda
nije istina; umjetnik laže da bi kazao istinu… Evo, negdje u
junu 1979, poslije onog strašnog zemljotresa u Crnoj Gori,
posjetili su me visoki američki diplomata, budući ambasador
u Jugoslaviji Lorens Iglberger i istoričarka umjetnosti
Džoan Mondejl, supruga tadašnjeg potpredsjednika SAD.
Iglberger je savršeno govorio srpskohrvatski, mnogo bolje
od mene. Odjednom, gospođa Mondejl se zaustavila ispred
slike Strah, na kojoj se ruše kuće; kamenje, automobili i
ljudi se strmoglavljuju u more…
“Dobro ste naslikali vaš zemljotres”, pohvalila me je.
“Tu sam sliku naslikao 1974, pet godina prije zemljotresa!”,
rekao sam.
“Kako ste znali?!”, bila je zapanjena gospođa Mondejl.
“Znao sam da će biti zemljotresa”, odvalih.
Vazda lažem, kažem ti.
“Ako ste znali, zašto to onda nijeste rekli?”, pitala je
gospođa Mondejl ozbiljno. “Zašto nijeste upozorili?”
“Zato što mi niko ne bi vjerovao”, rekao sam.
Na kraju, zaključili smo da sam svojim slikanjem isprovocirao
zemljotres, pa gospođa Mondejl nije htjela da ode
dok joj nijesam obećao da ću ubuduće slikati samo lijepe
stvari: cvijeće, ptice, more… Jadna, otišla je a da nikada
5 Maskareli Mario (1918-1996.) – Cetinje, Crna Gora; crnogorski i jugoslavenski slikar i
grafičar
6 Bećković Matija (1939) – Senta, Kraljevina Jugoslavija; srpski i crnogorski pjesnik; dobitnik
brojnih književnih nagrada, među kojima Oktobarske nagrade grada Beograda (1970.),
Sedmojulske nagrade (1989.), Disove nagrade (1991), Njegoševe nagrade (1998), nagrade
Prosvete (2001.)…; akademik SANU; devedesetih godina 20. vijeka podržao ratnu politiku
Slobodana Miloševića; poznat i po nacionalističkim, izrazito anticrnogorskim stavovima
nije saznala da li sam zaista predosjetio ili isprovocirao taj
jebeni zemljotres… E, ‘ajde, reci, šta sam ti pričao?
T.N: Rekli ste mi kako je na vašu umjetnost veoma
uticao “stil” kojim su bile naslikane predratne firme
nikšićkih zanatlija…
STANIĆ: Pa, jesu. Nikšić je u to doba bio pravi kosmopolitski
gradić, naseljen Hercegovcima, Katunjanima,
Bokeljima, Podgoričanima, Hrvatima… Kao i svakom gradu,
ta različitost i mješavina mentaliteta Nikšiću je davala
poseban šarm. Arhitektu iz Trogira, Josipa Sladea, koji je
napravio onaj savršeni gradski trg i urbanistički plan grada,
u Nikšić je pozvao knjaz Nikola.
Živjeli smo u centru, u Gundulićevoj ulici. Danas u
Nikšiću nema Gundulićeve, kao što više nema ni onih ljudi.
A i kako bi ih bilo, e?! Niko nije lud da živi koliko i ja!… E,
tu, u centru grada, u ulici koja vodi do Manastira, neki Mitar
Mitrović je držao kafanu; zvala se – Konak za prenoćište.
T.N: Pa, to je moja ulica! Nekada Manastirska, pa
Zagrebačka, pa Hrvatska; danas ponovo – Manastirska…
A vaš Konak za prenoćište, na tom mjestu je kasnije
otvorena čuvena Kokina kafana.
STANIĆ: Onda dobro znaš na što mislim… Firme koje
su visile iznad ulaza u kafane i u zanatske radnje slikao je
isti umjetnik – Mileta Nikolić, pijanac, rođak pjesnika Vita
Nikolića7. I, naravno, rođak mog hercegnovskog đaka,
velikog crnogorskog reditelja Živka Nikolića. Da je neko
pokupio te Miletine slike, da se sjetio, mogao je od njih
napraviti izložbu. Bilo je to interesantno naivno slikarstvo.
Na nikšićkoj pijaci su tih godina tezge držali mahom
nepismeni seljaci koji bi naveče, kada bi konačno prodali
ono što bi donosili sa sela, lutali po gradu i tražili prenoćište.
Da bi im olakšao potragu, Mileta Nikolić je iznad ulaza u
kafanu nacrtao krevet i u njemu brkatog Crnogorca sa kapom.
Pošto je bio spadalo, na vrh kreveta je ubacio ogromnu
stjenicu koju jedino Mitar Mitrović, gazda Konaka za
prenoćište, nije uspijavao da uoči; ostali su se gušili od
smijeha… U ulici Cara Dušana, iznad kafane Stanišića, nacrtao
je sto sa kockastim tavajulom i četiri ćikare kafe u
pjatinima. I preko puta moje kuće, iznad mesare, visila je
Miletina firma: panj sa duboko zabodenom sjekirom i pored
njega oderana, krvava jagnjeća glava. Ta me je slika vazda
podsjećala na Petra Lubardu8; samo je on slikao na taj način.
T.N: U knjizi Vlast i pobuna, Milovan Đilas piše kako
mu je Petar Lubarda jednom objasnio šta slika:”Ljut
jatagan u pojasu reži! E, ja bih htio da naslikam baš
to – reži.”
STANIĆ: To “reži” sliku pokreće, daje joj život; u njemu
je provokacija, ali i rizik: time možeš da zbuniš gledaoca,
ali često zbuniš i sebe, e…
7 Nikolić Vitomir (1934-1994.) – Mostar, Kraljevina Jugoslavija; crnogorski pjesnik i novinar
8 Lubarda Petar (1907-1974.) – Ljubotinj, Cetinje, Crna Gora; veliki crnogorski i jugoslavenski
slikar
T.N: Poznavali ste Petra Lubardu?
STANIĆ: Lubardu sam poznavao dosta dobro. Bez
obzira na godine provedene u Beogradu i Parizu, gotovo
svi motivi na njegovim slikama bili su odavde, iz Crne
Gore. Govorio je jakim cetinjskim naglaskom, kao da je tek
stigao iz rodnog Ljubotinja. A nije ga bilo lako razumjeti:
pričao je nepovezano; kao kada pišeš rečenicu, pa izostaviš
po pet, šest slova. Siguran sam da je Lubarda pričao u sebi,
a onda se glasno nadovezivao na ono što je već mislio da je
reka’. Tako se pravila zbrka. Ili je to tako zvučalo nama koji
smo ga slušali. Ali u Lubardinom mozgu slikarskog genija
sve je bilo savršeno povezano, sve je imalo svoj smisao.
Tako i to “reži”.
Lubardu sam prvi put srio na Likovnoj akademiji. Moj
diplomski rad – neka interesantna skulptura, bio je proglašen
za najbolji te godine. Svidjela se i Lubardi i Milu…
T.N: Milu Milunoviću9?
STANIĆ: Jes’… Milo je bio oduševljen; naročito kada je
saznao da sam Crnogorac ka’ i on. Poručio mi je da dođem
u kafanu hotela Mažestik, tamo će me primiti. U to vrijeme,
u Mažestik nije mogao da dođe ko bilo. Pored Mila, za stolom
su sjeđeli Lubarda i Stojan Aralica10. Tako sam ih svih
upoznao. Poslije su mi dosta valjali.
T.N: Pomagali su vam?
STANIĆ: Jesu, e… Brzo poslije diplomskog ispita na
Akademiji, 1951, učestvovao sam na konkursu koji je, povodom
obilježavanja stote godišnjice od smrti crnogorskog
vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, bila raspisala
opština Cetinje. Prijavio sam skulpturu Njegoševog učitelja,
Sime Milutinovića Sarajlije11: našao sam neku njegovu
fotografiju i radio po njoj. Milutinović je imao čudnu, ovalnu
glavu, ličila mi je na jaje morske kokoške; pored toga,
dva izrazita špicasta brka i košulja sa tri, četiri dekorativna
puca. Lako ga je, mislio sam, bilo pogoditi. Ali, cetinjski
žiri je zanovetao.
T.N: Ko je bio u žiriju?
STANIĆ: Neću da ih spominjem. Pušti, neka ih đavo
nosi! Uglavnom, pošto nijesu bili sigurni da sam pogodio
lik, odlučili su da pozovu prvog prolaznika ispred Plavog
dvorca, pa neka on presudi. To je, velim ti, 1951, vrijeme
kad je sva Crna Gora još uvijek u strahu od Informbiroa.
“Druže, ko je ovo?”, pitali su tog nesrećnog Cetinjanina
kojeg su slučajno bili u’vatili.
Čo’ek preblijeđe ka’ krpa, samo što ne pade u nesvijest.
Biće pomislio da je nešto kriv, e… Puštiše ga, ne reče ništa.
Vidim – jedan nula za njih, ne za mene. Onda dođe drugi.
Ušao je smjelo, vidi se kuražan.
“Ko je ovo?”, pitaju.
9 Milunović Milo (1897-1967.) – Cetinje, Crna Gora; crnogorski i jugoslavenski slikar
10 Aralica Stojan (1883-1980.) – Škare, Otočac, Austrougarska; slikar i grafičar
11 Milutinović Sima (1791-1847.) – Sarajevo, Osmansko carstvo; srpski pjesnik, učitelj
crnogorskog vladara, vladike i pjesnika P.P. Njegoša
“Tito!”, odgovori ka’ iz topa.
Veli – ako kažem Tito, ne mogu pogriješiti. Oćeraše i
njega. Bio sam očajan: slušam kako mlate gluposti, a ja
gladan, bez solda u džepu, zadužio se, nemam da platim
ni hotel u kome sam staja’… To bi se čudno nastavilo unedogled
da odnekud ne banu Milo Milunović. Odmah je
prekinuo mučenje. Bio veliki autoritet, slušali su ga, e…
T.N: I, jeste li dobili nagradu?
STANIĆ: Jesam! Kasnije je bista trebalo da bude
prebačena u Beograd, đe je takođe obilježavana stogodišnjica
Njegoševe smrti. Žureći zbog jebenog žiriranja, nijesam
imao kad pošteno ni da se spakujem. Sima sam nosio u ruci,
nepokrivenog; bio je, čini mi se, skoro moje veličine. Ušavši
u autobus za Titograd, vidio sam da se ljudi domunđavaju,
gledaju me čudno. Bila je noć, ne vidi se bijela mačka, a
Simo i ja sjedimo pozadi.
“Druže”, ohrabri se jedan od putnika. “Šta je ovome
čo’eku? Niti priča, niti mrda; da nije što slab?”
Šaptao je, da ga Simo ne bi čuo, da ga ne uvrijedi. Rekoh
mu da je to skulptura od gipsa, da ne brine. Tu se on jadan
još više zbuni: mislio je da sam rekao kako je Simo od
Šavnika, pa mu ništa ne bijaše jasno. Tek kad smo stigli na
Rijeku Crnojevića, na ukljeve, shvatili su o čemu je riječ…
I na beogradskom otvaranju je bilo čudo.
T.N: Kakvo čudo?
STANIĆ: U Beogradu je, pored mog Sima, stajala bista
Ljube Nenadovića12, rad čuvenog vajara, rektora beogradske
Likovne akademije Sretena Stojanovića. Svi su čekali
da dođe Moša Pijade13 i ocijeni rad. Ratko Đurović14 je
prethodno Moši bio rekao kako je jednu bistu radio Sreten
Stojanović, a drugu neki početnik koji je tek završio Akademiju.
Pošto je najprije vidio moju bistu i, misleći da ju
je uradio Sreten, Moša Pijade poče da je fali na sva zvona;
o ovoj drugoj reče – nije loša s obzirom na to da je radio
početnik. Nastade čudo, e… Onda je Moši neko šapnuo
kako je ova druga bista Sretenova.
“Čija je da je, ova je bolja!”, brecnu se Moša i ode.
E, onda, ka’ i svaki blesavi Crnogorac, čuvši šta reče
Moša, počeh onom okupljenom svijetu da se falim:
“Ono je moja bista, ja sam je napravio!”
Vidjevši me onako jadnog, bez pozivnice i iđe ikakvog
statusa, ljudi pomisliše da im se rugam. Zamalo ne dobih
po nosu.
T.N: Rekli ste da vam je Petar Lubarda pomogao.
Kada?
STANIĆ: Vazda! Lubarda je imao manji stan u Profe-
12 Nenadović Ljuba (1826-1895.) – Brankovina, Srbija; srpski književnik, diplomata i
ministar prosvjete
13 Pijade Moša (1890-1957.) – Beograd, Srbija; srpski i jugoslavenski revolucionar,
antifašista, Narodni heroj Jugoslavije; član Politbiroa CK KPJ; slikar, novinar, prevodilac
14 Đurović Ratko (1914-1998.) – Nikšić, Crna Gora; crnogorski i jugoslovenki scenarista,
dramaturg, profesor na beogradskom FDU
sorskoj koloniji i moj drug, vajar Drago Đurović i ja kod
njega bismo odili ama baš svaki dan. Vjerovatno češće n’o
što je Petru bilo milo, e… Lubarda je vazda imao cigara
i nikad nam nije branio da pušimo. Na stolu bi držao otvorenu
kutiju “Zete” i nas dvojica bismo sjeđeli sve dok mu
ne ispušimo i đavolji cigar. Usput, zakučili bismo i još po
đe šta. Nijesmo mu smetali da slika; nijesmo progovarali…
Lubarda je radio u ateljeu koji je bio manji od ove sobe. I
nekako uži. Tu je naslikao i Vučji do. Drago Đurović i ja
smo tu sliku ponijeli na izložbu, Terazije broj 2.
T.N: Na onu čuvenu izložbu u galeriji ULS-a iz 1951?
STANIĆ: Taman na tu! Lubarda nam je bio zamotao
sliku, na njoj se još uvijek nije bila osušila boja. Inače,
Petar nije mnogo vodio računa o tehnologiji; ponekad bi
špaklom pomiješao ulje i pijesak i to stavio na sliku. Galeristi
su pričali kako sa Lubardinih platana često cure i padaju
djelovi.
“Neka padaju!”, govorio je Lubarda. “Neka samo otpadne
sve što je suvišno!”
T.N: A zbog čega je Vučji do bila tako značajna slika,
zašto je izazvala toliku pometnju?
STANIĆ: To je doba socijalističkog realizma – početak
pedesetih, k’a što si i sama rekla. Svi su slikali radnog
čo’eka, udarnike, zemljoradničke zadruge… E, onda je tom
slikom Petar sve razbio u paramparčad! Vučji do je označio
prevrat u jugoslovenskoj umjetnosti, u kulturi. Pored toga
što je bila moderna, ta slika je oslobodila umjetnike, pokazala
im kuda da idu. Više se nije moglo nazad, e… Iako je
bio francuski đak i u toku sa modernim evropskim slikarstvom,
ne vjerujem da je Lubarda Vučji do napravio svjesno,
s namjerom da nekoga provocira. Bio je spontan; kod njega
nije bilo izvještačenosti, umišljaja. Kao da mu nije ni bilo
stalo da ga neko razumije. Imao je svoj svijet. U načinu na
koji je slikao i živio bilo je i dosta neke crnogorske prepotentnosti.
T.N: Kakve prepotentnosti?
STANIĆ: Kakve?! U životu nijesam srio Crnogorca
koji nije ubijeđen da je pametniji od svakoga, e…
T.N: A vi, da li vi mislite da ste najpametniji?
STANIĆ: Često sebe u’vatim da to mislim. Ipak, ja sam
toliko pametan da znam da sam glup. Doduše, glupi su i
drugi, ali oni to ne znaju. Zato vazda velim kako je bolje da
ćutim i da ljude pustim da me upoznaju kroz slike.
T.N: Gledajući vaše slike, šta ljudi o vama saznaju,
šta mislite?
STANIĆ: Biće saznaju da sam lud, šta drugo?!… Ali nije
naša zasluga ako smo pametni, talentovani ili lijepi. Iskreno,
nijesam naročito zadovoljan sobom, ali se zbog toga
nikad nikome nijesam žalio. A ni pravdao, bogomi. Može
biti da se to zove odanost sopstvenom biću. A?! Vazda sam
govorio da je izdajstvo biti nedosledan sebi. To je slično
izdajstvu zastave u ratu.
T.N: Kada ga već spomenuste, doživjeli ste dva rata.
Drugi svjetski rat proveli ste u Nikšiću, pod italijanskom
okupacijom?
STANIĆ: Na neki način, za mene je italijanska okupacija
bila kulturni doživljaj. Italijani su vazda bili veseli,
simpatični; meki i otvoreniji, naročito prema đeci. Imali su
lijepe, raskošne uniforme i kape sa kićankama koje su im
visile skoro do guzica. S jednim od njih sam se bio sprijateljio.
Zvao se Benini, imao dvadeset i četiri godine, ali je
meni u to vrijeme izgledao kao stari čo’ek. Činilo mi se da
ga je stid što je okupator. Učio me je da crtam – bio je nekakav
slikar, slikao po onim velikim stubovima u nikšićkoj
pošti. Na mene su ti crteži ostavili jači utisak nego sve ono
što sam kasnije vidio – i u Luvru, i svuda, e… Valjda je to taj
prvi doživljaj, prva senzacija, pa zato pamtim.
Inače, u Nikšiću je život tekao normalno. Direktor
moje gimnazije i profesor italijanskog jezika je bio Olindo
Sekondini. Na vratima svih školskih kancelarija je, sjećam
se, pisalo upozorenje: saluta romanamente!
T.N: Jeste li pozdravljali?
STANIĆ: Jesam, ka’ nijesam?! Kao najgori đaci u školi,
neki Glušica i ja trudili smo se da italijanske profesore odobrovoljimo,
pa smo ih vazda uredno pozdravljali dizanjem
ruke. Mislili smo da ćemo tako lakše dobiti prelazne ocjene.
Da su kod kuće znali šta radimo, ubili bi boga u nama.
T.N: Je li vam pomoglo to pozdravljanje?
STANIĆ: Đavola je pomoglo! Ipak, 1943. nekako
sam uspio da maturiram. Polagali smo u onom starom
nikšićkom pozorištu koje je ličilo na dubrovački teatar – isti
stil. Umjesto da ga, kao spomenik kulture, zaštite, nedavno
su ga srušili. Eto ti dokaza da ljudska glupost nema granica!
Uglavnom, maturski ispit smo polagali kod Sekondinija,
koji naški nije znao đavolju riječ. Rasporedili su nas po
ložama i okolo postavili karabinjere. Tema je bila – Bellezza
di Italia, ljepote Italije. Napisao sam: L’Italia e piu bella
terra del mondo! To je bilo sve.
T.N: Niste znali italijanski ili…
STANIĆ: Velim ti – nijesam znao ništa! Inače, vazda se
smijem kad čujem da čo’ek vrijedi koliko jezika govori. A
ja nijesam upoznao čo’eka koji je toliko glup da nije naučio
svoj jezik; i onda, ako nauči još njih nekoliko, onda je glup
ne samo na svom, nego i na još pet, šest jezika. Pa, je li onda
prednost sopstvenu glupost iskazivati na više jezika, a?!
T.N: Dobro, dobro…
STANIĆ: Nemoj se smijat’, tako je… E, uglavnom, i
pored te gluposti koju sam napisao, Sekondini me je puštio
da prođem. Nevolja je nastala kada je na red došao srpskohrvatski:
trebalo je da pišem o Lovćenu i Njegoševoj
kapeli. Na kraju, spasilo me je to što sam pušio “Lovćen”.
T.N: Pušili ste?!
STANIĆ: A, pušio, bogomi, od svoje dvanaeste! I, evo,
punih sedamdeset i pet godina pušim. Da nijesam, vje
rovatno bih odavno bio mrtav… Na kutiji od cigareta je
bila slika Lovćena koji nikada do tada nijesam bio vidio.
Razmišljajući šta da pišem, po sjećanju sam počeo da crtam
tu našu mitsku planinu i, kako sam bio blesaviji nego
što sam danas, toliko sam se udubio da sam zaboravio na
vrijeme. Crtao sam četiri sata, a da nijesam bio napisao ni
riječ! Mislio sam – gotov sam! Majci nijesam smio na oči,
pa sam odlučio da slažem da sam prošao. Kasnije, u kuću
je došao profesor istorije Đurović.
“Vidi ovoga posra!”, pokazao je podrugljivo na mene.
“E, taj ti ima više sreće nego pameti. Ni riječ nije napisao,
ali je onaj jebeni Sekondini insistirao da ocijenimo crtež;
misli da vrijedi. Eto, tako ti je prošao.”
I maturirao sam, možeš li vjerovati?!
T.N: Kažu da su vas zvali – crtač. Kada ste otkrili taj
talenat?
STANIĆ: Ne znam kada sam ga otkrio, jer nijesam siguran
da sam ga ikada i imao. Ali, tačno je: volio sam da crtam.
Stalno sam sa sobom nosio blok i nijesam podnosio da
me neko gleda.
T.N: Zašto?
STANIĆ: Ne mogu da se opuštim. Čak i ako je tu
samo jedna osoba, osjećam njeno prisustvo, što mi smeta
da slikam, e… Jednom mi je neki simpatični beogradski
novinar Politike poslao pitanja za intervju; odgovarajući,
napisao sam kako je centar svijeta onamo gdje si ti. Kao
dobronamjeran čovjek, pokušavajući da mi pomogne da ne
ispadnem glup, novinar me je ispravio: centar svijeta je,
napisao je, tamo gdje smo mi. A “ti” je drugačije od “mi”,
je li? Jer, svaki čovjek je unikat; identifikuje ga otisak prsta
– kod svakoga je različit, a kamoli karakter, neuporedivo
raskošniji od bilo kakvog otiska. Često mislim kako se ovaj
svijet trudi da tu individualnost poništi; ljudi kao da bježe
od toga, žele da se utope u masu, da postanu nevidljivi. A
to nije dobro, e…
T.N: Gdje ste dočekali oslobođenje?
STANIĆ: Čekaj! Prije toga sam otišao u partizane.
T.N: Kada?
STANIĆ: Pred kraj rata, 1944. A reći ću ti zašto baš
tada, samo da pripalim ovu đavolju lulu…
Partizani su nama, mladim ljudima bili simpatični ne
zbog toga što smo znali nešto o komunizmu; jednostavno,
osjećali smo da su pravda i pravednost na njihovoj strani.
A zašto sam im se pridružio tek 1944? Neko će pomisliti
zato što sam vidio da će pobijediti, a nije. Bilo je drugačije:
najprije sam, od strane nacionalista, nakon nasilne mobilizacije
u Gvozdeni puk, sa još nekoliko školskih drugova
bio odveden na Cetinje; odatle smo nas petorica pobjegli.
T.N: Kako ste pobjegli?
STANIĆ: Dezertirali smo. Te noći sam bio dežuran, kod
sebe imao pečat, pa sam, kao dobar crtač, napravio lažne
propusnice, falsifikovao potpise; tako smo im utekli i iste
noći se priključili partizanima. Organizovao nas je Sveto
Bijelić… Moram ti reći da mi se nije svidjelo kako su nas
partizani primili: ponašali su se ne kao da smo došli dobrovoljno,
nego kao da su nas zarobili. Nezadovoljan i
razočaran, sjetio sam se da sam kod kuće bio ostavio Srpsku
trilogiju Stevana Jakovljevića, pa sam se odmah sledeće
noći kroz žicu vratio kući da je dovršim.
T.N: Zbog toga ste se vratili?!
STANIĆ: Ma, nerviralo me je kako su nas dočekali, velim
ti. Ali, brzo sam se vratio nazad i učestvovao u bitkama
za oslobođenje Danilovgrada, Nikšića… Naša brigada je vodila
borbe oko Mojkovca, pa u Bosni, na Kosovu. U Nikšić
smo stigli iz Vranja, i to tek 1946.
Crtao sam i tokom boravka u partizanima – najprije
portrete saboraca, a onda sam, čim sam prebačen u Štab
brigade, počeo da pravim naslove, ilustracije i karikature
u brigadnom listu. Rat me je koliko-toliko uozbiljio: vidio
sam pogibije, stradanja… Ranije sam o tome samo slušao,
uglavnom od đeda.
T.N: To je onaj đed koji je prije Prvog svjetskog rata
otišao u Ameriku?
STANIĆ: Jes’, taj! Đed po majci, Neđeljko Ivanović.
Iako porijeklom Kuči, živjeli su u Šavniku, tamo imali
nekakve trgovine. Đed je u Ameriku otišao sa Kojom
Žarićem. Krenuli su konjima i, došavši negdje iznad Risna i
prvi put u životu ugledavši more, odjednom su se obeshrabrili.
Kojo se vratio, đed je nastavio. Mislio je – blizu je
Amerika: konjem pređeš more i tu je, odmah iza brda. Iako
se brzo uvjerio da nije, nekako je uspio da dođe do Južne
Amerike. Ali, kada je počeo Prvi svjetski rat, prijavio se kao
dobrovoljac i bio ranjen na Kajmakčalanu. Za to vrijeme,
moja baba Mara, koja je ostala sa đecom u Šavniku, čekala
je muža, sve se nadajući da će se vratiti sa kesom dolara.
Đed se godinama nije javljao. Kada se konačno vratio, baba
Mara je imala šta viđet: ranjen, obogaljen, bez jednog oka,
jednog uha i bez đavoljeg solda. Onda je u Šavniku otvorio
kafanu. O Americi je rijetko pričao. Ne vjerujem da je tamo
bio pretjerano srećan.
T.N: Šta je s ovim drugim ratom? Znam da ste devedesetih,
zbog “neizdrživog pritiska na savjest”, javno
protestovali zbog napada JNA i crnogorskih rezervista
na Dubrovnik.
STANIĆ: Obično se u politiku mnogo ne miješam, ali
ovo nijesam mogao da prećutim. Bilo me je stid. Rođen
sam u Jugoslaviji, tu sam odrastao, proživio život. Ne bih
vjerovao… Jugoslavija je bila ozbiljna zemlja, sa ozbiljnim
kriterijumima i, ako si, recimo, ođe važio za dobrog slikara,
onda si bio dobar svuda. Isto ti je bilo s piscima, rediteljima,
glumcima… O kulturi se vodilo računa. Nije Tito bio
lud, e!… Taj sramni napad na Dubrovnik moja gospođa i ja
gledali smo sa dosta velike blizine. Susjedi smo, pa su preko
naših glava letjeli projektili ka Konavlima i Dubrovniku.
Među tim ljudima sam imao mnogo prijatelja. Kasnije, kad
je sve prošlo, Dubrovčani su me pozvali da tamo napravim
izložbu. Odbio sam.
T.N: Zašto?
STANIĆ: Zato što me je bilo sramota. Zamisli: sjednem
pred Gradsku kavanu, a neko mi priđe, udari šamar, opsuje,
pljune me u lice. Šta bih, a?! Ništa, časti mi! Ne zato
što se bojim, nego zato što se stidim… Na kraju, ipak smo
napravili tu izložbu. Otvorio ju je Luko Paljetak15. Bilo je
lijepog svijeta, zakrčili su bili pola Straduna… I, eto, uprkos
svemu, vazda velim kako sam srećan što me, tokom tog
ludila, niko nije izgubio kao prijatelja; ali, ko zna koga sam
ja sve izgubio, je li?
T.N: Niste izgubili Emira Kusturicu. Koliko znam,
nije ni on vas.
STANIĆ: Nije! Kada god dođe u Herceg Novi, Emir
svrati. Vozi, veli, avion. I helikopter, možeš misliti?! Javio
se i kad je umrla moja gospođa… Uvijek je u žurbi;
dođe, pogleda slike. Nemamo kad da mlatimo o politici.
Znamo šta ko misli, pa… A možda na taj način čuvamo jedan
drugoga. Može biti i to, e…
Vazda se sjetim kako je devedesetih, poslije otvaranja
izložbe na Svetom Stefanu, Emir htio da kupi neku moju
sliku. Tako smo se i upoznali. Pošto je u to vrijeme o prodaji
slika odlučivala isključivo moja gospođa, koja je, po
tom pitanju uvijek bila malo tvrda, Emir je otišao očajan.
Ali, evo ga opet neđe iza ponoći.
“Ne mogu da spavam!”, veli. “Moram da imam tu sliku;
ne mogu da prestanem da mislim na nju.”
“Njake”, kažem mojoj gospođi, “da se ja što pitam, ako
mu se već toliko sviđa, poklonio bih mu je.”
Naravno, nije mu je poklonila; prodala mu je.
T.N: O kojoj je slici riječ, sjećate li se?
STANIĆ: O Luštičkoj svadbi.
T.N: Kada ste rekli da je gospođa Nada bila “tvrda”
po pitanju prodaje vaših slika, kako se vi prema tome
odnosite?
STANIĆ: Za neke slike sam veoma vezan. Ali, visila
na mom ili na nekom drugom zidu, to je vazda moja slika;
kupio je neko ili ukrao, opet je moja. Inače, više puta mi je,
baš sa izložbe, ukradena slika; svi su se nervirali, a ja velim
da bih čo’eku koji je zbog umjetnosti rizikovao zatvor na
tome i lično čestitao.
“Ako tog lupeža ikad u’vate, zovite me da ga vodim na
večeru!”, rekao sam.
Inače, Emir je kasnije kupio još nekoliko mojih slika,
među kojima i Konak za prenoćište. Voli ih, kaže. I, eto,
sprijateljili smo se. Veoma ga cijenim kao reditelja. A,
politički… Mislim da se umjetnici ne bi smjeli baviti politikom.
Jer, mnogo je odličnih pisaca, slikara, glumaca na
15 Paljetak Luko (1943.) – Dubrovnik, Nezavisna država Hrvatska; hrvatski književnik,
akademik HAZU
taj način kompromitovano. Momo Kapor16, recimo. Umjetnik
o politici može da priča u kafani, među prijateljima, ne
javno. Jer, ako priča javno, to obično iskoriste ovi kurvini
sinovi pa ga uvuku u svoje kolo. A to ne valja, je li?
T.N: Vi se niste dali?
STANIĆ: Ne… Nijesam nacionalista i, pravo da ti kažem,
da me je prije nego što sam rođen neko kojim slučajem pitao
šta bih da budem, nikada se ne bih sjetio da rečem – Crnogorac.
Ali, pošto sam se takav rodio, to ću ostati do kraja
života. Imam to crnogorsko ludilo.
T.N: Šta vam to znači?
STANIĆ: Eh, ka’ da ne znaš!
T.N: Znam, ali drugi ne znaju.
STANIČ: Crnogorce je teško definisati. Oni su ti ka’ zubatac
– rijetka riba.
T.N: Srećom!
STANIĆ: Jes’… Ma koliko minijaturna, Crna Gora
je “najrazličitija” država na svijetu; “različitija” od Kine,
Amerike i Rusije. Jer, za razliku od Kineza, Amerikanca ili
Rusa, Crnogorac je najprije ON, pa tek onda Crnogorac. I
svaki je poznat; ovdje je mnogo originalnije i neobičnije biti
nepoznat. Slava je imperativ! Evo, uzmi tu priču o junaštvu:
jes’, tačno je, junaci smo; ali je tačno i to da ginemo samo
ako to ima ko da vidi; ako nema publike, nema ni pogibije;
radije ćemo uteć’. Na kraju, vazda su, vele, “kontra”, svima
opozicija.
T.N: Izuzev vlasti!
STANIĆ: Može biti, e…
T.N: I vi ste “kontra svemu”?
STANIĆ: Nijesam. Uvijek sam bio više “za”, nego “protiv”…
Vele i da su Crnogorci lijenji; jesu, ali nijesu pasivni.
I ambiciozni su. Čak bolesno! Jer, iako najmanji, takmičimo
se sa svima. Mada, to i nije tako loše za jedan mali narod.
T.N: Jeste li vi lijenji?
STANIĆ: Jesam. Pa, zato sam i postao slikar. Bolje to,
nego da kopam, da se umaram i znojim, a?! Na neki način,
ja se švercujem kroz život: zabavljam se, slikam, a, usput,
od toga živim.
T.N: Kako ste postali slikar? Pročitala sam da ste,
položivši maturu u Nikšiću, na beogradskoj Likovnoj
akademiji upisali vajarstvo.
STANIĆ: Vajarstvo sam upisao iz snobizma. Doduše, i
zvučalo je nekako muškije. Sa svim tim četkama i bojama,
slikanje je izgledalo ka’ posao za nekog jada… Prije Akademije,
bio sam upisao Pravni fakultet.
T.N: Zašto?
STANIĆ: Zakasnio sam na Akademiji, a morao sam
se nekako dočepati statusa studenta. Nije se imalo, je li…
A zašto pravo? Pa, jedne večeri sam gledao film u ko-
16 Kapor Momo (1937-2010.), Sarajevo, Kraljevina Jugoslavija; srpski i jugosloveski pisac i
slikar; devedesetih godina 20. vijeka otvoreno podržao ratnu politiku Srbije, kao i vođe Srba u
BiH, buduće ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladica
jem Linkoln, koji je bio i pravnik, brani nekog nesrećnog
drvosječu; toliko mi se dopalo, da sam odlučio da upišem
Pravni, e… A postojao je i još jedan momenat: pošto sam
živio blizu Kalemegdana, gledao sam šta mi je najbliže,
dokle imam najmanje da pješačim. Filozofski je, shvatio
sam, bio najbliže, na prvom mjestu. Krenuo sam bio najprije
tamo. E, ali me onda tu u’vati neki Vojo Agram. Bio
je student prava i, kada bih ga god srio, vazda je pričao o
svom fakultetu; falio ga na sva zvona. Pade mi na pamet:
ako Vojo svaki dan ide na Pravni, mogao bih sa njim; dalje
je, ali ću barem imati društvo. Inače, odluke sam vazda tako
donosio: u žurbi, na brzinu. Ili zbog nekog jeftinog efekta.
Vajarstvo sam upisao tek sledeće godine.
T.N: Kako pamtite taj period beogradskih studija?
STANIĆ: Kao i svaka mladost, i taj period je, bez obzira
na siromaštvo i glad, bio lijep… Staja’ sam, rekao sam ti, u
centru, blizu Akademije; u sobici u potkrovlju u kojoj su
bila dva kreveta: na jednom je spavao neki nosač i njegov
prijatelj – ljudi koje nikada nijesam upoznao, a drugi, skoro
potpuno truo, dijelio sam sa jednim šnajderom. Ni njega
nijesam čestito upoznao – sobu bi napuštao rano ujutro, a
vraćao bi se kasno popodne; noću, kada bih dolazio iz skitnje,
nalazio bih ga đe spava ka’ top. Jadnik, biće umoran,
radio cio dan.
Družio sam se uglavnom sa Nikšićanima. Hranili smo
se na tačkice – vazda gladni ka’ psi i bez solda u džepu.
A u tom smislu, majci se nijesam imao što javljati. Bilo je
posleratno vrijeme, niđe ničega. Ali, ma koliko siromašni,
vjerovali smo u nekakvu svijetlu budućnost, u jednakost…
Bilo je nade.
T.N: Kada ste se vratili u Crnu Goru?
STANIĆ: Odmah poslije Akademije. Iako sam, velim
ti, napravio nekoliko kipova, to sam radio nevoljno. Jednostavno,
vidio sam da vajarstvo nije za mene, pa sam,
umjesto u atelje, lunjao po kafanama. A onda sam, sa trideset
godina, počeo da slikam. Tačno znam sat i dan: 23. decembar
1954, u 16 i 30 sati.
T.N: Zašto su taj dan i sat bili tako posebni?
STANIĆ: U rukama sam imao knjigu pisama Van Goga
– malo, najjeftinije izdanje, u kojem su bile i neke njegove
reprodukcije. Toliko sam bio opčinjen strašću koja je isijavala
iz tih slika, da mi je, iako crno-bijele, uspijevalo da
na njima vidim boje. E, u tom trenutku, opijen ljepotom
umjetnosti Van Goga, počeo sam da slikam. Prva slika koju
sam naslikao bila je ulje i prikazivala je hercegnovski mol.
Nastavio sam i, ma šta ko mislio o mojim slikama, nijesam
se pokajao. Slikarstvo je divna, izražajna umjetnost…
Mnogo puta sam bio u Luvru i, dok bih gledao tu ljepotu,
uvijek bih pomislio kako sam, bez obzira na moju usijanu
glavu, ipak imao sreće da se bavim nečim što je izuzetno,
zadivljujuće lijepo. Nećeš vjerovati, ali i danas, sa ovoliko
godina, dok radim, osjetim strast; možda zbog toga što sam
sada na sliku mnogo više skoncentrisan i što me sve manje
interesuju druge stvari, je li…
T.N: Karijeru ste mogli da napravite i u Beogradu, ali
i u inostranstvu; zašto ste se vratili u Crnu Goru?
STANIĆ: Uvijek mi je bilo najvažnije da slikam. Od
toga živim. A uspješnim se smatra onaj slikar koji može da
živi od svog rada. A što sam se vratio?! Pa, đe bih drugo, e?!
Nikada nijesam volio velike gradove, nijesu oni za mene.
Mala mjesta su udobna, svi se poznajemo. Tu naučiš da
primjećuješ ljude. U Herceg Novom, recimo, umre čo’ek
kojeg ne znaš, ali si ga viđao svaki dan, pa si, na neki način,
proživio i njegov život: razmišljaš đe ide, koga voli, zašto
je tužan ili srećan. Ponekad je dovoljno primijetiti da nekoga
nema, je li?!… Pored toga, vazda sam volio more. Kada
duva jugo, kod mnogih ljudi to izaziva depresiju; ja uživam.
Volim i da jedrim, e…
T.N: Ta vam samoća prija ili…?
STANIĆ: Izuzev dok radim, ne mogu baš reći da volim
samoću. Iako je, velim ti, u suštini čo’ek uvijek sam.
Naročito kad je u društvu. Kad te nešto boli, boli samo tebe.
Bez obzira na prijatelje koji te vole. Čo’ek je samo malim
dijelom dio ostalih. I najbližih ako hoćeš. Jednostavno, sam
je u kosmosu, je li?
T.N: Dakle, zato Herceg Novi?
STANIĆ: Jes’. A još u Nikšiću, kao đak, sanjao sam
da jednoga dana živim na moru. Poslije studija, u Herceg
Novom mi se pružila prilika da se zaposlim u umjetničkoj
školi; moralo se od nečega živjeti. A onda sam ga i zavolio.
T.N: Govorite o čuvenoj hercegnovskoj Školi za
umjetničke zanate…
STANIĆ: E…
T.N: Živko Nikolić mi je jednom ispričao kako ste
imali običaj da svojim studentima predavanja držite
na plaži, kako ste u učionicu često ulazili kroz prozor,
objašnjavajući im “da se u umjetnost može ući i na
drugačiji način”. Čemu ste još učili svoje đake?
STANIĆ: Nijesam ih naučio ništa! Ako ćemo pravo,
više sam ja naučio od njih nego oni od mene. Uostalom,
vazda sam vjerovao da se umjetnost ne može naučiti. Neko
je umjetnik, učio – ne učio. To se rodi. Da je moj omiljeni
slikar Van Gog završio akademiju, siguran sam da ne bi
postao ono što jeste. Njegov talenat je izvoran. A takav dar
je neophodno zaštititi. Zato umjetnik mora početi da slika
odmah i sam. Kada dođe u školu, čovjek se divi svemu što
vidi, naročito profesorima, pa izgubi ono zrno, taj sirovi,
nepokvareni talenat.
Škola za umjetničke zanate bila je akademija u antičkom
značenju te riječi. Profesori, među kojima su bili Mirko
Kujačić17, Bato Pravilović18, Luka Berberović19, Boris Verigo20,
trudili su se da studentima stvore što bolje uslove za
rad, radovali se svakom njihovom uspjehu. Kod mene je
svaki đak imao peticu. Zašto? Zato što sam vazda mislio da
su ocjene nevažne: loša te ne može naučiti i popraviti, ali ti
možda može nešto pokvariti.
T.N: Bili ste profesor i Dadu Đuriću21?
STANIĆ: Dado je bio pravi, izvorni talenat, odmah
upadljiv; njemu škola nije bila potrebna. Došao je formiran.
Ništa nije naučio ni u Herceg Novom, ni u Beogradu,
ni u Parizu. Sam je sebe razvio. Sa tim figurama… U Francuskoj
je svojom voljom bio izolovan, živio kao na pustom
ostrvu. Jednom sam ga posjetio. Pričali smo, ali mi slikari
nikad ne pričamo duboko; možda, ako imamo sreće i talenta
kao što ih Dado imao, tako slikamo: duboko! Nijesam
bio iznenađen kada sam čuo kako je Dado Đurić tražio da
ga sahrane u Crnoj Gori; za nju je bio veoma vezan.
Inače, kod nas u Crnoj Gori imaš svašta – genija, velikih
talenata, improvizatora, lažova, oriđinala… Pa, pogledaj
ovaj moj Herceg Novi! Eto, sjetih se, tu ti je nekada živio
jedan bankarski činovnik koji je bio mrtav-ubijeđen da je
veliki pjesnik. Genije, je li! Svoju poeziju je svakodnevno
nosio na čitanje Ivi Andriću.
T.N: Da, dolazeći ovamo, prošla sam pored Andrićeve
kuće…
STANIĆ: Prije nego su napravili kuću, Andrić i Milica
su odsijedali u hotelu “Boka”. Milicu je mučio giht, pa je
dolazila u banju… E, ovaj moj oriđinal, Andrića je, sa sveskom
pod rukom, bukvalno svakog dana čekao pred vratima.
Bio je gotovo književni lik: napamet je znao cijelog
Jesenjina, pa je, trudeći se da ga oponaša, umjesto Pjesme
keruši, u istom stilu i tonu, napisao pjesmu o svojoj kravi
Šarulji. Često bi, u tom recitovanju, zaboravio koji su stihovi
njegovi, a koji Jesenjinovi, je li. Biće mislio – sve je
to ionako isto. I time bi Andrića svakodnevno zatrpavao!
T.N: Kako je Andrić na to reagovao?
STANIĆ: Andrić je bio čudan čo’ek, teško ga je bilo odgonetnuti.
Sjećam se da je u tim momentima imao veoma
ozbiljan izraz lica, ka’ da ga pažljivo sluša. Možda ga je i
slušao, ko zna. Nekada sam imao utisak da su mu mnogo
više od onih dosadnih intelektualaca sa kojima se sretao bili
zanimljivi ovakvi oriđinali. Nikada nijesam primijetio da
se nekome od takvih podsmijeva.
T.N: Jeste li se družili sa Andrićem?
STANIĆ: Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali, jesmo,
družili smo se. Njake i ja smo često odlazili kod njih
17 Kujačić Mirko (1901-1987.) – Kolašin, Crna Gora; crnogorski i jugoslavenski slikar
18 Pribilović Đorđe (1925-2008) – Cetinje, Kraljevina SHS; crnogorski i jugoslavenski slikar
19 Berberović Luka (1934.) – Morinj, Boka Kotorska; – crnogorski i jugoslavenski slikar
20 Verigo Boris, crnogorski vajar
21 Đurić Miodrag Dado (1933-2010.) – Cetinje, Kraljevina Jugoslavija; jedan od najznačajnijih
crnogorskih i jugoslovenskih slikara
na večere, oni su nas posjećivali. A ponekad bismo sjeli u
moju barku i otisnuli se. Nijesmo mnogo pričali. Andrić je
bio zatvoren, nekako zakopčan. Vjerujem da je ponekad i
sa sobom bio na “vi”. Da nije napisao sve te divne knjige,
Andrić bi vjerovatno bio onaj pomalo dosadni penzioner.
Ali, umio je da sluša. I, uglavnom je slušao. Pisac i bivši
diplomata Branko Lazarević svake je večeri, tačno u pet
sati, dolazio kod mene; pili bismo, dijelili ono što imamo.
Ponekad bi mi neko na poklon donio francuski konjak koji
sam, kao velikom gospodinu, ostavljao Branku Lazareviću.
Bio je elokventan i obrazovan, pa sam ponekad mislio da
mu Andrić, zbog tog šarma i utiska koji ostavlja na prisutne,
pomalo zavidi.
Sjećam se da je i Danilo Kiš uživao u razgovorima s
Brankom Lazarevićem. Nijesam se uključivao. Obično sam
ćutao i slušao.
T.N: Danilo Kiš je često dolazio u Herceg Novi; pa i
na kraju, poslije operacije karcinoma.
STANIĆ: Jes’, jes’… Možda mjesec ili dva prije nego
što je umro, poslednji put je došao u Herceg Novi. Poslije
te đavolje operacije imao je nekako stegnut vrat. A dolazio
je kod mene i ranije. Uvijek bi nosio gitaru; divno je pjevao
mađarske i ruske romanse.
T.N: Ovdje je dolazio i Milovan Đilas; jeste li ga sreli?
STANIĆ: Kako nijesam! Doveo ga je Mihailo Lalić.22
Lalić je bio čudan čo’ek: Đilasa bi obično dopratio tu, do
ovih vrata i – nestao.
Đilas je kasnije često navraćao. Ne ulazeći u to zbog čega
je robijao, laskalo mi je da se takav čo’ek druži sa mnom.
Divio sam se njegovoj hrabrosti: vazda sam cijenio onoga
ko, bez obzira na posledice, hrabro iznosi svoje mišljenje;
nije važno slažem li se s njim, e… Đilas se suprotstavljao
svemu i to o svom trošku. A nije baš bilo lako sa vrha se,
svojom voljom, oburdati na dno! Mislim da je Đilas bio
pošten čo’ek i da je svoju sudbinu nosio stameno, crnogorski…
Zbog Đilasa sam jednom bio pozvan na saslušanje.
T.N: Kada?
STANIĆ: Ne znam ti ja to po godinama, ne pamtim…
Moglo je biti krajem šezdesetih, e… Uglavnom, bilo je jasno
da sam zbog Đilasa stavljen pod nadzor UDB-e. Kako?
Pa, dobio sam pismo koje je počinjalo veoma učtivo: najljubaznije
vas molimo da tog i tog dana dođete u sobu broj
10 na razgovor; a onda je krenula prijetnja: u suprotnom,
bićete privedeni od strane dva službena lica.
Policajci su bili korektni, raspitivali se o Đilasu – zašto
je dolazio, kada… Na njihovu žalost, nijesam imao ništa
zanimljivo da im kažem; već su sve znali. Kasnije su se
izvinjavali što su me uopšte pozvali.
T.N: Zašto ste rekli da je Mihailo Lalić bio “čudan
čo’ek”?
22 Lalić Mihaijlo (1914-1992.) – Trepča, Andrijevica, Crna Gora; crnogorski i jugoslavenski
pisac
STANIĆ: Pa, jes’, bio je čudan. Bio je ćutljiv i zatvoren,
gori od Iva Andrića. Jednom smo, kao akademici CANU,
Lalić, Dušan Kostić i ja krenuli u Titograd, u Akademiju.
Lalića je mučio nekakav jebeni čir, bio je stalno na strogim
dijetama i cijelim je putem jeo grisine. I ćutao. A meni je
vazda neprijatno kada neko ćuti, pa, kako bih ublažio neprijatnost,
ne prestajem da pričam. Tako sam, kada smo već bili
stigli do Tivta, počeo i skoro da ga do Titograda nijesam zaklopio.
A govorio sam o tome kako sam jednog jutra, u cik
zore, krenuvši da na česmi pored kafane “Mogren” u Budvi
natočim demidžanu vode, naletio na slikara Aca Prijića23 i
Radulovića, onog glumca što je u Gorskom vijencu glumio
vojvodu Draška. Bili su p’jani ka’ čep! Inače, čim bi se napio,
Aco bi počinjao da priča o tome kako će jednoga dana
sigurno umrijeti. Svojevremeno je, čuvši sličnu žalopojku
od Aca, i vajar Luka Tomanović udario u plač. Bogomi, kao
da je Aco stvarno umro! Onda Aco, kad je vidio Luku da
plače, počne i on. Jedva su ih utješili.
T.N: Crnogorci!
STANIĆ: Takvi smo, što ćeš!? Čudno, Aco mi je tog
jutra izgledao taman ka’ da će umrijeti. Bio je veoma blijed
u licu i, odjednom, usred uobičajne kuknjave za samim
sobom, počeo je da povraća. Iz njega izleće mlaz piva. I
to ne iz usta, nego pravo iz nosa. Mlaz je bio svjež, ka’ iz
flaše: pavši na zemlju, poče da pjenuša. Da sam imao kriglu,
mogao sam pokupiti bar polovinu, e…
Taman smo se spuštali ka Skadarskom jezeru, kad se
Lalić, ne sačekavši da završim priču, zaceni od smijeha.
Toliko se bio zacenio, da mu je onaj štapić zastao u grlu.
Zamalo se udavi. Dušan Kostić, šofer i ja stadosmo da ga
udaramo po leđima, jedva da smo ga spasili. I, kada smo se
već bili zaustavili, iskoristili smo pauzu da se, sva četvorica,
popišamo ka’ ljudi. Nijesam htio dalje da pričam, ali je
Lalić, svako malo se sjetivši priče o Acu Prijiću, počinjao
da se smije k’o lud. Bio sam iznenađen; Lalić je na rijetko
šta reagovao. Ubrzo sam mu oteo štapić. Mogao je umrijeti
od smijeha. Što i nije tako loše, je li?!
T.N: Bojite li se vi smrti?
STANIĆ: Ne znam… Volim život i žao mi je što ću umrijeti.
Ako mi se to uopšte jednom i dogodi, e… A izgleda
da ‘oće. Mada, vazda velim da ne idemo niđe; sve što se
vidi i čuje, traje vječno. Naš lik i naš glas će još dugo lutati
kosmosom.
T.N: Tako i lik i glas gospođe Nade?
STANIĆ: Ona je tu, kod mene… Kao da joj čujem glas.
A hoćemo li se sresti, to ne znam. Možda je dobro što ne
znam, jer to neznanje održava. Ljudi se vazda nadaju, je li.
Inače, kao radoznao čo’ek, jedva čekam da umrem. Iako,
nije hitno, je li?! Velim ti – biću živ samo dok ne umrem.
A poslije ću milijardu godina biti mrtav. Znači, ne mora
23 Prijić Aleksandar (1920-1986) – Tivat, Kraljevina SHS; crnogorski i jugoslavenski slikar
se baš žuriti, je li… Jer živjeti je prelijepo. Ma kakav da je
život. Njega uljepšavaju i ružne stvari, e… I sve je uvijek
drugačije. I novo. Svijet je nov, jer ga ti prvi put gledaš.
Može imati milijardu godina… Samo se nadam da neću u
Raj; Pakao je drugo: sve što je zabranjeno, sve je tamo.
T.N: Šta je tamo?
STANIĆ: Sve ono što si radio dok si bio živ, zbog čega si
“kažnjen”. U Paklu bih, siguran sam, našao svoje prijatelje,
sve one sa kojima sam sjedio u kafani. To je moja slika… A
Raj, to ne; ne, ne, nikako! Pošto sam relativno fin i skroman
čo’ek, Boga opsujem barem dva puta dnevno: preventivno,
da se ne bi prevario i poslao me u Raj. Znam kako je…
T.N: Kako je?
STANIĆ: Nijesam bio, ali ga zamišljam kao park u
proljeće: puno voća, toplo, svega i svačega. Divno, ali je
problem što to nije kratki izlet, no traje vječno! A ko bi
normalan tako nešto podnio? Pored svega, u Raju moraš
da igraš šah. Sve drugo je nekako sramotno, je li?! A ja,
zamisli, nikada nijesam naučio da igram šah. I, onda – šta
ću tamo?! Možda bi zato najbolje rešenje bilo da ostanem
ođe… Što misliš, e?
Tamara Nikčević
