Vojo Stanić je završio studije vajarstva ali se, poslije nekoliko korektno izvedenih spomeničkih figura i kompozicija, posvetio slikanju. U početku, bježeći od modelovanja, radi plošne gotovo dvodimenzionalne slike i preko grotesknih likova i nepredvidivih situacija, temelji demistifikatorski, humorni i, na momente, sarkastični komentar svijeta. Stvara jasno narativno jezgro koje mu je često opredjeljivalo i sam tok likovnog rukopisa ali i manifestovalo slikarsku ostrašćenost.
Postepeno prodiranje u prostor (koje okončava na slici Rijeka Crnojevića iz 1967. godine) bilježimo kao jedinu bitnu prelomnicu u njegovom radu. Povećava scenu i prilagođava je božanskom vidikovcu odakle “špijunira” vitalna mjesta i život primorskih gradića. Mada bez preciznih koordinati, krajolici se šire na prepoznatljive ambijente crnogorskog pomorja i Mediterana uopšte. Nad njima (i u njima) su Stanićevo oko i prozor, dva konstituitivna elementa svake slike.
“Skoro svi prozori koje sam naslikao mogu da se vide sa mog prozora. Međutim, ni jednu sliku nijesam izradio gledajući predmet koji slikam. Ja želim da tim predmetima dodam i ono što se ne vidi i što takođe sačinjava njihov karakter…”, glasi jedan Stanićev iskaz. Nekome će se učiniti uobičajen. Ipak, on je toliko istinit i jasan da predstavlja ulaznicu za svetkovine duha među pjacama, palatama, arkadama, balustradama, palmama, rivama, jedrilicama, brodovima… I sa, neizbježnim oriđinalima. Tamo gdje ih ne nalazi, slikarskom milošću to postaju njegovi prijatelji ili srodnici.
U zdravoj nebeskoj svjetlosti sve podliježe imaginaciji koja poštuje samo logiku pjesničke nužnosti ili znake čaplinovske nestabilnosti, čak i u komponovanju ambijentalnih poremećaja.
Bez obzira na transformaciju, personaž i rekvizitorijum ovog teatra nas okružuju, a događaji su se, ipak, mogli desiti.
Ne pamtimo, ali odnekud kao da se prisjećamo trenutka kad se s neba spuštaju baloni ili Iščekivanja, s glavom na postamentu (u dalekoj asocijaciji nameće se scena sa majmunima i nepoznatim objektom iz Kjubrikove Odiseje u svemiru 2001.). Prisjećamo se Vjetra i kuljatog čovjeka u fotelji, zaludnjakâ na svim ljudskim staništima, voajera, kombinovanih spodoba, kipova u hodu, droida sa prosutom nutrinom, kuća na drveću, jedrilica u letu… Sve je to na jednoj slici i na svim slikama, ozakonjeno i pod nadzorom pantokratorskim, sa neba ili prozora, pod lupom ili pomoću durbina, svjejedno. Sve u svijetu kojeg osmišljava prividna nestvarnost.
Sve Stanićeve priče vode globalnom zaključku da manje stvarnosti životu daje veći smisao. I sve su, uglavnom, bez anegdotske sadržine. Čovjek koji na plaži mađioničarski vrti crvenu lopticu na vrhu kažiprsta nosi istu poruku kao i neki akt sa balonom ili nagi model u studiju. Istu vrijednost imaju objekti koji jedre vazduhom i zagonetni nakit prostora, istu funkciju ljudi i lutke. Svi su oni samostalni, svijet za sebe i nema velikog događaja kojemu će podrediti svoju misiju. Ili, vice versa, sve njih povezuje opšta nezainteresovanost. Ti individualci kao da su se otrgli globalnim prirodnim i ljudskim zakonima, ili su nenadnom silom izbačeni u slobodne prostore u jeku svoje radnje, pa ih Stanić sakuplja, smješta i spaja, opet po logici neke svoje nužnosti. U stvari, iznenada je dobio mogućnost stvaranja novog svijeta od starog materijala. I tu dolazimo do veličine ovog umjetnika. Zakoni po kojima funkcioniše život samo su prividno njegov regulator. Ako se stvari okrenu ili gledaju sa neke druge strane, dobija se novi smisao i ljepši život…
Čak su i biblijske scene drugačije – Evu je pokrilo vjetrom nanijeto lišće jabuke, dok je onaj kojem daje plod gleda uramljen iz neke svoje sigurnosti; raspeti Hrist u Molitvi, slikan je s obratne strane i u podnožju brežuljka; na drugoj slici, opet, vidi se naga Isusova polufigura u prozorskom okviru, koji sa škurama pravi triptih, sa Davidovom zvijezdom i polumjesecom lijevo i desno… Bogomolje, bijele kao u snohvatici, su poput objekata na lansirnoj rampi.
Morfološko okrilje Stanićevog slikarstva nijesu ni Bosch ni Magritte, gdje su ga ponekad smještali, ali nijesu ni italijanski metafizičari (De Chirico i Carrà) iako na pojedinim platnima ima bliskosti sa njihovom prostorno-geometrijskom konstrukcijom. U određenom smislu, zbog duhovne komponente i perfekcije u realizovanju, posebno u materijalizaciji, bliži su mu njihovi izvori, slikari quttrocenta.
