Vladimir Vojinović: NINA
Kad bi na wc šolji zatvorili kapke, uvijek je bila s njima. Nedostižna, kao svaka lijepo vaspitana muzičarka koju podiže samohrani otac. Onda, kako su godine proticale, razlika među njima se smanjivala – ona je nekako postajala niža, mada jednako slatka, oni, iako mlađi, visočiji i odvažniji. Nespretne padove s dvorišnoga drveta, dok bježe od nehotičnih njenih pogleda, u zadnje vrijeme bili su zamijenili drskim dobacivanjima s klupe.
Nina je na sve uzvraćala osmijehom. Isprva ju je samo zanimalo društvo iz centra, neke visoke ribe s dubokim glasovima, pa su mislili da to njima u muzičkoj ugrađuju plastične glasne žice. Ali je onda Mačak prvi rekao da to nema veze s muzičkom školom, i s horovima, nego s nastranim umjetnicima koji vole sve da izokrenu – da muško ne gledaju kao muško, ni ribu kao ribu. Poslije su ta Ninina druženja, kikote iz spavaće sobe u kojoj je držala klavir, čiji vrh je bio i jedino što se moglo s granja ljudski viđeti, potpuno drugačije posmatrali. I nekako razvili mržnju spram njenih centraških navika i lezbejskih drugarica. Van-Dam je govorio da nikako ne može da zamisli da Ninine natekle bradavice pripadaju baš onim muškaračama iz muzičke što, doduše, imaju mnogo jače brkove od Jovovih…
Dobro su zapamtili Nininu naglu promjenu.
Tog ljeta bila je nestala. Jovo je pričao, kao glavni serator (jer su njegov i Ninin otac bili kolege u najvećem sektoru elektroprivrede), da je otišla kod starije sestre u Švajcarsku, i da on misli da će se Nina vratiti samo ako poludi. Nije bilo nikoga ko je sumnjao u tu priču. Onda se, pred početak školske godine, vratila sasvim nova Nina. Na vratu je nosila neku čudnu bižuteriju, versaće farmerke zamijenila kariranim bluberi zvonaricama, a štikle starkama. Transformacija koja ju je iste večeri vezala za vlažne misli na wc šoljama.
Nova Nina počela je i da hvata priključak s njihovom grupom, koja je u određeno vrijeme kretala ka školama u centru. Mačak je po pola sata ranije spreman dolazio na klupu a onda ćutao kao mula od polaska do ekonomske škole. Van-Dam je komentarisao svaki jebeni auto koji su sreli na tri i po kilometra dugom putu do centra, a Jovo iza leđa na svakih desetak minuta pitao nešto o Bazelu… Samo je Nikša s njom nasamo provodio vrijeme, od mosta do gimnazije, đe bi ih razdvojila predratna ograda koja je visila između muzičke i njegove škole. Jednom se Miśa zamalo i potukao s njim zato što ovaj nikad nije htio da kaže što su usput radili ili o čemu pričali.
Godina kada je Nina upisala muzičku akademiju bila je prazna. Put do škole postao je duži a Van-Damova fascinacija automobilima još dosadnija. Samo bi u toplijim predvečerjima dotrčala do klupe i umornim pristima pripalila cigaretu. U strahu od očeva pogleda, dim je zaklanjala leđima nekoga od njih i onda istom brzinom odlazila nazad u stan. Ćutke bi gledali kako je utroba zgrade guta, a onda do ponoći osluškivali zvuke nesavladanih sonata.
Miśa joj je prvi ponudio džoint. Te večeri se zadržala duže, sve dok se na balkonu nije pojavila figura njenog niskog oca. Ali je zato svake noći dolazila na novu duvku i zadržavala se koji minut duže. Pred početak semestra već se bila ustalila na klupi kao jedan od redovnijih članova „grupe“. Proporcionalno njenom boravku u društvu, povećalo se očevo dežuranje na balkonu, ali bez značajnijeg uspjeha, iako su svađe katkada odjekivale ulazom do ranih jutarnjih časova.
Ninin otac bio je crnog tena i izrazito malih stopala. Koračao je kratkim trzajima i brzo, ali ne nespretno kao pingvin. Za njim su se širili vonji kolonjske. Uvijek je bio uredne, kratke crne frizure – riječju, sušta suprotnost Nininoj beskrajno nepredvidivoj nježnosti i ljepoti. Kako je Nina odrastala, tako su se u njihovom domu sve češće obretale kancelarijske damice. I sve su nekako – visinom, pojavom, bojom kose, ili makar bižuterijom – podśećale na Ninu… Niko nikada na klupi nije čuo da Nina makar što progovori o ljubavnom životu svoga oca, mada je bilo pokušaja da je, kad je dobro „razvaljena“, isprovociraju na komentar. Ali su svi, onda kad otac nešto privede, dobro znali da će noć na klupi trajati duže.
Jedne takve noći Miśa je prvi put na klupi razvio zamotuljak aluminijumske folije. Kada je Nina krenula da traži slamku, Nikša je stavio ruku na njeno rame i jako stegnuo. Nastavila je da pretresa duboke džepove bluberi farmerki, a Nikša se nijemo udaljio od klupe.
Śutradan nije dolazila. Niti cijele sedmice, ali su zato svake večeri njenoga odsustva iznova slušali o jebačini vijeka. Miśa je pričao kako ju je tako razvaljenu najprije odveo do stana, na pivo. Navodno da te večeri u stanu nije bilo nikog, jer su roditelji dan provodeli u vinogradu, pa su odlučili da prespavaju u kamp-prikolici na placu. Kada se s pivom iz kuhinje vratio u dnevnu sobu, vidio ju je na trośedu, zadignutih nogu. Redovno su ga u tom dijelu njegove priče opominjali da bi se on tu sigurno usrao od straha. A onda mu je navodno mazno mahnula rukom. Prišao je i nijemo gledao kako pristićima lijeve ulazi pod njegov šorts, a desnom odvezuje čvor na lastici. Rekao je kako je bio nabrekao kao onda kad su u trećem osnovne svi skupa prvi put listali Šikovu „literaturu“. Navodno je flaše još držao dok ga je gutala. Kad je završila, gurnula ga je na fotelju i skinula se. Dohvatila je pivo, iskapila za par sekundi i bocu stavila na mali sto. Potom je sto opkoračila i śela na vrh flaše. Kleo se u oba brata da je skoro cijela boca nestala pred njegovim očima. Onda je, kad je viđela da je opet nabrekao, izvukla flašu, po čijim zidovima su se cijedili sokovi raznih boja, i rekla kako joj je strašno hladno, i da joj treba njen mališa da je zagrije.
Nijesu povjerovali ni u jednu jedinu riječ. Mada se kleo, ne samo u braću, i mada je svake noći na klupu iznosio praznu pivsku flašu, smrdljivu i s bijelim plohama, po kojoj je i dobio nadimak Miśa Boca.
Kad se pojavila, to najzad nije bila ista ona Nina koju su isprva sanjali. Čak ih je ćutke uslovljavala da ako žele njeno društvo moraju imati neki opijat, jer ako nemaju – onda je nema na klupi, nema je u njihovim smrdljivim stanovima, nema je u haustorima. Tako su nehotice skoro svi i ušli u sitne poslove s drogom i počeli da se nadmeću. Nina je samo kružila od jednoga do drugog, sve dok nije počela da na klupu dovodi neke ćosave osnovce, dugokose metalce, što im je trag smrdio na albanski kanabis. Džaba ih je Miśa tukao i gađao kamenjem da ne prilaze. Snagom Ninine neutažive volje, ušli su u društvo i poprimili njihove navike, i među njima onu najslađu, da razvaljenu Ninu povedu u sopstveni mrak.
Nikšu su tih dana rijetko viđali, samo onda kad bi se, vraćajući se iz škole, naslonio na klupu da im se javi, a oni jedva uspjeli da mu dobace kako je digao nos zbog društva iz gimnazije. Dok bi im Nikša odlazeći prema ulazu nezainteresovano odmahivao, Miśa ne bi propuštio da konstatuje kako taj seronja nikad i nije bio jedan od njih, i kako ga ne bi iznenadilo ako bi prije ili kasnije sa sobom u kvart doveo dečka iz centra. Na to bi svi osim Nine dodali pokoju riječ zajebancije, čak i metalci iz osnovne koji Nikšu nikada nijesu uspjeli da upoznaju.
Jedne večeri Nina je na klupu donijela bocu nepoznatoga vina. Grozničavo je noktima i zubima vadila plutani čep, a onda otpila veći dio tekućine. Dok su osnovci, posljednji u krugu, lizali kapi s ivice grlića, svima je drhteći kazala kako se njen otac ženi onom plavom tuborg-kurvom iz elektrodistrubucije, a da će mladenci velikodušno da joj na godinu dana zakupe stan na Cetinju, tik uz akademiju. Tek toliko da joj olakšaju studije.
Svi su ćutali. Nina se okrenula i otišla ispod Nikšinog balkona. Dva puta je kratko zviznula. Zavjesa se pomjerila i nekoliko trenutaka kasnije Nikša je izišao iz ulaza. Onda su skupa krenuli ka drugom ulazu i ušli u lift.
Miśa je sve dobro čuo, a onda pošao za njima i u prizemlju vidio da je lift ostao na posljednjem spratu. I on se popeo do vrha i prošao kroz otvorena vrata koja su vodila ka krovu. Gore, na ivici zgrade, vidio je da Nikša i Nina śede s nogama prebačenim preko. Nešto su govorili, ali je vjetar fijukao pa je od svega čuo samo mrmljanje. Približio se i čučnuo iza alimunijumskoga dimnjaka.
Nina je imala čudnu boju glasa, ali je rekla kako će joj napokon biti lakše, jer toga gada više neće morati da gleda svakoga dana. Miśi jurnu krv u vratne žile, poželje da ih oboje gurne dolje. Nina nastavi i reče kako je majka umrla ne od svoje bolesti, već da ju je razboljela njegova boleština. Da glavnoga krivca za sve vidi upravo u njoj, jer da ona nije bila slaba, i da je ona sve vrijeme bila tu, da nije puštila da je gad razboli, sve bi danas bilo drugačije.
– Znaš li ti, jebo te, da se ja, otkako me je kučketina ostavila samu s tim idiotom, ne smijem probuditi poslije njega. Ako bi se desilo da se uspavam, probudila bi me njegova ruka koja me dolje džara… Jebem li mu mater bolesnu…
Nikša je ćutao.
Noć je bila prekrila brda. I klupa, i svi prakinzi bili su u mraku. Samo su se viđele osvijetljene ulice, džinovski nervi blokova, iz kojih su s vremena na vrijeme dopirali zvuci policijskih ili ambulantnih sirena.
(Iz neobjavljenoga romanesknog rukopisa)
