Vladimir Vojinović: Nove knjige crnogorskih prozaika
Uprkos kratkoročnoj krizi, crnogorska proza nastavila je da osvaja simpatije domaće i regionalne čitalačke publike. Naime, nakon vrlo dobroga prijema proza desetak naših književnika koji su intenzivno stvarali krajem devedestih i u prvih pet godina prošloga milenijuma, i za to vrijeme skrenuli pažnju regiona na događanja na crnogorskoj kulturnoj sceni, sve do ove godine s objavljivanjem kvalitetne proze, tj. s kontinuitetom stvaranja mogao se pohvaliti samo Andrej Nikolaidis. A onda smo u jednoj godini dobili dva sjajna romana iskusnijih stvaralaca, i oba su se našla u konkurenciji za prestižnu nagradu „Meša Selimović“ – Karnera Mija Popovića i Atelanska igra Dragane Kršenković-Brković. Prvi je, na zadovoljstvo svih poštovalaca crnogorske književnosti, i nagrađen ovim prestižnim priznanjem. S druge strane, zahvaljujući Pobjedinom projektu „Najbolji neobjavljeni crnogorski roman“, uspjeli smo da među mladim anonimnim stvaraocima pronađemo novu energiju za dalji razvitak romanesknoga žanra u crnogorskoj književnosti. Taj projekat je, sudeći po reakcijama javnosti i drugih mladih autora, ohrabrio mnoge da se sljedeće godine prijave sa svojim rukopisima. Osim toga, ove godine je i Milovan Radojević objavio novi prozni rukopis, s naslovom Kiše… Bijeli psi. I na koncu, početkom jeseni mogla se čuti i vijest da će u prvom kvartalu sljedeće godine u inostranstvu biti objavljen i drugi roman Ognjena Spahića.
O rukopisu „Kiše… Bijeli psi“
(OKF-Buybook, Cetinje-Sarajevo, 2013.)
Imajući u vidu sve rečeno, novi rukopis Milovana Radojevića predstavlja nastavak razvitka jedne uspjele poetike, a ujedno učvršćuje tezu da crnogorski prozni talas s kraja devedesetih i početka trećega milenijuma nije bio razorni cunami, tj. prolazna pojava nakon koje dugo ništa ne niče, već svojevrsna duhovna plima koja cikličnim nadolascima održava bilo crnogorskoga kulturnog identiteta.
Novi rukopis donosi prepoznatljive Radojevićeve stilske obrte ali i novu atmosferu koju je autor brižljivo izatkao uspostavom jednoga čudnog paralelizma – na jednoj strani ne možemo se kao čitaoci oteti utisku o stilskoj perfektnosti i bezmalo sterilnosti glasa naratora, a na drugoj strani ne možemo se oteti utisku koju izaziva prisustvo ironije, ili čak sarkazma. Novi rukopis Radojevića ipak ne klizi u sferu humora, već se od njega brani odabirom tematike. Smrt, prolaznost, ljudske slabosti… to su teme koje, uprkos scenama koje bi u drugim prilikama konstituisale humor, ne daju da kao čitaoci od težine teksta odstupimo linijom manjeg otpora. A tu su i, dakako, lajtmotivi: kiša i bijeli psi.
Pri pokušaju svrstavanja ovoga rukopisa u žanr romana ili pripovijetke, nailazimo na određene poteškoće. Evo o čemu je riječ: tekstu prethodi uvod, koji možemo posmatrati kao prološki segment okvira teksta, ali nedostaje epiloški. Nakon uvodne priče Bijeli psi, slijedi dvanaest strukturalno zaokruženih i zasvedenih pripovjedaka, koje uprkos povremenim preplitanjima motiva ili imena likova ne donose i elemente koji su u strukturalnome smislu međuzavisni – što će reći da su to priče koje mogu stajati apsolutno nezavisno od drugih. Ali, ako pažljivo posmatramo elemente uvoda i priča koje slijede doćićemo i do sljedećeg zaključka: u prološkom tekstu otkrivamo da je rukopis s naslovom „Kiše“ ukraden jednom autoru a da ga je objavio drugi, čiji se inicijali podudaraju s inicijalima našeg autora – M.R. To je prvi znak da tekstovima moramo pristupiti kao segmentima makronarativa. Drugi signal za to pronalazimo u direktnim vezama pojedinih motiva između 1. i 12, 3. i 10, odnosno 6. i 7. pripovijetke. Iako ti elementi tekstova nijesu međuzavisni, oni čine da je stvoren utisak o međusobnom dodirivanju sudbina likova. A tu su i lajt-motivi: kiše i bijeli psi. Svi ovi naši likovi kisnu u specifičnim njihovim trenucima, i okruženi su bijelim psima i njihovim lavežom. To je posljedica konstruisanja jedinstvene atmosfere i nastojanja učvršćivanja pojedinih narativa u jedan veliki narativ, makronarativ.
No, kakve su te priče koje formiraju makronarativ? Sve one funkcionišu po trodjelnoj strukturi. U prvom segmentu priče narator nas upoznaje s likovima i scenom, u drugom se oklonosti mijenjaju i likovi donose odluke, a u trećem se obično javljaju smrt ili njena posljedica kao faktor oneobičavanja. Stoga možemo reći da je smrt i konstruktivni oslonac Radojevićeve dijegeze. Iako je smrt svijetu jedina poznata konstanta, jedina neminovsnost, Radojević se s tim aksiomom poigrava i uz pomoć njega ruši horizonte očekivanja i likova i nas čitalaca.
Čitajući Radojevićev novi rukopis ne možemo se oteti utisku da se ovaj autor posvetio ispitivanju karaktera i tipova, i da se u besprijekorno izbrušenom stilu i njegovoj konkretnoj primjeni da prepoznati skrivena ironija i sarkazam, što ovaj rukopis s jedne strane približava poklonicima ruske realističke škole. S druge strane, nesumnjivo je i to da se u ovoj knjizi da ośetiti prisustvo elemenata postmodernističkoga načina pisanja – otud zapravo iskazi o rukopisima, postojećim, ukradenim ili nepostojećim; otud želja da se relativizuje porodična ili bratstvenička istorija, i da se time udari po mitovima. U jednome trenutku, Radojević čak upotrebljava čisti trohejski osmerac s četvorosložnim pripjevom klasične crnogorske tužbalice, kako bi se u sarkastičkom ključu obračunao s negativnim mentalitetskim određenjima. U svemu svoje mjesto pronašao je i bulgakovljevski nanos, očitovan u misterioznim pojavama i nestancima pojedinih likova, poput lika đevojčice s aerodroma.
Da zaključimo, pred nama je vrlo interesantna proza, koja svojim značenjskim slojevima upućuje i na našu tradiciju, i na našu svakodnevicu. Osim toga, riječ je u prozi kojom Radojević uspjelo nastavlja razvitak vlastite poetike ali i podstiče razvitak proznih žanrova u savremenoj crnogorskoj književnosti.
Magija „Atelanske igre“
(OKF, Cetinje, 2012.)
Autorka proznih tekstova Dragana Kršenković-Brković u našim je ranijim analizama i studijama prepoznata po literarnim bravirama koje se na određen način odnose prema našem duhovnom nasljeđu. Dobar dio njenih proza, poput onih iz knjige Gospodarska palata, je takav da se u njima ukupna narativna strategija usmjerila ka procesu građenja fantastičnoga dijegetičkog svijeta, i da je u njima očita težnja da se nadgradi paradigmatski osnov bajke i konstruiše sasvim nova, fantastična priča.
Tim i sličnim narativnim strategijama Kršenković-Brković se koristi i u najnovijem djelu – romanu Atelanska igra, jer nad jednom, u svijetu književnosti vrlo uticajnom paradigmom, nad spisom Poslanica Pizonima, Kršenković-Brković je izatkala vrlo ubjedljivo prozno štivo o posljednjim danima autora toga spisa, pjesnika Horacija, i o okolnostima i povodu nastanka spisa. Dakako, ovo je podatak koji će mnoge poklonike lijepe riječi prosto privesti tekstu romana, ali se Kršenković-Brković, opredjeljujući se i za određenu formu, odnosno određenu vrstu romana, potrudila da i onima koji nijesu trošili vrijeme u nastavi iz oblasti književnosti ovaj tekst učini i zanimljivim i provokativnim.
O čemu je riječ? Pred nama je roman koji nosi brojne karakteristike krimi žanra. Horacije, poznati pjesnik, po naređenju rimskoga imperatora upliće se u zamršeno klupko nerazjašnjenih smrti i nestanaka. Pjesnik od Prvoga građanina dobija policijski zadatak, banalno rečeno. I već sama ta narativna činjenica predstavlja svojevrsnu provokaciju. Dakle, roman koji se po izboru tematike može svrstati u istorijske, koji na momente poprima formu leksikona, jer donosi pregršt fusnota u kojima se pojašnjavaju neki pojmovi iz grčke i rimske mitologije, pojmovi iz oblasti društvenoga uređenja Rimskog carstva i sl; sadrži strkuturu koja obezbjeđuje konstatno prisustvo recipijenta i njegovu apsolutnu pažnju.
Autorka se, naime, opredjeljuje za strategiju uokviravanja glavne priče. Taj postupak, kao i oni koji se tiču građenja lika glavnoga Neimara, odnosno lika arhitekte slavnoga Panteona, vrlo sliče andrićevskim postupanjima. Priča o Horacijevim posljednjim danima, dakle, ima svoj ram: zapravo se ta priča nalazi na rolnama papirusa koje je pronašao jedan mladić 80 godina nakon njihovoga nastanka. To zaključujemo na osnovu saznanja o postojanju prološke i epiloške granice teksta, koji su i vidno, grafički izdvojene.
Dalje, roman je smješten na 360-ak stranica teksta, a opisuje 16 posljednjih Horacijevih dana – taj podatak odmah nam govori da se autorka poigrala sa statusom vremena. I zaista je tako, osnovni tok radnje ispresijecan je brojnim usporavanjima i ubrzavanjima ritma pripovijedanja. Autorka se opredijelila za ovaj vid strategije, jer je željela da ključni događaj kulminacije odloži, a dok to čini ona nam iznosi i pojašnjenja, i čitave epizode bočnih radnji, i nove likove i njihove karaktere. I sve vrijeme dok to čini jako je brižna i jako razmišlja o tome kako će sve čitalac pojmiti, pa onda sve što pripada tim usporavanjima i ubrzavanjima grafički izdvaja, odnosno taj dio teksta uvlači za jedan red i čini ga uočljivijim. Na momente se dogodi da u sred eksplikativene analepse, ili epizode koja pojašnjava neke okolnosti uzrokovane događajima u prošlosti, dakle usred toga suženoga teksta naiđemo na novo sužavanje – što bi značilo da i ta epizoda ima svoje umetnute priče. I sve je to naravno legitimno, toliko puta smo sreli taj postupak u romanima, ali su vrlo rijetki oni romani u kojima se čitaocima na ovaj način otkrivaju talasi ritma pripovijedanja. Ima taj postupak i svojih prednosti ali i rizika. Jer ne nikoga ne bi trebala da začudi činjenica kao bi pojedini pasivniji čitaoci, naročito oni koji su rođeni u eri internetskih socijalnih mreža, mogli potencijalno zloupotrijebiti ovu otvorenost autorke i preskočiti te segmente teksta u nadi da će što prije doći do kraja priče. A svi dobro znamo, sva književnost jeste jedna velika metafora, jeste jedna velika igra sa statusom vremena, jeste jedan veliki pokušaj da se neumitni hod vremena uspori i da se zaustavi onaj trenutak koji će svima nama zasigurno doći.
Dragana Kršenković-Brković ispričala je priču o Horacijevim posljednjim danima. Čak i vrlo sugestivno poručila da i jedna, makar to bila i posljednja noć može biti skuplja vijeka. Zato, pri čitanju ovakvoga štiva, ne treba žuriti ka kraju jer je sva njegova čar u odlaganju finalnog udarca.
