VITALNOST I AMBIVALENCIJA PLEMENSKOG DUHA

Ko sam ja, ontološko je pitanje, koje izvire iz osnovnog razumijevanja bića u cjelini: spoznaj samog sebe. Ja, ipak, ne postoji samo u razumu nego i u realnosti. Dakle, stvari nijesu determinisane u našim metafizičkim spekulacijama nego su određene i u socijalnom kontekstu. Riječju, razvoj Zapadne civilizacije kretao se od ontološkog prema socijalnom. Stoga, od vremena Francuske revolucije, pojave romantizma, socijalizma i fašizma, klasična metafizička pitanja ustupala su mjesto kolektivnim idejama, prevashodno socijalne i identitetske prirode. Jezički, religijski, kulturni, klasni identiteti, potiskivali su individualističke, metafizičke refleksije, pa je pitanje: ko sam ja u velikoj mjeri potiskivano pitanjima: ko smo mi? Koji je to skup obilježja jednog plemena, naroda, nacije koja ga razlikuje od drugih etno-političkih zajednica? Odnos pojedinca i grupe, indivudualnog i kolektivnog, dramatično se mijenjalo od vremena antike, feudalnog doba do epohe prvobitnog kapitalizma, romantizma, moderne, socijalizma, fašizma do poskomunističkog neoliberalizma i redefinisanog kleronacionalizma. Individualizam je u postfeudalnom svijetu – feudalci su bili posebna nacija – izgubio ranija socijalna značenja, i nužno se morao sljubiti – i u velikoj mjeri utopiti – s određenom ideologijom ili klasom. Ali, ovaj odnos nikad nije bio jednodimenzionalan, lišen kontroverzi, neprestanih sumnji i propitivanja. 

Jer, ni najjednostavnije ljudsko biće nije jednoznačno, iz jedne dimenzije, potpuno rezistentno na promjenu mišljenja, odnosa prema socijalnoj sredini, svjetonazorskim prioritetima. Niko od nas, na primjer, nije samo političko biće koje je određeno jedino ideologijom, nacijom, socijalnim porijeklom. To jest, niko dvadeset i četiri sata dnevno nije samo Crnogorac, Laponac, Maor, Šveđanin… Uz to je, recimo, suprug, fudbaler, dimnjičar, član Lige protiv raka, lovac, davalac krvi, igrač u folklornom društvu, štoser, pijanac, slastičar, jedriličar, mason, guslar, itd. Identiteti su neobično složeni, ambivalentni, često u nepojmljivom rasponu, između božanskog i životinjskog. Dakle, individualni identitet je nepostojan, ponekad i neprepoznatljiv. U njemu se, na različite načine, sukobljavaju afiniteti i socijalna ograničenja, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno. Čovjek jedno sanja a drugo mu se događa. Niko, pa ni najmoćniji despoti, nijesu uspjeli stvarnost potpuno potčiniti svojoj uobrazilji, interesima, planovima. Zato se identitet tokom života mijenja: reciklira, dograđuje, ali se i razgrađuje, u neslućenim pravcima i oblicima. Konvertitstvo je jedna od važnih osobina ljudske prirode: prvi veliki konvertit Zapadne civilizacije bio je apostol Pavle, koji je prije nego se pridružio maloj Hristovoj zajednici bio njihov progonitelj. U modernom dobu pogotovo nakon stvaranja nacija i ateističkih ideologija, od heterogenih tradicija istorijskog razvoja i društvenih oblika preobraćeništvo je postala masovna pojava: neko je kazao da je promašio život onaj koji nije bio socijalista u mladosti i konzervativac u zrelom životnom dobu. Na Balkanu, od pojave hrišćanstva, pogotovo od velikog raskola 1054. godine, bilo je bezbroj slučajeva vjerskog konvertovanja: navešću dva paradigmatična primjera. Nemanja, otac Svetoga Save, rođen je kao katolik, a drugi veliki Srbin, Vuk Karadžić, pred smrt je iz pravoslavlja prešao u katoličanstvo. Pored vjerskog, masovno je i političko i nacionalno konvertitstvo: trebao bi priličan prostor da bi se, na primjer, samo između Srba i Hrvata, u potonja dva vijeka – otkad postoji sinonimnost između vjerskog i nacionalnog – nabrojili nacionalni konvertiti. Etnički Hrvati koji su se nacionalno izjašnjavali Srbima, i obratno, pravoslavaca koji su postali dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Konvertitstvo je pogotovo masovno u malim podijeljenim nacijama, čak i među poznatim ostvarenim ljudima, u zrelim godinama, poput Milovana Đilasa, koji je nakon otklona od komunističke ideologije shvatio da je nacionalno zapravo Srbin a ne Crnogorac. Suprotan primjer je Novak Kilibarda, koji je od političkog vođe pročetničke srpske desnice u Crnoj Gori postao gorljivi Crnogorac.

No, svakako najznačajniji fenomen našeg vremena su konvertovanja bivših komunista i liberala – koji su u komunizmu bili međusobni neprijatelji – u nacionaliste. Nameće se onda pitanje zašto su stari liberalizam i socijalizam doživeli slom nakon pada komunizma, a ponovo, u jednako zloćudnoj formi nahrupili nacionalizam, klerikalizam, populizam, rasizam?! Je li ljudskoj prirodi prijemčivija vezanost za krv i tlo nego ideološki konstrukti koji zagovaraju kosmopolitizam, prosvijećenost, socijalnu jednakost? Kratka istorija modernog doba, nakon pada feudalizma, sugeriše da se u hrišćanskoj civilizaciji smjenjuju periodi progresivnih i nazadnih ideologija, demokratskih uzleta i mračnih totalizama. Ova dvojnost ukazuje da su volja za moć, egoizam, pohlepa, jednako suštastveni ljudskoj prirodi koliko i razboritost, to jest, kritički odnos prema tragičnim greškama minulih vjekova. Marksizam, koji je bio utemeljen na ozbiljnim duštveno-filozofskim premisama i empiriji 19. stoljeća, postao je utopija koja se izvrgla u brutalnu diktaturu, jer je naivno povjerovao da je civilizacija u industrijskim zemljama dostigla takav stepen prosvijećenosti i da je moguće ubrzanom evolucijom stvoriti društvo socijalne pravde, bez eksploatatora i eksploatisanih klasa. Socijalizam je, ipak, najviši stupanj ukupne prosvijećenosti jedne zajednice, ali on nije održiv ukoliko jedno društvo nema dugi period stabilnog nekofliktnog razvoja, prevashodno u domenu kulture i obrazovanja, u kojemu će socijalna i ekonomska emancipacija biti posljedica a ne uzrok ukupnog uljuđenja. Dokaz za to su skandinavske zemlje, koje su zbog specifičnog razvoja u potonjih sto pedeset godina, prije svega zbog neučestvovanja u velikim razarajućim ratnim tragedijama dvadesetog stoljeća, izgradili društva s primjernom socijalnom pravdom i blagostanjem.

Nacionalizam je izbor i pribježište onih koji su lišeni sposobnosti poimanja apstraktnog svijeta i sklonosti prema drugačijem ili nemaju drugi efikasan način da odbrane svoju individualnu i kolektivnu posebnost i samobitnost od moćnijeg neprijatelja. Ja sam se u prvoj mladosti klonio nacionalista, kao i komunističkih dogmata: oni koje sam upoznao iz tog korpusa bili su mi neinteresantni; neinventivni, neduhoviti, skloni uopštavanju i teorijama zavjere. Moj formativni krug bio je svijet s društvene margine: pjesnici boemi, kockari, sitni delinkventi. Milje podzemlja je neuporedivo inspirativnije za mladog buntovnog čovjeka zadojenog piscima apsurda i idejama anarhizma od svjetonazora koji je uglavnom okrenut unatrag, prema mitskim precima, tobožnjem zlatnom vijeku, dinastijama, plemenima. Moje konvertovanje od tog krajnje individualističkog, pa i nihilističkog poimanja svijeta prema zagovaranju društvenih i kulturoloških fenomena, odnosno njenih istorijskih, socioloških, filozofskih narativa nije bilo posljedica nekog naglog duhovnog preobraćenja ili postepenog intelektualnog oportunističkog procesa nego sticaj okolnosti: upoznavanja kruga starih profesora i mlađih pjesnika, istoričara umjetnosti, slikara, na Cetinju, koji su poticali iz starih zelenaških familija, te bujanje nacionalizama nakon Titove smrti, kao i moje prvo iskustvo, nakon jedne književne večeri u Beogradu, kad je Mićo Danojlić, stariji srpski pisac s pariškom adresom, posprdno govorio o crnogorskoj naciji.

Ja sam Crnogorac bio instinktivno, kao i većina moje generacije: ovdašnji ljudi u komunističko vrijeme među sobom su se prepoznavali kao Crnogorci, i u bilo kojem kraju Jugoslavije njih su, između ostalog, identifikovali po jeziku, mentalitetu, socijalnoj spretnosti i drskosti. Dakle, moje već tridesetpetogodišnje opsesivno bavljenje nacionalnim pitanjem, koje me ranije zanimalo površno, u anegdotalnom ili mentalitetskom smislu, uzrokovala je bahatost i beskrupuloznost srpskih nacionalista koji su negirali crnogorsku naciju zato što je malobrojna, poroznog identiteta, neotporna na razne vrste velikosrpskog ekspanzionizma. K tome, moja dublja emocionalna vezanost za nacionalno pitanje imala je i porodični motiv, o kojemu ću u narednim poglavljima nešto više kazati. Otkrivanje zaboravljene, izbrisane istorije, porodične i nacionalne, za mene, koji sam rođen u Lipi Cuckoj, gdje sam u ranom djetinjstvu, od starih Lipljana, slušao legendu o junaštvu Krsta Zrnova u Bici na Mojkovcu, bila je neobično zavodljiva. Ove naizgledne slučajnosti stvorile su jednu vrstu duhovne i emocionalne podvojenosti: još uvijek sam čitao pisce apsurda, dekadentne pjesnike, filozofe nihiliste, i istovremeno s velikom strašću počeo sam otkrivati romantične priče o neustrašivim junacima Božićnog ustanka i komitskog pokreta, koji su istrajavali u borbi za koju su znali da je unaprijed izgubljena. Dokumenti o borcima „Za čast, pravo i slobodu Crne Gore“, koji su negdje bili zabačeni u državnom arhivu ili u ličnim bibliotekama starih Cetinjana, postali su mi posebno intrigantni, i inspirativni. 

U tom spektru različitih uzroka koji su uslovili moju ideološko-političku, i još više socijalnu preobrazbu, jednako je uticala i fasciniranost starim anarhizmom, što takođe može izgledati contradictio in adjekto. Naime, ovaj paradoks izvire iz jedne apartne tradicije: vjekovna opstojnost i vitalnost borbe neprestane Crnogoraca nije inicijalno stvorena i održavana sposobnošću države – bez obzira na državničku ingenioznost Petrovića Njegoša – koja je u vrijeme vladikata imala tek simboličku moć, i više je funkcionisala prema spolja nego što je bila sposobna djelotvorno ustrojiti anarhična plemena. U tom libertetskom duhu plemenskog čovjeka stvoren je jedan monolitni etičko-socijalni kod koji je ovu malu zajednicu činio čudesno otpornom i sposobnom za preživljavanje. Kralj Nikola, kao vješti demagog, i u vrijeme dok je vršio centralizaciju Crne Gore, stvarajući prve klasne razlike, kroz vojno-birokratski i trgovački sloj, održavao je stare plemenske strukture, upravo zbog njihove borbene vitalnosti u budućim ratovima. Ja sam, kao i znatan broj seljaka, koji s majčinim mlijekom posišu duh plemenskog naturalizma, egalitarizma i prkosa, odmalena imao instinktivni otpor prema obrazovnim i birokratskim rutinama i ritualima. Stoga, ni danas nemam posebne sklonosti prema patetičnim manifestacijama tronutosti pred sjajem nacionalnih i državnih insignija: zastava, himni, dvorova, medalja, monumenata. 

Dakle, iz te dihotomije, otuđenosti i apsurda, i s druge strane paradigmi plemenskog agonalnog svijeta, emanirao je jedan mutni hibrid anarhizma i tribalizma, koji je takođe odbacivao svaku neumjerenost, kukavičluk, sebičnost. Ova moja duhovno-ideološka potka, koja je ovaploćena u programskoj pjesmi „Pjer Kropotkin“, nije bila dugog vijeka: ne toliko zbog duhovnih i spoznajnih lomova koliko zbog činjenice da su se političke okolnosti nenadno dramatično mijenjale. Istina, još sam neko vrijeme bio raspet između andergraunda, apolitičnih boema, kockara i ostalog polusvijeta, s jedne strane, i angažovanih intelektualaca koje sam nedavno bio upoznao, ali kako su sve više bile vidljive pukotine u tom jugoslovenskom komunističkom monolitu, tako sam postajao angažovaniji u sporovima oko eminetno političkih pitanja: demokratizacije društva i redefinisanja nacionalnog pitanja. U ove rasprave ušao sam bez ikakvog iskustva, ali nije trebalo biti previše inteligentan i shvatiti da se s anarhističkim tlapnjama o razgradnji države, tog birokratsko-partijskog monstruma, nije moguće boriti, niti se suprostaviti još opskurnijoj ideologiji krvi i tla, koju sam mogao naslutiti još na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, održanom u Novom Sadu 1985. godine. Dodatni motiv da svim snagama branim crnogorska prava na nacionalnu i političku posebnost determinisale su činjenice što se toj moćnoj propagandnoj partijsko-hegemonističkoj mašineriji, do legalizacije višestranačkog sistema 1990, aktivno suprostavljalo tek dvadesetak intelektualaca. U neku ruku taj i takav angažman sam smatrao pitanjem časti, to jest, dužnosti prema mojim precima, seljacima, koji su stoljećima branili neku vrstu crnogorske slobode i nezavisnosti.

Kad je bilo izvjesno da će raspad avnojevske Jugoslavije, čiji su glavni akteri bili u Beogradu, neminovno omogućiti srpskom imperijalizmu da proguta Crnu Goru, više se nijesam dvojio oko toga: je li i neuspješna država bolja od okupirane države-nacije. Jer, vlasti i ideologije su promjenjive, a nacija, pogotovo malobrojna i neizgrađena, ako postane predmet asimilacije i izgubi svoju autonomiju, kao i mogućnost da odlučuje o vitalnim identitetskim pravima gubi i perspektivu da se na bilo koji način obnovi i revitalizuje. Stoga sam počeo izučavati crnogorsku tradiciju, komparativno s istorijom ostalih Južnih Slovena, i ubrzo shvatio da etnogenetske teze nekolicine crnogorskih etnogenetičara – koji su razotkrivali mnoge falsifikate stare srpske škole o srednjovjekovnoj istoriji Južnih Slovena – ne ostavljaju mnogo elemenata na kojima se može stvarati koherentna nacionalna svijest. Uglavnom zbog toga što se sve balkanske etnogenetske doktrine temelje na selektivnim argumentima etničke ekskluzivnosti južnoslovenskih plemena, koje su se nakon dolaska na Balkan miješale s ilirskim, keltskim, germanskim, romanskim, vlaškim i ostalim neslovenskim elementima. K tome, crnogorski etnogenetičari su, na neki način, pod pritiskom brutalne velikosrpske demonizacije, ušli u zamku beogradskih hegemonista, trošeći najviše energije na dokazivanje da Crnogorci nijesu Srbi, umjesto da im glavni zadatak bude da nedvosmislenim, provjerljivim argumentima pokažu one nesumnjive istorijske, sociopsihološke, duhovne, kulturološke elemente koje ih čine posebnim istorijskim i kulturno-političkim entitetom. 

S obzirom na to da sam ove nelogičnosti brzo uočio, javno sam tražio da se preispitaju neke postavke o etnogenetskoj teoriji crnogorske nacije, za koje sam smatrao da se ne mogu ozbiljno etablirati u miljeu koji je kontaminiran decenijskom velikosrpskom propagandom. Tako sam ponovo, bez saveznika i formalnih referenci, ušao u jednu naizgled beznadežnu bitku. Moja drskost se doimala utoliko većom što su bezmalo svi moji prijatelji i saveznici smatrali da se crnogorska nacionalna ideologija treba temeljiti na jedinstvenom desetovjekovnom etničkom, kulturnom, nacionalnom i državnom kontinuitetu. Ipak, okrenuo sam se izučavanju onih nesumnjivih socioloških i istorijskih dokaza, koji egzistiraju, istina, katkad mutno i iskrivljeno, u sjećanjima, karakteru, životnom stilu savremenih Crnogoraca. Tako sam prihvatio glavna načela kulturološke škole nacije, čiji su glavni protagonisti Benedikt Anderson, Erik Hobsbaum, Entoni Smit, Helmut Plesner, Ernest Gelner, itd., koji etnogenezu smatraju sekundarnom, nepouzdanom, anahronom u poimanju modernog razvoja nacije. 

Stoga, moje knjige i eseji, zbog kritičke distance – ne samo od srpskih nego i crnogorskih etnogenetičara – izazvali su veću pozornost kod izvanjaca i stranaca, koji se zanimaju za književnost, jezike i istoriju Južnih Slovena nego u samoj Crnoj Gori. Jer, storija o maloj egzotičnoj ljudskoj zajednici, iznad samih obala Mediterana, uz uobičajena pretjerivanja, prosto je bila fascinantna za slaviste, izvanjske istoričare, etnologe, sociologe, diplomate, pogotovo one koji nijesu potpali pod uticaj stare srpske škole. Učenjaci društvenog smjera i prosvijećeni politički djelatnici, navlastito s kraja 19. stoljeća, prosto se nijesu mogli načuditi misteriji vjekovne opstojnosti tog, izvanjskim očima gledano, etnološkog, socioistorijskog relikta u neprijateljskom okruženju najmoćnijih evroazijskih imperija. I danas, istina puno rjeđe, srešćemo nekog istoričara, Čeha, Slovaka, Bugara, Ukrajinca, koji ushićeno govore ne samo o istorijskoj vitalnosti nego i neobičnim sposobnostima savremenih lidera ovog malog naroda koji je, iako iznutra podijeljen, uz velike tenzije, ali bez oružanih sukoba, izborio nezavisnost i članstvo u NATO.

Opaska Ukrajinca Oleksandra Levčenka o čudesnom državotvornom talentu Crnogoraca, u velikoj mjeri se reflektovala na iskustvo njegove zemlje, sedamdeset puta veće od Crne Gore, s gotovo istovjetnom dramom dvostrukog identiteta, i njenim nerješivim problemima s imperijalizmom bliske susjedne nacije u trenutku me odobrovoljila i učinila manje kritičnim prema ovdašnjim recentnim slabostima u sferi izgradnje kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest, pokušao sam problem sagledati iz šireg konteksta: jer, uprkos malobrojnosti i zaostajanju u mnogim sferama kulturnog i ekonomskog razvoja, ovaj nacionalitet je u istorijskom kontekstu, pokazao veću vitalnost u borbi za opstanak i državotvornu sposobnost nego mnogoljudniji narodi na višem stupnju ekonomskog i kulturnog razvoja, poput irskog, slovačkog, škotskog, katalonskog, ukrajinskog, hrvatskog, koji su sve do dvadesetog vijeka, ili su još uvijek, pod dominacijom većih nacija i kultura. 

Riječ je, na neki način, o jedinstvenom oksimoronu, jer, ako i ovlaš preletimo mnogobrojne zapise, izjave, knjige starih istoričara, pisaca, hroničara, političara, diplomata, generala, zapazićemo da većina njih, sve do balkanskih ratova 1912–13, na podlovćensku zemlju gledaju kao na jedan egzotični anahronizam. Na tom skučenom prostoru koji hitar pješak s kraja na kraj može obići naobdan, ukliještenom između Mletaka, kasnije Austrougarske i turske carevine, živjelo je stotinjak hiljada nepokorenih seljaka-ratnika koji govore slovenskim jezikom. Posebni kuriozum za prosvijećene strance, koji su izučavali staru Crnu Goru u vrijeme Petrovića Njegoša, bio je to što je tzv. Stara Crna Gora, pogotovo bazen Skadarskog jezera, u starom i srednjem vijeku bio privredno i kulturno napredniji od većine balkanskih provincija. Konačno, na Cetinju, koje je u Njegoševo doba izgledalo kao neko dinarsko selo u prostorima kojim je upravljala Austrougarska – tri stoljeća ranije – krajem 15. vijeka postojala je prva državna štamparija na svijetu! Nije dosad, u dovoljnoj mjeri, povijesno, sociološki i kulturološki istražen ovaj jedinstveni fenomen, koji je posmatrajući istorijski proces u strogo šematskom evolutivnom smislu – od 16. do 19. vijeka regresivan. Naime, jedno klasično društvo kasnog srednjovjekovlja, sa živim uticajima mletačke renesansne kulture, transformiše se u zajednicu plemena, koja su po svojoj unutrašnjoj strukturi i načinu međusobnog povezivanja umnogome nalik savezima plemena u vremenu stvaranja prve slovenske države Duklje. 

No, ako pokušavamo razumjeti istoriju Crne Gore nakon nestanka države Crnojevića izvan krutih pozitivističkih i marksističkih kanona možemo kazati da je riječ o ambivalentnom procesu. S jedne strane riječ je o urušavanju klasnih struktura i posvemašnjem materijalnom uništenju, ali i o svojevrsnoj društvenoj i duhovnoj katarzi kroz obnovljeni socijalni egalitarizam i agonalne principe ratničkog i moralnog natjecanja. Ergo, podmlađena plemenska struktura nije izgubila sjećanje na stari istorijsko-kulturni kontinuitet, na vrijeme starih velmoža, njihove moći i slave. Štoviše, smatrali su se direktnim nasljednicima crnojevićkog plemstva. Ivanbegovo ime bilo je toliko uživljeno u narodnoj svijesti da su i njegovu državu zvali još Ivanbegovina, a po njemu su nazvani i posjedi, sela, kuće, palate, utvrđenja, gradine, šume, pećine, kameni prijestoli, crkve, mlinovi, guvna, imanja, vinogradi, ribolovi, vode, izvori, ponori, bistijerne. Dosad je u Crnoj Gori, kao i u obližnjim prostorima u Srbiji, Hercegovini i Dalmaciji, gdje su se Crnogorci naseljavali, popisano preko sto toponima koje legenda i predanja povezuju s Ivanom Crnojevićem.

Stoga, i prosvijećenom strancu krajem 18. i u 19. vijeka Crna Gora morala se doimati kao prostor koji je civilizacijski zamrznut barem petsto ili hiljadu godina, i nemalo bi ih iznenadili i grubi uvidi u ovdašnju burnu i skokovitu povijest toga prostora, od antičkih i srednjovjekovnih država, kroz podmlađivanje njihovih plemenskih struktura: od prvih poznatih stanovnika Crne Gore – Ilira, kasnije Romana, Vlaha i ostalih etnogenetskih elemenata, preko slovenskih rodovskih plemena koja su asimilovali domorodačko stanovništvo, i kroz jačanje plemenskih saveza stvorili prvu slovensku državu Duklju, na koncu kroz proces njihove daljnje tribalne transformacije poslije pada crnojevićke feudalne države, sve do Njegoševa vremena kada se stvaraju prvi obrisi moderne državnosti jedinstven je u evropskoj povjesnici. U devetnaestom stoljeću – u Crnu Goru dolaze mnogi avanturisti, putopisci, botaničari, špijuni, koji pronose glas o toj šaci gorštaka, naizgled neobuzdanih poluvarvarskih hajduka, užiljenih u bezvodni dinarski krš, bez gradova i kolskih puteva. Ovim osobenim, takoreći endemskim entitetom, što je vjekovima preživio u relativnoj ili potpunoj slobodi zahvaljujući veoma rigidnom i postojanom sistemu vrijednosti, s nesalomljivim karakterom i prepoznatljivim životnim stilom, koji nijesu urušile međusobne plemenske razmirice i stalni sukobi s velikim evroazijskim imperijama – postaće opčinjeni klasični evropski pjesnici i filozofi, među njima su bili i Volter, Puškin, Mickijevič, Merime, Tenison, državnici, Đuzepe Garibaldi i Vilijam Gledston…

Ergo, svijest o pripadnosti plemenu, kao jedna od glavnih sociopsiholoških osobenosti Crnogoraca, protezaće se do današnjih dana: preživjeće državnu centralizaciju u doba knjaza Danila i kralja Nikole, nestanak crnogorske države 1918, komunističku Jugoslaviju, njen raspad i ponovno obnavljanje stare državnosti. Tako su Crnogorci danas jedina narodna zajednica u savremenoj Evropi – izuzev katolika u Sjevernoj Albaniji – koji se međusobno prepoznaju i pozdravljaju po plemenskoj pripadnosti. I danas često čujemo: „Đe si, Cuca“; „Đe si, Bajica“; „Đe si, Vasojeviću“. Opstojnost tribalske organizacije u postsrednjovjekovnom dobu, odnosno njena dubinska uživljenost i u svijest naših savremenika srednje i starije dobi, nakon što je ruralni, plemenski način života davno izgubio svoju socijalnu funkciju, recidivi su viševjekovne izolacije, koja je stvorila čvrstu socijalnu i etičku strukturu, da bi opstala u neprijateljskom okruženju. Migracije iz Crne Gore, zbog ratova, oskudnog prostora za život, endemskog siromaštva i velikog nataliteta bile su neprestane, a dolasci izvanjaca pojedinačni, obično od ljute nevolje, iz turskih i austrougarskih zemalja da bi se izbjegle kazne za ubistva, krađe i ostala teška krivična djela. 

Tako je vjekovna „borba neprestana“ formirala specifične sociopsihološke i mentalitetske kodove, iz kojih je izrastao posebni etos. Ratnički agon izoštrava čula i imaginaciju, prkosi teškoćama i opasnostima: iz njega izvire ravnodušnost i prezir prema lakomosti, hvalisanju, hedonizmu. Borba za opstanak je visoko podigla paradigme koje se temelje na ličnim primjerima čojstva i junaštva, koje većina žitelja ne može dosegnuti. Iz tog jedinstvenog i dramatičnog miljea stvoreni su Njegošev Gorski vijenac, Bogišićev Imovinski zakonik, Poslanice Petra Prvog, djela koja nemaju pandan u kulturnoj istoriji Južnih Slovena u 19. vijeku. S druge strane, agonalni svijet je bio naivan, nedovoljno nijansiran, sklon krajnostima i megalomaniji. Njegoš je svojom genijalnom intuicijom i dubokoprodirućim intelektom shvatio da će Kosovski mit o izgubljenom carstvu i Crnogorcima kao osvetnicima Kosova biti nepresahli pokretač crnogorske borbene vitalnosti, koja se često graničila s fanatizmom. O umišljenosti Crnogoraca o svojoj izuzetnosti govori i senator Stefan Perkov Vukotić: „Za ove kolibe znaju svih sedam carstava“.

Svakodnevna suočavanja s opasnostima od pogibije, siromaštvo, glad, neizvjesnost i neperspektivnost stavljali su ljude na velika iskušenja, pogotovo u moralnom smislu, zato nigdje kao u klasičnoj Crnoj Gori nije bila toliko duboka provalija između dobra i zla, vrline i nepočinstva, crnogorski govoreći između soja i nesoja. Veljko Vlahović, španski borac i komunistički funkcioner, lucidno je zapazio: „To je zemlja krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti“.

Naivna pretencioznost, svaki pamtljivi gest čojstva i junaštva, ali i kukavičluka i nečovještva, sve do moje generacije prenosila se s pаsa na pаs. Plemenska istorija nije potpuno nestala – štoviše, obnavljala se s novim paradigmama starojugoslovenske i komunističke ideologije, koje su potiskivale ili selektivno se prizivale starih mitova – s istorijskim krajem tzv. stare Crne Gore. Plemenska nadgornjavanja, koja kralj Nikola podstiče sastavljanjem svečanih pjesama, himni svakom plemenu, obnavljaju se i podmlađuju i u dvadesetom vijeku, ali u farsičnom obliku, u posve drugačijem društvenom i civilizacijskom miljeu. Čak i u doba komunizma, koji je plemenštinu ideološki kastigavao, kao najgori oblik retrogradnosti, govorilo se, na primjer, o rivalitetu klanova Bjelopavlića i Vasojevića, ko će imati veću vlast u socijalističkoj republici. Plemenska svijest, dakle, produžava trajanje i nakon što je njegova klasična funkcija izgubila prvobitna značenja. 

U petrovićevskoj Crnoj Gori svako pleme je bilo svojevrsni vojni tabor, kompaktna borbena formacija koja je maksimalno motivisana unutrašnjim rivalstvom i solidarnošću, kao i takmičenjem u podvizima s drugim plemenima. Stoga, kralj Nikola, sve do Prvog svjetskog rata, vojne jedinice, čete, bataljone i brigade, organizuje po plemenskom principu, bez obzira na to što se u međuvremenu država centralizuje, dobija ministarstvo vojno, generalštab, modernizuje ustroj vojske. Druga funkcija plemena, koja je gotovo jednako bila važna za crnogorsku opstojnost, društvenu koheziju iz koje je izvirao borbeni fanatizam, bila je socijalna solidarnost među plemenicima. Sela i plemena imala su svoje komunice, zajedničke pašnjake i šume, koje su ravnopravno koristili svi članovi zajednice, najmoćniji i najslabiji. U ambijentu primitivnoga plemenskog komunizma, u kojemu se razlika između najbogatijeg i najsiromašnijeg mjerila u dva rala zemlje ili nekoliko desetina grla stoke krupnog i sitnog zuba, jaki je pomagao nejakome – pogotovo udovicama s maloljetnom djecom – kroz mobe i darove u naturi.

Posebno će biti dramatična tranzicija ovog plemenskog, anarhičnog, slobodoištućeg duha u birokratsko, klasno društvo: i taj proces, u različitim oblicima – u vrijeme komunizma trgovce i bogataše zamijenili su partijski moćnici, narodni heroji, generali, članovi centralnih komiteta – traje do danas. Sjećanje na herojsko doba crnogorske plemenštine nije se izgubilo ni nakon velikih migracija iz sela u grad, koje je uslovila socijalistička industrijalizacija, ali ovaj anahronizam postaje farsičan, karikaturalan. Jer, pozivanja starih Crnogoraca na plemenske serdare i vojvode, kapetane i barjaktare, bila su u funkciji snaženja borbenog morala, težnje da se ličnim primjerom dostigne junaštvo slavnih predaka koje su opjevali epski pjesnici. 

Ergo, početak kraja agonalnog društva – svojevrsnog bratstva heroja – to jest, društvena i politička svrha plemena počinje se kruniti već u doba knjaza Nikole, poslije Berlinskog kongresa, kad nastaje prvo klasno raslojavanje nakon pada feudalne države Crnojevića, s kraja 15. vijeka. Pod okriljem dvora na Ćipuru jača koncetracija moći tzv. plemenske aristokratije: stvara se privilegovana kasta oficira, perjanika, činovnika i trgovaca, koja će pokazati neke osobine koje su javno prezirane u plemenskom svijetu, kao što su udvorištvo i pohlepa. Prvi crnogorski tajkuni bili su Njegošev brat Pero Tomov, pop Lazo Jabučanin, vojvoda Mirko, Miljan Vukov, kasnije Marko Miljanov, Lazar Sočica, Petar Vukotić, pop Đoka Mijušković, Baćo Mićunović… mahom plemenski prvaci i junaci, ali neki od njih su i surovi kamataši koji su nemilosrdno sirotinji otimali posljednje grlo stoke ili parče zemlje. Kapitalistička klasa u Crnoj Gori se do Drugog svjetskog rata koliko-toliko razvijala, ali stari duh egalitarizma kod Crnogoraca se nije potpuno izgubio. I dalje su lična hrabrost, rječitost i čojstvo bile na višoj cijeni od „nabiguzica“, kako su zvali bogataše. Stoga je komunistička ideologija socijalne jednakosti, čak i od familija konzervativnih monarhista i antikomunista, bila relativno masovno prihvaćena. Ovu činjenicu treba shvatiti i u svijetlu podataka da je na popisu stanovništva u Crnoj Gori, nakon Drugog svjetskog rata, na selu živjelo još osamdeset pet posto stanovništva.

No, Crnogorci su lakše podnosili glad, nemaštinu, raznovrsne patnje nego zapostavljenost, potcjenjivanje, anonimnost, makar u svom najužem zavičajnom miljeu. Ako nijesu čuli za tebe, makar i po zlu, nijesi se imao rašta rađati. Svaki gest agonalnoga svijeta trebao je svjedoka, nekoga ko će ga spomenuti ili ga nagraditi, na ovaj ili onaj način. Na sjednicima, sijelima, plemenskim zborovima, pričalo se s poštovanjem ili posprdno o raznim ljudima i događajima, a onda je stvaranje centralne države, oličene u kralju, predsjedniku, maršalu, vrhovnom komandantnu, postalo glavno, često i jedino mjerilo, uspješnosti i životnog smisla. Centralizovanjem svakovrsne moći, to jest preuzimanjem svih insignija časti i prestiža, od polivalentnog plemenskog svijeta u ruke gospodara, učinili su da agonalni princip polako potiskuje mentalitet udvorištva. Naime, formira se jedan specifičan hibridni mentalitet ratničke heroike i potpune odanosti monarhu, koji još više poterncira staru opsjednutost Crnogoraca priznanjima i odlikovanjima. Crnogorsko slavohleplje često je uzrokovalo komične, pa i tragične situacije. U toku Bitke na Vučjem Dolu, knjaz Nikola je jednom vojniku obećao medalju za hrabrost. Nakon velike pobjede, nije bilo dovoljno medalja da odlikuje sve junake, glavosjekoviće turskih generala, komandire, serdare, vojvode, itd., i kad mu je vojnik pristupio i podsjetio ga na njegovo obećanje knjaz mu je grubo odgovorio: „Miči se otole“. Nesrećni vojnik je od muke i sramote smetnuo s uma i ostatak života ponavljao je samo jednu rečenicu: „Slaža ka pas“. 

Uniforma, oficirski čin, bliskost vladaru, postali su najviši društveni ideal. Plemenska anarhija poslije surovih odmazdi knjaza Danila protiv pobunjenih Kuča i Bjelopavlića za kratko vrijeme se preoblikovala u takmičenje u osvajanju milosti gospodareve. Ipak, agonalni duh koji je stvaran vjekovima nije mogao preko noći potpuno utrnuti i izgubiti se. Plemena su prihvatila državni autoritet, ali stari neukrotivi ratnički agon ogledao se u nadgornjavanju unutar plemena ili između različitih plemena. Kralj Nikola, iako je s jedne strane pokušavao stvarati neke zametke građanskog društva kroz uvođenje zakonodavstva, birokratskih i prosvjetnih institucija po uzoru na ondašnju Evropu, već je to pomenuto, podsticao je opstojnost stare plemenske strukture, kao jedne tipično crnogorske differentie specifice, koja je izrasla u vjekovima borbe neprestane. Obožavanje gospodara, kao personifikacije Države, pretvorilo se u kult. On je bio ovaploćenje oslobodilačkih težnji, ali i mudrosti i pravednosti. Formira se jedan tipični crnogorski oksimoron heroike i gordih poslušnika, mentalitet oblikovan velikim krajnostima, koji nije bio samonikao već je izrastao na hibridnim paradigmama starog čojstva i novim regulama koje su uvezene iz spoljnog svijeta. Stare plemenske pobune i renegatstva, oličena u „uskakanja“ u turske gradove, pa i primanja islama više su bile uzrokovane ljutnjom na mali ili krivi dio od strane cetinjskih vladika ili plemenskih prvaka nego što je u pitanju bila čista pohlepa, imovinska korist, želja za bogatijim i ugodnijim životom. No, stvaranje prve bogataške i činovničke klase u drugoj polovini vladavine Nikole Prvog, učiniće da se umnogome promijene motivi renegatstva u vrijeme austrougarske i velikosrpske okupacije. Istina, stari duh nepokornosti nije bio potpuno utrnuo u vrijeme nestanka crnogorskog kraljevstva – komitski pokret će trajati sve do kraja dvadesetih godina prošlog vijeka – ali sve više na vidjelo će izaći pohlepa, glad za umnožavanjem materijalnog bogastva, kao i strah da će ga izgubiti – koje su bile prezirane i surovo kažnjavane u plemenskim zajednicama. U vrijeme nestanka države Crne Gore neko je pripisao kralju Nikoli riječi: „Nije mi ža’ što ću umrijet no što će svijet poznat Crnogorce“.

Tako su se Crnogorci 1918. godine podijelili, jedni su ostali vjerni kralju Nikoli i Crnoj Gori, a drugi su postali podanici Beograda i kralja Aleksandra: jedni iz uvjerenja, drugi iz straha, treći iz lukrativnih razloga. Na Badnji dan 1919. počinje Božićni ustanak protiv aneksije Crne Gore Srbiji, i od tada do danas, u ovoj ili onoj formi, ne prestaju unutrašnje podjele u Crnoj Gori, u pitanju državnosti, kulturnog i nacionalnog karaktera Crne Gore. Nakon formiranja države Srba, Hrvata i Slovenaca, Crna Gora, čije je istorijsko ime promijenjeno u Zetska banovina, u prvoj Jugoslaviji, bila je najzaostalija provincija karađorđevićevske države. U Zetskoj banovini, pored integralista i indipendista, aktivan je komunistički pokret – čiji je centar u Moskvi – u početku malobrojan ali odlučan i uporan do fanatizma. Nova država kombinacijom represije, sinekura, duhovne i kulturne asimilacije, sprovodi obuhvatnu nacionalnu asimilaciju Crnogoraca: crnogorsku istoriju i tradiciju prikazuju kao organski i neodvojivi dio srpskog nacionalnog korpusa, minorizuju crnogorske dinastije, od svih velikih crnogorskih bitaka pominje se samo Bitka na Mojkovcu, u udžbenicima više prostora daju Čučuk Stani nego svim crnogorskim vojvodama i serdarima, ali, ipak, prevashodno zbog nedostatka novca i stalnih političkih kriza u Kraljevini SHS – kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji – nijesu uspjeli razoriti staru plemensku strukturu, koja se i dalje, više instinktivno, odupirala novim političkim silnicama. Propali su i prvobitni planovi karađorđevićevskih ideologa da Crnogorce masovno isele u Makedoniju i na Kosovo, a u samoj Crnoj Gori, varoši se nijesu razvijale zbog slabe privredne aktivnosti, pa je više od četiri petine stanovništva ostalo na selu i dalje se bavilo, kao u doba Petrovića Njegoša, zemljoradnjom i stočarstvom. Crnogorci su u jednom trenutku masovnije prihvatili komunizam, ne samo iz socijalnih i nacionalnih nego i mentalitetskih razloga. U zemlji vjekovne endemske gladi, krađe i razbojništva često su bile motivisane elementarnom potrebom za preživljavanje, pa su pljačkama stoke sitnog i krupnog zuba tepali junačka muka. Crnogorci su skupljali čete i uskakali u torine hercegovačkih aga i begova, ali su pljačkali i svoje inoplemenike u Pivi i Goliji, kad nijesu mogli zaplijeniti tursku stoku. Kome nije bastalo oteti, u vrijeme primirja s Turcima i u ratu, bio je osuđen na gladovanje, ali, i na prezir plemenika, i zato je bilo sramota glad pred drugome priznati. S druge strane, patni i nesigurni život vremenom je razvio zavist i mržnju i prema svojim trgovcima i monopolistima, koji su bili nemilosrdni prema sirotinji.

Posljednja ratna generacija koja je, u nekoj mjeri, još bila zadojena starim agonom, obdarena za gerilsku borbu, izdržljiva i drska učesnici su oslobodilačkog i građanskog rata 1941–45, sinovi i unuci boraca s Vučjeg Dola, Fundine, Bregalnice i Skadra, Mojkovca, Bregalnice. Stoga su crnogorske proleterske jedinice, i s druge strane, Gvozdeni puk Pavla Đurišića, bile najborbenije formacije partizanskog pokreta i tzv. kraljevske vojske u otadžbini.

Tradicionalni ratnički individualizam, koji se temeljio na ličnim primjerima, ipak je, neminovno odumirao, izvitoperivao se u kolektivističkoj komunističkoj ideologiji, u kojoj čovjek nije ono što, u stvari, jeste nego što drugi misle o njemu: partijska i udbaška kontrola je prožimala sve društvene pore, pa i same familije. Crnogorci su se, reklo bi se, više od ostalih Jugoslovena podastrli novostvorenim kultovima Tita i Partije. Crna Gora je vjerovatno bila jedina republika u titoističkoj državi koja nije imala disidente-antikomuniste: jedina stvarna opozicija bili su pritajeni bivši informbirovci. Nakon pada komunizma koji je u nečemu podsjećao na stari plemenski egalitarizam, stvorena je nova kapitalistička klasa, jednako bahata i neobrazovana kao ona u vrijeme knjaza Nikole. Iako je u međuvremenu Crna Gora postala destinacija masovnog i elitnog turizma i u njoj su nominalno formirana tri univerziteta, moderne nacionalne institucije kao i u desetorostruko većim zemljama, masovni mediji i internet koji omogućavaju svakom pismenom čovjeku da komunicira u globalnim okvirima… stari hibridi divljeg neukrotivog plemenskog duha koji vremenom sve više dobija patinu udvoričkog, nazdravičarskog mentaliteta produžio je svoje trajanje do danas. Svejedno je li pod egidom „tradicionalnog crnogorstva“ ili takozvane nove osjećajnosti. 

Naime, proces pretvaranja plemenskog u palanačko, anarhičnog u udvoričko, još uvijek je obilježen izvjesnom patinom starog čojkanja, na neki način bi se mogao okončati s odlaskom naše generacije. Zato je Crna Gora, sa svojim novim sociokulturnim paradigmama i sistemom vrijednosti, koje determiniše turbo folk, rijaliti program i tzv. društvene mreže, sve više nalik ostalim balkanskim provincijama koje su vjekovima tavorile pod vizantinskom i osmanskom dominacijom. Da se podsjetimo, prvobitna simbioza starog plemenskog i udvoričkog stvorena je na dvoru knjaza/kralja Nikole. Harizmatični, obrazovani, svestrano daroviti vladar – najmanje je bio darovit kao pjesnik, iako mu je do književne slave bilo najviše stalo – svojom velikom energijom i vještinom istovremeno je gradio i gušio Crnu Goru. S jedne strane, bio je oličenje prosvijećenog državnika koji je nastojao svoj neuki puk što prije uvesti među civilizovane i bogate zemlje, a s druge strane je poput nekog starovjekovnog autarha pomno kontrolisao sve oblasti javnog života. Kralj Nikola je iz svoje siromašne državne kase plaćao najumnije i najdarovitije južnoslovenske glave, od Bogišića, Bukovca, Laza Kostića, Matavulja, Zmaja, Luja Vojnovića, Jovana Pavlovića, Josipa Sladea, Filipa Jergovića, otvarao je vrata svog malog dvora čuvenim evropskim botaničarima, geografima, arheolozima, muzičarima… ali, njegova nezasita ambicija da bude glavni vojskovođa, zakonodavac, prosvjetni reformator, dramski pisac, pjesnički bard, koji uživa nepodijeljeno obožavanje, bili su nepremostiva prepreka za stvaranje početaka kritičke svijesti i ozbiljnih intelektualnih debata o pravcima razvoja društva, spoljnoj politici, izgradnji institucija… Atmosferu udvorištva nijesu stvorili samo plemenski glavari koji su tražili privilegije na Dvoru, i domaći dvorski pjesnici, poput Krivokapića Orlinskog, M. M. Pavićevića, popa Sundečića, nego izvanjci, Lazo Kostić, Simo Matavulj, J. J. Zmaj, koji su povremeno boravili na Cetinju. Laskali su Gospodaru da je njegov dramski spjev Balkanska carica bolji od Njegoševa Gorskog vijenca. Ovaj tipični crnogorski grandoman bio je i neviđeno vješt demagog: sаm je smišljao priče o sopstvenim mudrosti – kako je nadmudrio krunisane glave ondašnje Evrope – i onda ih preko svojih dvorjana širio među narodom.

Kralj Nikola je sаm reciklirao i stare plemenske mitove i legende stvarajući novu hijerahiju čojstva i junaštva. Poput starovremenih vladara presuđivao je u sporovima među podanicima i plemenima, oko ličnih imovinskih sporova, povreda časti, ali i plemenskih zađevica, obično oko komunica ili preimućstva u glavarstvu, i tako je sebi pribavljao oreol mudrog i pravičnog vladara. Prva njegova opozicija bila je iz vladajuće kuće, nakon što je bliske rođake isključio iz dinastičkih prava, ali i od nezadovoljnih plemenskih glavara i omladine koja se školovala u Beogradu, i bila finansirana iz tajnih fondova Vlade s Terazija. Opozicionari su – osim nekolicine koji su u vrijeme rušenja crnogorske države i dinastije napustili iredentistički tabor – poput njihovih predšasnika koji su zbog nepravde ili neostvarenih ambicija primali islam ili bježali u austrougarske zemlje, postali ljuti neprijatelji, ne samo kralja i dinastije Petrović Njegoš, nego i svakog oblika crnogorske samostalnosti.

Nije moguće razumjeti istoriju crnogorske ambivalencije, nepokornosti i podaništva, bez poznavanja istorije crnogorske izdaje. Njegoš fabulu Gorskog vijenca gradi na dva mita, jednog lokalnog o tzv. istrazi poturica i drugog o izgubljenom srednjovjekovnom carstvu na polju Kosovu. Oba mita govore o junaštvu i izdaji – svako veliko opjevano junaštvo prati i neka izdaja – a i sаm se Njegoš, 1847, gladne godine, u kojoj se masovno umiralo od gladi, suočio s izdajom crmničkih i piperskih glavara, koji su od skadarskog vezira tražili žito da prehrane narod, i zauzvrat mu obećali neku vrstu podaništva. Njegoš je imao opsesivni strah od gladii izdaje. Nijesu ovi strahovi bili umišljeni, jer glad je bila crnogorska kuga, i granična plemena koja su još bila izložena osmanskim prijetnjama s vremena na vrijeme: obično u vremenima užasnih suša, pravila su kolaboracije sa skadarskim i mostarskim vezirom, ali većina plemena priznavala je, više simboličku nego djelatnu vlast cetinjskih vladika i odazivala se na svaki njihov poziv na odbranu Crne Gore.

Užasna glad nakon svršetka Prvog svjetskog rata u izvjesnoj mjeri je podstakla i masovno podaništvo novoj državi Karađorđevića. General Radomir Vešović, u svojim memoarima kaže da je crnogorski narod, poslije tri rata u samo šest godina, i španjolske groznice koja je nemilosrdno pokosila na hiljade starog i mladog stanovništva, bio „živi lješ“. Nova vlast je, da bi potpuno slomila duh otpora primjenjivala metode, koji se u savremenoj terminologiji nazivaju genocidom: u nekim pobunjeničkim krajevima zabranjivali su sijanje žitarica u zemlju. Ipak, Crnogorci su bili vični gladovanju, preživjeli su pohare Numan paše Ćuprilića, vezira Mehmed Bušatlije i Omer paše Latasa, i možda bi pružili jači otpor da novi okupator nije bio jednovjeran i sličnog jezika. Stoga je pristalicama „ujedinjenja“ sa Srbijom bilo lakše da svoje motive – koji često nijesu bili idealistički nego podstaknuti osvetoljubivošću i lukrativnim razlozima – prikažu kao principijelno zalaganje za ideje srpstva, jugoslovenstva i panslavizma, nego što je to svojevremeno bilo njihovim precima koji su išli na poklonjenje vezirima u Skadar i Mostar. 

Poslije aneksije Crne Gore Srbiji na površinu će opet isplivati naslijeđena mentalitetska ambivalencija nastala u Nikolino doba: histerična osvetoljubivost zbog neostvarenih želja u plemenskoj hijerarhiji, i s druge strane, fetišiziranje vladara; s istom strašću i sa sličnim argumentima braniće novi poredak i novog gospodara, kralja Aleksandra, čiji je đed bio crnogorski suveren. Uprkos svemu, otpor aneksiji bio je žestok u nekim krajevima Crne Gore, ali nosioci otpora nijesu bili kraljevi privilegovani ministri i generali nego niži oficiri do čina komandira. Za glavare iz vremena vladavine Nikole Prvog, prvu generaciju nakon pada Crnojevića, koja je živjela u relativnom luksuzu, gubitak privilegija i povratak na nekadašnje siromaštvo bio je ravan smrti, pa i gori od fizičkog nestanka. Zato su gotovo sve glavarske kuće bliske Dvoru – liše Plamenaca, Popovića-Jabučana i Mijuškovića – napustili svog ostarjelog i poskitanog patrona i priklonili se novom državnom poretku oličenom u srpskoj dinastiji Karađorđević.

U novom političkom ambijentu rigidne centralističke države, koja je iz Beograda raspoređivala vojnike i žandarme, ali i civilne službenike i učitelje, svim političkim strankama u Zetskoj banovini, osim Crnogorskoj stranci, sjedište je bilo u Beogradu. Sistematska represija nove južnoslovenske države prema opozicionim monarhistima, kako su ih zvali „nikolistima“ i kasnije komunistima, dubinski je, više nego ikad ranije raskolila crnogorsko društvo u ideološko-političkom i u moralnom smislu. Kraljevina SHS bila je polufašistička tvorevina: zabranjivala je održavanje javnih skupova opozicionim strankama – ne samo Komunističkoj partiji Jugoslavije – za koje je sumnjala da imaju antidržavne namjere. Hapsila je, konfinirala, protjerivala iz zemlje, čak i bivše predsjednike vlada i ministre, a među samim Crnogorcima našla je najsurovije egzekutore, kontrakomite, žandarme, isljednike.

U savremenom javnom diskursu, kad je riječ o crnogorskoj tradiciji, formirale su se dvije oprečne škole mišljenja: idealistička i nihilistička. Prva teza ima patetičnu sliku div-junaka superiornih moralnih osobina koji su se u nemogućim uslovima pet vjekova odupirali najmoćnijim evroazijskim imperijama. Drugo mišljenje je da su Crnogorci bili jedna divlja razbojnička zajednica, koja se tamanila međusobno jednako koliko i s Turcima. I da osmanska imperija nije imala interes da okupira podlovćensku zemlju, koja je, u stvari, „gomila kamenja“. U izvjesnoj mjeri mogli bismo jednima i drugima dati za pravo, ali istorijska stvarnost je bila mnogo kompleksnija. 

Već sam spomenuo Gezemanovu sentencu da čojstvo ne govori o tome kakvi su Crnogorci bili nego kakvi su htjeli biti. U stvarnosti, čak i u onako surovoj zemlji koja je ličila na ratnički logor, većina ljudi je, ipak, u predasima ratnih sukoba i četovanja bila zabavljena svakodnevnim potrebama za preživljavanje, malim seoskim i plemenskim dogodovštinama, šalama, suparništvima, sitnim interesima i pakostima. Stoga su u romantizovanim anegdotama i epskim pjesmama pretjerane uopštene ocjene o svim starim Crnogorcima kao ratnicima-filozofima. Ideale čojskog junaštva nametali su istaknuti plemenici – čojski junaci – koji su bili manjina, a većina je postulate stoicističke heroike usvajala, zbog gole egzistencijalne, odnosno statusne potrebe. Ko se ne bi iskazao u bitkama, vještini govorenja, samokontroli u teškoćama, nije mogao zadobiti poštovanje bratstvenika i plemenika. U tom darvinističkom ambijentu preužasne borbe za opstanak hrabriji i umniji davali su primjer slabijima i kolebljivijima i na taj način je stvorena jedna – u postsrednjovjekovnoj evropskoj povjesnici – dotad neviđena borbena vitalnost. 

Već sam spomenuo da se u drugoj polovini 19. vijeka tradicionalno plemensko poimanje svijeta, u novom socijalnom miljeu, polako reciklira u jedan specifičan društveni i svjetonazorski hibrid. Stari plemenski čovjek koji je individualac, raspet između osjećaja časti i interesa zajednice, neuk je i neprilagođen novim okolnostima i životnim navikama, što će se pokazati velikim, možda odlučujućim limitom da ovaj malobrojni istorijski narod, s nesumnjivim sociopsihološkim i etičkim posebnostima, u 20. stoljeću dovrši transformaciju u modernu naciju. Prvi pisci – ukoliko ne računamo Njegoša i kralja Nikolu – pravnici, arhitekte, botaničari, agronomi, bravari, kuvari, šoferi bili su izvanjci i stranci. Cetinjsku gimnaziju, agronomsku školu, kraljevsko pozorište, čitaonicu, vodili su izvanjci, Srbi i Hrvati. Bili su to mahom daroviti djelatnici, zadojeni idejom slovenofilstva, pritom opčinjeni crnogorskom ratnom heroikom ali, takođe potpuno podatni Gospodaru, što iz istinskog divljenja prema njegovim vještinama, što zbog svoje nesigurne egzistencije. Za politički i nacionalni razvoj Crne Gore pokazaće se da je nesrazmjerna uloga izvanjaca u kreiranju prvih crnogorskih kulturnih i prosvjetnih ustanova imala dvostruko, kontradiktorno značenje dali su ogroman doprinos utemeljenju mnogih ustanova bez kojih bi bila nezamisliva nova proširena Crna Gora poslije Berlinskog kongresa, ali su imali i češće posredni nego direktni uticaj da pogotovo u drugom dijelu vladavine Nikole Prvog crnogorstvo dobije sekundarno značenje u odnosu na srpstvo i jugoslovenstvo. 

Ipak, ključni hendikep koji će se kasnije odraziti na društveni i nacionalni razvoj Crne Gore u 20. vijeku bilo je upravo to što u vrijeme tridesečetvorogodišnjeg mira, od 1878–1912, na Cetinju nije osnovana barem jedna visoka škola, te tako stvoren zametak akademskog obrazovanja, slobode mišljenja i istraživanja lokalnih kulturnih i nacionalnih posebnosti, na jedan moderniji, obuhvatniji način. U vrijeme kralja Nikole monarh se svojim podanicima obraćao preko poslanica ili tekstova „Glasa Crnogorca, koji je prenosio zvanične državne stavove i o njima nije bilo javnih rasprava: Gospodareva je bila prva i posljednja. Kritička svijest, pluralizam doktrina i praksi kroz sistem liberalno-demokratskih odnosa, po ugledu na Zapadna društva, nije se formirao ni poslije 1918, nakon što je Crna Gora postala dio jedne višemilionske multikulturne državne zajednice. Naprotiv, stepen demokratskih prava nazadovaće u odnosu na vrijeme Nikoline autokratije. Nikola, koliko god je bio autoritaran, prema svojim političkim protivnicima bio je neuporedivo blaži nego novi terazijski vladari. Uz to, Crna Gora će biti obezglavljena i potpuno zaboravljena: ambasade su napustile Cetinje, većina činovnika iz bivših ministarstava odstupilo je s Gospodarem ili se priklonilo Beogradu i razmješteno diljem Kraljevine SHS. U rezidencijalne zgrade, bivša ministarstva i nekadašnja strana poslanstva, uselila se admnistracija novostvorene provincije, žandarmerija i vojska: prijestonica je ostala i bez dnevnih listova – kasnije su periodično publikovane režimska „Slobodna misao u Nikšiću i opoziciona „Zeta u Podgorici – a kulturni život koji se ranije odvijao oko Dvora zamro je i u najrudimentarnijem smislu. Mlađa generacija intelektualca nakon aneksije – pretežno pisaca lijevog opredjeljenja – živjela je izvan Crne Gore, u Beogradu, Zagrebu, Skoplju, Ljubljani. U skučenom crnogorskom miljeu političke rasprave uglavnom su vođene o sudbini Crne Gore nakon Velikog rata: dva najdarovitija i najobrazovanija politička pisca, Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija, živjeli su izvan Crne Gore. Prvi u Zemunu a drugi u Zagrebu. Mladi komunistički intelektualci, prije svih Milovan Đilas i Radovan Zogović bili su, kao i većina njihovih zavičajnih drugova, dogmatski orjentisani u klasnom i nacionalnom pitanju. Zogović i Štedimlija, ipak, više su intelektualci-ideolozi nego političari-ideolozi, a Drljević i Đilas, pokazali su dogmatizam i prevrtljivost – ove karakteristične osobine koje su prisutne i u širem jugoslovenskom kontekstu Vladimir Dvorniković krsti kao dinarsko-plemenski tip – koja je karakteristična za crnogorsku političku scenu u potonjih sto godina. Ovaj tribalni politički tip, svejedno je li dogmatičan ili prevrtljiv, nema sposobnost dijalektičkog promišljanja i veoma je sklon da lični pretpostavi opštem interesu. Naši savremenici koji su pratili politički proces od vremena Antibirokratske revolucije svjedoče o mnogim primjerima u kojima su političari i intelektualci, zbog sujete – poput njihovih đedova koji su „uskakali“ u Nikšić i uzimali islam – ili nakon što nijesu ostvarili neku svoju karijernu ili lukrativnu ambiciju, pravili pakt s dojučerašnjim protivnicima, koji osporavaju čak i njihovu nacionalnost.

Plemensko i palanačko sve više nastavljaju se prožimati, s tim što tribalni tip odumire onoliko koliko palanački dobija osobeni lokalni kolorit. Od starog plemenskog tipa ostaju tragovi drskosti i pretencioznosti, patetičnog popovanja o moralu, iako su laž i prijevara nakon ekonomskog sloma i sankcija devedesetih godina prošlog vijeka sve manje predmet društvene osude. U miljeu današnje politike i biznisa na ove osobine sve više se gleda sa simpatijama i predstavljaju se kao poželjna snalažljivost, to jest duhovna okretnost.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.