Vanda Petanjek: Artritis
kraš
samo jedna reklama do početka scene
u kojoj te ljubim sumanuta
pripremam se za ulet u apokaliptični kadar
režiser mi dobacuje da popravim šminku
kolja
stojim zakočena na uputu iz didaskalije
o tvojoj skoroj celuloidnoj smrti
bježi kolja bježi
bježi u svjetlo i tamu i svoje ostale nijanse
ptice na žici
kvačice za rublje
sve ostavi
nemamo vremena
dok žene na kaučima jedu napolitanke
između reklama podižeš moj ogrtač
ljuljam se
zagledana u tvoja usta
na graničnom prijelazu tvoga vrata
sašivena od grožđa
moja usna
ljubomorna
I
tvoje otrovne i prekrasne teorije
o rodama
o brodovima
brdima
krdima
kormilima
o opravdanim lažima
o preljubu
o ženama koje čekaju mornare
o rotterdamu
o rodama
odbacujem
II
tišina moje ljubomore umotana je u tvoju zahvalnost za večeru
tupim nožem u maslac umazujem heroinski prah
skriven u bočici crvene paprike
(ljute začine čuvam duboko u mraku)
nudim ga na kruhu
tebi
sebi
naša krvna zrnca
pomiješana ljutnja s uzbuđenjem
siti smo
mirna sam
čekam tvoj sljedeći potez
prema njoj
III
bio si ljubomoran na dragana despota
jučer sam ga opet vidjela
i opet me pogledao i nasmiješio se
i samo da znaš
i ja sam se njemu
artritis
četrdesete su emocionalno promiskuitetne godine
da se konkretnije izrazim
osim bolova
oko lopatica i bokova
legitimno se daješ prvom tko te primijeti
i svakom sljedećem po istoj proceduri
i kao da to nije dovoljno
shvatiš uz sve to i da si konfliktan
i da nemaš živaca za velike ljubavi
treba se potrošiti
treba se izlizati da ti mogu reći
dosadan si ko proljev
ajd više u kurac
ne da mi se ovo više
ni ti ni mi ni ja
i možda da te čujem kako po noći hrčeš
ili ostavljaš za sobom dlake u kadi
možda to napokon više ne bih zvala ljubav
naročito ne velika
zato možda da ipak ostanemo daleki
mislila sam da bih te mogla voljeti dok si blizu
to možda ipak nije blizu istine
ja znam voljeti one koji nisu tu
više nedostupni nego ovdje
da ne moram gledati što nam nedostaje
i gdje smo to tako nepopravljivo razdrapani
i vjerojatno mi se ne bi dalo sjediti za singericom
i krpati i sebe i tebe i druge
naročito ne druge
zato me voli izdaleka
ne moram znati da ti je hladno dok me nema
ipak
ako me misliš nagovarati
neka to bude za zalaska sunca
prije nego mi dijagnosticiraju uznapredovali artritis
uhvati me za prste koji se svijaju i pucaju
slat ćemo se u pizdu materinu i biti van bontona
umjereni
svakodnevni
racionalni
opipaj me
za cvijeće ćemo lako
abramović
pričaš mi o snimci na kojoj dvoje ljudi šuti
usred muzeja moderne umjetnosti
žena u crvenoj haljini sjedi kao spužva
i upija što drugi ne žele nositi
pogledao sam jučer tu snimku
i evo me
šutim
u nekoj svojoj hali od muzeja
usran od paralize pred poznatom ženom koju više ne znam
izvana mirno
bez oštrih rubova
iznutra eksplozija u erotski estuarij
i kad ti bude svejedno što si prešla četrdesetu
želim da me gledaš kao marina
osjetit ćeš da ti prilazim
znam točno što te pitati da u tebi pukne šipak
trzni glavom jer ne možeš izdržati
to je jače nego znati
to je bolnije nego misliti
ali je punije
dišem drugačije
punije deblje karirano
cilindrično ali obloženo
flanel košuljom
i grudni koš kao korzet pretijesan
osjećaš mu one žbice od rebara
sami se odvezuju i pucaju kao da su truli
konopčići od korzeta
vepar
I
stavila je jelenje rogove na glavu
kad sam ušao u stan zapljusnuo me miris sijena
pljuska u lice suhim zrakom
kao udarac teškim oklopnim vozilom
pod je pun lišća
i dlaka lisca
konopom vezanog za stražnju nogu
gležnjevi su idealno mjesto za nakit
ona je vezala praporce oko zglobova
nadao sam se da neće sad hodati po stanu
po ubodno-nagaznim minama s krošnje
trzajući očima pred upaljenim svjetlom
kao reflektorom pribijenim na bijele kapke
i šutnje odrubljuju dijelove tijela
ubojitim oružjem kojim se kažnjavamo
zato spušta rogove
umornu krunu
i izdvaja skulpturu iz svoje kose
netko ih je trebao razdvojiti od srne
skalpirati tjeme
rožnato u poznato
kakvi to ljudi rade
nastojim ne osuđivati
ali osuđujem
ali osuđujem
II
ogrlicu za godišnjicu
plemenitu kovinu
poskrivečki je bacila s govnima mačke
teritorijalna takva kakva jest kao šnaucer
grkljan mi je pogledom pregrizla po pola
sad preda mnom stavlja flaster
lijepi po ruci potez boje kože
pitam jesi se porezala
nije
jesi se opekla
kaže nisam
nije se ni razderala ni ostrugala ni našpranjila
nije ni pala
ni krastu strgnula u snu
nije joj ništa
samo se ukrasila
da joj ide uz kružnicu
ljubičaste boje
III
vrat joj je pun crvenih uboda
udubina veličine lanene sjemenke
umazuje u kožu tuljanovo ulje
kaže da ju je ljubila velika vrana
ona voli vrane
mrtvo hladne glasnike
da poželi mogla bi im biti majka
i sad kad to kažem
možda je trenutak
da je pitam bi li posvojila ptice
pitam što ti je reklo krilo
odgovara i zapisujem nekoliko stvari
ljudska kost je jaka kao granit
psi mogu ljudima otkriti dijabetes
delfin znači riba sa maternicom
a konji ne mogu disati kroz usta
IV
zagrize mi koljeno svaki put kad sjednem
kaže da ću inače zaboraviti hodati
laje što sam atrofiran i što ona nije
i taj njen lavež
to njeno kunst krvoproliće
od pleksiglasa davež
gnjavež u pleksus
i moj rep između nogu
kojim skrivam strah
i izlučen miris kroz analne žlijezde
ekvivalent rukama kojima skrivaju lice
nesigurni ljudi puni kamenoloma
možda zato šutnja
možda zato mačka
V
prilazi mi
otvaram usta
pristajem na skliskost
postajem riba
vadi udicu
kuku bez mamca
prelako me ima
a ne želi
tako
Biografija
Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija i na književnim internetskim portalima (Strane.ba, astronaut.ba, Kvaka, Ne-ma, Centar kulture, Kritična masa, Pikolo knjigomat) te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.
