Marija Dragnić: Konfabulacije
(iz istoimenog ciklusa)
đeda sam najviše voljela
jer je bio dobar čovjek
koji rijetko priča,
i zmija ga je tri puta ujela za isti prst.
bijeli prsti moje poezije
skršili su crne prste moje poezije.
borba se odvijala u jezeru.
crni su ostali da plutaju na površini.
bijeli plivaju pobjednički dalje,
izlaze na drugu obalu.
sve sam snimila.
crni prsti mog ljubavnika
i moji bijeli prsti
silaze u jezero,
pored table upozorenja.
uzdrhtali,
održavaju se nad dubinom
nesigurnim pokretima.
između crnih i bijelih prstiju
prođe zmija.
crni se nasmiju.
bijeli izađu iz vode nespretno,
skrivajući svoju golotinju
od slučajnih prolaznika.
ritual više nisu ponovili.
ipak, i dalje se vraćaju
na jezero- da odolijevaju.
dobar film, lijepe slike.
u velikoj sali, na premijeri
bila su popunjena
čak tri mjesta.
đed je jednom ubio poskoka
koji mi je prepriječio stazu.
šibicom je fiksirao
zmijine otvorene čeljusti
i stavio cigaretu u njena usta.
mahnito se vrtjela u krug,
dok joj glava nije prsla.
istina je da ga se danas
samo po tome sjećam.
crni prsti moje poezije
skršili su bijele prste moje poezije.
sve se desilo na vlažnoj poljani
sa koje se dizala zelenkasta izmaglica.
odnekud je dopirao miris paljevine.
snimila sam cijeli događaj.
crni prsti mog ljubavnika
spuštaju se na moju zadnjicu
dok ja spuštam
pod naš krevet zmiju.
borimo se na bijeloj posteljini.
u jednom trenu,
glava mi visi s oboda kreveta,
i to povećava šanse
za konačnu predaju.
prsti moji bijeli vuku crnu kosu
sa potiljka mog ljubavnika,
on svoj crni palac gurne
među moje crvene usne.
od nas dvoje jedno ujede zmija.
video zapis liči na porno film
s prenadraženom glumicom.
postao je pravi hit.
gostovali smo po festivalima,
osvojili sve lokalne nagrade.
ženska se neviđeno proslavila.
ovo je već treći zapis o đedu
koga sam poznavala
manje od svih.
mama se čudi kako
između ta dva fakta
i dalje ne uočavam korelaciju.
crni prsti tuđe poezije sapliću se
pred crnim prstima moje poezije
i od toga nenadano nastaje komedija.
na lica glavnih glumaca i publike
sleće preplašeno jato smiješaka.
crni prsti mog ljubavnika
motre na moje bijele prste.
moji bijeli prsti postaju tamniji
zbog, recimo, duvanskog dima.
glavna glumica navlači masku
ljepuškastog dječaka. svjetla
se gase.
crni prsti moje poezije prepliću se
sa bijelim prstima moje poezije.
kada bi crni prsti savladali bijele,
ne bi se protegli ič dalje
od vrhova noktiju.
u publici sa strateških mjesta
puknu blicevi, osvijetle
tek konture kostimiranih
i scenografije.
crni prsti mog ljubavnika
hvataju moje sada crnje prste
koji zauzimaju niski start.
svjetla se pale.
glavni glumac stoji sam na daskama.
glavna glumica se nađe u publici,
ali tako da se i sama iznenadi.
crni prsti mog ljubavnika
i crni prsti moje poezije
igraju crno kolo.
srce je majka ponavljanja,
dobacuju sa strateških mjesta.
zmije ujedaju samo kada se boje, mama
poriče da je i to rekla jednom
kad je bila mlada.
ja već treperim jer neće da prizna,
a tata se na sve smješka
raznježeno.
crni prsti mog ljubavnika
hvataju sve moje crne prste
iza crvene zavjese.
zavjesa se digne
i otkriva bijele prste moje poezije
kako lome crne prste moje poezije.
neko u publici spušta
dlanove na kapke.
crni prsti moje poezije
ne posustanu i krvavi pojure
bijele prste moje poezije.
bijeli prsti moje poezije
utrčavaju u nečije grlo
i onda već sve što slijedi.
nekoliko ljudi izlazi iz sale.
crni prsti moje poezije
pokupe nered i uzviknu:
srce trči kroz crvenu šumu
kao bijeli zec!
zavjesa pada
pred crne prste mog ljubavnika
u kojima drhte moji bijeli prsti
poput zvečarkinog repa.
to je javna tajna glumačkog zanata,
pisali su kasnije u oštrom prikazu
naše ne tako popularne predstave.
kad sam se rodila
baba se obukla svečano,
u crno,
da unuku dočeka
onako kako dolikuje.
posle je godinama spravljala
sladolede za ručak,
tokom svakog ljetnjeg raspusta.
vodila nas je i na ribnjak
gdje smo učili da skačemo
na glavu.
jednom sam pokušala
da ostanem pod vodom
i pretvorim se u sirenu.
bilo je malo skučeno,
tu u ribnjaku,
pa sam izronila,
ali pošto se formirala krljušt.
baba se nije uplašila
što sam se toliko zadržala
na dnu bazena,
niti je uočila promjene
na mojoj koži.
nasmijala se i rekla:
kako roni zmijka jezičara,
blago baki.
voljela sam babu.
bila je izuzetno
inteligentna žena,
umjela da zaobiđe
srce stvari.
da nema bijelih prstiju moje poezije
ja bih svaki svoj crni prst odsjekla
i lizala prste tuđe poezije, a bijele
naročito.
kad bi crni prsti bili jedini koje imam
bilo bi očigledno da oni nemaju ništa
sa crnim prstima mog ljubavnika.
ovako su to, vjerujte, potpuno isti prsti.
Marija Dragnić, rođena u Nikšiću 1990. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Objavila knjigu poezije Druga obala (2013). Pjesme su joj objavljivane u Rukopisima, Kulturnom dodatku lista Politika, u Betonu, časopisima Ars, Zarez, Agon, Prosvjeta, Treći Trg, Eckermann, na portalu za književnost i kulturu Strane… Na regionalnom konkursu Ulaznica 2016 osvojila je drugu nagradu.
