Tonko Maroević: I veći i manji teret… Podnoseći
Povodom III. satire Ludovica Ariosta
Obraćajući se isključivo bliskim srodnicima i intimnim prijateljima, u svojim gorko podrugljivim stihovima Ludovico je Ariosto mogao iskaliti dušu i na svoj se način osvetiti onima koji su mu otežavali život i prisiljavali ga na teške kompromise, to više što svježe ispisane i dobro oblikovane „satire“ nije kanio za života objavljivati. A ipak nije riječ o neambicioznom pothvatu, nego o djelu napisanom po modelu velikoga latinskog uzora, Horacija, koji je u istoimenom žanru ostavio nam zanimljivu i uvjerljivu panoramu društvenog života dekadentnoga Rima. A veliki autor epohalnoga „Bijesnog Orlanda“ iskoristio je satiričnu žicu da sroči jednu od najneposrednijih autobiografija renesansnoga razdoblja, u kojoj nije ni samoga sebe štedio i prikrivao svoje slabosti, no utoliko je odlučnije i kritičnije predstavio licemjerje i pokvarenost ferrarskoga dvora, a pogotovo formalizam i korupciju u rimskom papinskom ambijentu. Ako je od Horacija Ariosto naslijedio sardonični ton i eruditski koristio mnoge antičke reference (slike, metafore, mitove), nije slučajno ni to što je za svoje satire koristio danteovsku tercinu, kao medij u kojemu se uspješno amalgamiraju konkretni, realistički i „niski“ motivi, a bez pribjegavanja idealiziranju i uzvišenoj stilizaciji, donekle se oslanjajući i na tradiciju pučke, burleskne i komički usmjerene poezije.
Pisanje „Satira“ spada u piščevo razdoblje pune zrelosti, kada je već za sobom imao prvo izdanje svojega monumentalnoga epa (1516) i kada je s pravom očekivao potpunije priznanje i svojevrsnu zahvalnost na dvoru obitelji d’Este u Ferrari (gdje je organizirao i kazališne predstave i gdje je domaćinima i gostima čitao svoje remek-djelo s očitim aluzijama na zasluge predaka svojih „poslodavaca“). Međutim, umjesto dobrohotnoga primanja, dočekao je naredbu kardinala Ippolita da s njime krene u Mađarsku, na što se naš pjesnik pobunio i odbio zadatak (što je sadržaj I. satire, iz 1517). U II. satiri bavi se brigom oko stjecanja novca, to jest odlaskom u Rim da osigura prihode crkvenoga podrijetla, što mu pruža prigodu za žestoku porugu Vatikana.
Treća je satira nastala po odbijanju zahtjeva kardinala Ippolita (i raskida službe), zbog čega je Ariosto bio prisiljen prihvatiti drugu ulogu na ferrarskome dvoru, to jest staviti se na raspolaganje kardinalovu bratu vojvodi Alfonsu. U stihovima nastalima povodom promjene gospodara pjesnik brani svoje pravo na određenu autonomiju (što je dokazao i neprihvaćanjem nametnutih mu obaveza), a pogotovo afirmira svoj životni stav umjerenosti i zadovoljstva s malim i običnim stvarima i prilikama. Ali, kad je već prihvatio novu službu i „pokorio se“ – unatoč rezervama i želji za većom slobodom – iskazuje svoje prilagođavanje novonastalim uvjetima, ali bez iluzija o mogućnostima i većim šansama.
Osim samoga Horacija, koji je u mnogo prilika iskazao pohvalu smirenoga i povučenoga života na selu, na Ariosta je jamačno utjecao Seneca, sa svojim stoičkim idealom razumnog suzbijanja strasti, a nemali su odjeci i inih latinskih pjesnika poput Tibula i Propercija. Kako bilo, književni modeli i iskustveno pokriće dali su u III. satiri uvjerljiv ishod, a pjesnik je, s mnogo gnomskih formulacija i didaktičkih opaski, iskazao svoj svjetonazor o potrebi obuzdavanja želja i ambicija, te svijest kako je ionako nemoguće postići potpuno zadovoljenje, a također i dobiti od moćnika ono što se zasluži.
Naravno, meditativno-kontemplativni okvir ispunjen je pričama i parabolama koje egzemplificiraju stajališta, a stilske figure oživljavaju naraciju. Počam od smjele autorove usporedbe sa Saturnom – to jest: kako je zapravo trebao uškopiti oca, pa kao prvorođenac ne bi imao potom na brizi čitavu veliku obitelj i obavezu da je prehrani – zamijetit ćemo nekonvencionalnost i opuštenost pjesnikova izražavanja, a epizoda susretanja s papom (i još dok je bio kardinal) svjedoči kako nije gajio pretjeranih iluzija čak ni s obzirom na svoju nemalu upletenost u onodobni establišment. Posebno su plastični prizori velike suše, žeđi i ponašanja u tim kriznim uvjetima, kao i evokacija primitivnoga plemena koje je željelo dosegnuti mjesec. Ti prizori možda ponajviše gube u prepjevu, jer je nemoguće sasvim primjereno prenijeti ritam zbivanja i iskazati napetost (iznevjerenih) očekivanja. Mjestimice se trebalo zadovoljiti skraćenjima ili eliptičnim sabijanjem.
III. satira završava posebnim ogorčenjem i gotovo gađenjem na svijet koji pjesnika okružuje, na laži i prevare, potkupljivost i krađe brojnih suvremenika i znanaca, pa svoju ljutnju on oprimjeruje spominjanjem stanovitih nadimaka (Bomba i Borna), koji se valjda odnose na stvarne ljude i slučajeve, a koji tvore vrhunac zla i pohvarenosti. Okrutna je poanta da će njihova stečena čast ne samo biti ogavna po ljudskim i nebeskim mjerilima, nego će smrdjeti i đavlima u Stiksu.
** *
Ne možemo preskočiti podatak da je III. Ariostovu satiru prevodio još Stjepan Mitrov Ljubiša i objavio je u prilogu zadarskoga „Narodnog lista“, br. 33. 1862. godine. Osim III. preveo je još i IV. satiru (također u „Narodnom listu“) i veći dio V. satire (u časopisu „Vila“, ali bez završnoga erotskoga prizora). Značajni budvanski prozaik prepoznao je u Ariostu također spretnoga pripovjedača i odličnog slikara ljudskih naravi, s ironičnim, humornim predznakom, pa je svoje prepjeve dosjetljivo naslovio „Podrugušama“. U svojem prevodilačkom postupku nastojao se u svemu približiti narodnom jeziku i stilu epskih pjesama, pa se služio desetercem i mnoge je situacije ambijentirao u znani mu domaći kontekst (a uklanjao mitske i eruditske aluzije, primjerice, na samome početku, spominjanja i funkcije Saturna). Premda je ponegdje skraćivao i sažimao slike i usporedbe, drugdje je dodavao i razvijao po svoju, pa umjesto 313 stihova, njegova ih verzija ima 371. O tom vrijednom i za ono vrijeme iznimnom kulturološkom pothvatu pisali smo (u suradnji s Ivom Grgić-Maroević), iz traduktološke perspektive, u Zborniku radova o Stjepanu Mitrovu Ljubiši u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, a ovom zgodom, za usporedbu, prenosimo samo uvodni ulomak Ljubišine interpretacije:
Kad me pitaš dragi prijatelju
Kako živim s Vojvodom Alfonsom;
Je l’ mi laklje breme o hrbatu,
I taljiga o šiji viseća;
Kad me pitaš da ti pravo kažem:
Nejma dara na svietu boljega
Kao živjet neodvisno kući
I nikome pod petom ne stati.
Sad mi reci da sam lieno kljuse,
Pa budala i šta mu ti drago,
Ali iskren, duše blagorodne.
Kriv nijesam što me je Daria
Desetoga na svjetu pridala,
Punu kuću sinovah i kćerih
Napunila, pa i prepunila.
Kao svojevrsni kuriozitet možemo donijeti i početak prepjeva iz pera suvremenoga vrhunskog hrvatskog prevoditelja Mate Marasa (koji je međutim odustao od daljnjeg bavljenja tim tekstom):
Annibale, kad želiš znati kako
s Alfonsom vojvodom se snađoh kadno
promijenih službu, teško ili lako:
jer, tužim li se i zbog ove jadno,
ti ćeš me ragom proglasiti bijednom
po ćudi, veleć da mi puče sadno,
E bez puno misli reći ću ti slijedom:
težine obje jednako me more,
bolje bi bilo ne bit ni pod jednom;
ukratko, tek za iskrenost sam stvoren;
pa reci da sam kljuse, kad ti godi,
reci da slomih leđa, il još gore.
Da roditelju svom sam, čim me rodi
Daria u Reggiu, igru nemjestio
ko Saturn svojem u nebeskoj zgodi,
da malen posjed pripadne mi cio
gdje desetoro braće i sestara
valja da svatko imade svoj dio,
nikada ludo, ko žabe iz bara,
onoga, pred kim gologlav bih svio
koljeno, ne bih ja za gospodara.
Na razmaku od gotovo stoljeća i pol, i poetika prevođenja/prepjeva znatno se izmijenila, ali naše suvremeno nastojanje oko postizanja izvornih metričkih i srokovnih rješenja također nailazi na prepreke i nemogućnosti cjelovitog dostizanja svojstava i vrijednosti Ariostova originala.
Ludovico Ariosto
III. SATIRA
Gosparu Annibaleu Malaguccio
Pitaš me, Annibale, kako vrijeme
s vojvodom mi Alfonsom teče sada,
je l’ lakše mi il teže novo breme;
jer, ako se i ovog puta jadam,
da rana peče odmah ćeš mi reći, 5
da u loše i spore konje spadam;
bez razmišljanja kažem da i veći
i manji teret jednako me mori,
bolje je niti jedan podnoseći.
Reci što hoćeš kad se već pokorih, 10
reci da kljuse sam, il’ nešto gore,
a ja iskreno ću ti odgovorit.
Da roditelju svome, čim bjeh stvoren
od Darije, napravih što učini
Saturn svom ocu, u nebeske dvore, 15
i da ostadoh potomak jedini,
a ne s još deset braće i sestara,
pa prehranit ih onda ti se brini,
zavela ne bi mene ludost stara
žaba, kojima pritisak bje mio 20
da kleče i potraže gospodara.
Al’ kako sin jedinac nisam bio,
niti me Merkur prijateljstvom brani,
moram se trudit da bih priskrbio
za život, bolje bit mi je na hrani 25
kod Vojvode, no trpjet poniženja,
proseć za kruh kod neznanih i znanih.
Znam da su mnogi inih uvjerenja,
drže da bit na dvoru dično to je,
da služenje je ja sam čvrstog mnijenja. 30
Koji dvor cijene neka tamo stoje,
ja izaš’o bih, sin Majin sklon da je
dodijeliti mi iz riznice svoje.
Sedlo il’ samar isti ne pristaje
leđima svakim, nekome baš spada, 35
drugoga stišče, trećem bol zadaje.
U kavezu isti čas slavuj strada,
češljugar, carić lakše se pomire,
a lastavica ugine od jada.
Tko žudi imat mamuze, šešire 40
nek služi kralja, papu, kardinala,
ja ne, ne težim ničem boljem, širem.
U mojoj kući veću slast mi dala
repa što sam je spečem, okrećući,
začinim octom, moštom iz pokala, 45
no jarebica, drozd u tuđoj kući,
a isto tako, k’o da je od svile,
pod prosti ću se pokrivač uvući.
I draže mi je udove mi mile
odmarati nego li noge trudit’, 50
hvaleć ih da su u Indiji bile.
Ukuse razne baš imaju ljudi:
netko tonzuru, a netko mač voli,
netko se rado inozemstvu čudi.
Tko želi ić’ okolo nek izvoli, 55
nek Ugarsku, Francusku vidi, Špan’ju,
mene zavičaj dragi osokoli.
Lombardiju, Toskanu i Romagnu
vidjeh i brdo što Ital’ju dijeli
i oba mora na svom putovanju. 60
To dostatno mi i to me veseli;
ostalo proć’ ću s Ptolomejem, neću
plaćat, bez straha obić svijet ću cijeli
i more svo, zavjetnu palit svijeću
zbog oluje ne moram, više štujem 65
kartu no brod, ne izazivam sreću.
Vojvodu svog u svemu opslužujem,
al’ draže mi je kad iz gnijezda rodnog
Što rjeđe se i manje otputuje.
Za moje zvanje ostati je plodno, 70
a sasvim otić’ ni moguće nije
jer srcu uvijek tu ostat’ je shodno.
Čini mi se vidjet› te gdje se smiješ,
misleći kako zavičaj ni zvanje
no za ostanak razlog žena mi je. 75
Začepi usta: moje je priznanje,
znadeš da nisam laž braniti htio
ni mačem, a ni novcima još manje.
Koji god razlog za ostanak bio,
ja tu sam rado, a ne vidim toga 80
tko bi me brigom za me zamijenio.
Kazat’ će netko, da sa svoga loga
otiđoh u Rim lovit nadarbine,
zadobio bih dobročinstva mnoga,
to više što poznavah iz davnine 85
papu, a prije no ga uzvisiše
do višnje službe slučaj il’ vrline,
i prije no mu vrata otvoriše
Firentinci, kada mu Giuliana
na urbinatskom dvoru ugostiše, 90
gdje zatekla se družba odabrana:
Castiglione, Bembo, pjesnici ini,
olakšav’ tijek mu izgnaničkih dana,
i opet još, kad moć u domovini
povrate Medičejci, i kad glavom 95
pobježe stjegonoša Soderini;
dok god ne ode u Rim postat Lavom
bijah mu drag, iz čitavog svog jata
malo je kog’ primao, s punim pravom,
ko mene, a određen za legata 100
kaza u nuždi da razlike nema
između mene i njegova brata.
Učinit’ će se nekom bez problema,
da mi je tad u Rimu bilo biti,
zeleno-crnu kapu da mi sprema. 105
Ovako ću ti na to uzvratiti
primjerom jednim; čitaj, rado dam ti,
lakše je, nego napisat’ ga, štiti.
Bje doba kada zemlja sva zaplamti,
Faetontova kočija jer posta 110
što Sunce vodi; ta se suša pamti,
svi zdenci suhi, a bez vode osta
i izvor svaki, bara, svaka rijeka;
sve ih se moglo pregazit bez mosta.
U vrijeme to natjera nužda prijeka 115
pastira jednog, stadima bogata
il’ bijednog s njima, da potraži lijeka,
pošto uzalud vrela sva poznata
prođe, Gospodu obrati se vruće,
što ispunjava obećanja data; 120
te svjetlo bljesnu, pravo nadahnuće,
da tekućina žuđena još stoji
u nekom dolu daleko od kuće.
Sa ženom, djecom i sa svima svojim’
otiđe tamo i ne malim trudom 125
i spravama sa izvorom se spoji.
Al’ crpit samo s malim, uskim sudom
mogao je, pa svima se obrati:
„Da prvi gutljaj moj je, nije čudo,
ženin je drugi, djeci treba dati 130
treći, četvrti; svatko bogme želi
ugasit strašnu žeđ od koje pati.
Ostalima po redu nek se dijeli
po ulogu i trudu, zaslužnima
što kopanje su sa mnom poduzeli. 135
A životinja različitih ima,
koje gubitak veću štetu daje
nek’ prije drugih gutljaj vode prima.“
Podjela po tom redu nastala je,
svakog je strah da ne bi zaostao 140
pa zasluge stečene uvećaje.
Videći kakav skup se javljat stao
jedna je svraka, nekoć omiljena
svom gospodaru, uzviknula: „Jao!
ja rod mu nisam, niti prihvaćena 145
kod kopanja, a njega obogatit’
ne mogu, s čeg’ bi narasla mi cijena.
Za drugima ću, vidim zaostati,
od žeđi umrijet ću, ako ne tražim
i drugo vrelo da mi život vrati.“ 150
Rođače, primjer to je da osnaži
stav kako papi ja ne mogu biti
od Nerija il’ od Vannija draži.
Nećaci prije svih moraju piti,
a zatim oni što mu pomogoše 155
da najljepšim se plaštom on okiti.
Popivši ovi, neće biti loše
da piju oni što se spremno, smjeli,
Soderinija protiv podigoše.
„U Casentinu bijah“, jedan veli 160
„s Petrom u stalnoj smrtnoj opasnosti“.
Brandin će da mu novce on udijeli.
A treći: „Brata dugo mu ugostih
i opremih ga ruhom skupocjenim,
novce i konje dah iz odanosti.“ 165
I dok svi piju, a čekat je meni
da dođe red mi, il’ se žeđ osjeti,
već kanda vidim zdenac sasušeni.
Bolje je u spokoju proživjeti
no provjeriti da l’ Fortuna prije 170
nego uzvisi zagnjuri u Leti.
S drugima kako bilo, al’ on nije
ni primak’o se rijeci toj što briše,
što sjećanje nam ukloni i skrije.
Svjedok sam tome ja, što ovdje pišem; 175
noge mu ljubljah i vidjeh ga sklona,
ne nađoh da je uspomena lišen.
Prignu se k meni s blaženoga trona,
u obraza me oba poljubio,
na pamet dođe mi i bula ona, 180
oko nje vrlo ljubazan je bio.
Njen tok moj Bibiona dalje prati,
zbog toga već sam mnogo potratio.
Svečano i pun neke nade zatim,
ali u pratnji ružne vlažne kiše 185
za večeru se u Montone vratih.
Da Papine se riječi ispuniše
i obećanja, te da davno sjeme
donese plod i okrupnja još više,
da tolike mi mitre, dijademe 190
dâ koliko ih Jona u Sikstini
ne viđa kad je zbor u misno vrijeme,
da tobolac mi zlaćanim učini,
rukave, skute zlatom istog trena
ispuni, i drob, grlo u dubini 195
da li bi stoga bila ispunjena
pohlepa za imanjem, bi li zmija
mog slavoljublja bila zasićena?
Od Maroka bih sve do Kine i ja
išao kad bih barem uzmogao 200
potisnut žudnju što u meni klija;
al’ kardinalom kad bih čak postao
il’ Sluge slugû dosegnuo stanje,
a kraj željama ne bih pronašao
što koristilo to bi umaranje, 205
uspinjati se do iznemoglosti;
bje bolje stat u miru, trudit manje.
Kad svijet bje mlad živio puk je prosti,
bez iskustva je prvo ljudstvo bilo
i sadašnje ne bješe lukavosti, 210
u donjem se je dolu naselilo
pod brdom, kanda do neba se penje,
pleme kom ime se zaboravilo,
što mjesečevo motreć umanjenje
i uvećanje, s rogom i bez roga, 215
bje obuzeto najsnažnijim htijenjem
da dospije do vrha žuđenoga
i vidi mjesec u rastu i padu,
te koji razlog mijenjanja je toga;
mnogi se brdom uspinjati stadu, 220
s košarom neki, drugi noseć vreću,
da uzmu mjesec ne gubeći nadu.
Do vrha doć’ koji imahu sreću
uvidješe da mjesec nije bliže,
pa padoše u očaj, tugu veću. 225
A gledahu ih ini, stojeć niže,
misleć’ da prvi stigli su do lune,
za njima žurno svak na uspon stiže.
To brdo nalik kolu je Fortune,
na čijem vrhu spokoj se uživa, 230
to misli puk, al’ iskustva nas zbune.
Zadovoljenje da čast izaziva
ili bogatstvo, ja bih podržao
da posveti se tom sva volja živa,
al’ videć pape, kraljeve, što kao 235
boštva gledamo, vijek u nevoljama,
u uloge bih nerado im stao.
Ko Turčin bogat, papi ravan, zaman
sve to mi ako i nadalje žudim
za promaknućem, novim nagradama. 240
Pravo je da nastojim, da se trudim
oskudicu izbjeći, manje patit’,
to najdraže mi od sveg’, to mi prudi.
Ako čovjeku što se obogati
ono što narav pruža mu je dosta 245
i želju zlobnu znade obuzdati,
kad gladan je, ako ne trpi posta,
ognjište ako i krov posjeduje,
kad sklonit se od sunca mu preosta,
niti pješačit’ mora, ako mu je 250
putovat’ sila, a u kući ima
tko trpezu mu, krevet priređuje,
ima li većeg’ među darovima
nego je taj, jer čemu količine
što prikladna ih posuda ne prima. 255
Pravo je isto tako da se brinem
za svoju čast, al’ da se ne pretvori
u slavoljublje, vrh svake razine.
Čast prava je kad za te se govori
da pošten si, a to i zbilja budi, 260
jer neizbježno laž brzo izgori.
Mogu te knezom i vitezom ljudi
nazivati, za me su časti veće
u onom preko titule što nudiš.
Čemu ti zlatne il svilne odjeće 265
i što u crkvi, na trgu te gleda
i skida kapu puk kad te susreće,
kad potom kaže: „Taj za novac preda
Francuzima, poput zle izdajice,
Jupitra vrata, izbrisat se ne da!“ 270
Kolike li počasne ogrlice
kupuju se u Rimu, oko Rima,
kolike, na sramotu, kabanice!
Odjeću skromnu i glas dobar primam
rađe no ruho zlatno bez poštenja, 275
pa da me broje među lupežima.
Drugačijeg od mog je Bomba mnijenja,
kričuć: „Nek imam stvar, pa kupovana
bila il’ s mrljom varke, iznuđenja;
bogatstva uvijek bjehu poštovana 280
više no krepost; zlu riječ rado velim,
i Kristova je muka opsovana.“
Polako, Bomba, stišaj taj glas smjeli,
nevaljali tek ljudi Krista psuju,
gori od tih što su ga razapeli; 285
al’ dobri te i tako optužuju
po istini; karte krivotvorene
dadoše dobra što te okružuju.
Pusti ih reć’, jer uvjerenje krene
da nitko k’o ti nije iznosio 290
baršuna, tkanja, svile dragocjene.
Otkrij im što si dosad brižno skrio
iz krađa svojih, nek se samo čude,
još bolje kad bi svijeću upalio,
Daj motiv za sve mudre i sve lude 295
da shvate kako vile, dvorce steći,
a sve da u par godina se zbude;
i odijevat se, sve se veseleći,
a odgovor je moć što ti je data,
bit velik, a kazivat se još veći. 300
Premda još nije javno, svud se hvata,
što Borni nije pokudno u zbroju,
šapat da svog je ubio i brata.
Kratko bje izgnan, a sad u spokoju
nasljeđe to uživa, tko mu prijeti 305
zalud se muči, grize dušu svoju.
A onaj drugi sebe optereti,
na glavi mu je ona mitra gadna,
šiljata, stidno valja je ponijeti.
Bez dlake, kao neka tikva jadna, 310
zaslužio je mračnim poslovima
ime i počast, što će ostat smradna
ljudskim, nebeskim, vražjim duhovima.
BILJEŠKE
Annibale Malaguccio je pjesnikov rođak po majčinoj strani. Njemu je posvećena i V. satira.
3 novo breme Nakon što je prekinuo službu kod kardinala Ippolita d’Este, odbivši s njime ići u Ugarsku, Ariosto prihvaća angažman kod njegova brata, vojvode Alfonsa.
5 rana peče U izvorniku stoji guidalesco, što se odnosi na ranjeno mjesto tegleće životinje, izazvano trenjem kožnoga kaiša po leđima i prsima, na mjestima vezivanja.
14 od Darije Pjesnikova se majka zvala Daria Malaguzzi.
14–15 što učini Saturn svom ocu Prema mitologiji Saturn je uškopio svojega oca, Nebo.
19–20 stara ludost žaba U Ezopovoj basni žabe su zatražile od Jupitra da im dodijeli kralja.
23 Merkur bog trgovine i bogatstva
32 sin Majin Odnosi se također na Merkura, koji je sin Juiptra i Maje.
40 mamuze, šešire Misli se na viteške i kardinalske časti.
51 u Indiji U originalu je još i u Etiopiji.
53 Netko tonzuru, a netko mač Pretpostavlja crkvene i laičke titule.
56 U originalu je pridodana još i Engleska, što je u prijevodu otpalo zbog ritmičkih i strofičkih ograničenja.
62 s Ptolomejem Radije nego što putuje pjesnik sanjari nad atlasom.
73 srcu uvijek tu ostat je shodno Ne može se srcem odijeliti od zavičaja, za koji je vezan vlastitim osjećajima, a posebno ljubavlju prema Alessandri Benucci (što objašnjava 75. stihom)
83 lovit nadarbine U II. satiri Ariosto opisuje svoje probleme s dobijanjem crkvenih prihoda
85–86 poznavah iz davnine papu Pjesnik je doista imao mnogo susreta i dugo poznanstvo s kardinalom Giovannijem de’ Medici.
87 slučaj il’ vrline Karakteristična renesansna dvojba o ulozi Fortune i Virtutis, koju pjesnik, ne bez ironije, primjenjuje.
90 Na dvoru u Urbinu (u originalu nazvanom feltresca), kod Guidobalda da Montefeltro sklonio se Giovanni de’ Medici i njegov brat Giuliano di Nemours kad ih 1504. potjeraše iz Firence pobunjenici na čelu s kancelarom Pierom Soderinijem, koji je nosio grb (stijeg, Gonfalone) republikanskog uređenja.
91–92 družba odabrana U Urbinu su boravili razni humanisti, među njima i baldassare Castiglione, ovdje u stihu prizvan kao „tvorac Dvoranina“ (formator del cortigano), po glasovitoj knjizi kojoj je autor.
95 povrate Medičejci 1512. uspijevaju vratiti vlast u Firenci.
97 postat Lavom Giovanni de’ Medici kao papa uzima ime Lav X.
100 određen za legata Prije nego li je postao papom, kardinal Giovanni de’ Medici bio je papinskim legatom u Bologni (1511).
105 zeleno-crnu kapu Riječ je o biskupskoj mitri (iznutra zelenom, a izvana crnom).
110 Faetontova kočija Razdoblje pretjerane vrućine, kada Sunčeva kola, nespretno, umjesto oca Feba vodi njegov sin Faetont.
153 od Nerija i od Vannija draži Koriste se tipična firentinska imena, logično bliska novome papi (u izvorniku su još navedeni Lotti i Bacci).
160 U Casentinu bijah U borbama kod Casentina Medičejci pokušaše vratiti se na vlast u Firenci.
162 Brandin Bio je krojač u Veneciji, koji je posudio novac izgnanome Giovanniju.
163 Brata dugo mu ugostih Odnosi se na Giuliana de Nemours, kojega je u Urbinu ugostio, već spomenuti, Guidobaldo da Montefeltro, a potom Francesco Maria della Rovere.
170–171 da l’ Fortuna prije / nego uzvisi zagnjuri u Leti Značenje je: da li sreća prije nego li dodijeli časti prethodno prekrije zaboravom (Leta je rijeka zaborava). Na tu rijeku odnose se i stihovi 173–174.
176 noge mu ljubljah Bilo je obavezno prilikom pristupanja papi.
180 bula ona Opet je riječ o Ariostovu traženju potvrde prava na prihode iz crkve sv. Agate (o čemu govori u II. satiri).
182 Bibbiena Odnosi se na glasovitoga kardinala i pisca Bernarda Dovizi da Bibbiena (autora slavne komedije Calandria, svakako intimnoga Ariostova prijatelja, kada mu povjerava zadatak do kojega mu je iznimno stalo. Ali pritom ironizira i papinu ulogu, jer njegova pomoć nije bila učinkovita nego je prisiljen i dalje mnogo novca ulagati u pokušaj rješenja.
186 Montone To je ime rimskog lokala u blizini Panteona (a znači: Ovan), u koji Ariosto bje smješten. Danas je na tom mjestu „Albergo del Sole“ i spomen-ploča na Ariostov boravak.
191–192 Koliko ih Jona u Sikstini ne vidje Smjera se na brojnost kardinala prisutnih kod mise što je papa vodi u Sikstinskoj kapeli, a Jona je lik na Michelangelovoj freski u tom ambijentu, pa idealno motri i zbraja okupljene.
199 Od Maroka bih sve do Kine Dakle: od zapada do istoka (U izvorniku su još navedeni i Nil i Dacija)
203 Il Sluge slugu…stanje formula papinske službe (Servus servorum Dei).
209 Kad svijet bje mlad Priča o zbivanjima u najranijem razdoblju čovječanstva potječe od Leona Battiste Albertija.
268–270 Taj za novac preda…Jupitra vrata Odnosi se na stanovitoga Bernardina da Corte iz Pavije koji je iznevjerio dužnost povjerenu mu od Lodovica Mora, te kroz vrata – nazvana Jupitrova – omogućio Francuzima da prodru u milanski Castello Sforzesco.
277 Bomba riječ je o nadimku povijesno nepoznata nam pojedinca, jamačno razmetljivca i svakako varalice.
303–304 Borna Ni o njemu nemamo podataka, a ne razabiremo ni na koga se odnosi bratoubojstvo.
308–309 mitra gadna, šiljata Uz kardinalsku mitru postojala je i podrugljiva kapuljača, kukuljica koju su morali nositi osuđeni na sramotni stup ili smrtnu kaznu.
313 vražjim duhovima U izvorniku su „duhovi Stiksa“ (spirit stigi) dakle, duhovi paklene rijeke. Klimaks osude poslova i časti osobe o kojoj se govori sastoji se u definitivnom povezivanju sa zlom. Naime, njezino je nečasno djelovanje ne samo smradno po ljudskim i nebeskim kriterijima nego je odbojno i samim vragovima.
