Tonko Maroević: Čitajući Luču mikrokozma
Tko god da ide kud ga vodi namjera
pomiriti se mora s mišlju da i slučaj
utjecat može i čak smije odlučivati;
svatko od nas je malen ispod zvijezda.
Jer slučaj tajnom rukom još raspolaže,
pa i smjelošću da sam sebe iznevjeri,
a naša slaba ruka kako da se usudi
upletati se u tokove beskonačne.
Ali možda baš iz rečene slabosti,
iz potrebe da neviđeno sravnimo
s vidljivim dano nam je pokušati
opisom prići bliže nedodirljivom.
Odijelit svjetlost od tame čin je tvorca,
prepoznat iskru u mraku možemo i sami.
Hoćemo li stoga jadno se uzoholiti
ili naprotiv predat se sasvim poniznosti.
Prizvati sunce, mjesec, grom, ma i neko stablo,
da i ne govorimo o Jupiteru ili Sotoni,
dano je bilo onima koji pronicahu
iskonske sile, ili barem gonetahu slike
prvotnih radnji, možda i onih njima prethodnih.
Dvostruka je, naime, kaže pjesnik, kolijevka
u kojoj se vječnost davno odnjihala
i iz koje smo potom i sami ispali
kao zrno u brazdu bremena bačeno,
kao plamičak kratkogoreće svijeće, kao
mrva u mjeri svemira, kao nešto
malo više od ništa, a ipak čitav hram.
I trajanje je naše, stoga, sasvim raspeto
između volje za put po svijetlim stazama
i nevolje neizbježnoga propadanja
slijedom sudbine zadate nam u početku
po primjeru Adama, zovimo ga praocem,
koji je prvog pokretača uvrijedio
pretpostavkom da postoji još neki, stariji,
i s tim se, valjda najstarijim, čak urotio.
Čitajući, evo, upravo Luču mikrokozma
kao spis slutnje spasa usprkos grijehu,
samo ispisujem ovim nespretnim glosama
divljenje zornom zavirivanju u otajno.
ARGENTINA
Danilu Kišu
Dva djedova brata s očeve mi strane
– moji prezimenjaci, dakle – trbuhom za kruhom
početkom stoljeća krenuše u Amerike
gdje im se otad gubi svaki trag.
Naime, nisu znali pisati pa se nisu
mogli niti javiti svojima u domovini.
Moja argentinska veza, eto, možda je i krvna
no utemeljena bitno na nepismenosti.
Kako bilo, ništa se više nije čulo o njima
a još manje o eventualnim potomcima
koji bi zauzeli mjesta vrlo bliskih mi rođaka;
drago mi je zamišljati ih u pampama
ili da su se snašli u samom Buenos Airesu
kao trgovci, mesari, zidari, preprodavači stoke,
odnosno da se dadoše na more, valjda u ribolov.
Ipak, najvjerojatnije oni uopće ne postoje
inače bi ih (valjda konačno stečena) pismenost
natjerala da se jave i potraže korijene,
da se oglase pismima, porukama, pitanjima
što bi jamačno presjekla moju južnoameričku znatiželju.
Ovako sjedim i ležim, po tko zna koji već put,
u dubrovačkom hotelu s imenom države
koju ne poznajem i neću je nikada vidjeti
premda me civilizacijski privlači a obiteljski gotovo vezuje.
U ovom hotelu, međutim, prati me još upornije sjećanje
na prijatelja mog prijatelja (kojemu i sam bijah
posebno sklon, a uzvraćao je također naklonošću);
koliko li je pak on tu vremena proveo
U zanosima i nadama, u strahovima i očajanju.
Skončao je skrhan neizlječivom bolešću
a vrlo brzo ga je slijedio „moj prvi prijatelj“
koji poginu, za napada sile kojoj se oduvijek protivio
u sasvim neposrednu susjedstvu. Danas su obojica mrtvi
pa čitam što su napisali i tješim li se ponekim riječima
nipošto nemam iluzija o životu i o trajnosti slave.
Dapače, ispunjavam rituale prolaznosti ali to tvrdoglavije
osjećam bliskost s onu stranu roda, krvi, vjere, običaja,
prepoznajem veze koje idu sve do prvoga koljena
zajedničkoga zavičaja, zaključka stoljeća, naivno
(Tako mi Borgesa!) sudjelujem u bratstvu po slovima.
ARGENTINA DOPUNJENA
Mali je Jorge Luis bio obećao
majci da svaku večer prije spavanja
izmolit će očenaš za spokoj duše
i miran san, pa je tako i činio,
premda s vremenom postade agnostikom.
Revno je zavjet preuzeti vršio
do duboke starosti, bez oklijevanja,
a o tomu je mogao popričati
s prijateljem Bergogliom, stručnjakom
ne samo za molitve ili zavjete
nego i za sva pitanja o nebu
i o kazni zemaljskoj, pa i o životu
posmrtnom. Tako nevjera i vjera
sklopiše savez prepun poštovanja:
agnostik, krenuv u otajno, stvori Alef,
vjernik, držeći se stvorenja, posta Franjo.
To tvrdit smijem na temelju čitanja,
dakle: pisanja, a potom i prevođenja,
premda mi argentinska veza dugo vremena
izgledaše na nepismenosti temeljenom.
Da, nepismenost, kao nedostatak pisama
onemogući kontakte mojih predaka
sa starim krajem, te za nas bez traga
oni nestadoše u pampama il tko zna gdje.
Ali internetska znatiželja je probudila
potragu za korijenjem u njihovih potomaka,
pa pranećaci moga roditelja
pronađoše na ekranima podatke
o nama, s ove strane oceana,
te nam se obratiše mnogim pitanjima.
Genealoški se potvrdio zajednički rod,
premda od Maroevića postadoše Mareovich,
što obol je još davnim smetnjama na vezi,
oralnom prenošenju informacija,
urastanju u drugi jezični sustav,
mnogopostotnom gubitku iskonskoga.
Kako bilo, morao sam konačno spoznati,
nezavisno od čudesa, pa i svake molitve,
da bežično dopire dalje od papirnatoga,
ali (tako mi Kiša!) ne dublje od onoga
što nasloji se i kroz praznine odjeka.
PRISNO NEMJESTO, ČILO NEPOSTOJANJE
Ervin Jahić, Nemjesto, izdanje h.d.p.Zagreb, 2015.
Punih osam godina nakon objavljivanja zbirke „Kristali Afganistana“, Ervin Jahić se javlja novom pjesničkom knjigom. Ni dobra recepcija prethodne zbirke („Kristali Afganistana“ objavljeni su i u cjelovitom prijevodu na slovenski), ni pronađeni novi model pisanja izrazite neposrednosti i prirodnosti nisu ga naveli da se brzo i lako oglasi. Očigledno je autor imao potrebu da aktualno ukoričenje obilježi još uvećanom zrelošću, da nakupljeno iskustvo obogati odgovarajući mogućnostima izraza. A riječ je doista o pjesniku spremnom da govori u prvom licu jednine, da svjedoči metodom vlastite kože, da preuzme rizik iskazivanja inače češće izbjegavane motivike – kako one obilježene „običnošću“, tako i one karakterizirane pretjeranom sentimentalnošću.
Ali izrazit osobni ton za Ervina Jahića ne znači i odustajanje od kolektiva i od solidarnosti. Dapače, kao onaj koji se izričito javlja u svoje ime stekao je pravo da se oglasi o svojoj porodici, o svojim prijateljima, o svojim sunarodnjacima i supatnicima, pa i općenito o stanju ljudstva u svijetu gdje za čovjeka ima sve manje mjesta (gdje je na djelu upravo „nemjesto“). Jahićev lirski dnevnik kružno je (zapravo: kuglasto) slojevit i kao da kreće od jezgre intimnog mikrouniverzuma, koju predstavljaju roditelji, s jedne strane, a uža obitelj (supruga i djeca) s druge, da bi ljusku po ljusku obuhvatio sve bližnje i daljnje i konačno zaokružio putanju tugaljivom simptomatikom stanja na zemlji.
Mogli bismo reći da se Jahić svjesno ne želi lišiti dojma privatnosti, sugestije da je doživljeno plaćeno punom cijenom empatije, participacije, sudjelovanja. Zbirka je posvećena preminulom ocu („Sjeni moga oca, neka je rahmet njegovoj dobroj duši“), na uvodnom je mjestu – prije ikojega ciklusa – „Elegija o domu“, a posljednjom, jednostišnom pjesmom, na završetku zbirke, autor se poimence obraća članovima obiteljske ćelije.
Čitav treći ciklus u potpunosti je impregniran ambijentom očeva umiranja i situacijom posmrtnoga odavanja počasti. Slike i usporedbe kreću od fizičkih i verističkih komponenti (kupanje mrtvaca, sokovi koje tijelo ispušta) da bi se vinule u metafizičke sfere i katarktične dimenzije. Vezivni element te cjeline svojevrsna je himna majci, ali i potpuna identifikacija lirskog subjekta sa subjektima (nipošto: objektima) njegove prisne (utoliko: pristrane) sepulkralne meditacije. A naslov toga ciklusa posebno je izazovan, vremenu usprkos i dominantnome senzibilitetu za inat: „Utoliko gore po svijet“.
Osmi pak ciklus, „Dani sjećanja“, svojevrsna je inventura autorovih prijatelja i povlaštenih sugovornika. U pjesmi nazvanoj „Družba“ taksativno je navedeno dvadesetak osobnih imena kao svojevrstan „izbor po srodnosti“, a preostalih desetak pjesama izravno su upućene odabranim pojedincima, te su vezane uz neke trenutke zajedništva. Sretnije ili manje sretne prigodnice okrunjene su odužim tekstom, naslovljenim „O prauzroku i nenastajanju“, koji je adresiran „Hafizu“ (dakle: znalcu Kurana). Ta je pjesma iskaz vjere i odanosti Stvoritelju, nekonvencionalno molitveno obraćanje iskonskom i ishodišnom biću, prava duhovna kupka mogućeg pročišćenja od prljavštine zemnog postojanja.
Cijeneći mnoge domete iz dosad navođenih ciklusa (posebno pak zadnje navedenu pjesmu) smatram da je glavna aktiva zbirka sadržana u dva prva ciklusa. Prvi je programatski naslovljen „Kako stvari dišu“ i na taj način afirmativno antropomorfiziran, jer uspostavlja plodnu razmjenu između materije i organskog života. Ne mislim da se Jahić određeno poslužio primjerom Pongeove poetike „Na stranu stvari“, ali je jamačno poželio objektivizirati svoja polazišta, naći čvrstu točku s onu stranu subjektivnosti kako bi se potom mogao opuštenije predati zovu intimne motivike i prave humanističke vokacije.
Kategorički imperativ naslova prvoga ciklusa „Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom“ zahtijeva adekvatnu realizaciju, odnosno barem potragu za verbalnim korelativima tvarnog postojanja. Jedno od mogućih rješenja je u elegantnoj inverziji problema, u prihvaćanju da bude istinito ono što „nas može izreći, kao što nas izriču stvari koje gledaju u sebe, / zamišljene nad svojom dušom, / s pravom na odsutnost, prisutnost“. Živeći sa stvarima, s njima dijelimo mnogo toga i moramo pristati i na reciprocitet: „Nesumnjivo bi sumnjivo bilo… prešutjeti išta o šutnji, / o tome kako nas stvari vide.“ Štoviše, odavno je došlo i do miješanja ingerencija, pretakanja iskustava: „u sobi me sačekuju stvari / useljene u mene, škripe kao gume / automobilske pred nesreću“. Najbolje bi bilo, čini se, prenijeti na stvari naše dužnosti i obaveze, učiniti ih ravnopravnim sudionicima naše sudbine kad su nam već toliko revno služile: „bilo bi ljekovito priznati stvarima koje bešćutno unakazismo… da im ničime ne poričemo zahvalnost, / i da kojim slučajem ne postadosmo ništa – / gledali bismo da im se odužimo.“ Na mjestu točkica u ovom navodu uslijedio je četveroredni popis karakterističnih predmeta (od vilice, noža, žlice nadalje) kao svojevrsna isprika poniženom repertoaru priručnih objekata.
Jahićev „šozizam“ ne zastaje na pjesmama iz prvoga ciklusa, nego se nastavlja i na mnogim sljedećim stranicama. Primjerice, na samom kraju zbirke stoji programatski: „Obećali smo se stvarima koje su naoko izvan nas / a itekako žubore u nama“. Problem je u njihovoj nesvodivosti na puku funkciju, u nemogućnosti da stvari ispune ono što smo sami propustili. S obzirom da zbirka razmatra motiv „Nemjesta“ više je nego indikativan sljedeći pasus: „Kad se stvari smjeste na mjesto,/ Drugo mjesto je praznina.“ Metafizička topologija raspoređuje objekte po svojoj volji, poetsko prizorište kao da je u stanju samo sebe usisati.
Preplavljeni smo stvarima, koje kao da su stekle vlastitu autonomiju, odnosno odvojile su se od nas analogno našoj opuštenosti i nesabranosti: „stvari koje upravo prijete ako mašti ostavimo na volju“. Odnos ide do paroksizma, do gubitka (samo)kontrole: „Ostavim li stvari da idu same, / propustit ću, utvaram si, priliku / da naš odnos ovjerim pravdom, povjerenjem…“ Korak dalje je potpuna nemoć subjekta u odnosu na objekte: „Predmeti mi otkazuju poslušnost /Stavim ih na prirodno mjesto // Uzvrate mi drsko / Nećemo ti biti po volji //Užasnut sam / Što ni mrtvim stvarima ne // Mogu zapovijediti.“ Pjesma „Nemjesto“, koja je dala ime čitavoj zbirci, možda ne nudi razriješenje problema, ali postavlja pravo pitanje: „Dokle stići najradije, što najpreče je?“, na koje dobijamo odgovor kao obavezu sređenog ponašanja, kao diktat mogućeg snalaženja: „Uzeti mjeru stvarima uzduž, uzeti je poprijeko.“
Pretjerali smo s raščlanjivanjem motiva stvari, gotovo smo opsesivno reagirali na piščevu obuzetost „stvarnošću“ predmeta, pojava, situacija, no smatramo da navedena tematika zaslužuje i cjelovit esejistički pristup, da ne kažemo filozofsku analizu. Vratimo li se pjesmi „Nemjesto“ ustanovit ćemo kako je ona složena odlučnim odricanjima: ne kažemo… nas nema… nismo mogli… nije, naravno… to ne, nipošto… ne povjerujmo joj… ne zaslužismo. I pridjevi su začinjeni nijekanjem: nepotrebni, nedohvatno, neplaniran. Lako je zaključiti kako je „Nemjesto“ konstituirano per negationem, kako je ono svojevrsno mjesto otpora nezadovoljavajućoj zbilji, koju bismo mogli okrstiti naslovima nekih karakterističnih pjesama iz ove iste zbirke: „Doba mraka i raka“, „Taj smrad postojanja“, „Trulež“, „Stanje na tržištu mesa“, „Oskudno doba“, „Novi svjetski poredak“. Uostalom, peti i šesti ciklus naslovljeni su upravo dijagnostičkim sintagmama: „U sumrak Europe“ i „Mrak i tome slično“, a i sedmi ciklus naslovom se ne udaljava od mračne društveno-političke prognoze ili mutne idejno-pragmatične sfere kad glasi „Međuvrijeme“.
Da smo krenuli drugim putem, ustanovili bismo da je Ervin Jahić u ovoj zbirci izrazito autorefleksivan, poetički i metatekstualno zapitan, takoreći raspet između namjere i ostvarenja. „Rijetko i nerado pišem jer se bojim tko to radi, / tko je gospodar tih riječi“ stoji u pjesmi „Ars poetica“, a pjesma „Da mi je napisati kitab“ eksplicira sasvim radikalne zahtjeve: „Da mi je napisati točnu knjigu… Da mi je napisati knjigu koja će mi raditi o glavi“. „I pjesma je izazov svijetu“ također stoji pisano, da bismo u tekstu „Troškovi proizvodnje pjesme“ dočekali ironični obrat: „Pjesnik je danas lešina pokretna / neunovčljiva i neupotrebljiva“.
Da smo tražili stilske figure i pokazivanje vještine zastajali bismo na mjestima blagih eufonija („puštam lice niz Ilicu, ide moje lice niz liticu“), dosjetljivih paralelizama i opkoračenja („Nadvirim li se na prozor, prizor će me progutati // Prostor pun praznog prostora“). Ali Ervinu Jahiću nije bila neophodna metjerska verifikacija, dovoljna mu je bila duboka motivacija da krene u neizvjesne koordinate izgovorivoga i nedohvatnoga, u upitne protege izvjesnosti i postojanja: „Nedohvatno pitomom jeziku traži ime“, ali „jezik je najveći događaj u ljudskom postojanju“. Štoviše, „drama je to i komedija istodobno.“
Zapleli smo se donekle u pojmovne rešetke, iščitali zbirku ekstrahiranjem nekih verbalnih slojeva, a propustili istaknuti kako je „Nemjsto“ ispisano strastvenom mješavinom topline i gorčine, složeno kolažiranjem prizora nježnosti i zgražanja, usklađeno povjerenjem u smisao i vjerom „nipošto lakovjernom“. Za iskupljenje navodimo naslove pjesama upravo antologijskog dosega: „Nema tu bitnije falinge, mada ova pjesma“, „Trokut“, „Evo jedne o urednim snovima i tipičnim radnjama“, „Savršena kompozicija“, „Parabola o smrti“, „Uzgor-nizdol“ i „Ljubav“.
