Sa slovenačkog preveo Josip Osti
MJERA VREMENA (1987)
MOJE PLEME
Moje pleme
ne čuje više
slobodu.
Ne prepozna je,
ne vidi je,
kad ga dotakne.
Moje pleme
misli
da je polagano
ubijanje
njihovih tijela
i duša
prirodno.
Samo katkada.
kada za trenutak prodre
u njega
malo ozona,
sličnog
djetinjstvu,
obriše oznojeno
čelo,
otrese
tu moru,
te lance
sa sebe,
okrene se i
zaspi.
PTICE
Sanjao sam da mu je iz usta tekla krv.
Ležao je na pijesku i zurio u prazno.
Naokolo je mirisalo stijenje.
Stao sam cipelama na njega i zdrobio mu
nos. Činilo mi se da ga se ptice
boje. Da ga neće rastrgati
bude li pretanak curak krvi. Slomio
sam mu vrat u potiljku. Od ušiju i
obraza napravio sam kašu. S pijeskom
izmiješan škripao je. Nebo se
provalilo i produbilo. Ptice su se
počele okupljati u jatima i približavati.
KRIVICA I STRAST
Vozila gradskog prometa su zelena.
Mjesec je pun. Pazi! Postavio sam ti
zamku. S lakomošću
svoje, ne tvoje fatalnosti se
borim. Moja pneuma te kotrlja
po prostorima koje ne poimaš
čulima. Ranjen sam. Pazi! Daleko
vidim. Istina je ono što su ti šaptali.
Gospod sam, koji raspolaže
žarenjem drugih. Pazi! Opominjem
te. Otklanjaš rane, jer si zaspao
u kristalu. Kladim se, da bih zaplijenio.
Da bih te otvorio i provalio. Da bih
probio dno vremena, jer tako treba.
ČITATI: LJUBITI
Kada te čitam, plivam. Kao medo me šapama
guraš u blaženost. Ležiš na meni, kojeg si
uništio. Na smrt sam te zavolio, prvi među
rođenima. U jednom jedinom trenu postao sam tvoj krijes.
Siguran sam, kao što to nisam bio još nikada. Konačno si
osjećanje dovoljnosti: znati otkud je žudnja.
U tebi sam kao u mekom grobu. Režeš i žarom prožimaš
sve slojeve. Vrijeme se upali i nestane, himne čujem,
kad te gledam. Strog si i zahtjevan, stvaran. I ne
mogu govoriti. Znam da žudim za tobom, tvrdi sivi
čeliče. Sve dam za jedan tvoj dodir. Pogledaj, kasno sunce
udara u zidove dvorišta u Urbinu. Umro sam za tebe.
Osjećam te i trebam te. Šutiš. Izrivaš me i sažižeš,
Stalno. A u prostore, koje si uništio, teče raj.
ZONA B
Sastrugao sam kašu.
U trbuhu sam imao zabodena koplja budućih dana.
Nisam ih jeo ustima, nego izdajstvom.
U vrtu je procvjetala breskva,
noću su se parile mačke.
Bio sam posljednji stup obitelji.
Ništa za to.
Još uvijek imam ispeglanu košulju.
Marija, koju si mi ti ispeglala.
Odnesite taj lonac za svoje praščiće i kokoši,
sve je pospremljeno i oprano,
možete ići, sada ću čitati.
A onda je moja mama slušala concerto d’ogni sera,
dok sam se ja zalijetao u
zid, sve dok ga nisam razbio
i bili smo priključeni Jugoslaviji.
U LJUBAVI ČUVAM
Imao sam sedam rijeka. Sve su bile
bez glave. Puštao sam dim. A
nebo, orasi, tamna i tjeskobna
pomjeranja moje divljači ostali su
sjetni. Osjećao sam da nekoga
spasavam. Bio je mlad mjesec. Prihvatio
sam se crvene kugle. Korijenje je
počelo škripati kao pod snijegom.
Bio sam tijelom na toplom, u
dvije sunčeve zrake. Selo je
tonulo u nebo. Osjećao sam kako
mogu skinuti težinu. I probudio
se. Njegove trepavice su se
počele doticati crte života.
***
Ne ubojstvo,
šutnja dovede opet na
mjesto zločina.
IMAM VIŠE DJETINJSTAVA NEGO RUSI DIVIZIJA
Sjećam se da sam se rodio šloseru,
daleko od crvenih vrtnih jagoda.
Tamo je bila samo korpa, prazna,
muhe su miljele po bijelim stolnjacima.
Susjedi su donosili
kekse i razgovarali.
Žene su vikale: sapun! sapun!
Moj otac se igrao s ključevima,
nosio je uprljanu plavu
kapu, koju je neprestano
okretao na bujnoj crnoj
kosi. Kada je moja majka već
kriknula, savjetovao je lakiranje.
Stranka nije htjela ni
čuti, tobože da joj je preskupo,
tvrdila je da će ipak voziti po
cesti sve dok auto bude izdržao.
Sjećam se svoje skepse.
Sunce je lebdjelo nad Krimom.
Moj otac je obrisao ruke o
kombinezon i otišao piti, a ja
mozgati šta znači za moju
karmu taj nevjerojatni trening.
***
Cvijet, koji se otvori, umre.
Zakrcka kopito konja koji se
dotakne smrznute soli.
O MARKIRANJU PUTA
Kornjače su spasile Staljina. Njegova Obra
poetica bi raspala, da nije bilo
kornjača. Raspala bi na koru i sredinu,
na mamu i na poslije-mame, na feniksa i na
prvog plodonosnog razbojnika svih
vremena. Zamislimo li, kako je
žlicom mučio ljude! U žlici je prirodnog
prostora za dvije tabletice, a on je htio
u nju zgurati dvorce. Prvo su se
oduprli konji, koji su stanovnike
vraćali sa smućanja. Kad je Alenka skinula
svoj after-ski, više nije bilo, takoreći,
traga o strogo lomljenim stijenama, o
šuštanju šaša. Kopito konja stalo je
na kornjačina leđa i skliznulo.
OBEĆAVAM TI
Kao kruh si me prelomio.
Jedeš me kao pticu.
Na križu sam.
Osjećam da sam na križu.
Sat, kad ću umrijeti za tebe,
skuplja se poput kaplje soli.
More sam, koje će se vratiti u tebe.
Zalit ću te, prikovati i odrediti.
I ti ćeš grgljati od boli
i slatkog. I ti.
Ne boj se.
Sve rane su tvoje.
Nema izlaza.
U težinu i slast padamo zajedno.
I ti nećeš moći brojati
više nego do pet.
I ti, uništen od
tajne i sreće.
PASTRMKE!
Jeo sam ih u Ohridu, potom
čučao na molu i igrao se laksom!
Okudžava je imao one crne špicaste
cipele – jednu je stavio na pletenu stolicu –
a onda pjevao prodornim glasom,
koji je dolazio iz cipele,
strahote potlačenog naroda.
Komunizam će požderati mamuta,
mamut će požderati lozinku!
Htio sam poljubiti drvenu stolicu,
jer je na njoj sjedio Van Gogh!
Na nju se naslanjao cipelom,
Van Gogh je na nju slagao maramice!
Te čekiće, neprestano lete po
nebesima, zovu petardama!
Potom padaju na masu koja kleči, svjetlosti!
Ko utone na dno jezera,
ne naleti na zemlju, nego padne u
oaze, koje gore, gore u zraku poput
fatamorgane, pod jezerom.
Hrastovi dobiju svoje izrastke!
Pticama se tope krila u kapnike!
O, Rusijo! Kada ćeš položiti
bijele vijence na čelo svojih djevojaka!
Sunce sija na sred stola,
direktno u čelo bogovima i životinjama!
PONT-NEUF
Moj cvijet si, moja usta, moja nebesa.
U tvom pogledu zanijemi sedam zrna.
Nosim ih, sve dok se ne srušim.
Dok ne preplavi drugi zadah stepeništa.
Moj puls si, moj dah, moja trava.
Najnježniji zločinac, crveni baršun.
Zdrobit će te oko labirinta. Moj dlan te
skuplja kao staklo boje sistematično.
Živimo za ubojstvo. Sena valja trulo voće.
A kada te naslonim na zid i okrenem se, kako bih
vidio približava li se netko, skloniš se u kristal.
Poput izdajnika mi produžavaš život.
