JOSIP OSTI: Pred zrcalom
Roman “Pred Zrcalom” Josipa Ostija, objavljen je u izdanju otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Goran Martinović, a urednik Milorad Popović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić, a naslovnica je djelo Yoann Siloine.
Roman “Pred zrcalom” je u u autorovom zapisu bilješka za neposlano pismo Charlesu Bukowskom ili nezavršeni roman, načinjen od pojedinačnih, ponekad i u životu nezavršenih ljubavnih priča.
O AUTORU
Josip Osti, pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar, antologičar i prevodilac, rođen je 1945. godine u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu studij historije jugoslavenskih književnosti i hrvatsko-srpskoga jezika, potom studirao filozofiju i sociologiju, te položio ispite poslijediplomskog studija Ekspresionizam u jugoslavenskim književnostima. Bio je višegodišnji urednik kulture studentskog lista ≫Naši dani≪ (do zabrane toga lista 1969., zbog njegove pjesme Treće lice množine i još dva teksta, u broju objavljenom povodom godišnjice studentskoga gibanja, višegodišnji urednik domaće i strane književnosti u sarajevskoj izdavačkoj kući ≫Veselin Masleša≪, u kojoj je vršio dužnost i glavnog urednika, a potom bio smijenjen zbog odupiranja uplivu politike na izdavačku djelatnost i zabrani knjiga, sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije ≫Sarajevski dani poezije≪, sekretar Udruženja književnika BiH i urednik časopisa ≫Books in Bosnia and Herzegovina≪, predsjednik Udruženja književniih prevodilaca BiH, te, kraće vrijeme, lektor/korektor u izdavačkoj kući ≫Svjetlost≪. Njegova obimna bibliografija svjedoči da je Osti jedan od najplodnijih slovenačkih autora i prevodioca.
Pripis prvi (ili: Bukowhisky)
Među knjigama, koje sam prve godine naše veze poklonio Barbari, bio je srpsko-hrvatski prijevod knjige Charlesa Bukowskog Shakespeare nikada nije ovo radio (1989). Na koricama te knjige, koju sam joj dao 11. kolovoza/augusta 1999., u vrtu gostionice Katrica, u Ljubljani, s posvetom: »B. Smrad iz kanalizacije uvijek podsjeća na starost, rekao bi, približno tako, Norman Mailer«, prezime autora na koricama flomasterom sam promijenio u Bukowhisky. Naslovu knjige sam, u zagradi, dodao: »a i njemu je to bilo prvi put«. I još koješta na marginama unutar knjige. Između ostaloga i pitanje: »Kada je nastao Bukowhisky?«, kao I odgovor: »Kada mu je otac mamu, povalio na slamu.« Onome o čemu je govorio Bukowski/Bukowhiski i sam sam ponešto dodao. Jer je često govorio o jebanju i drkanju, napisao sam: »Prvo sam jebao, a kada sam se uvjerio, da je to lijepo, počeo sam i drkati.« »Jebao sam sve po spisku, sve dok i sam nisam došao na red. I najebao.« »Ne treba ti se, draga, bojati. I kurac je meso, nema kosti, neće te ubosti.« »Bolje je biti dobro jeban, nego slabo jebati.« »Avion se spušta, a kurac se diže.« »Manji mu je, kada mu se digne.« »Diže mu se unutra.« »Jebe pod lupom.« »Takav je jebač, da bi jebao i mrtvoga četnika.« »I kurac se nada, da će se, jednom, dići iz mrtvih.« »Raj je na Sokolcu, jer samo tamo dođeš do pičke za jabuku.« »Pička na drvetu, jabuka pod drvetom.« »Kada mu netko kaže: ‘Jebo te Bog, Bukowhisky!’, prodere se: ‘Ua, peder!« »Bukowhisky je ogromno pio i jebao. Usprkos tome, u menopauzi, i mnogo pisao.« »Povraćao je na život I jebao, najčešće, ako ne sve vrijeme, samo smrt, koju je jednom nazivao imenom jedne, drugi put imenom druge ženske.« »Bukowhisky ili jedan od najljepših neandertalaca.« »Kada ne bi bilo Bukowhiskyega, trebalo bi ga izmisliti.« I još mnogo tome sličnoga, što mi se ne čini pristojno navoditi u knjizi, koja će, možda, biti jednom objavljena, a oni koji čitaju moje knjige i pišu o njima prevashodno me imaju za lirskoga pjesnika.
